Књижевне новине

BROJ 60

Milan BOGDANOVIĆ

a I— ——

NE, NI ZLOVOLJNO, N PROIZVOLJNO!

U kritikama koje Eli Finci piše u poslednje vreme oseća se jedan ton zle volje, A kako zlovolja nije nikad objektivno uslovljena, to i kritika kroz koju zlovoljna raspoloženja probijaju ne može biti ni objektivno pouzdana. Zla volja je opasan savetnik, koji prezire samokontrolu, a sugerira neodmernost, I meni se .čini da' Eli Pinci u nekim svojim poslednjim kritikama donosi izvesne zlovoljne neodmerene sudove,

K Ali to je samo utisak, koji će možda neko sa mnom podeliti, a. neko možda i neće. Ja sam taj utisak naročito izrazito dobio od kritike Eli Fincia o drami Suzane Lilar »Don Žuan«, prikazane u Narodnom pozorištu u Beogradu. (»Svedočanstva«, br. 7, od 14 juna o. g.) Samo, utisak je teško dokazivati, Ton zle volje dobro se čuje, ali se teško utvrđuje. On se da konstatovati, ali ga nije lako argumentisati. I ja konstataciju samo i činim.

Međutim, proizvoljnost koja ız zlovoljnosti nejzbežno proističe stvar samo utiska već se i činjenično da utvrditi, precizno, izmereno odrediti. Sud u zloj volji dat ne može se nego samo proizvoljno opravdati. A da proizvoljnost vrlo lako vodi u nesmolrenost, pa zato i u hetačnost nije nužno naročito dokazivati. U kritici Eli Fincia o kojoj je reč ima takvih zlom voljom uslovljenih proizvoljnosti, što će reči i nesmotrenosti i netačnosti. I na nekima od njih, kao faktima ja ću se zadržati.

1. Eli Finci postavlja tezu da je Suzana Lilar »prišla problemu donžuanizma potpuno amaterski«. I tu svoju tezu ovako potkrepljuje: »Iz mnoštva Don Žuanovih podviga, onako kako ih je zabeležila sama legenda i kako su ih obojile pojedine stvaralačke mašte, ona je iskoristila samo one koji imaju konvencionalnu patinu stereotipnog ljubavnog uspeha, a potpuno prenebregla one druge, daleko karalterističnije i zamašnije, iz kojih se razgovetnije i punije naslućuje osobeni smisao Don Žuanovog karaktera, u kojima se jarkije ispoljava dublji značaj, psihološki, društveni ili opšteljudski, njegove. živtone sudbine«.

Ovo bi moglo biti ubedljivo kad ne bi bilo proizvoljno rečeno, kad, dakle, me bi bilo netačno. Koje je to »mnoštvo onih drugih daleko zamašnijih i karakterističnijih Don Žuanovih podviga« koje beleži legenda i koje su razradili njeni najglavniji interpretatori u literaturi? Legenda je sva bazirana na motivu zavođenja kćeri komandora od Uloa i ubistva samoga komandora. Tirso de Molina, kao prvi literarni obrađivač lika Don Žuana, sem ovog podviga, kao centralnog, beleži još i ljubavnu vezu Don Žuana sa vojvotkiniom Izabelom iz Napulja, i anvanture sa ribaricom Tizbeom i selljančicom Amintom. A Molijer govoYi samo o doni Elviri i o dvema seljančicama, Šarloti i Maturini. Za Molijera nije značajna čak ni kći komandora od Uloa, koju je: Don Žuan zaveo, već insistira samo na komandoru, koga je Don Žuan ubio, dakle na činu ubistva, a ne na ljubavnoj avanturi, I to su svi podvizi Don Žuana koje beleže legenda i prvi najznačajniji tekstovi u kojima je on kao motiv literarno obrađen. Glavni njih unesene su i u dramu Suzane Lilar, i ja doista ne vidim na šta Eli Pinci misli kad tvrđi da ovaj savremeni pisac nije obuhvatio one podvige Don Žuana iz legende i po interpretatorima, koji bi »jarkije ispoljili dublji značaj« njegova lika. I ne moga da ih vidim kad ih i nema, sem u proizvoljnoj pretpostavci samoga kritičara.

9. Da bi odlučnije potkrepio svoju iezu o amaterizmu pisca ove drame i o depoeitizaciji motiva koju je on izvršio „Eli Finci se poziva na Bajroha i na njegov spev »Don Žuan«, kao na primer izvanredne slobodno imaginativne, visoko poetske razrade ovog starog motiva. Međutim, i OVO i ovakvo suočavanje je u velikoj meri proizvoljno. Jer Bajronov '»Don Žuan« sve ie pre no striktno uzevši spev o Don Žuanu, a još manje poetska razrada staroga donžuanskog motiva. »Što se tiče »Don Žuana« lorda Bajrorna, njemu je sa španskom legendom zajedničko samo ime«, kaže je“, dan francuski istoričar književnosti. Bajronov Don Žuan nije nikakav »rOmantičarski usplahireni tražilac lepote, s tragičnim osećanjem nemira ı ne| gzadovoljstva«, kakvim Ba Pinci zamišlja, ili, bolje reći, on je to utoliko

nije.

'mim motivom smrti,

ukoliko u njemu živi sam Bajron, Ukoliko Je on njegova personifikacija, njegov, poetski viđen, moralni lik. U njemu je Bajron doista najbolje ovaplotio ono što je za njega imao biti idealan herojski lik: »junak sudbonosne lepote«, obdaren »jednom vrlinom i sa hiljadu zločina«. I ovaj Don Žuan, koji je ustvari travestija samoga lorda Bajrona i koji doživljaje bere po čitavoj Bajronu bliže ili dalje savremenoj Evropi, od Sevilje do grčkih ostrva, Od Stambola do Katarine Ruskei, pa natrag do Engleske, sve je doista pre no Don Žuan iz Seviljanske hronike! T više je nego proizvolino neumesno je, ovaj spev kojim je Bajron »šamarao savremenost« staviti kao uzor viseke poetizacije donžuanskog motiva kao takvog, nasuprot jed-

. moj čistoj dFami o Don Žuanu, koja

bi. u ovakvom poređenju, imala biti samo »banalizacija« toga motiva!

I u toj proizvoljncsti, kritičar neosetno i sam sebi protivreči. S jedne strane on implicitno prebacuje Suzani Lilar što je htela »da. lik Don Žuama vrati iz carstva legendi, koje daju isuviše mogućnosti za bizarne zamisli i još čudesnije vizije, u carstvo SVREdašnje realnosti, u onaj krug ljudskog u kome se kreće realistička književnost«, ali, s druge strane, da bi dokazao »ništavnost« njene drame, on ie meri prema grandioznoj »tonaži« Bajronova »Don Žuana«, zaboravljajući, pri tome, da snaga OVO speva izvire baš iz »izneverenja« carstva donžuanske legende, iz otstranjenja od njega, iz realističke primene, u visoko romantičnoj proceduri, donžuanskog mohtiva na životnu i društvenu stvarmost bajronovskoga vremena.

3. Kao vrhovni argument, kojim dokazuje da je Suzana Lilar svojom dramom o Don Žuanu izvršila depoetizaciju donžuanske legende, Eli Finci navodi kraj koji je belgiska spisateljka dala životnome putu, sudbini ovog legendarnog zavodnika. Za taj laičko-amaterski odnos prema Pproblemu donžuanizma u drami Suzane Lilar simptomatičan je završetak njegovog životnog puta. Dok su i sama legenda i većina poetskih ftumača OVOE gorostasnog i složenog karaktera OSefili neophodnost da svoja kazivanja o njemu završe jednim nimalo banalu kome će se još jednom i sad, potpunije moći evocirati tragična simbolika Don ŽBuanovog udesa među ljudima, belgiska književnica je i tu pokazala ·siromaštvo invencije, sitan strah od svega što nije konvencionalno opipljivo, bojazan od svake vizinarnosti...«

Koji je, dakle, tai nekonvencionalmi, taj nebanalni, simbolično poetski kraj Don Žuana u samoj legendi i u njenim literarnim adaptacijama? Don Žuana su ubili kaluđeri franjevci za odmazdu što je on sam ubio komandora od Uloa, pošto mu je oteo kćer To nije legenda. To priča »Seviljanska hronika«. I priča, dalje, da su fratri proširili glas da je Don Žuana, koji je tobož bio došao da se, nad grobom, maruga ubijenome komamdoru, kameni spomenik Rkomandorov zgromio, vatrom izgoreo i survao U pakao, »Pesnici su usvojili franjevačku versiju i kaznu pripisali nebu, kaže jedan dobar poznavalac ove materije. (L, Koklen.) Prema tome, nađ mrtvim Don Žuanom, koga crkva nije javno spalila, već ga ubila u manastiru, izvršena je naknadna, kroz Dpopovski proširenu legendu i prisvajanjem te legende u poeziji, .»autodafe« kazna,

T u tom kaznenom činu, ul ono doba tako svagdašnjem i doista tako malo simbolično vizionarnom, pa, sledstveno, i tako u suštini malo poetskom, koji je za epohu, u svoj svojoj tragičnosti „bio sasvim obična, da me kažem banalna pojava, ja doista ne mogu da sagledam nikakvu poetsku sublimaciju, niti da osetim da bi lik Don Žiuana bio depoetiziran time što bi mu savremeni pisac dao jedan realno i Te: alistički, normalno, ljudski prirodniji kraj: što kaznu smrti nad njim. ne bi izvršila nebeska, već društvena pravda, u skladu sa duhom vremena i uslovljeno dyvuštvenim pogodbama epohe. Time bi, za mene, tragičnost sudbine Don Žuana postala samo Uverljivija, uzbudljivija, i zato baš i poetskija.

Ja ovde ne diskutujem gledišta, shvatanja i sudove Eli Fincia. Njegovo je pravo da pretpostavlja »bizarne zamisli i još čudesnije vizije«. onome »krugu ljudskog i životnog u kome se kreće realistička Rknjiževnost« i da smatra da se kad se u taj krug zađe

~ ~“ :- • Cetiri slike Marka Celebonovitca

neizbežno vrši »depoetizacija... poetskom maštom viđenog« mofiva. Ustvari, Pinciu bi se moglo sporiti i OSporiti.da u tome pravu ima i pravo, i to ne samo teoriski, nego i stvarnošću, baš u određenome »krugu ljudskog i životnog«. Ali o tome, ovde nije reč Reč je o proizvoljnom tvrđenju da je legendarni kraj Don Žuana bio uslovljen nekakvim mističnim poetskim imperativom, da je on vrhovni pcetski element u samoj legendi i da nešto izuzetno znači za »dublje pojimanje Don Žuana... kao ljudskog i društvenog fenomena«, Kao što je proizvoljno i ono drugo tvrđenje, kojima se prvo potkrepliuje, da se »tek od trenutka kad hrišćanski moral počinje da preovlađuje... ispoljavanje prirodnih nagona sudara sa interesima društvene zajednice«, kao da moralnih i materijalnih sankcija kojima društvo reguliše odnose čovek-žena nije bilo i pre hrišćanske ere, i kao da poezija i ranijih epoha nije znala za »donžuanske« motive, za neverstvo u ljubavi, za preljubu, za zavodništvo, za defloraciju, za incest, i tako dalje. Jer, na kraju krajeva, već i po samoj legendi, finalna kazna Don Žuana je mnogo više religiozno no društveno uslovlienn: fo'je mnogo manje kaštiga zavodnika. a mnogo više odmazda' bezbožniku.

4. I najzad, još i ovo. Suprotno onome što Mli Finci kao da bi želeo da suger:ra, da' su naime i glavni literarni interpretatori »ovog gorostasnog i složenog karaktera osetili neophodnost da svoja kazivanja o njemu završe jednim nimalo banalnim motivom smrti«, koji bi obeležio »tragičnu

(Nastavak na šestoj strani)

Lazar Vujaklija:

Duga nad

KNIIŽEVNE NOVINE

Mile BISKUPLJANIN

KONJ SO7 RA NO MJ

WO LT. .“.“. RR TRI TITO OTO TITO III III TITO TITO ITIIITIIIIII III III III IJU ·

deoeovoeesogoooovevoBo eee ite

PR E G L E. D

· Stanislav Vinaver: EVROPSKA NOĆ«

(„Novo pokoljenje“ — Beograd,

Čudno idu tokovi razvoja naše književnosti .U trenutku kad se u poeziji i u diskusijama. oko nje pravi teška zbrka, kad je potresaju pseudo-novotarije, kad se jalovo i sa smešnim strahopoštovanjem diskutuje o Lotreamonu i njegovom nesrećnom · Maldororu, pojavila se zbirka Vinaverovih pesama da još jednom potvrdi izvanrednu relativnost pojma novog J modernog. Jer, Vinaver piše već. više od četiri decenije, sa njegovom književnom delalnošću sreo se još Skerlić, da bi kasnije, odmah posle Prvog

· svetskog Tata, postao jedan od barjaktara modernizma svojim . Gromobranom u svemiru. Iod svojih Priča koje su izgubile ravnotežu, Mjedje, preko

' Manifesta ekspresionizma, tako karakterističnih Pelengirika, Varoši zlih volšebnika itd. do Bvropske noći, Vinaver je bio i ostao »enfant terrible« naše književnosti, lutalica, večiti »modernista«, nap3dač i napadani, klevetnik i oklevetan. Otud čudan jedan kontinuitet čini baš njegovo stvaranje, koje je još u prvim godinama posle Prvog svetskog rata došlo u oprečnost sa modernizmom drugoga vida, sa Crnjansk'm, R. Petrovićem i naročito nadrealistima, otuda je njegova poezija i danas živi dokaz neodređenosti sa-

' moga pojma »modernog«, njegove labave i pomodarske rasplinutosti. Vinaver je već tada, s jedne strane, smatran zastarel:m i prevaziđenim, a s druge, još uvek u okvirima naše savremene književnosti njegova Dpoezija zvuči sasvim modemistički. Posmatrana u svom dugom YTazvoju,

plodna i raznovrsna delatnost ovog pesnika, publiciste, kritičara, pamfletiste, lingviste 'td. pretstavlja jednu,

PROLEĆE

ravnicom

Prijatelju D. K.

vi mi što u srYcima mašim, svetove mosim,o,

Svetove tihe, Yyumeme, od samja i krvi tkame,

Da V ćemo ikada moći ljubavi da napyYosimo Da svima dosta je bude, zauvek za sve dame.

Jer voleo bih, oh kako bih, voleo, Dušane. Da jutro belo grame iza mrzlime moćne da svame, Da' pođemo, da dođemo žuđenom svetu miza strame,

U dane vedre i masmijane.

Da sam, ko ležaj meki umornom prostrem, drugu : Kad mi ko drag i željen gost na vrata memadno bame, Da žito žamjemo mlado, nad. dane svijemo dugu,

Nad dane — za pjesme maše medopevame.

Voleo bih da jutra koja sviću budu u osi, Njome da jutrom, umore s očiju umijemo, Da pijani od sunca, livadom, dugo trčimo bosi, Da raspevamo ravnicu moju, da je masryijemo.

Voleo bih da radost dođe u moje puste samoće, Da srce otvorim suncu, za ljubav srce da otvorim. Što će mi srce pusto, samo za, sebe, o što će

Ako me da se nasmijem, Yraspevam, Yrazgovorim?

Voleo bih, voleo više svega, ma svetu majuviše,

Da svaku radost podelim, kao poslednji hleb il vina, čašu,

Da svetom razaspem, srce, bez vraćanja, ko sumce i kiše,

Ta zar smo jednom za radost drugih, dali sve sne, svu, ljubav mašu?

Voleo bih, o kako bih voleo poći + doći

Na livade zeleme, do šume mlade, bistra, potoka, Da skrham, umorom slatkim, ceo se predam slaboći, Sviju lepota i ljubavi izvor da budem i utokda.

| ny a i. ay a VU

\

ne liniju, jer je rasplinuta, već kompleks ideja Koje su tu i tamo dobijale umetnički izraz, a tu i tamo se srozavale u kič, jevtin paradoks, izazvan bilo kakvim uzrocima: prkosom, cimizmom „nekad prostim lakrdijaštvom, ćudljivošću ili kaprisom. Takav je Vinaver svuda i u kritikama i u: poeziji .i u.+.Čardaku/, ni ma nebu ni.na zem.lji, iu po= slednjoj studiji Jezik maš nasušni, pai u poslednjoj zbirci. Iako je moguće dati neku približnu opštu karakteristiku njegova stvaranja, onda treba istaći baš tu složenu i često teško odredljivu podvojemost između

· naučnog i nenaučnog, između poet-

skog i pamfletskog, ozbiljnog i lakrdijaškog. Te podvojenosti koje nemaju oštro ocrtane granice, već se neki put slivaju i prelaze jedna u drugu, nisu samo formalne prirode, već silaze do suštine, cepaju jezgro Vinaverovih pokušaja i ostvarenja na dva ili više delova, umanjujući pritom veoma kvalitet onoga što je vredno spomena i zapažanja. Ta opšta odlika važi i za mjegove stručne studije i rasprave (u procenu čije objektivne naučne vrednosti se ne upuštam) i za njegovu poeziju. Otud Bvropska noć, to klupče protivurečnosti, haoša reči, igre, prigušenog pesničkog talenfa, ne znači vrhunac Vinaverovog razvoja, iako bi to bar hronološki, trebalo da bude. To je dalja, logična razrada jednog danas sasvim određenog intelektualnog stava i shvatanja poezije i, u tome smislu ,znači još vidnije gubljenje nekadanjih poetskih elemenata koji su uspevali da se probiju kroz zavesu manje ili više uspelih paradoksa u koje ih je Vinaver uvijao i zavijao.

Još 19929 godine Vinaver je sam Ookarakterisao svoj pesnički metod i ostao mu veran do danas: »Nisam hteo nikakva bića, nikakve stvorove, nikakve funkcije. Hteo sam kružni let, krivi spoj, svedodirno podrhtavanje, blisku slutnju, slog i rastavu: hteo sam nešto magnoveno i trepetno·:« EPvropska noć je, gotovo u celini, to: podrhtavanje, nemir, slutnja, spuštanje u tamne oblasti sna i grozničavog doživljavanja. Ali je čitava zbirka i pored sve naglašene i ustreptale subjektivnosti ustvari pretežno hladno, intelektualističko · obrtanje reči, pojmova izraza. I kad već i sam Vinaver živi u paradoksu, onda se i poezija Evropske noći, može odrediti paradoksom: to svesno Uuronjavanje u jedva naglašene, prigušene i drhtave nfan'festacije potsvesnog haotičnog, neodrediljivog, pretstavlja ustvari veoma racionalan iracionalizam. Vinaverove kosmičke preokupacije, pokušaj obuhvataja nekih neizrecivih, labilnih i nedoreče-

nih osećanja, veoma su intelektualne ,

i pored svih napora da se dobro podešenim ritmom i bogatim izrazima pretstavi kao duboka, proživljena i emotivna pesnička inspiracija.· U tome smislu, kao manifest i program, mogu da posluže ovi mali stihovi:

Osvojen nisam mudrošću slatkom Pijanstvom broja, slobođom smisla Ničim što ljudsko razvedri umlje Pripadam tajno predelu sluimje Zlokobnih gora, zelenih vođa

Što se u mraku drevnome gube Opčinjen frajno zamosom famnim Jezivim krikom groznice ljutih Sadržaj mutni dečačicih snova,

Refleksivna poezija Vinaverova danas se svela na čistu celebralnost, na sistem i teoriju koja se stihovano ili prozno konsekvemino sprovodi. Uzalud sam u zbirci fražio nekadanje pesničke trenutke koji su se probijali kroz Vinaverove ikoncepcije. Nigde, ili gotovo migde, one tople uzbuđenosti koja je katkad provejavala kroz njegov ritam. Nigde Varoši zlih volšebnika: j

O, sećaš li se 1 sma mora sinja najtiše misli, najtišeg zraka...

nigde one potresne Marije Svete Gospođice. Evropska noć nam nudi sve narcisoidno, rafinirano, bizarno intelektualno iskustvo jedmog čoveka koji je kroz dugi niz godina razmišljao o poeziji, razrađivao svoje teoriske poštavke i majzad ih pružio u obliku ' stiha, Ima se utisak da se Vinaver borio ne sa rilmom i jezikom, već sa onim zaspalim poetskim elementima u sebi, da se trudio da ih ponovo oživi, razdrma, slije u melodije, u osećanje i drhtaj. Kada mu to mije polazilo za rukom, onda šu se iz tog grčevitog napora javljale reči, reči, čitava kiša reči koja za-

1952) ;

pljusne, oblije čitaoca tako da se te-

STRANA 3.

ško može primetiti da je to samo pri-.

vid, samo talasava, suptilma odeća ko-.

ja pokriva siv i nag kostur:

3

Sa anđelima prolebđeh đan.,

O anđeli stidljivi Pretiho vidljivi , Pregorno nesmelf i

Prekorno zapesmeli, ~

Sa demonima preboleh noć. O demoni premraščni Samofno nebračni Preglummo zašumeli Preumlo obezumeli,

Jezik i govorna melodija, na čijem

proučavanju već toliko dugo radi, op-

činili su našeg pesnika. Lomeći i iskrivljujući govornu materiju, Vina-· ver je po već utvrđenom maniru i ša-

blonu morao da pretera, da Suviše zadre, da naruši sklad svojih sopstvenih zaključaka. Tako se i u ovoj zbirci igrao, fitrao rečima, osluškujući melodiju koju daju i zvuk koji nastaje iz majraznovrsnijih ukrštanja. Tamo gde nije pesnik, Vinaver je samozadovoljni slušalac; gde mema poezije, ima neke čudne, po malo disharmonične melodije koja ga zađdovoljava. Zastali poetski elementi zagušeni su bukom i larmom, gromkim

bubnjanjem Vinaverovih metafora i

hiperbola.

Ali čovek ne bi ostao dosledan sa-–

mome sebi,ako ne bi uvideo da se Vinaverova koncepcija poezije i sama njegova poezija, ne mogu tako jednostavno i isprepletanog lavirinta stihova, iz paradoksa i igre, proisteklo je i nešto

drugo, proistekla je jedna teška, su- ~

jednostrano odrediti. Iz

morna pesnička vizija. Tu i tamo Vi-"

naveru je polazilo za rukom da se

otrgne, da se uživi, da se izčauri iz

intelektualnih šema, da se razvije Onom drugom, lepšom, umetničkom stranom koja u većini pesama ne dolazi do izražaja. Treba biti strpljiv sa ovom zbirkom, trpeti nesklad, praznine, praskavi vatromet reči, trpeti sve protivurečnosti koje raskidaju osetljivo poetsko tkivo, da bi se doprlo i

do pesama koje su skladne, ozbiljne i .

vredne pažnje. Treba dozvoliti pesniku da vas zamara i prekida, da se i sam lomi u suprotnostima koje lome i njegovu poeziju na sitne delove, da

bi vas ipak nagrađio pesmama kao što

su Naselja, ili Videla prizivaju, grovitom:,

Ostavi, ostavi makar svisnuo Sumnje bolećive teške pokornosti Preni se, preni se — srce stisnuo, Tragom potonulim gluhe sumomosti,

Dolaze, dolaze tamnim klepetom

Izvori pradrevnih večne sanjarije, Svet nam je, svet nam je stare igrarije Zamešen vekovnim gBluhim trepetom.

Čuješ li, viđiš li tajnih tokova Gde se rasklapaju grdne bezdani —

Saniaš li, slutiš li, slatkih sokova Strahovit lekovit zanos zvezdani.

To su oni trenuci kad Vinaver iz dna svoga nemira iščupa kosm'čko pitanje, kad se udalji malo iz svojih

ili ovom kralikom i jez->

sopstvenih uskih, ličnih meditacija l.:

teškim, sporim ritmom zadre u pita-

nja odnoša višega reda. Zbog tih tre- ”

nutaka čiste poetske inspiracije, kad se zaboravljena „zatrpana poezija di-

·že iz prašine reči, kada zatitraju več-~

na pitanja, uznemirenost pred kosmo=som, snaga i tajanstvena lepota prirode, zbog tih trenutaka vredi čitati

Evropsku noć. Oštre, isprekida-

ne oscilacije Vinaverovog pesničkog .

jezika i još isprekidaniji pokušaj evokacije i razrađe motiva, tada se sliju u jedan jedinstveni tom. Opšta, infelektualna atmosfera zbitke koja

lebdi i; nad većinom meuspelih pesa- ..,

ma, ovđe dobija svoj pesničko sugestivni oblik. Vinaverovo pesničko delo ne može se drukčije ni zamisliti već samo fako: nervozno, isprekidano, neravnomerno, · svakojako, unutrašnji podvojeno i raskidamo. Iaibarda je osetio tu opštu osobinu pa 8U i

njegove ilustracije košmarske, neki ·

put bez mmogo smisla, ređe visoko

način ispao jedimstven: slikar je ose-

umetnički ubedljive. Skladđ je na taj,.

tio i razumeo pesnika, poveo će za” njim, pa i sam ostao rascepkan, pod-

vojen i unutrašnje neravnomeran.

Zoran GAVRILOVIĆ