Књижевне новине

o a —

Dušan KOSTA

Pod oblako sva krvava to ie život? Bla

u mukam

srca žudna, nikad mir

Ja bih sunca —

s kim da krenem, moje pleme i dok stoji

Crnogorčad Novi Grade,

Marko FOTEZ

Žnagenie Duabrovm

_/U Jogošep prijotož

Nvvi Grade, sjediš ukraj mora i valove brojiš niz pbučinu. m leži Crna Gora,

Ba duga što je kad je gorka sudba druga njena,

8, u nemiru poje: od kamena nikom do kamena!

A ja, stanac, što ću i kako ću

sanjar, sred bojišta:

ikac a — ni danju, ni noću

nigdje ništa, oskudna ognjišta!

~ i ] a mrak mi zasiju,

Ja bih krila — a kosi me tuga:

To života što je zmije piju,

gdje da nađem druga?

Malo Tukah, malena i snaga da počunam korov ko da nije zora svima draga snom mrtvijem spava, bedem ovih gora, dokle gusto ginu: —

1 sjediš ukraj mora

1 valove brojiš niz bučinu!

a A

bukne trava;

Mom

kozmlišša

olijevka hrvatskog kazališnop života i dramskog stvaranja je | Dalmacija, naročito njen kulturni centar Dubrovnik. Od crkvenih skazanja, koja dopiru do u XIV sto, ljeće, preko blistavog razdoblja rene· sansne komedije, sve do dubrovačke komediografije potkraj XVII stoljeća — na našem flu nije bilo dramske ; kazališne djelatnosti bogatije i uspje. šnije nego u Dubrovniku i Dalmaciji. Tek na prelazu XVIII u XIM stoljeĆe javila se kajkavska dramska knji. ževnost, koja je odigrala važnu ulogu u buđenju književne radinosti u Gornjoj Hrvatskoj, kuda se utjecajem Narodnog preporoda preselilo središte hrvatskog literarnog stvaranja. No to nipošto ne znači da je Dalmacija prestala da bude i te kako važno produktivno područje našeg kazališnog života.

Kako je, po naravi stvari, oživljavanje i održavanje domaćeg klasičnog repertoara prvenstveno zadatak kazališta — Narodno kazalište u Dubrovniku ima i treba da ima izuzetan položaj i značenje među našim teantarskim institucijama. Koje bi mu komponente opravdavale faj položaj i značenje? U prvom redu bogata i još uvijek aktivna tradicija kazališnog života koji u Dubrovniku fraje u konftinuitetu od gotovo pet punih stoljeća, čime se ne može bpodičiti nijedan naš grad. Zatim karakter samih djela naše klasične dramatike, koji je preteŽžno dubrovački, pa je jasno da njeno njegovanje u istoj sredini, na istom jezičkom području i u istoj kulturnohistqrijskoj i moralnopsihološkoj atmosferi, dakle, da se tako izrazim, u istoj duhovnoj klimi — sadrži u sebi mnoge prednosti, privlačivosti, i specijalne zanimljivosti. I, najzad, današnji položaj Dubrovnika, kao našeg turističkog centra i građa koji po svojim prirodnim ljepotama i historijskim spomenicima ide u svjetske znamenitosti, mogao bi, uz spretnu organizaciju i promišljenu fteatarsku politiku, taj grad učiniti i festivalskim središtem međunarodnih razmjera, naročito na planu propngiranja naše kla&ične komediografije s kojom se zaista možemo ponosifi.

Što smo do danas oživjeli iz naše stare dramafike? Tu su u prvom redu djela Marina Držića (Dundo Maroje, Novela od Stanca, Plakir, Tirena, Skup, Manđe,) (Gundulićeva »Dubravka«, Lucićeva »Robinja«, »Ljubovnici« nepoznatog autora. Tudizićevoe obradbe Molijera »Nauk od mužova« i »Nauk od žena«. Sezone 1949—50 izvedene su na splitskoi odnosno zadarskoj pozornici jelšanska seljačka »Komedija od Raskota« i komeđija iz XVII stoljeća »Andro Stitikeca« (obje prikazane i u okviru Dubrovačkog festivala 1950). To je već izbor od više nego desetak djela, koja su posvjedočila svoj scenski Vitalitet, a to još ni iz daleka nije sve što bi trebalo da postane sastavni dio našeg klasičnog dramskog repertoara. U taj bi repertoar svakako trebalo uvrstiti jednu Nalješkovićevu komeđiju, pa Palmotićeva: »Pavlimira« ,i Benetevićevu »Hvarkinju«, zatim koju alegoričnu igru ili mitološku dramu iz XVII stoljeća — napr. Zlatarićev prijevod Tasove pastorale »Aminta« ili Lukarevićevu, odnosno Kanavelovićevu adaptaciju Gvarinijeva »Vjernog pastira«, uz popratnu muziku, kao rekpnstrukciju našeg baroknog teatra. Od dubrovačke komediografije potkraj XVII atoljeća sačuvano je mnogo tekstova (Starac Klimoje, Beno Poplesija, Jer: ko Škripalo, Pjero Muzuvjer, Tlije Ku ljaš, Šimun Dunđdurilo, Gjono Funkc ita.), ođ kojih bi se zacijelo

jelica 1 S ORO ešto oživjeti i za današnju po iOMe A KBO specifičnost dubrova-

koja bi DOI IO užila ne samo kao umjetnicć Oe onenai vremena, nego i OOU medije svježe u a O OJONOŠ SE pogledu, mogle bi poslužiti Ila co izvedene adaptacije Molijera, koje Dubrovčani prikazivali O Nad rvu polovinu XVIII stolje o i a Boj: u taj bi repertoar tre o | ključiH i realistične drame OL e novića »Pkvinocijo« i STANI 7O 8 trilogija«, koje bi u interpretaci]J a brovačkog kazališta trebalo da pos

E lativnih izvedbe reprezen : nu UzoTrTe građanskog dra

čkog teatra,

djela ovoOE značajnog

O PA išljenj idealni za| mišljenju. - - -

dali a brovčičkog kazališta bio bi

ustrajno i solidno njegovanje upravo

lakvom »svog« repertoara, s kojim bi nastupalo ne samo u Dubrovniku, naročito u ljetnim mjesecima prigodom svakogodišnjih svečanih igara — nego bi u zimskoj sezoni gostovalo ! u ostalim našim gradovima, kao komunetentan tumač i interpretator naše dramske Mlasike. A nije na odmet ni ? ati kako bi jedna turneja DuDrovačkog kazališta s takvim TepeTtoarom odjeknula među našim iseljenicima u stranom svijetu!

Osim toga što posjeduje toliko mnoštvo dramskih djela, koja su u njemu nastala ili su po njemu inspirisana, Dubrovnik ima bezbroj idealnih položaja i mjesta na kojima se fa djela mogu izvoditi. Uz svoju kazališnu zgradu, sa stereotipnim baroknim gledalištem, ali oplemenjenim patinom svoje osamdesetgodišnje starosti — u Dubrovniku je za T'estival 1950 izgrađena i prekrasna Ljetna pozornica, na kojoj se mogu izvoditi i najveće opere ili koncerti. A za dramske predstave postoje mnoge prirodne pozornice, na kojima čar featra dostiže neslučenu Visinu. To su dokazale izvedbe »Dubravke« pred Kneževim Dvorom god. 1934 prigodom Svjetskog kongresa Pen-klubova, predstave »Dunda Maroja« na Boškovićevoj poljani prigodom gostovanja Jugcslovenskog dramskog pozorišta 19409, a naročito ovogodišnje izvedbe »Plakira«e u parku Gradaci »Ljubovnika« na Bunićevoj poljani — a svakako ima još mjesta, koja bi pojedinim djelima podigla zanimljivost izvođenja. U parku Gradac, koji je idealan za mitoložke igre i alegorije, mogla bi se izvesti i »Dubravka«, u malom pcerivoju s lijeve strane kad se ulazi u Grad kroz Vrata od Pila zaciiclo bi divno djelovale adaptacije Molijera, a sjajam izvedbeni prostor bio bi i između Sv. Vlaha i Sponze. (Napr. »Novela od Stanca« na historijskom mjestu ispred male Onufrijeve česme!). Ne samo to: Na bilo kojem dubrovačkom trgu može se vanredno interesanino postaviti koja Goldonijeva komedija (napr. »Ribarske svađe« u Gradskoj luci), a na terenu gdje je ovog lista izveden »Plakir« bila bi čarobna predstava Šelkspirove komedije »Kako vam drago«. Terase tvrđave Lovrijenac upravo vape za »Hamletom« — itd. itd. Kao izgrađena arhitektonska cjelina i riznica prirodnih liepota Dubrovnik je neiscrpiv u mjestima na kojima bi kazališne predstave već samim izvedbenim prostorom dobile festivalski miris i privlačnost. (Naravno, da bi za takve izvedbe irebalo neminovno stvoriti potrebne tehničke mogućnosti, naročito u pogledu rasvjete, koja je za sad više nego primitivna).

Glumačka strann ižvedaba trebalo bi da počiva na članovima dubrova čkog kazališta. No u današnjoj situa· ciji, kad je broj reditelja i glumaca još daleko »remalen za naše tekuće potrebe, a pogotovo za festivalske izvedbe, trebalo bi dubrovačkom Mkazalištu pomoći ne samo da poveća svoj stalni ansambl, nego da ima i moguć nost za angažiranje gostiju preko ljet nih mjeseci. Jedan od elavnih zađataka njegov” Uprave, odnosno sta) nog Pesfivalskog odbora. bio bi da na vrijeme utvrdi repertoar i redile lje, koji bi već tokom prethcdne se. zone podijelili pojedine uloge. te bi u određeno vrijeme mogli s nekoliko proba montirati zadane predstavc Tako bi došlo do tri tipa festivalskih predstava. Tedne bi bile u samostalnoj interpretaciji Dubrovačkog kazališta, drugin'a bi glumažčko jezgro sančinjavao ansambl] đubrovačkih glumaca, a u pojedinim ulogama nastupali bi gosti, a treće bi prikazivali ostali naši ansambli u svom kompletnom sastavu, naravno po prethodno određenom planu kako ne bi došlo do kol: žije

Interesantna je činjenica, da je Du brovnčki festival 1950 bio u kazališ nom pogledu siromašniji od dubrova čke ljetne sezone 1951, kad su kroz dva mjoseca (juli i avgust) dubrova čČko, splitsko i sarajevsko kazalište izveli u preko fridđeset predstava ( dramskih, 7 opernih i 4 baletna djel Te je predstave mledalo više od 40.00' mledalaca, što dokazuje vanređan ku Dacitet dubrovačke publike i intere 'urista za ljetne kazališne priredbe

Uz preciznu organjzaciju, poboljš; nje tehničkih uvjeta i efikasniju pro pagandu ljetna kazališna sezona u Du brovniku ubrzo bi, postala poznatija i još uspješniin. OOU

Pavle STF FANOVIĆ oči SI i0:%0rfa

Jedno od osobito važnih pitemja umetničkog folklora svakako je pitanje postepenog ili čak i naglog odumiranja čitavih. rodova narodne umetničke igre i popevke, (napr. ritualne, obredne igre) kao i nastajnnia (takođe sporog ili ubrzanog) novih izražajnih tipova u ovim dvema umetničkim granama, kao uostalom i u svim drugim

Kada je sredinom prošlog ven {ol-·

klorna nauka, u jeku romantičarskih pogleda na svet i svakako i pod njihovim dejstvom i uticnjem, stala na glo napredovati i razvijati se, pratile su je u stopu izvesne lokalne, nacionalne i druge sentimentalnosti, \sroljavane u često i vafreno izricanim težnjama da se organizuju mere za sprečavanje ovog prirodnog, zakonitog društveno-istoriskog procesa. Očuvane st ponegde te tendencije i danas, iako, s druge strane, ne treba iz· gubiti iz vida da su i objektivni, naučni razlozi postojali da se popevke i igre, zahvaćene procesom, odumirania, veštački očuvaju i produže. Među ovim naučno opravđanim molivima ovakvog stava folklorista dovoljno je pomenuti već samu potrebu žive građe kao meophodnog sredstva za annlitička, komparativna, istoriska, sociološka i estetička istraživanja i misaona uopštavanja učenih zakonitosti u samoj stvarnosti života i uslovljenosti opstanka. rasta i perzisitiranja narodne popevke, svirke i igre. Ipak, činjenica je da je svoja najveća dostignuća folklorna nauka ostvarila baš u zemliama gde. u opštim proporcijama društvene funkcije umetnosti, fojklorni umetnički oblici ne prefstavljaju onu stranu umetničke proizvodnje koja preovlađuje,

Narodna umekinost, razume se, ne dolazi u opasnost da iščezne. Nienim nezadrživim, iako sporim približava njem stupnjevima dostignuća učene i profesiqnalne umetnošti — što proizlazi iz tehničkog. usavršavanja materijalne kulture — jedni sadržaji će se

· duboko preobraziti, drugi preči u no.

ve varijetete, treći, danas tek u začetku ili jedva naslućivani, nastati. A forme narodne umetnosti, novom upofrebom izražajnih sredstava uspostavljene nove strukture kojeg bilo njenog specifičnog jezika, iako visoko otporne premn dinamičnim strujanjima epoha. pretrpeće sve one sfilističke modifikacije koje i naistarodrevnijim femaftikama daju ideološki živu i upotrebnu snagu 1. zv. »večnih« ljudskih vrednosti, snagu aktualizacije problema obuhvačćenih tom femafikom. Za potvrdu ove teze možemo navesfi bezbro1l primera, ali ćemo pomenuti samo »Smrt Omera i Merime« iz naše narodne poezije, istinsku dramu Rkondenzovanu u okvire balađe, poemu koja je samim svojim s*klopom izsžin iz oblasti primitivnog a već svo jom sadržajnom stranom, jako vezana za feudalne oblike društvenog razvifka, iako protkana poetskim naivnosfi!ma, dejstvuje tolikom snagom slika da njena izražajna ubedljivost ni pred današnjim čitaocem (ili slušnocem) ne gubi ništa od svog umetničkog potencijala. U muzičkoj narodnoj umetnosti stojimo, u ovom pogledu, pred narošitim teškoćama. Kraj sve lepote mnogih melodiskih motiva, žnaino spcriji tok razvića specifičnih izražajnih sredstava samog muzičkog jezika uopšte nu-– žno je uslovio znatno zaostajanje narodnog muzičkoce izraza za umetničkim, Načelo polifonije, iako svojstveno muzičkom folkloru pojedinih naroda, ređe i teže se izdiže nad primarnim oblicima linearne višeglasnosti, nad heterofonijom; proporcije muzičkih formi dostižu relativno ratko pa i onđa jedino prividnu zamašnost, zasnovanu na višestrukom ponavlianiu uglavnom jednostavnijih moltivskih struktura: a već slihijska, uslavnom nesvesna borba narcdnog muzičkog izraza za ovlađivanje jezikom homofonije višeg stupnja, načelom harmonskog, akordičkog načina muzičkog izražavanja li je kođ jednih naroda dostigla stupanj nagoveštavanja narodne ose:ljiosti jedino za postojanje latentinos harmonskog odnosa u mclodisko-ritmičkim linearnim procesima ili je, kod drugih narodđa, pokazala sazrelost masovne muzičke svesti tih narođa za asimilaciju fek osnovnih' nkordskih kombinacija, a i te pod dejstvom učene muzike i najčešće po cenu zakržijavanja elana melodičke in-

. ventivnosti. U naših naroda, na pri-

mer. faj istoriski višj stupanj razvitka muzičerog jezika, sa paralelnim i nikako slučajnim procesom usahnjivanja one melodiske invenfivnosti koja ie bila bitni belegp· prvobitnog isključivo i dosledno homofonog muzičkog osip, vidimo osobito jasno, ako uporedimo crte, »maternjeg« muzičkog Tozika Slovenije i Makedonije.

KRIIŽEVNE NOVINE

No, treba li iz svega ovog izvesti zaključak da je narodna muzika u odnosu na umefničku samo niži i nerazvijenjji stadijum ove umetnosti? Ni iz daleka ne stoji stvar tako. Bkspresivna silina narodne muzičke umelnosti otkriva se u punom svom sjaju tek »na feremu«, u samom narodu, a i tamo u piinoj svojoj meri jedino ako bi posmatrač odnosno slušalac bio snabdeven drevmom mitološkom kapom nevidljivosti ili, u retko sretnim slučajevima, ako je osobitim svojim liudskim, karakternim kvalitetima stekao toliko poverenje narodnog pevača i svirača, da ovaj pristaie da peva i svira, ne za njega, folhlorisiu, već pred njim; za sebe i za svoje, sasvim otvoreno. Tada se tek pokazuje osobiti značaj tempvma' koji pevač uzima zna svoju melodiju, u raspoloženju datog trenufka. Tada se tek pokazuje veliko polje izrszitosti sredstvima dinamičke plastičnosti narodnog pevača (a u dramatsku izrazitost dinamike ulazi i sama dinamička hneraznovrsnost, bezbojnost, kakvu naprimer u sferi gradskog fol. klora možete čuti sa tamburice berberskoms pomoćnika. rasejanog i pomireno nezadovoljnom. učmalošću sive i lenie svakidašnjice zabačenog palanačkog života). Tada se tek može sagledati sav potencijal deamatski realističkog izraza popevke, datog u tembrizacionim promena-– ma glasovne linije, čija sva snaga izzaza nikako nije u samoj strukturı melodije (jer mnogo koja narodna melodija prima u sebe, pod raznim okolnosfima, i vrlo raznovrsne fekstove, ostaje strukturalno neizmenjena a menja svoj karakter, od slučaja do slučaja izvođenja, baš zahvaljujući ekspresivnoj moći glasovnih boja, koje stihiskom oseftljivošću ume da pogodi narodni pevač). Tada tek slušalac može doživeti neverovatnu snagu izraza, ostvarenu artikulacionim radom pevača, njegovim načinom produkovanja fona i načinom vezivanja obližnjih tonova jednih za druge u frazeološke celine (staccato, Jegato, portato narodnog pevača ne može se ponoviti izvan situacije koja, u još očuvanim tipovima sinkretističke umetničke prakse, vezuje pesmu za njoj odgovarajuću proizvodnu delatnost. ili običajni ceremonijal ili obredni čin).

Možda se neki folkloristi neće složiti sa ovolikim pridavanjem značaja samom izvođeniu narodne muzike na mestu i u prilici gde je ovaj umefnički idiom upravo — govor, tj. iskazivanje mišljenja, shvatanja, težnji i raspoloženja. Njih moram potsetiti na činjenicu da je razlučenje muzičkih zamisli od realizacije, od izvođačke prakse — stvar poslednja tri veka, i u samoj učenoj, umetničkoj muzici, kao i to da ova tristagodišnjica istoriski uslovljena solucija ne uživa nikakvu garanciju' večitosti, pa ni dugovečnosti. Osim toga, određujući značaj pri estetičkom utvrđivanju pravog Rharaktera narodne muzičke tvorevine ne nosi jedino melodija (sa određenom ritmičkom osobenošću) ni u instrumentalnoj muzici, dakle ni u narodnoj svirci. I tamo su koloritna osobenost instrumenta ili instrumenata, artfikulaciona tePnika svirača, coda pokretljivost koju on određuje, dinam:čki plasticitet ko“i se njegovoi muzičkoj zamisli nameće kao neophcdan i tempo kojim se realizuje njegova senzibilnost — bitne komponente izraza, neizostavni komplementi melodisko-ritmičkog stroja. Najzad, ne menjpnjući se ni u tempu, ni u dinamici, ni u melodiji, ni u ritmu, jedna ista tonska struktura narodnog svirača dobija raznolike sadržajne karaktere jedino promenom instrumenfa (dakle, promenom boje) i jedino raznolikim rtikulacionim postupkom svirača (dakle, promenom same sivaralačke tendencije narodnog umefnika). A upravo na ove momente dosadašnja muzička folkloristika nije usmeravala svoju glavnu pažnju i radinost. Jedan od najvećih majstora vokalne artikulacije u učenoj, profesionalnoj muzici bio je Fjodor Šaljapin. Jedan od najivećih majstora simfoničarske ekspresije pomoću Mkoloritnih snaga instrumentacije bio je Gustav Maler; a obojica su crpli neizmerno iz nepresušnog vrela muzičkog folklora. U tom smeru učena muzika, i vokalna i instrumentalna, imaju šta da nauče od narodnog pevača i svirača. U granicama specifičnih uslova jedne organizovane smofre, pretfstojeći festival u Opatiji to će muzičarima, nesumnjivo pokazati. A u referatima i diskusijama na sastanku muzičkih naučnika, pored mnogih drugih stručnih pitanja, možda će i neka od ovde dodirnutih biti uzeta u razmatranje.

ev

rogovara narodna ona jest (»Stari je ku i mlađom je un

ma. \ narodnu Jurčić

stanak, m neprijateljim osvajačima, Već | janičaru i do

padača, kad je ! t kakvu bi mo) među nama,

vijest, koja sen donio je bi Cankarove S čke strane »I nredno crtan

c — vlaste i nezabora\ Špilkin Jož.

se još nal: eća pečenk: ve strane bog imo budući ı

_ Mo de« ograhiče

Lojze Dolinar: Spomenik stre!/nn ma u Rankovićevu (deta;j | potpuno r

*. \ralački geni

u kompozicije) II ___-________ ________-- 2 ME WOstopbjH

Jedm utlisgk o publike prema |

ada sam jedne od prošlih godi-

na prisustvovao pretstavama

pozorišta u Skopliu impresio-

nirala me ie uporma borba koja se vodila sa pozornice da se interalno očuva umetnički nivo preistava, da se ni u čemu ne prilagođava interesu i ukusu onih sloieva publike koji su se nalaziti na primitivnom stupnju odnosa prema pozorištu, Mladi kolektiv pozorišta u Skoplju vodio je odlučnu borbu protiv šmire i šaklona u glumi, protiv jevtim'ih i vulgaonmih korišćenja scene,

Ovakva borba, naravno, morala je urcditi plodom. Prilikom ovogođišnjeg gostovanja Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Skoplju našli smo uzdigmutu pozorišnu publiku sa razvijenim ukusom i smislom za pozorišnu ume'mosti i lileratoru, publiku koja je s najvećom pažnjom, bez obzira na teške uslove u zafvorenoj sali za vreme letnje vrućine pratila predano razvoj pretstava, udubljivala se u problematiku prikazanih dela, doživliavala s velikom Kkoncaentracijom najtananija mesta u igri i delu. Razvijen umetnički smisno izbijao je iz takvog odnosa miblike.

U Nišu se međutim nie osetilo da je takve borbe bilo. Niie so osetilo na reagiranju publike, na njenom praćenju složenijih i dub!ljih doživliajn na sceni, na njenom odmosu prema nijansiranom tekstu i diskretn'joj, suptilnijoj scenskoj imterpretaciji. Sledeći tok vezivanja publike za pretstavu moglo se zapaziti da je niem interes u pozorištu upućen poglavjito na radnie sa jačim, upadljivim „efektima, da njen interes traži zadovoljenje u spolinim temierskim sredstvima. Fozorište formira publiku. Ono deluje na njeno formirnnje pye svega izborom repertoara i Kvajitetom prefstava. Izbor reperioara i .valitet pretstava važili su i u istoriji naših bozorišta kao glavni elementi odgoja Dublike, kao najefikasnija oruđa profiv primifivnosti i zaostalosti. Već decenijama se u našoi pozorišnoj kritici ustajalo protiv povlađivanja primiltivnom ukusu, protiv tendencija spuštanja pozorišta, njegovog repertoara i njegovih pretstava na nivo one publike koja se tek upoznaje sa pozorišnom umetnošću. Vojevalo se protiv onih pozorišnih dela u repertoaru koja su pisana da zadovolje nizak ukus ili površnom i lakom lakrdijaškom sadžinom ili jeftinim melodryamskim »srce• parajućim« efektima, protiv onih pretstava koje su koketovale ea zaostalom publikom, dajući joj sa DozorTnice grubost. sirovost, drastičnost nazovi featralnosti razne falsifikate umetničkih doživljaja.

Borba za izbor repertoara i kvali-

tet pretstava mora se odraziti na penianju nivoa publike, ako se ona konsekventno, bez otstupanja, bez koncesija, uporno i pasionirano vodi. Nije ni malo krivica do publike, Publici treba razvijati smisao za umetnost, nien odnos premn literaturi, učiti je da upoznaje kvalitete i lepote umetnosti, Kad se kod publike razvije smisao za umetnost i kada joj se uzdigne ukus, ni ona sama ne želi, niti traži dela koja nemaju literarne vrednosfi i onn zauzima vrlo kritički stav prema šmiri. l=žima i falsifikatima u izvođenju. Kađa je publika uzdignuta, ona je dragoceni saradnik i neisplativa pomoć u stvaralačkom radu mnozorišta.

Naravno da se ne može ostaviti po'orište da usamlieno vodi borbu za "ealizovanje svoje misije, Od mnogih

faktora koji deluju u oblasti kultur_ nog živofa, zavisi i isfrainost u spro- vođenju kulturnih zadataka pozorišta,

Zavisi vrlo mnogo na prvom mestu od

Vo

· tivnosti, nezna

aktivnosti prosvetnih radnika kakvi

ca, u k

|, će biti uslo | kulturnog ži| OM gradovima u nost stihijno "u. kulturnog života" vrlo jako u svojim, VOIUCI( porno da ne popusbPT&a ove stihijnosti, da se e ı parloženost koja se najlal tamo gde se ne vodi realnLevstil interesovana i uporna borbi lik nuće kulturnog života, Zna sti zaparložavanja kulturnoj Je i nemaran odnos prema. la: Nemaran odnos prema umeti s kazao se, na primer, prilike: povanja Jugoslovenskog drams j zorišta u Kragujevcu u slabu nizaciji prijema ovog pozo p: boj zainteresovanosti m | d: značaja ovog gostovanja Sa ele

život Kragujevca.

Pozorišta u unutrašnjosti da prođu kroz dugi proces gplumačkog i uopšte pozorišni Ona su, zaokupljena fom p tikom koju nije bilo lako potisla u drugi plan svoje os dzfke, Ona su uglavnom rešavala palijativno i na hvafajući ih dublje i radfk

ne može

vijene publike bila od strane ine nih umetničkih rukovodilaca mačkih ansambla upornija i ||

drugojačija bi izgledala dana: |

nomija publike. Vrlo etno el je ona vrsta propagande, kao sa mana u pojedinim mestima kk. dinih pozorišta, da su “na n: da su ona bolja i od preštodl raspaljujući primitivne lokalne ” Strasnosti, dajući na taj na inv, podršku i primitivnom umeti

opasno u pozorišnom poslu, a što z no može đoprineti stagnaciji, Da zatku pozorišta, to je kada se u realnih umetničkih rezultata ke varke, neke fiks-ideje koj štini služe maskiranju untr bosti i besperspektivnosti, Problem kulturnog uzdizan'B Tišne publike, njenog osposobljav za razumevanje „,finijih i slož manifestacija umetnosti i njenih pota, izoštravanja njenog kriteriji | pobuđivanja njenog interesa za d Sku literaturu, leži naravno stveno u radu pozorišta, Ni pozorišta zavisi od Wolektiv: onih koji rade u njima, ideala, od njihove zagreji te ideale, od njihovog oduševlj i borbenosti, njihove samokritičk A da kolektivi budu . kav rad, za takvu moraju se i sami 5