Књижевне новине

BROJ 60

Hoori

POO II III II IIUIIIIUIIIIIIIIIIIOIIIOIIIIII}}}}

1—ı

KNIŽEVNE NOVINE MR SLO RO Tir

IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIITTTTIVYI ... Wdevogdo000aQ0900000000000 900000 e! 08986096900099960089W60 ei edovohoeboovobya00n09) b 909696000%O0OWaVa 0 va. i

Poe Bol: JI AIG

L* BE.

»AMERIČKA TRAGEDIJA« NA FILMU

Novak SIMIĆ

(A Place in the Sun, Prođukc. Para= mount, Scenarij Michael Wilson i Harry Brown. Režija George Stewens. — Montgomery Vlift — George Eastman, Elizabeth Taylor — Angela Vickers — Shelly — Alice Tripss).

Svoj stav objektivističkog kriticizma, — kojim je prikazivao događaje i iznosio činjenice ne naturavajući nikome zaključke što su se, željezno, sami po sebi iz njih nametali, a koji je tako karakterističan za sva dotadanja njegova djela dajući im osobenu, naročitu boju i čar što ga je izdvajalo od ostalih realista prvih decenija XX stoljeća — u »Američkoj tragediji« (An American Tragedy 1925)*) svom kapitalnom, najvećem djelu, Dreiser posve ne napušta ali ga izmjenjuje i transformira. »Američka tragedija« ne samo da konstatira, bilježi, prikazuje i ukazuje nepravdu, bigotizam i hipokriziju kapitalističkog društvenog sistema, ona ujedno i optužuje, sudi i besprizivno osuđuje. Optužnica koju je tu Dreiser podigao protiv kršćan= ske civilizacije, građanskog društva i njegovih uslova života, beskompromisna je, neumoljiva i nepoštedna-·

Clyde Griffiths, glavno lice »Američke tragedije«, jedan je od mnogih, bezbrojnih mladih ljudi tadašnje Amerike, koji je kao dijete prošao kroz poražavajući psihološki pritisak religije, njene lažne strogosti i još lažnijeg milosrđa a kao dječak postao svijestan oskudice i bijede u kojoj on i njegovi roditelji, braća i sestre žive. Davši ga tamo na početku romana, Dreiser nam u širokim, monumentalnim, snažnim i potresnim slikama prikazuje u šta se izrodilo nastojanje Clyde Griffihtsa »da se toga oslobođi« t. j. bijede i nemaštine. Čežnja za životom, za njegovim radostima, za srećom i slobodom, za iživljenjem. i proživljenjem mladosti, za uspjehom, dovodi Clyda Griffithsa na električnu stolicu. Njegova je sudbina neumoljivi zakon današnje civilizacije. I kao što društvo ubija umjetnika, iz= nakažuje i ubija i malog čovjeka. Po= stepeno od stranice do stranice, od situacije do situacije, od opisa jednog događaja do drugog, amalitički mirno, široko poput razlivene, velike rijeke teče opis djetinjstva, dječaštva i mladosti Clyda. Atmosfera, tako karakteristična za američke prilike, nje= gove porodice, putujućih religioznih propovjednika jedne od bezbrojnih reformatorskih sekta i sektica; slika hotela u kojem mladi Clyde vrši službu liftoboja i trčkarala; prvo Uupo= znavanje sa životom, njegovi drugovi ostali liftoboji, djevojčice s kojima se druže, „alkohol, izleti, automobilska nesreća s ukradenim autom; bijeg iz Kansas City-a i konačno dolazak u stričevu tvornicu u Lycurgusu u državi New-York — sve je to uvod u tragediju koja će se dogoditi, njena ekspozicija, prvi čin.

U Lycurgusu se odvija drugi dio tragedije: samo djelo. Clyde Griffiths je siromašni rođak bogatog fabrikanta. S jedne strane je svijet siroma-– štva i oskudice u kojem je odrastao, s druge nedostižni svijet bogatstva, uspjeha i uživanja. Nestalnog, senzibilnog, kolebljivog, mekog Clyda odraslog i odgojenog u onoj tipičnoj atmosferi američke malograđanštine taj svijet »viših društvenih sfera« neodoljivo privlači i on hoće da pod svaku cijenu uspije. Glydu je uzor njegov bogati stričević Gilbert: hladni, otmjeni, kastinski nastrojeni, oholi mladić, Da bi uspio ući u to društvo kapitalista i njegov svijet, Clyde se Oslobađa mlade radnice Roberte koja radi u njegovom odjelu, u stričevoj tvornici. Roberta treba da dobije dijete, Glyde mu je otac i Roberta traži brak. Clyde je međutim ušao u društvo omladine t.zv. viših slojeva Lycurgusa, Sondra PFinchley, „miljo-

•) » Američka tragedija' izašla je na naBem jeziku 1948 u prevodu Berislava Grgića — izdanje Kulture.

_— B:—~

SVeRoSuCINLe tı a LO OBIEONNOA, ar KEA — Ja znam! — javi se glasno kao da učitelju od-.

narska kćerka, zaljubljuje se u njega — njegovi su snovi na domaku ostva–renja· Roberta je zapreka. Roberta je sav onaj gorki, jadni, bezimeni život,

· koga se želi da oslobodi, a koji je eto

vuče snažno i neumoljivo nafrag k sebi. Clyde smišlja da ubije Robertu na izletu, preduzima sve mjere, da nitko za to ne sazna. Roberta se na izletu utaplja. Clyde je želio njenu smrt, ali on je nije gurnuo iz čamca, on ju je samo odgurnuo kad se je pokušala da spasi. Opis porodice strica Clydeovog Samuela Griffithsa, bogataške mladeži, samozadđovoljnog, luksuznog, površnog i istrzanog života koji se odvija od zabave do zabave, izleta do izleta, vožnje autom, motornim čamcem i jedrilicom, dan je o podrobnoj analizi, u moćnom „zamahu. Likovi Roberte, jednostavnog običnog farmerskog svijeta iz koga ona potiče i Sondre Finchley i njenog svijeta suprotstavljeni su jedan drugom plastično i snažno.

Treći dio opisuje hapšenje Clydeovo, sudski proces i njegov završetak na električnoj stolici. Likovi kotar= skog javnog tužioca, Orville Masona, branitelja Clydeovih Belknapa i Jacksona, opis načina kako se u Americi stvara javno mišljenje, uloga štampe, atmosfera procesa, tamnice, novinari, svećenici — sve je to iznešeno neumoljivo jasno, osvijetljeno jarkom svjetiljkom jednog velikog umjetnika. Na optuženičkoj klupi nije Clyde Griffiths nego čitavo društvo, društveni sistem koji ga je takvim učinio. Ruka koja je gurnula Robertu, da se utopi kad se je spasavala bila je ruka toga društva. Osuđujući Clyda Griffithsa, to društvo osudilo je i samo sebe, svoj pogled na svijet, svoje postavke o vječnosti privatnog vlasništva i eksploatacije·

Tako roman. Film međutim, kojega smo ovih dana gledali, pod imenom »Mesto pod suncem«, a koji je snimljen kako piša u zaglavlju naslova prema romanu Theodora Dreisera »Američka tragedija« — daleko je ne samo od idejnih intencija i postavki ovoga romana, već i od njegove umjetničke snage, realizacije društvenih odnosa, oblikovanja karaktera glavnog juna= ka kao i ostalih protagonista. ·Filmska adaptacija ovog romana n» samo da je izmjenila imena ličnosti tj. iz Clyda Griffithsa načinila Georga Eastmana, iz Sondre Finchley Angelu Vickers a iz Roberte Shelly Winters već je izmjenila i njihove karakterne osobine. Oni nisu kao u romanu postavljeni pod sječivo oštre i nemilosrdne analize koja ih je raščlanila u ono što jesu: tj. Clyde Griffithsa kao tipična pretstavnika sitne buržoazije u ja:ovoj težnji da se uzdigne u jzabrane i moćne, Griffithsa zapravo ko16bljivca i slabića — Roberte kao farmerske kćeri, koja uslijed posljedica agrarne krize, prinuđena je da ide na rad u tvornicu i s druge strane Sondre Fincley kao razmažene bogataške. jedinice koja ne zna šta će od spleena — već su dati općenito pod uglom gledanja tog istog društva koga Dreiser u svome romanu tako snažno kritizira. Clyde Griffiths postavši George Bastman simpatičan je mladi čovjek, kojemu Roberta — Shelly smeta na putu njegovoj sreći i ljubavnom i ostalim rajevima sa Sondrom Angelom Vickers. Dok je u romanu bogataški svijet koji toliko imponira Clydeu — Georgu Eastmanu pretstavljen praznim, kastinskim, nadutim, oholim, kojega je idol samo dolar i uspjeh — u filmu su to pristojni, odgojeni, uglađeni i plemeniti ljudi. I sve kulminira zapravo u ljubavnom opoju Georga Eastmana i bogataške kćeri Angele Vickers, Ničega uznositijeg. Tu su plesovi i igranke, kućne zabave i maskarade, vožnje na jedrilicama i motornim čamcima, havaj-

ske svečanosti s cvijećem, auto izleti i kupanja u gorskim, divnim jezerima pod stoljetnim jelama i borovima. A toj idili, tom snu o raskoši i zemaljskim divotama zaprijeka je ta nesretna „farmerka koja je postala radnica Shelly (Roberta) i koja nehotično iđe gledaocu ma živce. Prikazana je tako. Njena ljubav prema Georgeu je primitivna, „dosadna u svojoj jednoličnosti, plitka u svojoj jednostavnosti. Zapravo to i nije ljubav već interes — računanje, ona će dobiti dijete i na temelju toga ona ucenjuje Georgea. Reakcionarnost je ovoga filma baš u potenciranju te ucenjivačke, negativne crte Shellyne, koja je u romanu nabačena ilustrativno kao posljedica odgoja i prilika u kojima je ta farmerska kćerka odrasla a u filmu je njena karakterna osobina, I kao svi ucjenjivači Shelly nam je nesimpatična, djeluje odbojno.

Šta da se rekne o sudskom procesu, koji je dan šablonski na način kakav smo dosada već desetke puta gledali u mnogim američkim filmovima. To je prije parodija, iskrivljena slika o=

»FI L M«

Naša publicistika u oblati filma ima velike mogućnosti i zadatke. Retka je oblast našeg kulturnog života u kome imamo manje tradicija a više problema i gde je dragocena svaka usmena ili pisana reč objašnjenja i istine, i gde su poželjnije konstruktivne diskusije i jasne analize. Zato je uloga lista koji je sav posvećen ovoj materiji, kao što je slučaj sa petnaestodnevnim listom »Film«, neobično važna i odgovorna. Utoliko pre što je »Film« list uveden kod naše publike, rado se čita i nesumnjivo ima uticaja kako na širi krug čitalac tako i na filmske radnike. Jer mu se zahvaljujući njegovoj specijalizaciji u jednoj oblasti automatski pridaje i autoritet stručnosti, koji prati svaku specijalizaciju. Bilo bi nepravedno ne reći da je »Film« u toku svog izlaženja postigao znatne i pozitivne rezultate. Ali utoliko više iznenađuju izvesne pojave koje pokazuju da uređivanje lista »Film« ne ide. uvek jasnim i potpuno opređeljenim putem već manifestuje neki put potpun nedostatak stava po određenim pitanjima naše kulture uopšte i problematici našeg filma posebno. Pomanjkanje kadrova, koje je nesumnjivo i na ovom sektoru nedostatak sa kojim se nije lako boriti, ne bi ni u kom slučaju smelo u toj meri da se odražava na fizionomiju lista da štampani materijali budu u očitom neskladu sa onim što pretpostavljamo da je stav redakcije ili bi trebalo da bude. Kako, s druge strane, »Film« ne propušta nijednu priliku, a da se ne pojavi kao merodavan učitelj koji deli Jekcije levo i desno kako o filmu treba pisati, bilo bi sasvim prirodno da redakcija »Filma« koja sa takvom osetljivošću reagira na našu filmsku publicistiku uopšte, sa udvostručenom pažnjom proverava i svoje sopstvene tekstove. Međutim to nije slučaj. Redakcija u svojim stupcima dopušta i takve stvari koje sa jednog kulturnog i ozbilnog umetničkog stanovišta nije nikako moguće prihvatiti i opravdati.

Na prvom mestu »Film« potpuno pogrešno shvata. borbu mišljenja. »Film «je uobičajio da na svojim stupcima štampa mišljenja koja je kasnije prinuđen da sam opovrgne. Borbu mišljenja tumači tako da redakcija nije odgovorna za ono što objavljuje čim ispod članka stoji potpis saradnika. Rezultat toga shvatanja jeste da se na stupcima »PFilma« često po»

0:80

__L____________________ ____-— – — —---— __dohvati, pravi u vazduhu iznad njega krst svojim

noga što je prikazano u romanu. Pa onaj melodramatski posjet Angele Vickers Georgu Kastumanu u ćeliji, nakon osude na električnu stolicu. Koliko je tu samo položeno na otužnu sentimentalnost, na suze, na uzvišenu tragiku najjeftinije vrste, da bi se pobudili najniža malograđanska razjne= žavanja i da bi se efektno završilo, Na koncu konca prema ucjenjivaču Shelly, ubojici i slabiću Georgeu, koliko je uzvišena i velika u svojoj plemenitosti vrla bogataška „mezimica: Čovjek treba biti bogat, dobro odgojen ,naobražen pa da bude sposoban za visoke i velike osjećaje, za plemenita dušina uzdignuća kao da je naravoučenije ovoga filma, koji je kao film, da i to potcrtamo korektno rađen i besprijekoran.

Kada je čuveni režiser Ajzenštajn za svoga boravka u Americi napisao prema »Američkoj tragediji« scenarij, onda su ga holivoodski bossovi odbacili i umjesto njega realizirali Sternbergov falsifikat, protiv koga je Dreiser ogorčeno protestirao.

Vjerujem da bi Dreiser i protiv ove Stewensove filmske interpretacije (uzevši dakako u obzir Paramount i scenariste) i te kako protestirao.

Radoš NOVAKOVIĆ.

javljuje zbrka mišljenja, pošto se saradnici međusobno imperativno po= bijaju i ostaje, konačno, na čitaocu, koji je kod nas najčešće nedovoljno obavešten — da presudi. Nepotrebno je napominjati da ova metoda, po kojoj je svaki napis »mišljenje« štampa se pod uslovom da je potpisan, bez učešća redakcije i njene odgovornosti, čini redakciju izlišnom. Kao primer navešćemo mišljenja pojedinih saradnika o drugim saradnicima i njihovom opet »mišljenju«. V. Pogačić piše o Z. Gluščeviću u vezi sa jednim problemom filmske scenografije: »Međutim, nažalost, pisac (ti. Z· Glu= ščević — op. R. N.) nije uspio da formulira ono što je htio da kaže, pa ostaje nejasno da li je uopće htio nešto da kaže. Ni manje ni više on zastupa u jednom članku dva u principu suprotna stanovišta (!)«. Tako V. Pogačić o tekstu Z. Gluščevića. Ali V. Pogačićeva mišljenja i stanovišta ne prolaze bolje B. Belan ,na primer, misli o jednom članku V. Pogačića sledeće: »Stanovita pretencioznost i ne= skromnost kojim odiše taj članak, (članak V. Pogačića — op. R. N.) nagoni me da taj isti materijal pokušam osvijetliti iz drugog rakursa. Postoji, naime, opasnost da neupućeni steknu sasvim krive predodžbe.·.. itd.« Očito da postoji opasnost da neupućeni, a to je ogromna većina čitalačke publike jednog specijalizovanog lista kao što je »Film«, steknu krive predodžbe«! Međutim redakcija se u to ne meša. Ona štampa sva mišljenja pa i najkontradiktornija. Tu ljubav prema različitim mišljenjima redakcija sprovodi i na drugi način o čemu će dalje biti reči.

Nepotrebno je podvlačiti da je jedan od glavnih zadataka koje list »Pilm« mora imati pređ sobom jeste praćenje i tumačenje filmova koji se prikazuju u našim bioskopima. Da viGimo kako to »Pilrm« ispunjava. Pošto u poslednje vreme nije bilo premijera domaćih filmova bićemo prinuđeni da ovu analizu vršimo na kritičarskim Tađovima »PFilma« u odnosu na strane filmove. Što niukoliko ne umanjuje značaj i važnost ovih radova jer su strani filmovi još uvek pretežni deo repertoara našeg bioskopa.

U vezi sa stranim filmovima »Pilm« publikuje dve vrste prikaza. Jedan

aa MJEan

| —_—____--—.)-_— -— __-- _' —— — –——- --— }–-— —-------——–-–-——·. IrDeZezčČ—

kako su morali da se prihvate zamata, jer nijesu ima-

STRANA 5

Marko Čelebonović:

D.A:JNJAVIŠ

na filmove koji tek dolaze, a drugi na filmove koji se već prikazuju u Beogradu, Govoreći dvaput o skoro svakom #važnijem inostranom filmu »Film« ima dva u suštini različita mišljenja, U rubrici »Dolazi...« K. Carina štampa pozitivna mišljenja O filmovima ističući na sve moguće načine zanimljivost filma koji će biti prikazan u našim boskopima i trudeći se da zainteresuje publiku iscrpnom nomenklaturom ranijih uspeha glumaca i reditelja, kao i odjecima inostrane kritike. Drugim rečima, on na jedan uglađen način reklamira filmove koji dolaze, Pošto »PFilm« izlazi samo dva puta mesečno, događa se da pravi kritički osvrt na jedan film, vrlo često putpuno negativan, bude objavljen tek pošto od prvog prikazivanja filma protekne duže vreme. Rezultat: »Film« sam potire ono dejstvo koje njegovo pisanje treba da vrši na posetu publike. Publika, prirodno, ide za reklamom, a kritičarski osvrt koji naknadno dolazi ostaje bez dejstva ili mu je dejstvo znatno umanjeno prethodnom reklamom. Mišljenja smo da »PFilm« nije list koji bi morao da reklamira filmove pre nego što stigne da o njima napiše solidnu kritiku.

Ali ostavljajući po strani te kontradikcije u reči i delu osmotrimo kritike koje nekim slučajem nisu već bile pobijene u samom listu »Pilm« i koje se prema tome mou uzeti kao merođavna mišljenja i ocene redakcije. »PFilm« je često zamerao drugim listovima nestručnost i proizvoljnost objavljenih filmskih kritika, Znači da on problemu filmskih kritika posvećuje pažnju. Da viđimo kako izgleda njegova praksa, Prethodno je neophodno raščistiti jedno principijelno pitanje, a to je da osnovna karakte"ristika kritičara nije i ne može da budđe samo stručnost. Stručnost je ne ophodna ali ona ne iscrpljuje lik i delatnost kritičara. Ako kritičar umetnička dela ne ocenjuje, ne objašnjava i ne približuje publici za koju piše i pred kojom se ta umetnička dela prikazuju on može da bude vrlo kulturno i stručno lice, ali ne i kritičar. Međutim kritike koje se štampaju u »Filmu« daleko su od toga da igpunjuju ovaj uslov·

Kako postupaju kritičari »Filma«? Oni se u ogromnoj većini o svojoj čitalačkoj publici najmanje brinu, Njima su mnogo važniji problemi koje

njega kao divalj. I to mnogo puta bio povod da ga

DBVOJKA U N“ RODNOJ NOŠNJI

njih, kritičare, posebrio i indiviđualno interesuju, Pod izgovorom da je licu dovoljno povodom nekog filma pisati o problemu koji se na neki način može vezati za taj film, oni u svojim kritikama raspravljaju o metodama režisera, problemima stila, filmske a• daptacije, tempa, montaže... itd. O svemu, a najmanje o filmu kao delu u celini. Kad bi list »Film« bio upućen isključivo stručnjacima i to Dprvenstveno režiserima — strancima, on bi za njih bio nesumnjivo zanimljiv. Tako bi, na primer V. Vajler saznao iz članka V. Petrića »Dve metode V. Vajlera« da om ima dve metođe (o kojima se u članku dođuše ne govori nijedna reč) da je to dokazao u filmu »Orkanski visovi« po delu BEmilije Bronte (Petrić ovu englesku književnicu iz neobjašnjivih razloga naziva u daljem toku članka intimno i jednostavno Emilija) i u filmu »Male lisice« od Lilijan Helmen, đa kompozicija scena u dijalogu (!) u Emilijinom romanu zahteva kraći rez, da je u »Malim lisicama« morao filmski da oživi jednu pozorišnu dramu, da su to dva različita stila u raznim žanrovi“ ma i da mu je prisnija materija amerikanska pošto je Amerikanac, tako da mu ne uspeva stilski engleska tema, kađ snima film u Americi, što dokazuje i engleski film »Braća« koji je snimio Englez u Engleskoj (!) ali ne i film o engleskoj temi »Sirotica iz LOovuda« koji je snimio Englez u Americi. Osim toga V. Petrić tvrdi da i V. Vajler misli isto što i on, samo ne u citiranom Vajlerovom telestu nego u — podtekstu. U svojoj kritičarskoj metođi V. Petrić nije usamljen. Tako je R. Konstantinović bio vrlo nezađovoljan sa režijom Fernandeza, najboljeg meksikanskog režisera, zato što mu nije prikazao Meksiko u filmu »Perla« onako dobro kao što mu je Meksiko prikazao Amerikanac Stajnbek, koji ga opet nije prikazao jer je bio prinuđen da zaboravi na mesto (Meksiko) i da govori alegorijom i simbolikom, Isto tako i Lj. Radičević koji je nezađovoljan sa Hakslijem kao scenaristom, dok je vrlo zadovoljan Hakslijem kao piscem. Poseban slučaj je svakako B. Tokin koji je na stupcima »Pilma« autoritativno ocenjivao filmove sa festivala u Kanu, iako — u Kamu nije bio, već je o festivalu i o filmovima samo čitao. Uopšte je teško iz većine kritika objavljenih u »PFimu« steći neko mišljenje o filmu koji se kritikuje. U naknadu za to čitalac može da stekne

• obilno saznanje o kritičaru, o njego-

vim shvatanjima, ukusu, o tome kako (Nastavak na sedmoj strani)

govara mali Veljko koji je uvijek bio slinav i za sitnicu znao đa se kmezi.

Sve su oči bile uperene u njega. ;

— Jer su kovači! — naglaslo je Veljko svaku riječ kao da deklamuje i držao okruglu glavicu licem okrenutu visokom Andriji,

— Nije to! — prezrivo će ovaj spuštajući svoju već prilično zasnovanu šaku prema njegovoj glavi kao da bi htio đa ga načini još sttnijim i beznačaj-

ii RON Tada se Andrija okrenuo oko sebe tražeći

ledom odgovoT. W Pa — Je li O Kajka rodila junaka? — smijao im se.

— Reci ti kad znaš! — čulo se između djece. ,

— 1 NLO da neću! e

— 'Oćeš! — bodrili ga Gdaci, ~. i

— Kovačev sin Tomo je Jedjupak! — odjeknuo njegov glas koji nije bio ni dječji ni mladićki.

— A moja mama veli đa je Ciganin! — upleo se vješto brzopleti Petar Stojanov.

i — Šija i vrat jedan komad! — dočekao Andrija čudeći se kako me znaju da je to isto. 7?

Pero, bubuljičavi crvenko sa napućenim usnama kao da siše, saslušao radoznalo razgovof, pa še zagledao u Toma i rekao poluglasno kao da proba je li zapamtio:

— Jedjupak! Jo i a

To mnogima razriješilo jezike i oglasili se povici:

— Jedjupak!

— Ciganin!

— Gabel!

Iza toga se dali u trku. Lepršaju strmenom pu-

tanjom njihovi sukneni kaputići i prigrnute stručice, a kamen:b» im zvoni i otskače ispod nogu. Čak i Krcun bio sa ostalima, ponijela ga opšta trka, ma da še kasnije mnogo kajao zbog toga. Ostao je samo Tomo, jadan i ucvlijeljen. Išao je pognute glave i polako kao da po dračama gazi. Lo-

LA

i kamenčić, posrtao. a Maj-kooo! — zavapio bi ponekad iznemogao. Ni kod kuće nikako da se utješi Rida što ga grlo daje i suza mu suzu sustiže. Najedanput se i zagrcnuo i rasopraćao kao da se sa životom dijeji. — Anđeo 8 tobom, dijete! — viče izbezum!jena majka, nosi ga na rukama po kući, ljulja, poljubi gdje

mio mu se vid od suza, kačili opančići na opotu za'

drhtavim tankim prstima.

Najzad se malo smirio, te ga spustila na trtonožac, kod ognjišta. Sjela i ona do njega i gori od nesbrpljenja da dokuči, ali se ne usuđuje da pozlijedi ramu koja se tek zatajila. |

— Đakovi mi rekli da sam Ciganin! — jedva mu

lo da sastavi vilice. keti Cigani su oni i njihovi roditelji koji ih na to uče! — stisla ona šake i nakostriješila se kao razljućena mačka ., |

To je sve što je mogla da mu kaže, Tako rekla 1 Savici kada joj prije tri-četiri godine došla uplakana.

— A zašto mi nemamo dijela u Karaču? — zapitalo dijete već smirenije.

— 'Ambisa! im se u hiljadu šežanja i Karuč i Volač, i sve te njihove lokve, da bog ·da jaki! — digla se ona „ide po kući i mlatara rukama što joj snaga daje, Razvezala joj se iza vrata crna krpa i zalepršala krajevima kao da bi htjela da odleti s glave, a niz mršavo lice, posuto crvenim pjegama, pali kovrdžavi pramenovi njene kestenjaste kose.

Ubrzo je spopao kašalj, onaj njen suvi kašaljrikavac, i stala da se nadima kao da će dušu da ispusti. |

Čim je sjela bilo joj je lakše, pa jednom rukom obgrlila sina, a drugom mu krajem krpe briše od suza uprljano lice, ljubi u oba obraza i govori već smireno: .

— To je njihovo, plemensko, a mi smo starinom iz daleka... iz drugog... — ni je našla podesnu riječ. a j Tomo je kasnije i sam odgonetnuo specifičnosti plemenskih ribolova, ali nije mogao ono svoje »Cigamin«. Upoznavao je ljude iz raznih krajeva i čuo mnogo posrednih riječi, od jednih na račun drugih, ali ono »lješanski horijat« ili »brdski gunjaš« zvučalo mu je tako obično, svakidanje, tako bezazleno kao kad majka kaže svom djetetu; »Umiri se, poganče majčino!«

Uvijek bi osjetio neizmjernu bol kad pomisli da u tome njegovom ima nečega maglovitog i tajanstvenog. Zalud 9: onda prizivao u pomoć i toliko puta ponovljenu O9čevu priču kako je prađeđ od krvi pre= »jegao odnekle iz pr:morja u Vasojeviće, djed se pre- . selo u Podgoricu | naučio kovački zanat tod nekog Bjelopavlića, a on — kovač Luka — kod svoga oca;

li ni kuće ni baštine!

Isprva nagonski vjerovao da je taj gadni nadimak naslijedio od oca kovača i tješio se što je bar po majci, koja je rodom iz Crmhnice, čist, ali otkada doznao da je i njen otac bio kovač i da joj jedini brat, koga još nije vidio, kuje i danas negdje u Katunskoj nahiji — smatrao ih obadvoje podjednako odgovornim. Dolazilo mu često da i roditelje i sestru proma– tra ispitivački, da gleda da li liče čergašima, koji su često navraćali u selo i raspinjali svoje prljave i poderanme šatore na trlini nedaleko vignja. Rezultat je uvijek bio povoljan. Sve troje su kao i ostali seljani: otac krupan, jak i buljook kao Markiša Milanov; majka liči Ikari Stanišinoj kao jaje jajetu; a sestra Savica, starija tri godine od njega, najbolja je i najljepša djevojčica u selu. Pored toga imaju i oni krsnu slavu, svetkuju Božić i sve praznike, idu u crkvu i krste se sa tri prsta!

Iza tih zaključaka uspjelo bi mu da pritaji svoju boljku i smatra sve one koji je pomažu klevetnicima i lažovima. Onda se igrao sa drugovima, smijao, DOstojao sigurniji i odvažniji, dobijao na očigled zdraviju i svježiju boju lica. Majka, koja je neprestano bdila nad njim i smetala mu sa tom pažnjom, posmatrala zadovoljno taj preporod i udarala vrhovima prstiju u prvi tvrdi predmet na đomaku, hučući zatim u prste i šapćući: »Ne bilo uroka!«

Ali bi ubrzo iskrslo nešto da sve poremeti i ponovo ga baci u očajanje. Dovoljan je bio i nagovještaj Za onog dana kada se vraćao iz škole i srio dvije ene. | _— Čiji se, djetiću? — zapitala ga starija, poveza> na crnom krpom s resama i bradđavičava po licu.

— Kovača Luke! — odgovorio je uljudno zaustavivši se malo.

— Njegov! izbečila je oči i zinula kao da je đavola vidjela. ,

Tada se i mlađa, s nevjestački prebačenim velom preko glave, okrenula i pogledala ga. ~

— Lijepo dijete! — otelo joj se priznanje. :

— Samo šteta.,. — prekinula je starija dok vidi đa 1; je mali odmakao. vi

' Ti iznenadni susreti i zapitkivanja natjerali ga da jedno vrijeme ide zaobilaznim i rđavim putevima, obara glavu kad nekoga sretne ili protrčava pored

__-_ | —–«_ČćČ-___ -_—-__--–---—-- ć– —__ ––,–|_V- RR – – – – ––— II ——

uvrijede. Tako i onda kađa je prolazio ispod kmetove kuće, koja je bila do puta. Pred njom su sjeđel: kmet Marko i žena mu Stake kao da đurmuk uzimaju prolaznicima. On naumio da se povrati i pođe kroz šipkovine iza kuće, ali mu se učinilo da je đockam. Svakako je već bio primjećen. Zato sagnuo glavu i načinio se zamišljenim kako bi izbjegao pozdrav koji kao đak duguje svakom starijemu, a sa njim i ono što bi mogao da mu donese.

Već je trebalo đa zađe iza visoke bijele međe, koje su proljetos neki Zagorani oziđali kmetu, kada kmet rekao glasno ženi:

— I ovo se Jedjupče nešto osililo, pa ni da pogleda! — Nesoj od nešoja! — nije ga poštedjela ni ona,

Ponekad znao sam da izazove bol sjećajući se rođoslova »Tomo Lukin, Luka Simin, Sima Smailov, Sma'l Alijin i Alija Balijin«, koji mu često djeca govorila kao da iz knjige čitaju kada su htjela da istaknu njegovo cigansko porijeklo; ili, čak, kako ga žene koje su dolazile u viganj, još onda dok je prašinjav skakutao tuda i nije mogao ni da nasluti šta to znači, milovale šakama ' tepale mu šapatom da otac ili majka ne čuju: »Jedjupče malo!«, »Lijepo, buljooko Ciganče!«, »Šmidurane!+...

Otkada je izašao iz škole manje je bilo tih nesrećnih riječi njemu uperemo, ali mu život nije bio draži i ljepši. Svi njegovi vršnjaci su počeli da love, a ono mora da čuva koze. |I to samo dvije!

Zato ga i noćas nije napolje izvukla samo ljutnja prema naćefljenom ocu, veći bijes dječaka kojemu do uskraćuju sva zađovoljstva koja su drugima pruena. |

Nema više svijetiljka po selu i noć je postala mračna kao ponor, Studeni sjeverac spušta se sa aniježnih brda, mlatara golim granama i stvara od Sšvakog grmena neko čudovište sa bezbroj udova. U dječakovoj svijesti gube se za momenat misli o nesreći koja ga prati izvan svakoga i ustupaju mješto pričama o noćnim priviđenjima i čudesima. On ih mmogo

zna i nekada nije smeo da se pomoli sam iz kuće čim |-

pane prvi mrak. Sada se ni najmanje ne boji. Čak bi želeo da se pojavi jedna takva avet i uhvati se s njim u koštac. Na njoj bi iskalio sav svoj bijes, sve ono što ga toliko tišti i raspinje. 59