Књижевне новине

BROJ 60

www eeeee vaj e

Hugo KLAJN

Svaka literarna, svaka umetnička tvorevina je, u izvesnom smislu, konstrukcija, svaki je od umetnika stvoreni lik rođen ne iz utrobe materine, nego, kao Palas Atena, iz glave svoga oca, svoga stvaraoca. Ali odlika istinski umetničkog dela jeste da ti konstruisani likovi žive, da se, ma kakvom ispitu, ma kakvoj analizi ih podvrga– vali, u ma kakvu situaciju ih dovodili ponašaju kao živi likovi i ostaju verni samima sebi, dok kod knjiških lutaka u vešto građenim pozorišnim komadima (well-made play) čim se postave u drugi položaj ili pritisnu na drugo mesto nego što ga je predvideo njegov konstruktor, mehanizam prestaje da funkcioniše, oči se više ne otvaraju, usta više ne govore — a čim se malo dublje zagrebe ,pojavljuje se hartija mesto mesa i mastilo mesto krvi.

U »Putniku bez prtljaga« Anuj je svoju konstrukciju izgradio kao mnogi pre njega „na psihopatološkoj pojavi dugotrajne i opsežne amnezije, praznine u sećanju, nastale usled povrede u ratu. Anujev junak je neznani junak koji je ostao u životu i kojega, jer ne zna ni ko je ni odakle je, od 1918 drže zatvorene u jednoj bolnici za duševne bolesti, sve dok neke porodice ne počnu da ga svojataju kao svog nestalog člana. Takvi, do rata veoma retki, psihijatriski slučajevi i njihove sudbine bili su posle Prvog svetskog rata povod za senzacionalne napise u štampi (slučai Bruna Kanele) i razni dramski autori poslužili su se tom temom za različite ciljeve: Pirandelo za poricanje objektivne istine, Kulundžić (u »Misterioznom Kamiću«. 1929) za afirmaciju iracionalnog puta saznavanja, pomoću »glasa krvi« Anuj — za umetničku realizaciju »opštečovečanskog sna« o bekstvu od ivarnosti, od svoje prošlosti, od samoga sebe. Anujev »putnik« pokušava da beži natrag u ludačku ćeliju, u život prosjaka skitnice, u smrt, — kud bilo — dok najzad ne pobegne u novu autorovu konstrukciju: u porodicu čiji su se svi članovi, osim jednog jedinog, udđavili.

Ali da bi dospeo dotle, Anuj je primoran da izgradi još čitav niz pomoćnih konstrukcija- Pored toga što je amnezija iz sećanja 35-godišnjeg čoveka potpuno izbrisala prvih osamna– est godina njegova života, Anij je 12 temelja promenio svu njegovu naraV, njegov temperament, njegove sklonosti, celo njegovo biće: od brutalnog nevaljalca, odanog svim porocima, sa sadističkim crtama koje su bile izražene već u njegovoj sedmoj godini, od nesina, nebrata i nedruga, od mladića koji je silovao nedorasle devojčice, i pljačkao stare dame — postao je čovek nesebičan, plemenit neko nezlobivo jagnje što se razneži, rasplače kad ugleda ispunjena tela životinja koje je nekad s uživanjem ubijao. Opaki Žak se pretvorio u preblagog Gastona — takvo su ime nadenuli bezimenom bolesniku duševne bolnice — i taj preobražaj ide dotle da Žak-Gaston više voli svoj vek provesti u ludnici sadeći salatu i glačajući parkete nego u svojoj bogatoj porodici živeti sa saučesnicima, svedocima i žrtvama svojih ranijih nedela, makar i novim životom po svojoj sada izmenjenoj ćudi.

Samo, da bi pojačao slabu verodostojnost tako korenitog preobražaja, Anuj dodaje još jednu pomoćnu konstrukciju: taj Pavle se, posle petnaest godina bezgrešnog života, ipak opet preobraća u Savla, postaje opet neobuzdani zlotvor koji je nekada bio, čim ostane sam sa licima iz svoje prošlosti. To je izvesna koncesija, koja treba da potvrdi identičnost obeju ličnosti, Gastona i Žaka, sa tako suprotnim karakterima; i tu koncesiju Anuj podupire psihološkim objašnjenjem: opaki Žak je u suštini jedan mali dečak, koji je, uoči i za vreme Prvog svetskog rata, odrastao bez ljubavi, pored bornirane majke snoba i snaje koja bez ikakva obzira ide za

MAPA OI II II II III III III UL U

ANUJEV »PUTNIK BEZ

svojom koristi i svojim uživanjima i sva opakost Žakova samo je naličje, neka vrsta muškog protesta i superkompenzacije njegovog osećanja inferiornosti. Kao autor, koji je s jedne strane gradio »slobodne« teaterske konstrukcije, a s druge se trudio da im da i psihološko opravdanje, pa i neku filozofsku podlogu (u tezi o težnji svih ljudi da se odreknu svoje prošlosti), tako je i savesna, inače Veoma čista i uglađena režija Tomislava 'Tranhofera i Miroslava Belovića oscilirala između pozorišne »uslovnosti« izražene u spoljnoj opremi i tumačenju nekih likova, i strogog realizma, u pretežno sasvim realističkoj čak i psihološki produbljenoj glumi. Dok su, na primer, u sceni prisluškivanja elementi nerealne pozorišne »igre« jako podvučeni tankom providnom pregradom koja, mesto solidnih vrata u debelom zidu, odvaja gospodski salon od prostorije za poslugu, dotle su reditelji brisanjem i menjanjem (li-

ka koji donosi rasplet. muzičke pratnje), završnoj sceni dali sasvim rugi, mnogo ozbiljniji, »realističniji« ka-

rakter nego što ja to kod Anuja. Interesantan je taj kraj u komadu. Autor je svom junaku dopustio da ne samo odbaci svoju porodicu nego i da se ubaci u tuđu. Kao deus ex machina pojavljuje se apsolutno siroče i univerzalni naslednik cele jedne bogate porodice, i njemu Žak postaje saputnik na životnom putu, u prvoj klasi sa celokupnim konforom i sanabijenim „novčanikom kao jedinim prtljagom· Anuj je bio potpuno svestan nerealnosti takvog hepienda. Kao da je i sam hteo da se tu, zajedno sa svojim junakom, uzdigne visoko iznad životne stvarnosti sa mjenim nužnostima, u carstvo teatarske fikcije i da se nauživa njegovih sloboda, Ali on nije dopustio sebi da postane lakoverna žrtva svoje sopstvene fantazije: odenuo je tu scenu u grotesku, propratio je potsme· ačkom muzikom, dobra vila koja donosi iznenadno oOstvarenje najsmelijeg sna jeste devetogodišnji dečak, koji, u nepoznatoj mu kući, traži — mestance gde se mogu svršiti izvesne potrebe, a pošto ih je svršio, debeljuškasti advokat koji prati dečaka i koji se zove mister Pikvik, za dobar bakšiš grešnom Žaku bez ustručavanja otvara vrata raja. Na pretstavi se, mesto podrugljive teme ,sa ftremolom u orkestru, čula Debisijeva »Mesečina« na klaviru, mesto devetogodišnjeg pitomca jitonskog koledža u neprilici — pojavio se odrastao mladić koji se trudio da deJuje naivno (možda reditelji nisu mogli naći nikoga podesnijeg za tu ulogu), i tako je ta scena, zahvaljujući muzici doduše sačuvala karakter sna, snoviđenja, ali je odnos prema tom snu postao naivniji, sentimentalniji, pa i banalniji. Time je cela pretstava dobila u jedinstvu stila, njen osnovni ton, ozbiljniji, oporiji, dublji ton psihološke drame, sproveden je doslednije do kraja, njena osnovna linija postala je ravnija — ali se time izgubio onaj eleganini i graciozni snmvijutak koji je na kraju Anuj dao svome delu. A Anuj se ne odnosi bez razloga tako neozbiljno i ironično prema raspletu svoga komada. Pozorišni pisac sa sigurnim i tananim drama-– turškim instinktom, on je osetio da je tu svoga junaka doveo u situaciju u kojoj mehanizam prestaje da funkcioniše i gde postaje očevidno od kakve je on građen, i uvideo je da mu ne ostaje ništa drugo do da se sam nasmeje onome što je stvorio. Jer šta Žaku daje pravo da, onako mizantropski zgađen, okrene leđa ne samo

o _-_--__-—_—_—_ _-- —. –-–— _–- _--–-– - -–- —

o

- (OC 87 | KNIIŽEVNE. NOVINE

aveveod 7eesepsooopoopeopeoenoooovoooeooo9eoeeo ooo gevo ooo eev eee egeeeo veo eee eee

PRILJAGA«

čudovištima kao što je njegova majka (koja je postala čudovište pod uticajem svoje okoline, kao što je to postao i sam Žak) nego i onima koji su, kao njegov brat Žorž, bolji od njega? Zar prema tom bratu, koji ga je toliko voleo i koji mu je tako velikodušno oprostio. Zar ne postupa nezahvalno i ružno? Odlazeći od njega bez oproštaja i poručujući mu da njegov Žak »leži u nekoj zajedničkoj raci u Nemačkoj«, on njemu ustvari, posle svega što mu je ranije uzeo i ubio, sada uzima i ubija tog voljenog, pored svih njegovih mana bratski i očinski voljenog, »jadnog malog dečka«. Da je iskreno ŽaMovo kajanje zbog nepopravljivog zla koje je naneo životinjama, nepopravljivog jer mu one mrtve, — zar on ne bi morao ostati i 'svojim budućim ponašanjem porpavitt ono što je skrivio živom bratu? Ne, tako ne može postupati razočaran moralista, kakvim se Žak prikazuje, čovek koji je zaista promenio svoju ćud, a ne samo svoju vučju dlaku· Jedno od dvoga: "li je Žak ostao nevaljalac i kukavica, pa zato svoje kukavičje jaje smešta u tuđe gnezdo, beži od brata, kojemu toliko duguje, onamo gde nitša ne mora da otplaćuje — ili je sve samo vešta konstrukcija, samo niz složenih marioneta, samo, i trbušasti Pikvik i đače iz Itona, poslastičarske figure, koje je autor smatrao da treba kao i ceo onaj teatarski hepiend, preliti humorom i ironijom da bi se mogli progutati. Pretstava je pak, svojom ozbiljnošću i težinom, opteretila laku konstrukciju Anujevog komada do granica nj-· ne nosivosti.

Baš zato što je Žak-Gaston više veoma složena marioneta nego živ Ččovek, vrlo je teško ostvariti tej »psihijatriski slučaj« na sceni. U osnivi njegovog karaktera treba da je onaj »jadni mali dečko« sa dobrom klicom, dečko koji postaje zao u dodiru sa rđavom okolinom. Blagi Gaston se onda može shvatiti kao posuvraćeni Žak: kod Gastona je dobrota izražcna, a naglost i svirepost Žakova sasvim potisnuta i nevidljiva; ali u dodiru sa prošlošću (koja je Žaka i fovmiral3), sa majkom, sobaricom, snajom, Žakova stara ćud se opet pomalja, i u fim scenama možemo videti nekadašnjeg Žaka, istina samo na mahove, jer ga odmah obuzdava Gaston. Marijan Lovrić bio je u prvoj sceni više melanholičan nego indiferentan, kao da je odmah, čim je stupio u kuću, naslutio svoju prošlost i zabrinuo se zbog nje. Ona oluja blagosti i dobrote koja je, po mišljenju njegovog brata, prešla preko lica Žakova nije kod Lovrića ostavila dubokog traga i nije mu dala mir i sigurnost čoveka bez nemilih uspomena; valjda je zato bio samo bledo nagovešten i onaj interesantni proces đubenja, dosećanja, traženja svo-

je prošlošti i, uporedo s tim, spokojhog a tvrdog odbijanja onoga što mu kao prošlost naturaju, a što on oseća kao nešto njemu sasvim strano. Sav nervan, Lovrić kao da je i brzo i lako, davno pre onog nepobitnog dokaza o njegovom identitetu, poverovao da je on Žak, njegova odbrana od tog identiteta i te prošlosti bila je usplahirena i plaha, ali bez čvrstine, njegovo uveravanje da on nije Žak bez uverenosti- Zbog toga je liniji njegove uloge nedostajao razvoj i gradacija. Nikakva naročita promena kao da nije nastupila kod njega pošto se uverio da ima onaj ožiljak na leđima a posle čega on više ne može sumnjati da je zaista Žak. Ni u odnosima prema članovima njegove porodice nije uvek bilo jasne razvojne linije, najviše se u odnosu prema bratu, manje prema majci i snaji, osećalo da se ti odnosi, u nejgovom slučaju, moraju tek formirati, kao kad se upoznajemo sa licima koja su nam dotle bila sasvim nepoznata.

Možda ne po njenom značaju u samom komadu ali po kreaciji Jože Rutića, odmah iza naslovne uloge treba spomenuti ulogu Žorža, starijeg brata Žakova. Nije se moglo očekivati, po likovima koje je Rutić dosada kreirao, da će taj duševni, istinski nesebični i dobri, skromni i pomalo filistarski, čestiti i građanski solidni Žorž »ležati« Rutiću. Međutim, on je taj lik zaisto dočarao, i svojim malo pognutim „držanjem, i svojim sporim, uzdržanim, kao sputanim pokretima i gestovima, i svojim ozbiljnim, setnim govorom, i svojom maskom. Žoržom Renoom dao je Joža Rutić svoje dosada najbolje glumačko ostvarenje i najbolju kreaciju u »Putniku bez prtljaga«.

Majku Žakovu, damu iz krugova krupne buržoazije igrala je Nada Riznić. U nekoliko mahova, na primer na završetku svoga pričanja sinu o njegovom odlasku u rat, imala je neumoljivost i bezdušnost žene koja neće da popusti i da se odrekne svog dostojanstva gospođe i »majke« makar joj sin polazio u smrt — kada taj sin toliko zaboravlja svoj i njen staleški ponos da se namerava oženiti nekom siromašnom krojačicom. Šteta što nije skroz, kao jedna od osnovnih karakternih crta toga lika, sprovedena ta tvrdoća i gordost, taj prezir i ta mržnja prema svakome ko bi joj uskratio čast i poštovanje kakvo se duguje dami njenog društvenog položaja i bogatstva.

Preljubnica, žena Žoržova, a bivša ljubavnica Žakova, bila je za Olgu Jevtić, apsolventa Pozorišne akademije, suviše težak zadatak. Ni samom svojom pojavom, ni scenskim iskustvom, ni snagom i kvalitetom svoga talenta ona nije mogla dočarati pri-

Građimir Aleksić: CRTEŽ

čeeeeeeee atevadesaavaavebovoessovageoaesebe gee seeeWaBB8909860eBBeBBA9 60 ee BP opao eee aaa epe ee 6e9o0R6OBe 690 ee eBPA

_-..01..

Mihailo GAZIVODA

Kovačev stn

(odlomak)

Svi su se seljaci vešelili što odlaze u Tov u Karuču, a jedino se kovačev Tomo nije oveselio tome lovu. On je dječak od svojih četrnaest godima, ovisok za svoje doba i mršav. U njegovim pametnim očima ogleda se rano začeta tuga. . ;

I on je utorak veče čuo da će u četvrtak da se lovi riba u Karuču. Rekao im Puniša Mašanov kad je po povratku iz Malezinih zgrada svratio k njima za svoju klepanu sjekiru.

— Eto da se jede pretile karučke mrežarice! oveselio se kovač Luka. Njegovo puno nagafavljeno lice sjalo se zadovoljno uz rasplamsale šipkove grame, a kroz nabubrene crveme usne pomolio tamni i hrapavi vrh jezika, š

— Na oba brka, ako bar toliko izvuče ona moja

| nova svilenušal — obećao je Puniša zagleđajuć: sjekiru, koju je kovač donio iz vignja i probajući noktom palca njenu oštricu.

— 1I koju kapljicu onog crvenog iz Ugaljka! zaigrale kovaču malo razroke oči i zasjale se kao dva ognjila.

— Jedno bez drugoga ne ide! — potvrđio Puniša ne skidajući pogled sa sjekire.

— Ja vama najbolje. kovanje, a vi meni...

— Pošteno velim, majstore! — nije mu dozvolio ni đa dovrši.

Dječak je jetko pogledao oca. Bio mu je odvratan u tom zavisnom i molećivom položaju, Takav je uvijek čim. malo potegne. Dođu mu oči velike, omekša

ZZ~ŽZŽZ[ }U/L - arc ČLC ti —t.iIKIIR ill ćjj"NT'”' ı.ı H"—ltKr O I s ti ]A RIR \ |

· privuče sebi bradom, koja žari

svaki mišić na mjemu, raspriča se. Rekao bi čovjek da će sav da še istopi od meke unutarnje topline i

_ sladunjavosti. Onđa zna i da ga pomiluje po glavi,

potegne za nos ili kao kopriva, zacrveni njegovo glatko duguljasto lice. Sestra tada oživi i raskravi se kao da je neka imenadna sreća zadesila kuću. Ona vječito motri na svaki kovačev pokret i mig i prema tome še upravlja.

Ma da je Toma nekada hvatala drhtavica i od samog očevog mrkog pogleda, sada mu je draži ljutit. Pogotovo kad je takav prema onima koji dolaze poslom u viganj. To je osjetljivom i osvetoljubivom dječaku, koji je maučen da i on i njegovi budu od svih vrijeđani, bila prva osveta, vraćanje istom mjerom. Zato bi ga, onako potnog i nagaravljenog, najradije obgrlio svojim dječačkim rukama i izlio svu sakr:venu i pritajenu nežnost. Ali mu prirođena sramežljivost nikada nije dozvolila da tako uradi.

Takvog je oca našao i predveče kada je po po vratku & paše (imali su dvije koze) ušao k njemu u viganj i, po navici, stao da spuštanjem i dizanjem drvene poluge nadima kovačku mješinu i raspaljuje ugalj. Naoblačen i zatvoren kao kip, tanjio je otac užaremo gvožđe snažnim udarcima svoga čeličnog malja. Oko njega su ognjene varnice pravile zvijezde sa bezbroj krakova.

Onda je ušao u Viganj Petko Stevanov, sitan čovječić čeltrdesetih godina ,ali vrlo okretan i kočoperan. Poznat je u selu kao posprdalo i zakučica. Njegov sin Novo, po svemu pljunuti otac, zadavao je Tomu više neugodnosti no svi oštali drugovi. Jednoga dana pri povratku iz škole, kada je Toma tresla groznica, uhvatio ga je rukama za noge i primorao da sjedne ma oštri kamen pri putu. Iako nemoćan od bolesti, Tomo nije dozvolio da ga nadjača. Posavio mu rukama glavu i držao ga tako dok se okupili đaci i rastavili ih. Zatim Novo otskočio u stranu i sasuo na njega kamenjem nazivajući ga najgorim imenima.

Petko je svojim brzim ručicama izvadio iz torbe dva kosijera, sjekiru i nekoliko noževa i, šepureći se kao kokot, stao da laska kovačevom radu i preporučuje se da mu se čim prije i bolje svrši posao, Kor vač ga nijedanput nije pogledao, ni jedne riječi sa njim progovorio. Prezrivo namrgođen pokazao mu.

svojom „čvorastom žšačetinom,

pokretom muke mjesto gdje treba da ostavi stvari i »

produžio kao da ga tu i nema.

=o BES

PAPPOPPPPOPATAA TOI III III III III III III III III III II III LI O bi

vlačnu i strasnu mlađu Francuskinju, kojoj je muž oprostio njena sagrešenja, ali koja sama ne oprašta svom bivšem ljubavniku što odbija da zsdovolji neobuzdane zahteve niene nezajažljive senzualnosti.

Komedijnu stranu pretstave nosili su, pored scenografije, likovi Vojvotkinje i Sobarice (uz ostala lica posluge). Vojvotkinja Blaženke Katalinić bila je više komična tetka nego francuska aristokratkinja, više »matora luda«, kako je naziva Žoržova žena, nego otmena dama kojoj se metr d otel ne usuđuje ni da prijavi tako proste ljude kao što su mlekari ili lampari. Ona je s velikim uživanjem izgovarala reč »stražnjica«, a strepela od toga da je Gaston, u afektu ili bunilu groznice, mogao izvaliti neku psovku i zgražavala se kad mu se zaist omaklo jedno »maiku mu«. (Blaženka Katalinić u tri maha govori o »injekcijama u stražnjicu« i o tome kako je njen nećak, »veliki psihijatar«, Gastonu za tri meseca dao sedamnaest takvih injekcija, a njen advokat, zaprepašćen, uzvikuje: »Sedamnaest! pa to je ogromno ... i smelo!« Moglo bi se pomisliti da se tu autor ruga »velikom psihijatru«, jer je opšte poznato da takve injekcije u debelo meso daje svaka iskusnija bolničarka i da njih seđamnaest mnogi bolesnik dobije za tri dana kao nešto sasvim obično i prirodno. Me=đutim, nije tu posređi nikakva ironija niti je uoptše reč o »injekcijama u stražnjicu« nego o takozvanim fiksacionim apscesima, to jest namerno izazvanom i veštački podržavanom gnojenju. Takvim apscesima, obično na leđima, išlo se za tim da se primami demon bolesti i da se iz plemenitih unutrašnjih organa, naročito iz mozga, preseli na manje opasan i lakše dostupan teren, i taj je metod lečenja u doba kad je »Putnik« napisan u psihijatriji bio u velikoj mođi).

Kao što je vojvotkinja Blaženka Ka talinić bila više smešna figura nego nastrana dama iz visokog francuskog društva, tako je i sobarica Žilijeta u vedrom i dopadljivom tumačenju Sonje Hlebš bila više koketna subreta nego »romantična duša, više iskusna namiguša, koja vešto zavitlava mu-– škarce i s uživanjem ismeva svog ljubomornog muža rogonju, nego žena koja se oduševljava ljubavnim istorijama iz petparačkih romana. Sonja Hlebš dala je neosporno zanimljiv, živ, pa i verodostojan lik šarmantnofrivolne francuske sobarice; no ako je tn sobarica. ta Žilijeta takva i ako tako olako gleda na život i ljubav i brak, onda je neobjašnjivo zašto Žak sebi prebacuje što je takvu devojku »silovao«, zašto ga zbog toga grize savest i zašto s njom hoće da »ozbiljno govori« o njihovom odnosu, mađa ona od njega ništa ne traži.

Sasvim stilizovani dekor Milenka Šerbana, sa providnim „ziđom kroz koji, mesto kroz ključaonicu služinčad gleda (a sama ostaje nevidljiva?), kao što „docnije, gleda i kroz neprovidna zatvorena vrata bez ključaonice, bio je he samo u đuhu teatarske »uslovnosti «komađa nego ju je i prevazišao. Ekstravagantne linije, kojih u buržoaskom salonu nije bilo mnogo. manje nego u bizarnom nameštaju rađenim po nacrtima Žakovim, odgovarale su Anujevom „podešavanju stvarnosti prema njegovim potrebama, kao što je i izvesna lakoća cele inscenacije odgovarala lakoći Anujevih konstrukcija; ali ta inscenacija nije bila u skladu ni sa ozbiljnom realističnom glumom, ozbiljnijom, ako

Tomo je znao da u selu ima mnogo ribe i da je

Suleimanovski: CRTHŽ,

se izuzmu likovi kao što su Vojvotkinja i Sobarica, no što zahteva sam tekst niti sa solidnom otmenošću (a tu otmenost priznaje i sama Vojvotkinja) bogate krupnoburžoaske poro= dice Reno· |

To što su reditelji, primivši takav scenski okvir,ipak odbili da se povedu za autorom u poslednjoj sceni komada — pokazuje da im nije bilo lako usvojiti Anujevo umetničko uobličavanje života i rešavanje životnih problema. A Anuj je svoj komad mo= rao tako završiti, čineći to, on se, uprkos ironičnom tonu i samopotsmehu pokoravao jednom višem imperativu: baš taj završetak izraz je jedne duboke težnje, koja nije samo autorova, težnje da se što dalje i što potpunije pobegne od stvarnosti, u neko maglovito carstvo »slobode«, u materijalnu obezbeđenost bez ikakvih obaveza, obezbeđenost i od opasnosti nekog obračuna i, ko zna, odgovara-. nja za prošle grehe. Po nutoru, fa je težnja svečovečanska. Žak veli za sebe da je on »jeđini čovek kome sudbina daje mogućnost da ostvari taj san koji sniva svaki čovek«, san da se odrekne svoje Dprošlosti, pa i samoga sebe. Neosporno je da je to san čitavog jednog društvenog sloja. Anuj samo zaboravlja da je bilo epoha kada su ljuđi imali drugačije snove; a da ni danas mhn0o= gi veoma mnogi ljuđi ne nameravaju da se odreknu svoje prošlosti, jer su jednima pogledi uprti u budućnost koju izgrađuju na toj prošlosti i jer drugima u toj prošlosti potraživanja daleko premašuju dugovanja, zbog čega se oni i ne plaše obračuna — to, dakako, Anuj i njegovi zaspali putnici ne vide, ili neće da vide. Razume se da je i budućnost koju ti ljudi izgrađuju negacija prošlosti, ali nega= cija revolucionarnim prevlađivanjem, a ne odricanjem i bekstvom.

Svojom poslednjom premijerom u ovoj sezoni, Anujevom „dramskom poetikacijom sna, koji tobože svaki čovek sniva, o bekstvu od svoje prošlosti, i od sađašnje stvarnosti (iz straha od budućnosti), Jugoslovensko dramsko pozorište je dokazalo da može dati čistu, zanimljivu i, uglavnom, ujednačenu prefstavu i onda kada izbor komada nije najsrećniji. Nije najsrećniji, i zbog neprihvatljivosti njegove idejne osnove, i jer taj komad nije sasvim savremen, jer je ne samo napisan nego i u Beogradu već igran između dva rata (napisan je 1936, a već 1937 izveden u Narodnom pozorištu, u režiji R. Plaovića, koji je igrao i glavnu ulogu), jer nije ni reprezentativan ili naročito karakterističan za današnje fran= cusko dramsko stvaralaštvo, niti je najbolje i najzanimljivije čime se Žan Anuj može prikazati našoj publici (dovolino je potsetiti na njegovu kod nas nepoznatu »Divljakinju«). Pa kad već, kao što đokazuju »Duboki koreni« i »Putnik bez prtljaga«•, pri izboru stranog savremenog repertoara ne primenjuje preterano strog kriterijum, zašto onda Jugoslovensko dramsko pozorište dosađa, za četiri godine svoga Yostojanja, nije prikazalo nijedno savremenije delo iz jugoslovenske dramske lnjiževnosti, čak ni jedmog Nušića, ili Krležu, ili Slovence posle Camkara? ;

Mamer

Me

A kađ je Saveta Jakaševa ušla iza Petkova odlaska i iz torbe izvadila, prije alata, bocu rakije sa duguljastim grlićem „pretvorio se u suštu ljubazmost i obećao joj sve što je tražila. Još za njenog prisustva kušao i pohvalio rakiju, a kasnije se dva puta prihvatio boce i ispio više od trećine. Klokotali su gutljaji niz njegovo grlo, dižući i spuštajući istaknutu jabučicu. Tada je i njega pitao kako je bilo na paši, kad je brzo došao, šta rade majka i sestra.

To ga još i sada drž: i čini puzećim pred gubodrobim i ćelavim Punišom Mašanovim, zato dječak izašao napolje da ga ne gleđa i popeo se ma oberčić sa kojeg je moglo da se vidi skoro čitavo selo. Još su na sve skrane zavijali psi, a zapaljeni fenjeri | užarene glavnje pravili svoje krivudave puteve. Oni su se kao prolivene zvijezde gubili između gustih šipkovina i ispod visokih međa i ponovo nicali po bezdanoj kotlini sela kao krijesnice kroz noć. Dječaku se čas činilo đa miruju, čas da idu pravo k njemu, čas opet da su se ti nočni putnici izgubili između bezbroj građa i puteljaka. I prohtjelo mu se da nagađa: ko bi to mogao da bude, đa ]i ide na sjednik ,ili se vraća

s njega, hoće li pseto da prestane čim ga prepozna, 'Šta će u kući.da se priča. Iako ga dijelila tolika gluha daljina, učinilo mu 5e da još 8 praga čuje mjesto uobičajenog pozdrava:

— U četvrtak se lovi u Karuč!

— Ka#uč! — graknu kao vrane svi ukućani.

— Ih, taj vaš Karuč! — nije mogao da se uzdrži, Desnom nogom je lupao iz sve snage ploču na kojoj je stajao i odmahnuo rukama kao da gura od sebe neku prljavu stvar. On je još prije nekoliko godina, kada je bio u prvom razredu, da nije što i druga seoska djeca, da njihova dobra nijesu i njegova i da ono što njih veseli — njemu donosi samo bol.

I onda je bilo ovo doba godine i spremao se lov u Karuču. Đaci dđoznali odmah po izlasku iz škole od nekog Rvašanina i stali da se dozivaju i sačekuju. Tako su se sastali svi iz njegovog sela i išli zajedno: po neravnoj seoskoj putanji i stranom iznad nje. Ličili su roju pčela iz koga nijedna neće da se izdvoji naprijed ili zaostane. Govorili su glasno i mnogo njih najeđanput: o tome kako će da naprave bodače, gde

· mogu da se nađu najbolje motke i šta će da kupe za

ribu koju ulove. Jedni su već imali sve spremno i

smatrali su se većim i pametnijim od drugih.

· da mu »izađe na megdan«, prebaci mu kamenom, ili

seljani love, ali o tim dječjim bođačima nikada nije bio čuo, bar sađa nije mogao da se sjeti. Viganj i kućica u kojoj su stanovali nalazili su se s kraja sela, daleko od drugih kuća i on je čitavo vrijeme do po laska u školu proveo tu: u igri sam ili sa sestrom koja je tri godine bila starija od njega, u vignju kod oca. ·

Zato, čim je shvatio o čemu se rađi, uhvatio za rukav Krcuna Dušanova, najboljeg druga sa kojim je sjedio u istoj klupi, i zapitao ga umiljato:

— Oli mi dat' jedan komađ mreže ze bodač?

— 'Oću! — obećao je mališan bez razmišljanja. Ali kađa je pomislio kako sam nije gazda u kući i da bi tu mogla da se pojavi neka smetnja, đođao brzo:

— Ako tata dozvoli!

Preko ozarenog Tomovog lica prevukla se namah tužna sjenka i zamutile njegove otvoreno plave oči. Već je nada bila iščupana istom brzinom kao što se i porodila.

Krcunu bilo žao, pa ga obgrlio rukom oko vrata 1 rekao mu ubjedljivo: |

— Iskrojiću od neke stare mreže dva bodača: jeđam za mene, a drugi za tebe, Nikoga za to neću da pitam,

— I kovačev sin hoće bodač! — posprđao se đak četvrtog razreda, kmetov sin Andrija, koji je prisluškivao razgovor, On je dječak od četrnaest godina, veliki đavo i svađalica. Nema u školi đaka koji smije

ga pretekne u tada omiljenoj igri »vojnika«. Jedinac je, razmažen, voli da se druži sa starijim dječagima i svuda »tisne nos«. Đaci ga se boje i slušaju kao najjačeg i najpametnijeg. ;

Krcun ga pogledao raširenih zenica i prošaputao:

— A zašto ne bi 'tio!

— Ne treba mu! — rekao je osorno, žmirkajući lijevim okom i kriveći usne. Ta grimasa je bila poznata i kod njegovog oca, kmeta Marka Jovanova.

Sada i Tomo stao da ga pogledom ispituje: šaMi li se ili ozbiljno govo?i.

Stali i drugi đaci i radoznalo gledaju Andriju.

— I ne znate! — čikao ih sve on.