Борба, 04. 09. 2003., стр. 13

O S MUMAAGVUU BEG _______C

isci, naročito pesnici, naP ravno oni pravi pravcati,

kojima je Bog podario snažna osećanja, posvećenost, ljubav, um i strast, ı te kako, na putu nadilaženja svoje pozicije, duguju mnogo toga, Jedan čitav “punokrvni” rad, svojim prevodiocima. Svojim književno najličnijjim senkama. Jer, šta bi ostalo od njih, izvan njihovog, neretko, skučenog, često Veštačkog, ili kombinovanog, “jezika”, da nije onih, koji ih nesebično prevode, zastupaju, pokazuju, nude. Koji ıh “objašnjavaju” Jezikom u jeziku. Cuvaju ı odvajaju od surovih zala mediokritetstva ı neoriginalnosti. Redefinišu njihovo mesto među drugim poezijama, kao komponente čitavog nasleđenog i živog kompleksa opšte pesničke prakse. Lepeze poetika. One od Starih Grka do ove moderne ı postmoderne u kojima su ruski pesnici (Puškin, Brjusov, Mandeljštam, Majakovski, Blok, Ahmatova, Cvetajeva, Jesenjin ili Brodski) dali nemerljivo blago ı doprinos biblijskoj lepoti sveta. Sveta stešnjenog samim sobom, ali i onim drugim stešnjenostima: jezičkim, mrziteljskim, poltronskim, prevrtačkim, somnobulnim, šizofrenim.

SIMBOLISTIČKA POFTIKA

U našem srpskom jeziku ruski pesnici oduvek bili su dočekivani sa velikim čitalačkim počastima i pompom. Citani su, obožavani i slavljeni. U Srbiji

ruska poezija oduvek je imala

svoju Vavilonsku biblioteku. Deo te magije je ı pesništvo

VJačeslava Ivanova (1866-

1949), izuzetne ı bogate ličnosti pesnika simboliste, da parafra-

ziramo S. Averniceva, skoro zaboravljene nakon visokih uspona u trnovitom polju slave osvojene Jednom vrstom visoke, ne samo književne, nego i intelektualne kulture. Čoveka, koji je “prekookeanskom” erudicijom zadivljavao svet svoje posredne i neposredne okoline. Kao naučnik, ali ı mudrošću filologa “osetljivog prema unutrašnjoj istorijskoj 'pamjat' jezika”. Kao vrhunski znalac i blistavi prevodilac starogrčkih lirika. Kao filozof-idealista i originalni teore-

tičar umetničkog stvaralaštva. Kao savremenik Oktobarske revolucije ı sovjetske vlasti, kome Je duh njegove ideološke stvarnosti bio tuđ u duši, nešto kao ateistički atavizam. Kao pravoslavac dubokih religioznih ubeđenja, koji se poziva na DostoJevskog (vaistinu, svako je pred svakim, za svakog, i za sve kriv), a ipak prelazi u katoličanstvo. Nastanjuje se u Rim, na dah od Vatikana, i kao poznati ruski sovjetski profesor sa crvenim pasošom, drži, na Firentiskom univerzitetu, italijanskim profesorima lekcije iz književnosti. Kao pesnik paradoksa za koga se, kao emigranta i pravoslavnog prebega, zalagao Maksim Gorki. A, čiju su gorku usamljenost povremeno otvarali svojim posetama poljski filozof ZJelinski, američki pisac Torton Vjlder i francuski religiozni filozofi Z. Mariten i T. Marsel.

I evo, nešto više od pola veka od smrti Vjačeslava Ivanova, njegova poezija Je ponovo u Srbiji, među srpskim čitaocima, a sve to zahvaljujući Vladimiru Jagličiću, jednom od najoriginalnijih srpskih pesnika i najsuptilnijih prevodilaca ruske poezije. A, reč Je o izboru, koji je Vladimir Jagličić, kao korpus “izabranih pesama” prepevao, i napisao za njih korisne napomene, pod naslovom “Zvezde vodilje”. Jagličić je ovaj izbor radio prema knjizi “Stihotvorenija i poemi” (Biblioteka pesnika,

'Uređuje: dr Mićo Cvijetić

Poezija unutrašnjih dilema

Vjačeslav Ivanov: “Zvezde vodilje”; izbor, prepev i napomene Vladimir Jagličić, Centar za kulturu, Požarevac, 2003.

Mala serija, Sovjetski pisatelj, Lenjingrad, 1976). Zahvaljujući Jagličiću danas sa prilično oformljene vremenske udaljenosti, među teoretičarima i kritičarima, pa i istoričarima književnosti poznate kao “distance”, može se ponovo “suditi” o poeziji V. Ivanova, pri čemu kritičar, kao tumač i subjekat u polju tog “suđenja” mora u ispravnom poimanju pesništva V. Ivanova da uoči potrebu i nalog “otvorenog pogleda” prema njemu i “promenljive tačke” njegovog spoznavanja.

DUŠA SUTONA

Rečju, V. Ivanov spada u red onih klasika ruske poezije, koji su na prvo mesto stavljali liriku, koja Je po njima, pre svega, kao ı umetnost, čulni fenomen. I u kojoj za nju nema drugog puta do ličnog. Imaginacijskog ı sugestivnog u likovima osluškivanja, kako “duše sutona”, tako ı “pritisaka godišnjih doba”.

U izvesnom smislu poezija V. Ivanova Je ı dragoceno svedočanstvo o jednom fragmentu vremcena ı njegovim aspektima ozračenog istorijskom, sociološkom i društvenom atmosferom njegove savremenosti, mnogim dilemama, intelektualnim promišljanjima, političkim nedoumicama ı oklevanjima i unutrašnjim religioznim razilaženjima sa samim sobom. To Je ı poezija određenog hermetičkog duha, duboko zakopčana u formalizme svog pisma. I to onog duha iz koga je Ivanov pobegao u katolicizam ostavivši svojim čita-

Omaž Branislavu

PetrovIiću

poslednjem broju | | podgoričkog časopisa “Stvaranje” (8-12. avgust-decembar 2002), koji izlazi sa velikim zakašnjenjem, uvodni deo posvećen je pesniku Branislavu Petroviću. Uz tri njegove pesme, časopis donosi slovo Matije Bećkovića na poslednjem ispraćaju pesnika (Ja sam mu se divio... ), zatim evokativne priloge Miodraga Tripkovića (Odlazak pesnika), Milice Kralj (Branislav Petrović ili moć govora), Bećira Vukovića (Laku noć, Branislavc Petroviću) ı Andrije Radulovića (Ima jedno dugme, Petroviću). Pesme posvete izuzetnom pesniku ispisuju Milorad Vujisić ı Ranko Jovanović, koji ga u naslovu pesme naziva “kralj bez krune”.

Iz ovog broja časopisa, kao i obično velikog obima (410 stranica), izdvajamo prilog iz tematske celine “Osvetljavanja”, čiji su autori Radojka Vukčević (Anilin – Anilov - čiji sve duh?), Milutin Mićović (NJegoš ı Crnogorci), Sonja TomovićŠundić (Heroji i antiheroji Miodraga Bulatovića), Jovan Čađenović (Sjećanje na Miljana Mojaševića), Aleksandar Bjelogrlić (Između pravoslavlja ı humanizma), MIloš Starovlah (Spolja gladac) i Milenko Pajović (Ontološki bol Aleksandra Ivanovića). Dušan J. Martinović publikuje svoj prilog za biografiju Vaska V. Ivanovića, Živko M. Andrijašević osvetljava sudbinu “Pet tužnih šćeri kapetana Cetka”, a”Knjiga

Rihard Pitras

Nedjelja knjige

Za Petera Huhela

Otkako mi je mucavac zabranio da govorim opet studiram

jezik životinja. Jednostavnim znacima one sebi kažu

onO Što je nužno.

Jazavac zadnjicom obilježi svoj revir. Dabar po vodi masnim Fepom fuče a vidra noću

ide da prosjači.

Zima, ona se ovdje bliži kraju

s krznima što plivaju. Fisoko iznad

kolibe prijatelja guske se u klinu

ka sjeveru kreću.

Pred svojom ukrštenicom snatfFi

ribolovac. 4rno, rijeka

u Jfaliji. Divno se produžava, traje.

(iz knjige “Medena šiba”, prevod sa nemačkog Stevan Tontić, Brankovo kolo,

Sremski Karlovci, 2003) _ |

ocima da se pitaju otkud toliko malokrvnosti u jednoj književnoj posebnosti koju je izgradio na volšeban način. Ne toliko visoko kao Puškin ı Mandeljštam, ali visoko, kao “smesa gluhe smirne tišine”. Kao “Jamstvo bdenju” i

o Sa

stvaranja” posvećena je pocziji francuske pesnikinje Fabijen Kurtad “Prevmuto nebo”, koju je preveo Slobodan Jovalekić. Tu je bogat izbor poezije i proze savremenih pisaca putopis Zorana Lakića “Jasenovac u Jerusalimu

i više književnokritičkih tek-

stova. M.C.