Борба, 21. 04. 1994., стр. 17

у TORO"

\ JIAH/APRIL 1994.

ИУ \ IZMEĐU POLITIČKOG | AKADEMSKOG

5 oo pojedinci, a sam skup neće imati pokropbiteljstvo ni političk .. dU7D „Sıpsko ujedinjenje sada“, ali se od njega odustalo nakon u

W\WOPTTaCIJI SG SDetom

sn obliko nacionalno pitanje danas. Taj skup se silvsavlja na Prvi kongres srpskih intelektua5| 19| jer je i organizator isti — Udruženje Sr208 z# Bosne i Hercegovine.

le o3ueo skup, takođe, nije ni zamišljen da lid sije bilo kakvu zvaničnu formu, te stoga | SaSUjega ne stoji ni SANU, a ni država. MeSim „mm, njegova ambicija jeste da podrži reaiq HiHiju prava na samoopredeljenje srpskog sv sbda van SR Jugoslavije. I sam Pavle Ivić, вп зје па сејц organizacionog odbora, jedisi S|je rekao da bi skup trebalo да okupi i no 5š%e one intelektualce koji se na takav :Bl8s ı zalažu za rešenje srpskog nacionalnog

.Bija.

ппезтваттатом зи uputili pozive na više п 1 .8a, i na one koje su poslednjih godina lilsv : velikih rezervi prema načinu rešavajoMleq:pskog pitanja i realizovanja prava na bsiqecopredeljenje. Sami organizatori su mesm! а, imali u početku sasvim drugačiju vi+ 9nmiSme za raspravu. Po njihovoj zamisli, si idbi trebalo da bude „Srpsko ujedinjenje

višu{Izljučivanjem većeg broja ljudi, naročito iimsbidemije, tema je promenjena u „Srpsko onlsnalno pitanje danas“. Motivacija za Muiboodluku bila je da bi sama rasprava na slid uau bila korak u daljoj konfrontaciji sa ibO .m. Odnosno, da bi se govorilo na temu sinsššenja srpskih zemalja sada, i time 055 OD CeO svet. | ojeSaesto toga, prevladalo je gledište da bi ibni 0 raditi na kulturnoj, ekonomskoj i ini |oskoj integraciji. Izneto je i uverenje da r5i{lio * ciljevi iza kojih država ne bi mogla (o i 316 u ovom trenutku. Zbog toga taj poзта Slije prenet u skupštine, kako to zahteoq Sl:ke političke partije ili kako to predla-

—ImaTI– K=mKC—–IIX– –I–"— – ____

отита || 3 вношеаја biti zamena za planirani Memo38 ormo akademika Mihaila Markovića da

„ата перпртези инејек шаласа пе зирз ти и u sa ihli se u okviru Odbora za međunaciobo inseni odbori nemaju ništa sa organiza1 5ivo!ović kaže da predstavlja samo teze i .11 muum II. Taj rad, naime, mnogo је рго20801 jugoslovenskih sukoba, kaže dr Mi-

5 52 = Е Da li stoji „iza”?: Dobrica Ćosić

že akademik Milorad predat skupštini, stvorili uslovi.

U javnosti se špekuliše i o tome da li „iza” ovog Kongresa stoji bivši predsednik SRJ Dobrica Ćosić. Kako se saznaje, njegovo učešće na ovom skupu nije izvesno. On se pripremao za skup, ali nije definitivno obećao da će se pojaviti na njemu.

Ekmečić. On će biti ali kada se za to budu

Poziv je upućen ı ljudima iz inostranstva, a od nekih je i stigao odgovor. Boris Vukobrat iz Pariza u pismu organizatorima navodi da ga je iznenadio poziv, pre svega zbog toga što je upućen 19. aprila te da zbog ranijih obaveza neće moći da prisustvuje skupu.

On prenosi svoje uverenje da je srpsko pitanje neodvojivo od pitanja drugih naroda. na prostorima bivše Jugoslavije; da је ono pre svega demokratsko pitanje; da se može rešavati samo u okviru međusobno priznatih granica republika bivše Jugoslavije sa

mogućnošću njihove promene isključivo pregovorima te da je rešivo samo uz poštovanje ravnopravnosti i specifičnosti svih drugih i međusobnu primenu istovetnih principa na kojima se to pitanje zasniva.

Neki od učesnika skupa izražavaju uvce-

renje da će rasprava sigurno biti na nivou

dok se budu podnosili glavni referati. Bojazan postoji kod jednog dela pozvanih, a koji se dvoume da li bi došli na skup ili ne, hoće li se taj ton ozbiljnosti zadržati i u toku rasprave ili će se pretvoriti u niz incidenata i čarki kakvih je, inače, bilo prilikom sličnih, ranijih masovnih skupova.

Organizatori veruju da ovoga puta to ncće biti tako bez obzira što je broj pozvanih impresivan — 1400. Pozivi su, kaže Nikola B. Popović upućivani gotovo „do poslednjeg dana“ te tako ne predstavljaju nikakav znak

pitanja ih foruma, ni SANU. Prvobitna тдеја hljučivanja grupe akademika i ргосе-

NARODNA STRANKA CRNE GORE NUDI „DEKLARACIJU O GRAĐANSKOM POMIRENjU SRPSKOG NARODA“

Žaivorifi dosije ratnih raskola

Podgorica. — Narodna stranka Crne Gore ponudiće Srpskim intelektualcima na dru. gom Srpskom saboru na usvajanje „Deklaraciju o građanskom pomirenju srpskog naroda“ — saopštio je juče novinarima čelnik ove stranke dr Novak K:libarda.

Polazeći od činjenice da je srpski narod razbijen u državno-pravnom smislu i da u ovom trenutku ne postoji međunarodna saglasnost za ostvarivanje njegova prava na samooprcdcljenjc i „Rkonstituisanjc jedne državnc cjelinc, Kilibarda je kazao da „SRJ nijc postigla stabilnost demokratske države zato što su Srbija i Crna Gora u značajnoj mjeri, i poslije uvođenja višepartizma, ostale zarobljcnici komunističke svijesti“. — Neminovno je zato da se zatvore dosijei unutrašnjih ideoloških i političkih i ratnih raskola što i danas izaziva podjelu građana na patriote i izdajnike“ — kaže Kilibarda. Ako згрski intelektualci prihvate ovaj predlog treba, po Kilibardi, da predlože vladajućim partijama Srbije i Crne Gore i drugim parlamentarnim strankama da ozakone sljedeće potrebe srpskog naroda kao cjeline:

1. Zabranu političkog označavanja Srba na osnovu njihove političke pripadnosti od 6. aprila 1941. godine do raspada SFRJ, što podrazumijeva povraćaj imovine i svih drugih građanskih prava licima koja su oštećena. 2. Dozvolu političkim emigrantima da se vrate i stave u službu svog naroda i otadžbine. 3. Sve odluke o Srbima koji su proglašeni za izdajnike i ratnc zločince, donijete u periodu od 29. 11. 1943. do raspada SFRJ, nanovo razmotriti pred redovnim sudom i 4. Intcresa Srba koji su ostali izvan granica SRJ uklopiti u plan ckonomskog, prosvjetnog, kulturnog, vjerskog i одбгапђепор гагvoja SRJ. Li. M.

а

nekog posebnog odnosa organizatora prema nekim pojedincima.

Što sc tiče učesnika iz Beograda, Popović kaže da se još niko nije javio hoće li ili neće doći. Za Dobricu Ćosića kaže da on ima veliki broj prijatelja koji su u samom kongresnom Odboru, sa kojima se i privatno druži, te da je stoga u prilici da „možda i bolje od ostalih bude upućen“, ali „on Je pozvan kao i svi ostali i na njemu je da odluči hoće li se pozivu odazvati ili neće“.

| njegovo pravo

5215 тв Ртестопо роја — Баге

500 5322 obzira što je pomenuti Zakon doiboa .b4. godine. On je za nas još uvek važesx 58B:aže za „Borbu“ Sanja Miković, pos5VBP : Saveznog ministra za inoformisanje sjiq Bna pitanja. — U političku pozadinu i они ге ипсајо да ministar donese takvu 155 90 пе želim da ulazim. ; „miiulutim, što se tiče teze da je ovaj pravj јатејаљазтагео, торп да Кадет da smo mi urdožitobru prošle godine dostavili savez-

ERC BE ___- Na MA | Тртугав 12 1974.

ini smme informativne ustanove i predqizom! inostranih sredstava informisanja

5 | да зе и vršenju informativne delat'пагтауаји propisa Jugoslavije i da Ja u MU u skladu sa međunarodnim obidub uu duhu poštovanja istine, ljudskih тај Баг у јапја miroljubive загадпје теi smihdima i državama“, piše u članu 2 žonu. 00 -unošenju i rasturanju inostranih тога B. masovnog komuniciranja i o inosigrmoiformativnoj delatnosti u Jugoslaviva .S SE 2. avgusta 1974. godine, donela sj i{i5 ga čiji je predsednik bio Kiro Gligojod 5| !iji je potpisao i predsednik RepubliiT sordBroz Tito. ·

'

pravo da oduzme akreditacije izveštaču ukoliko Sanja Miković, pomoćnih saveznog mihnistra za

nom parlamentu predlog novog zakona o informisanju. U njemu su liberalizovane odredbe koje se odnose na inoštampu, ali u delu koji se odnosi na registraciju, akreditaciju stranih dopisništva kao i pravo ministra da ne produži legitimaciju inostranom novinaru nije bog zna šta promenjeno. Ovo ističem: pre svega zbog toga što smatram da u jednoj ozbiljnoj državi savezni ministar ili ministarstvo ima diskreciono pravo da oduzme akreditaciju izveštaču ukoliko mu se učini da novinar ne poštuje ustaljena pravila. Svaka država u ovoj oblasti, a to se može ргоуеriti i u uporednom pravu drugih zemalja, na ovaj ili sličan način štiti sebe odnosno svoj informativni prostor.

U Zakonu istina, nastavlja naša sagovornica, nije taksativno nabrojano kad ministar ima pravo da „zabrani rad“ stranom novinaru ali je suština sadržana u članu 2 Zakona. Zbog toga smatram da je ministar imao apпо pravo u donošenju ovakve svoje oduke. Dakle 1961. godine krajem septembra u Pragu sličnu sudbinu doživeo je i tadašnji dopisnik Tanjuga iz OVOg grada Pero Ivačić. Bez prethodnog upzorenja niti objavljivanja bilo kakvog razloga, bez obrazloženja jednostavno tadašnji otpravnik poslova jugos-

Novinar tajne policije

U knjizi Jiržija Pilika „Praško proleće“, između ostalog stoji:

CK saopšteno je da je pitanje partijsku politiku želeći да је 7,

„Onima koji su bili pozvani u

Partija otkrila zaveru nekolicine Suntovnih članova koji su doveli u

I amene revizionističkom linijom, da su se povezali sa jednom stranom ambasadom sa ciljem da izvedu državni udar. Tražeći

priznanje rekli su

„čovek s kojim ste stupili u vezu je Jugosloven i zove se Pero Tvačić, pukovnik je jugosloven-

ske tajne policije“. Moj čin u Armiji, posvedočio je Pero Ivačić

, nikada nije prešao potpuruč-

Пи _—_

lovenske ambasade pozvan je u čehoslovačko Ministarstvo inostranih poslova gde mu je saopšteno da u roku od 24 sata mora da napusti zemlju, svedoči za „Borbu“ Pero Ivačić.

— Pretpostavljao sam da su drugi uzroci u pitanju jer mislim da је svako proterivanje stranog novinara delikatan potez koji nije popularan i uvek ima međunarodne reperkusije. Mora da postoji motiv. To uvek navodi na razmišljanje o pozadini i strateškom cilju takve odluke. Istina, moj slučaj se ne može poređivati jer je to bilo individualno proterivanje za razliku od Ovog kolektivnog. Kasnije se potvrdilo da su unutrašnji razlozi, razračunavanje sa odstranjivanjem jednog broja ljudi koji su smetali čehoslovačkom režimu i nisu bili saglasni sa tvrdom staljinističkom politikom bio povod za moje proterivanje. To je trebalo da posluži, kaže Ivačić, kao argument da su ti ljudi koje sam poznavao bili izdajnici, radili na rušenju sistema, odavali državne tajne Čehoslovačke i meni ih prenosili. To je kasnije u vreme „praškog proleća“ 1968. objavljeno a nakon sovjetske

Ivačić.

intervencije Jirži Pilika poslanik i predsednik spoljnopolitičkog parlamenta i direktor Televizije Prag u knjizi „Praško proleće“, je to javno izneo. ~

Na moje proterivanje nije se reagiralo recipročno. Dopisnik čehoslovanke agencije ostao je u Beogradu, a jedino reagovanje je bilo zamrzavanje na duže vreme dopisništva Tanjuga u Pragu. Povodom toga, tadašnji ministar inostranih poslova pokojni Koča Popović, diplomatskim kanalima cinično je komentarisao da su uvjeti rada naših novinara u Pragu u to vreme jednaki Tirani.

Brojnija proterivanja jugoslovenskih novinara bila su u vreme kominforma. Istina ne na takav direktan način, posle su vršena sedamdesetih godina, pa je i Velimir Budimir dopisnik Tanjuga iz Praga bio prisiljen da napusti ovaj grad. Naš kolega Branko Bogunović, dopisnik Tanjuga iz Pekinga, bio je takođe proteran u vreme kulturne revolucije, kao i kolega Moma Pudar iz Čilea u vreme vladavine Pinočea, zaključuje Pero Jasna Rašević.