Борба, 19. 09. 1991., стр. 18

2" 18 ČETVRTAK, 19. SEPTEMBAR 1991. GODINE

_SVET KNJIGE

iz majstorske radionice

Čisti i prijavi

U pripovedanju Mome Dimića detalj je igrao uvek zavidnu ulogu, gledao da otkrije i ono što neće da se kaže. Zapravo, on ostaje tajni adut pisca kad želi da spući čitav životopis i opet ostavi dovoljno prostora za dramsko delanje. Ako je „Živeo život Tola Manojlović imao i svoju pozorišnu verziju, a opet „Šumski građanin“ doživeo ekranizaciju, to ne znači da te prozne građevine nisu svojom verističkom iznovnošću pomerile optiku na proznom časovniku.

Snimci u Dimićevim pripovetkama i romanima, a pomenimo „Gada reskiranta“ i „Malu pticu“, roman koji зе ргозје godine pojavio, kao da otkrivaju čudo putešestvija i kad autor ne koristi putopis kao sabirni centar i epicentar svog pripovedačkog postupka. Nešto slično mogli smo da pratimo i od „Pesnika i zemljotresa“ i „Monah čeka smrt“ do, recimo, nedavno objavljene u SKZ, knjige „Putnika bez milosti“ gde se naš pisac ogleda u mešanju žanrova i upotrebi putopisne građe, kao i eseja u oblikovanju drugog sveta. Možda tako treba čitati i odlomak iz nove knjige, Mesta u kojima sam voleo da živim“ gde se ogleda potiranje ishitrenih granica između viđenog i već neviđenog.

aljda sam prethodno bio pomislio kako je glupo ne otići u Stokholm. . Kopkalo me je da se i sam nađem me-

đu tim ljudima koji tako lako zarađuju, a ipak teško žive, obrvani izolacijom i usamljenošću.

Ali, budući da nijedno od toga dvoga nisu krili (ni visoki standard niti svoju nasušnu usamljenost) slutio sam da sve to ima itekakve veze S prokletstvom, a ovo, naravno, vazda je u dosluhu s umetnošću.

I moje jedine dve dotadašnje stokholmske adrese bile su — adrese umetnika.

Šezdesetih godina Šveđani su prosto vapili da im bilo ko dođe, pogotovu još ako je taj bolničar, konobar, ako se razume u različite oblike čišćenja... I ta degeneracija vitalnih funkcija narodnog organizma pokazivala je naivnu aristrokratsku i umetničku crtu ovih severnjaka.

Prvo što zapanji nekog južnjaka kad stupa na skandinavsko tle nisu zlatno-žute kosice ovdašnje dece niti dugonoge lepotice severa već striktnost u održavanju higijene i te kose, i nogu i zuba i odela (najčešće PoE i svetlog), vozova u kojima se zbog toga neprekidno ćuti, jezera i šuma u koje ne sme ništa da se baci (a ukoliko se i baci ne sme ništa da ostane nepokupljeno).

Čistoća ne bi bila čistoća ukoliko ne bi iščačkala iz i najudaljenijeg kutka ı najmanju trunčicu ili skrivenu prljavu pomisao. A kada je higijena toliko sveprisutna onda već lakše se ruše i ostale barijere, bilo društvenog statusa, finansijske moći ili nacionalne pripadnosti.

Kad putnik uđe u voz, nije mu potrebna ona naša famozna flaša natočena u poslednjem momentu, na stanici. U svakom vagonu, na jednom kraju hodnika postoji udubljenje sa zajedničkom flašom i papirnim čašama kojima se putnici služe. Vozio sam se tako s jednim našijencem, starijim čovekom iz okoline naše stare srpske prestonice Kruševca. Njega je ta famozna zajednička flaša „oborila s nogu“, toliko je bio fiksiran ovim konačnim prelaskom lično8 i privatnog u zajedničko dobro, a toliko na domak ruke (i to besplatno), da je počeo jednostavno da proklinje tu preda mnom sudbinu što ga u ove predele nije dovela mnogo pre. „Kakav li smo mi tek mrak, prijatelju moj!“, mrmljao je sav ozaren. Priznao mi je sve o sebi do tančina, da je uludo protraćio silno vreme u članstvu tamo nekog saveza komunista, čak i da je vojno lice... Ali da se od ovog časa, od susreta s tom nekom sasvim „drugom flašom“ sve napokon srećno okončalo, jer on se odovud nikuda (mislio je u pređašnji svet prljavštine) i nikada ne vraća...

Neću nikad doznati kad je kod ovog bivšeg.

oficira nastupilo ono protiv-kajanje i kad je po-

čeo polako da se sveti toj tolikoj čistoti i bezbednosti kao i dosadi visoke jednoličnosti, ali svestan sam i sam prevelike težnje ovog sveta ovde da se od svega toga pobegne... Svi ti epiteti „Severne Venecije“ (Stokholm), Nobelove nagrade, masovni turizam, panična žudnja za osunčanim licem, sloboda u seksu, predavanje sportovima, samoubistva, a na kraju i terorizma — rezultati su ovog bekstva s dalekog, belog i samotnog bergmanovskog severa.

Ukoliko ste obični Šveđanin ili pak obični došljak ne očekujte da vas iko ovde previše (čak ni ono premalo) poziva u goste. To ne čine čak ni restorani. U njima se čovek „ne gostira“, već jednostavno ruča i odlazi. Piscu je već lakše budući da su barem švedski umetnici „osuđeni“ na kosmopolitizam. Jedan od brojnih poziva za posetu stiže tako i od Ana-Lene Vestberg, dečjeg pisca. Pozvala me je na kraću vožnju motornim čamcem stokholmskim arhipelagom. Polazimo s Djurgordena, nedaleko od zabavnog parka „Grena Lund“. S nama je i njujorški profesor univerziteta slovenskog porekla, švedski bračni par arhitekata (oni su i vlasnici skromnog, „seljačkog“ čamca), kao i njihovo dvoje male, tipično skandinavske dece plavih kosica i bez zazora od stranaca. 5

Ana-Lena je u belom sviteru čija rol-kragna toplo prianja uz crvenkastu kožu njenog vrata. Ista crvena boja osvaja i čitavo lice ove sredovečne žene, kad se nasmeje, pa čak i kad pažljivo sluša. Pokazuje nam blok kuća sasvim različit od celokupne gradske arhitekture. To su prizemne, tamnocrvene, braon i plave seoske, ribarske kuće od drveta, s drvenim stepeništem, pokrivene ćeramidom. Sve to na samo par stotina metara od lica kraljevske palate, velikih nacionalnih muzeja, hotela. i

Visoki, čiodasti i vrlo suzdržani arhitekta, sasvim ne-švedski nacrne kose i bradice naliva nam iz balona vino u neizbežne papirne čaše. Deca u crvenim vetrovkama, i s natučenim kapuljačama, poput patuljaka iz drevne priče, Bovila uski pramac i združeno prate raskrajanje zelenobele vode Baltika. Već se smračuje i mater ih dovodi na sredinu čamca. 1 ona čavrljaju, ne dajući nam da se otrgnemo od naših ćutanja. Negde pred kraj vožnje, kod Skansena, blizu za sva vremena ukotvljenog Vasa broda, odbacih papirnu čašu u more. Dečak ne propusti da je spazi kako se još ljuljaška na vodi i, ne gledajući u mom Буе nešto odlučno, očigledno ne samo za se-

e, reče. Ana-Lena se osmehnu i prevede mi šta šestogodišnji dečak kaza: „Kod nas je zabranjeno bacati bilo šta u vodu!” ?

Odista, u vidokrugu, po čitavoj zelenoj i već skoro mrkloj vodi beleo se jedino još moj trag ta ispijena čaša!

а зи зе па _

| psihijatrija

tak da je predgovor, odnosno, recenziju

ristofer Dežur je napisao izuzetnu knjigu o ljudskom telu. Kao fiozof neprekidno sam imao na

umu staru Ničeovu podelu na „veliki“ i „mali um“, odnosno, njegovu apologiju, otkriće, „velikog uma“ ili tela, otkrićc koje je nagovestilo potpuni prcokret u korist tela u savremenom mišljenju. Uostalom, sam Dežur uviđa da se sa najnovijim razvojem neurobiologijc i poscbno neurohemije čak i u psihijatriji zapaža postepeno smanjivanje interesa „za pitanja koja se odnose na svest, afekt i kvalitetni doživljaj“.

Pri tome, kao psihoanalitičara, on ipak od Frojdovog očekivanja, koje je — kako veli — Frojd izričito formulisao, da ćc psihoanaliza morati jednog dana da se spoji sa biologijom i zauzme svoje mesto u naučnim saznanjima o čoveku. „Ponovimo, veli Dežur, da ovde nije reč o tome da se spoji psihoanalitička praksa sa lekarskom praksom, nego da se nađe teorijski prelaz između psihoanalitičke i biološke antropologije. „Nalaženju ovog teorijskog prelaza“ posvećeno je , dakle, komparativno istraživanje odnosa izmcđu biologije i psihoanalize Kristofa Dcžura. To istraživanje je, pri tome, па 17vestan način, urgentno, budući da biološka psihijatrija, odnosno, ona psihijatrija koja se oslanja na neurobiologiji, što je svojevrsni paradoks, ne dovodi ni do kakvih antropoloških shvatanja. „Šta je u stvari ta antropologija, pita se s pravom Dežur, (neurohemijska antropologija, koja ne postoji) koja zato ostavlja po strani kvalitativnu dimenziju doživljenog, anksioznost, zadovoljstvo, i koja konačno zatvara pristup univerzumu patnje“. Zato je, prema Dežuru, važno da se psihoanaliza upusti u oblast moderne biologije, „da bi postavljala pitanja novim psihijatrima i biolozima, da bi ih podsticala na razmišljanje o posledicama pri-

mene terapeutskih recepata koji pojmov- ·

no nemaju nikakve veze sa antropologi-

Kristof Dežur: „Telo između biologije i psihoanalize“, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 1990.

jom, i koji se danas shvataju kao izrazit primer nesavesnog bavljenja naukom, sa svim pretnjama i nasiljem koja ona primenjuje prema pacijentima. „(Trcba imati u vidu da je originalno izdanje ovc studije objavljeno u Parizu 1986. godinc i da

ona nije nikakva zakasneli refleksi antipsihijatrijskog pokreta iz sedamdesctih godina, kao što bi se to moglo pomisliti?) Doežur je, naimc, kognitivist u psihijatriji. Na odreden način o tome govori i poda-

za njegovu knjigu napisao francuski epstemolog Fransoa Dagonje. Pri tome Dežur polazi od iskustva osnovnog rascepa, koji onemogućuje integrativni pristup, rascepa koji postiji između „instiktivnog“ i našeg „erotskog“ ili „libidinoznog“ tela, pri čemu takozvani psihički život ima samo ovo drugo, erotsko ili libidno telo. Dakle, rascep koji postoji između naše „biološke“ i naše „erotske“ istorije. No, već uvođenje ovog paradoksalnog pojma „biološke istorije“ govori, po mom mišljenju, u kom pravcu ide Dežurov komparativistički rezime. Jer, nedostatak je, u stvari, obostran. „Rekli smo, veli Dežur, da je nedostatak biologije to što ne postoji antropološka elaboracija. Obrnuto, zaključuje Dežur, ne možemo zanemariti ozbiljan problem nepostojanja psihoanalitičkog tumačenja bioloških osnova u njenoj teoriji i praksi“.

Ispitujući anksioznost, pamćenje i san Dežur će na kraju doći do uvida u neophodnost svojevrsne revizije Frojdove metapsihologije u kojoj centralno mesto zauzima takozvani „nagon smrti“. Ova re-

_ vizija ide u prilog uvođenja „primarne

agresije“ koja dobija prvenstvo u odnosu na nagon smrti. Primarna agresija je nosilac ovog: nagona a ne obrnuto. Psihički razvoj predstavlja zato, u osnovi, libidinizaciju ovog arhajskog nasleđa. Zaustavljanje u ovom razvoju ima za posledicu nazadovanje i dekompoziciju ličnosti. Tako je Dežurova studija, u osnovi, originalan pokušaj psihoanalitičkog tumačenja psihoza, dakle, primenjivanje Frojdove teorije na oblast na koju je sam Frojd nikada nije primenjivao. urnalistički rečeno, nova antropologija, za koju se zalaže Dežur, ovim pomeranjem ka primarnoj agresiji, pomera se ka telu i njegovoj istoriji. Za samog Dežura — taj pomak je kognitivisitički. lako našim telom ponekad vlada sablasna „somatska tišina“.

Nenad DAKOVIC

арена

сена оу TUO E MO O