Борба, 21. 04. 1994., стр. 13

Кетвниу па та

Borislav Pekić: „Vreme reči“, priredio Božo

Koprivica, BIGZ/SKZ, Beograd, 1993.

Aleksandar Jerkov

„Ne rekoh li vam da pisca nc treba slušati, nego čitati“, kaže gospodin Borislav Pekić u jednom od intcrvjua sabranih u knjizi Vreme reči. Knjige su, uostalom, uvek pametnije od svojih autora, govorio je Šklovski. Gospodin Pckić, međutim, nc namerava da sc upusti u nercšivc probleme čitanja i ncku tešku tcoriju književnosti. Recimo onu koja u svom najjednostavnijem vidu razdvaja ulogu pisca u stvaranju dela od uloge teksta u stvaranju smisla, ili, u onom najkomplikovanijem vidu, kada sc dokazuje kako se smisao jednog teksta nc može obezbcditi u intencionalnoj ravni, već on pripada polju pragmatičkih situacija.

Možda bi me, moj omiljeni autor, da pročita ovc redovc, poprcko pogledao što mu u naručjc slažem teorijske cepanicc (cto, sada imitiram njegovu potrcbu da pronađe ncku zgodnu, domaću sliku). Nije gospodinu Borislavu Pckiću do teorije, čak ni onda kada ubedljivo raspravlja o književnoteorijskim problemima statusu citata i dokumcntarnosti u književnom dclu, položaju pripovcdača, žanrovskim odlikama i sl. No, šta ako zamcnimo jednu pckićevsku logičku igru

puno razumevanja za čoveka, ako ovaj nije samo gnjida i pokvarenjak, gospodin Borislav Pekić se može lepo zamisliti raspet između najplemenitijih stremljenja njegove duše, za pravdom i ljubavlju.

Duh je, po mišljenju gospodina Pekića, premoćan, on vodi svet. Zato on za sebe smatra da je pisac ideja, pripovedač suština. Biti u dosluhu sa duhovnošću sveta, to znači temeljno misliti, imati kontemplativne, filozofske sposobnosti u pravom smislu te reči, pa ih gospodin Pekić očekuje i od pisca. Kada govori o književnosti, on zapravo govori o svojoj književnosti, dopuštajući sebi čak i pomisao da je u književnost zalutao (dok na drugom mestu kaže kako je uvek mislio da će biti pisac). On svoje mišljenje ne uzima kao merilo za druge pisce i njihova dela. Uprkos tome se jasno oseća da, iako ističe prijateljstvo koje ga za neke autore posebno vezuje, on ima kritičku distancu prema njihovim delima. Zato je interesantno videti kako u rasponu od četvrt veka komentariše pitanja poetike: književnog života, u čemu se prepoznaju mnogi sudovi koje on nikada ne bi direktno izrekao — jer je, kako kaže, dobro odgojen.

Sa čovekom kakav je gospodin Borislav Pekić, naravno, mora se razgovarati i o njegovom životu i životnom iskustvu, o politici i istoriji, o našoj kulturi i svetskim prilikama. U svemu on uspeva da nenametljivo oblikuje svoje lako prepoznatljivo mišljenje. Pozicija iz koje govori, pored poetičke tačke gledišta koju konsekventno zastupa, određena je građanskim duhom, demokratskim opredeljenjem i moralnom čvrstinom koja se drugima ne nameće, ali se od sebe očekuje. U rasponu od nepopustljivosti do ironije, od pristajanja na to gde smo i šta smo do apsolutnog nemirenja sa zatečenim stanjem, gospodin Borislav Pekić osvaja svoga čitaoca i trajno ga veže za sebe. Čitaocu će u knjizi „Vreme«reči“ jedino moći da zasmeta povremčnmo novinarska oholost i glupost koju čak ni kratka pitanja ne mogu da sakriju. S druge strane, njen nekonvencionalni priređivač, Božo Koprivica, svoj posao je obavio valjano,

sa samim Pckićem. Kako, naimc, čitati Pekića, a ne slušati gospodina Borislava? Knjiga koja je pred nama mogla bi sc čitati, ali njeno čitanje je kao da slušatc pisca. Ukoliko nc treba da slušate pisca, onda nc smete da čitatc ovu knjigu, u kojoj on govori. Nju, međutim, ipak.moratc da čitatc, jcr je vaš omiljcni pisac upravo naložio da ga čitatc.

Sjajno, dovikuje lik sa srcbrnom rukom, prckrsti noge i opusti sc u fotclji, dok promiču junaci njcgovc prozc koji bi sc u ovakav sled razmišljanja odmah uključili. Ko je ikada čitao Pckića, zna da ncma nijcdnc njegovc knjigc u kojoj nc postoji jcdan ovakav krug — da sc mora čitati ali no možc, pa zato što se nc možc upravo sc i čita — samo mnogo bolji, naravno. Ako smem ovdc nošto da priznam čitaocu, koji se možda već i navikao na iskrenost moje rubrike, nedostaje mi veli-

ki srpski pisac gospodin Borislav Pekić. Posle njegove smrti, srpska književnost više nikada neće za mene biti ista. U mojoj čitalačkoj duši ostala je otvorena kaverna, ona kaverna za koju je tako odsečno u jednom intervjuu prenetom u ovoj knjizi rekao da nije metafora, već rupa u tkivu. To treba nekako zalečiti, naravno novim čitanjem, a na novo čitanjc ova knjiga intcrvjua i odgovora na ankctc i te kako podstiče. Zato će se ona naći u rukama svakog posvećenika Pekićevog spisatcljskog kulta. Čitajući „Vremc roči“, slušaćemo samoga pisca, a on govori različitim glasovima. Jedan glas pristaje da na očckivan način odgovara na postavljena pitanja. To je gospodin Pekić Mlađi, onaj koji govori krajem šezdesctih i početkom scdamdosctih godina. Oštar, strog, odlučan u tomc šta će reći, Još čvršći u ubeđenju da sve što hoće to ne samo da sme nego i mora da ka-

že. Gospodin Pekić Mlađi nagoveštava i neka dela koje je gospodin Pekić Stariji, međutim, napisao, kao i neka, koja je odbio da napiše. Drugi gospodin Pekić sledi odmah za Mlađim, on je već pomalo sentimentalan, već mu se priviđa šta je sve uradio, oseća da je njegovo mesto u književnom svetu određeno, pa pomalo čezne da pobegne što dalje od njega. Treći je ironičan, vedar i blag, trećem sa usana ne silazi onaj večni osmeh za koji se nikada nije znalo hoće li se pretvoriti u posprdan komentar. Ili će još smekšati inače oštar i prodoran izraz lica na kome se tada ukaže svetootački lik.

Ja sam puritanac, veli gospodin Pekić

na jednom mestu za sebe, a na drugom, .

da samo onaj ko ume da uživa i da iskusi bogatstvo i radost postojanja, onaj ko je prosvećeni hedonista, može nastojati da u ovome svetu učini kakvo dobro. Moralni čistunac, ali intimno i toplo biće

od želje da pisca pita što ga niko ne bi pitao, do poštovanja i odanosti na kojima ova knjiga počiva. Njen naslov je pri tome srećno odabrana parabola koja čitaoca vraća u doba Vremena čuda i dva dela tada zamišljene tetralogije koji nisu nikada napisani, a koji bi ovoj fascinantnoj knjizi možda promenili lik.

U jednom od retkih pitanja na koja je gospodin Pekić pred smrt uspeo da odgovori, priređivač je upitao pisca šta će prvo reći Danilu Kišu, nad čijim odrom je govorio kao jedan od najbližih prijatelja, kada nastave razgovor. Vidim ih kako razgovaraju na nebu, kao u nekom vrtu, ni rajskom ni paklenom, već stvaralačkom, gde dobri Gospod poslušavši Berđajeva smešta duše velikih tvoraca. pri prvom susretu, veli gospodin Pekić u „Vremenu reči“, reći ću Kišu: „Ipak je vredelo, prijatelju“.

Šta li na to kaže Kiš?

Paul Celan

Oslepl!ljeni ogromnim skokovima

Oslepljeni ogromnim skokovima, sreli smo se, putnici kroz varke, u jedinstvenom poljupcu odricanja. Jučerašnji čas, pokazuje ga treća kazaljka, usijana, koju nikada nisam video u vrtovima vremena ostale dve leže zagrljene na jugu brojčanika.

Kada se rastanu biće odviše kasno, drugo će vreme biti,

tuđa igla kružiće ludo dok ne zapali sve časove zaraznom vatrom I istopi ih u jednoj jedinoj brojci koja će istovremeno biti i čas i godišnje doba I dvadeset četiri koraka koja ću učiniti kada umrem

potom će uskočiti kroz razbijen prozor u sredinu sobe pozivajući me da je pratim da Joj budem drug u

novom časovniku koji će meriti mnoPo veće vreme.

No ja više volim da se vreme meri peščanicama, da bude sitnije, poput senke tvoje kose na pesku ! da mogu nacrtati trag krvi, znajući da je prošla Jedna noć. No Ja više volim peščanike da bi mogla da ih razbiješ kada ti saopštim laž o večnosti. Više ih volim, kao što ti više voliš zmije nego moju kosu sumnjivog sjaja, više volim peščanike Jer mogu lako da ih razbijem štapom gorčine čineći da zakasni u vazduhu veliko krilo rođeno Jesenas koje, dok ležem da zaspim, kraj tebe, menja boju.

Noćas

Sa drveća koje Je sumrak zasadio u našim požarnim odajama otkačićemo polako staklene golubove, lišće koje na vJeki vjekov šušti rašće nam na ramenima i rukama, i vetra neće biti, već močvara senki u kojoj davljenici nameću krunu od krijušti a život je čamac na obali, napuštem od vesla. Glas će doči od plamena k nama da umrlja krvlju svoje srebro, da Javlja, na povratku iz požara: Ja — ne, već saто on! znaju саз! 4 onda će krenuti iz pustinje da isprazne pesak U tVOJOJ blizini, i planine da budu u blizini, da ostanemo u Dolini Tuge 1 ti ćeš katkad otkačiti polako staklene golubove, Jedan po Jedan, a kad prsnu u vazduhu, razgovaraćeš nesvesno s nama. S rumunskog: Petru Krdu (Iz knjige „Prepiska i rumunske pesme“, KOV, Vrsac, 1994)