Жидов

nin X ili Y. Moramo uvijek misliti na to, <sai amo Židovi, da moramo sve posraatrnti s osobitog mekog stajališta, da moramo uvijek nositi posljedice za se i za svoju braću. Posljedica je, da se ne možemo više naravno kretati, te zbunjeni neprestanom paskom, izgledamo, kao da se nalazimo na pozornici, da smo nešto umjetno, da u ovom ili u onom smjeru pretjerujemo, ili, što je jednako rđiavo: ako hoćemo da budemo naravi, čini se, da nismo istinski.. Ne drže nas onakovi’ma, kakvi jesmo ili kakovi bi htjeli da budemo. Uvijek je neki osobiti razlog, na koji se valja obazrijeti, kad se javnost obrati Židovima: v U glavnom se gradu namjerava preurediti velika dobrotvorna svečanost. Aristokrate, duhovni l svjetski dostojanstvenici u pripremnom su odboru. Dolazi se do kapitala: nabava novca. Tu mora da se pozove i barun Jaljteles i vitez Taussig-, kakogod je gospodi neugodno, da se sastaju sa Židovima. Radilo se o priredbama u glavnomu gradu ili u kojem provincijal'norn mjestu, o sabiranju za crkve ili za umjetničke, patriotske ili čisto dobrotvorne svrhe, prima se Židov u odl>or, jer ima da se brine za nabavu novca. A tad mora naravno židovska publika donijeti svoje darove ne kao X ili Y, nego kao Židov, koji, ima više da dade, koji više dati moraA kad Židov dolalzi k blagajni, pazi se:' koliko dlaje. To je jedno od onih pitanja, koje sam odabrao u napisu. A tad odmah dolazi kritika: »Lako on može dati, jer on itd.«, ili »to je škrti Židov«, i Onda kad je više dao no knez X ili mesar Y. < Nastao je politički preokret. Vladajuoa stranka treba naravno novaca. Upravljaju se pozivi na patriotski osjećaj naroda. Ne vjeruje se doduše patriotskom osjećaju Židova, čime se čini napravo Židovima, kao.d u mnogim drugim slučajevima —, no ipak se traži od njih novac. 1 tu ne smije Židov da dade kao knez ili mesar, ne kao seljak ili hrišćauski trgovac, mora mnogo više diati, ako ne će, da doskora nosi posljedice. U tom je slučaju njegovo davanje mjerilo njegovog političkog stajališta. Pitanje: koliko daje Židov za našu stranku, isto je talko vrlo važno pitanje. Ni jesam prijatelj hvastanja, no mogu s ljudskog stajališta da shvatim, da Židovi, kad dragovoljno ili primorano daruju, to čine s potpunim svojim imenom. Javnost traži i kontrolira imena. Židovi moraju biti u svajkoj zgodi kadri dokazati, da su <lavali, dok čedni N. N., koji je dqo nekoliko kruna, ne mora da se demaskira. Cesto se sjtećarn članka dra. Maksa Nordaua, gdje obara laž, da su Židovi izrabljivaoci, gdje on, veliki logičar, dokazuje, da je uvijek protivno istinito, - t- j. da Zidovi bivaju izrabljivani. Od ljubaznog smješka dd jasne prijetnje nalazi se Židov uvijek u prisiljenom položaju, kad se od njega traži novac. Rekao bih, da sd u mnogim slučajevima radi samo o formi iznudjivanja. I danas još plaćamo sramotnu glavarinu, što su ju naši prodji, Ikoji su nosili žutu krpu, morali da plaćaju. Pitanje: »A što čine oni? Što daju onii? Kako se ponašaju?« tako je raznovrsno kao i sam život. A da se to pitanje neprestano stavlja, isto je tako žalosno, kao i n'uš položaj. To pitanje truje cijeli naš za-

jedriički život, Ono onemogućuje, da se pitanje, koje bi iznnedju nas nastalo, objektivno prosudjuje. Ono čini nesigurnim položaj pojedinčev, dovada ga često u sitnacije, koje se oprečuju ne samo njegovoj sopstvenosti, već i njegovoj okolici, gelnii ga na čine, koji su smiješni ili štetni. Ne preko rava se Židov, kao individnj, već kao Ž'ldov, da je škrt i hvališav, kapitalista i boljševik, revolucijonarac i konzerva ta vac, liberalan i klerikalac, pacifista i ratni huškač itd. Pri prosndjivHtnju Židova nailazimo na najočitija protivuriječja. Isti antisemitski list spočitava Židovu, da se asianliiira i vidi u ton opasnost za svoj narod, dok iza kratkog vremena napada na cijonizam, te ga označuje klao sabotažu narodne ideje. Mi oijonista znademo dobro, da nas oko mržnje i ne može drukčije da posinatra. Moramo iz toga povući kousekvencije. Ići* ćemo.pravim putem i ispunit ćemo dužnosti prema državi i narodu, u čijoj sredini živimo, sudjelovat ćemo, kako to leži u naravi našega naroda, u svim akcijama kulturnog i gospodarskog n'al- * roda i cjelokupnog čovječanstva, sa sčim srcem djelovati, gdje se radi o privatnom ili javnom dobročinstvu. Moramo pored toga nastojalti, da položaj našeg naroda po-, stane* normalan kao što je to više ili manje položaj drugih naroda. Kad budemo našli naravnu osnovku za se, koju imia svaki narod: narodnu domaju, tad ćemo i mi moči naravno živjeti i raditi. Tad ne ćemo više izgledati kao karikature ili maske, već kao ponosni ljudi, koji imaju zdravu i čvrstu podlogu, kao i svi ostati ljudi, koji se slobodno i naravno kreću, a da se ne moraju bojati, e bih ih ktivo ili rdjavo sudili.

Nakon kongresa jevrejskih općina.*

Piše dr. Aleksandar L i c h t. Herzl je jedampjut kazao: »Naše zastave neka 'epršaju svileno«. Svileno su lepršale, kad smo god radili i govorili o Savezu jevrejskib općina u našoj otadžbini. Sve općine u| Srbiji, pa u Bosni i Hercegovini živu narodnim duhom. Pet vijekova boravka u tim zemljama nije slabilo, već pod utjecajem pomlađenoga židovstva još ojačalo njihovu narodnu svijest. Pa i u Hrvatskoj i Slavoniji većina je općina već dalnas po svome predstavništvu narodna, a po članovima narodne su malne .sve. Treba tek da se mladima otvore vrata u njih, i sve će one redom biti narodne. Mi to znamo, a znaju i oni’, koji se i reakcijonarstvom služe, ! da se koji čas još održe u vlasti. Pored toga nije nam bilo do toga, da u Osijeku mjerimo svoje sile. Htjeli amo da se svi Zidovi nađu na otkupu. Mi nijesmo pobijedili u Osijeku. Mi najmanje. Nije nam se radilo o pobjedi, koju mogosmo lako izvojštiti. Ali meni se čini, da su naši u Osijeku za volju jedinstva, za kojim smo mi narodni Židovi mi jedini! zbiljski težili, idući predaleko zajednički, dospjeli do tačke, gdje se putevi opet mora da razilaze. Ne našom krivnjom, nitko nam toga ne može spočitnuti', ta mi smo pored pretežne svoje većine išli tako daleko u popuštanju, te se

*) Ovaj članalk sadržaje lično stajalište piščevo. Uredništvo.

rezultat kongresa mogao u žurnalima prikazati našim porazom! To je po brojčanom razmjeru zacijelo jedan svijesni grdni falsifikat: po rezultatu bit će istine u tome. Naš je program sadržan u zaključcima posljednje naše zemaljske konferencije: narodne opčine i Savez narodnih općina. Što se u Osijeku imalo da stvori, to ni po osnovi nije moglo da bude izvršavanje našega programa. Pa ipak sir zazvečale bojne trublje naših protivnika i protiv te osnove, ,s kojom baš mi, bezuvjetni i svijesni, nijesmto mogli biti zadovoljni, ali smo bili to više uvjereni, da će s njome koliko do načela stoji, biti zadovoljni asimilanti. Mi'smo ipak prešutjeli svoju unutarnju protimbu. Podmeću nam iz kriva shvaćanja ili iz zlobe partajsko stajalište, kao da ljudima, kad se o židovstvu radi, narodna svijest tek partajski program! A mi smo, osjećajući solidarnost jevrejstva i prema onima i protiv onih, koji ga svakim svojim gestom pred očima svijeta hoće da zataje, smotali svoje zastave, da ih ne zaplaša Ali to je i bila granica, dio koje smjedosimo i mogosmo ići, a da ne žrtvujemo samosvijest i ponos i svoju težnju za stvaranjem. Mislili smo: Ako se hoće savez, onda ne može biti Židova, koji će se uplašiti odi toga, da je u čivao na femiinini karakter Židova? A nakon kongresa moram da se pitam: Je li ti ljudi, na sreću mala šačica, odista još hoće židovstvo, ili nijesu li od onih. tipova, po kojima je jedan filozof zaključivao na feiriinimi karakter Židova? Od saveza jevrejskih općina postade savez jevrejskih ;(> izra eliti čk ih«) vjeroispovjednh općina. Bilo im je u biti najviše stajalo do zaporke i do atributa »vjeroišpovjednih«. Protiv cijeloga svijeta, oni su, poučeni po kojem rabimskom autoritetu, išli dokazivati, da smo izradite, a ne Zidovi. Nigdje na svijetu ovaki spor ine bi više bio moguć, pa ni u zemlji šovenskog asimilantstva, u Madžarskoj, kbja je toliko duševne hrane davala ideologiji naših asimilanata, ako se u njih može uopće još govoriti o ideologiji. Jer negacija, koji oni provađaju u pogledu židovstva, nije samo besponosna, nerauževna, već je i beziidejna. Pa kad bi čovjek još mogao da vjeruje u jačinu njihova »vjerozakonstva«, mogao bi se s njima složiti. Ali i to njihovo isticanje religioziteta, uz podjednaka žestoku protivjštimi protiv rabina, jedaln je prazan i lažan gest. Pa kad ipak ta šačica . . . . V manjina tijem operrra, meni ostaje jos neka utjeha, da im veze sa židovstvom nijesu toliko popucale, a da ne bi htjeli u njemu ostati, pa bilo i pod firmom, koja nije više istinita. Taj zbor, koji je ipak imao da bude u cjelini svojoj zbor Zidova ili ako hoćete izraelićana, nije mogao spriječiti, da ga čisti tip jednoga maušela me ponizi, prikazavši nam čovjeka, koji je kud i.kamo bliži odreci židovstva nego H njegovoj afirmaciji. Smjedosmo li poći tako daleko, da je jedna ovakova pojava konačno udarila svoju ličnu notu malne jednodušnome zaključku kongresa? I pitam gospodu 'iz protivnoga tabora, ne misle li, da su sami, sebi dali žalosnu svjedodžbu, kad isu u tjesnogrudnoj otpornosti protiv svega, što je nacijonalno, išli tako daleko, da im je taki tip mogao biti duševnim vođom i da su pokazali i preveliku revnost, kako bi

STRANA 6.

»ŽIDOV« (HAJHUDD

BROJ 21.