Књижевне новине

UL LR KO On VA

D PANCEVA snimljena filmska traka za ovih

efektivno deset gođina i

— to je impozantna cifra. Od te Mkilometraže J,edna šestina otpada na igrane filmove — i to je, takođe, im-

pozantna cifra, U umjetnosti. koja je i industrija, brojke znače uspjeh pa se zato, pun RWonkretnil cifara, referat Beneralnog sekretara- Udruženja filmskil proizvođača Jugoslavije Jovana Ružića može smalrati dobrim referatom,. Pretstavnik one druge — Umjetnićke — komponente u filmskoj proizvodnji, generalni sekretar Saveza filmskih radnika Jugoslavije, Žorž SMrigin, uskratio nam je, nažalost, zadđdovoljstvo da dobijemo bilans i estetskih vrijednosti naše filmske desetogodišnjice. U takvom bilansu vrijednosti se ne bi mogle izraziti kilometrima: moralo Di se preći na metre. Ali upravo zbog tih kratkih, odvojenih i pojedinačnih relacija, zbog ostvarenih i posrećenih partija u našem igranom, zbog najboljih odlomaka onih djela koja obično imaju malu publiku i koja se još uvijek sa stidom spominju kao dobri filmovi, ukratko, zbog onih, najteže uočljivih, klica jedne buduće zrele nacionalne kinematografije — ova Tilmska Pproizvodnja može đa se nazove umjetnošću, I treba zamjeriti Savezu filmskih radnika Jugoslavije što se nije postarao da proslava ne proteče u znaku prevlasti administracije nad umjetnošću, cifara nad Kvalitetom, kilometara nad metrima.

Jer na pomolu je, zahvaljujući liniji manjeg otpora kod pojedinih producenata i filmskih radnika, praksa pod parolom: za filmske brojke, za utjecaj tih brojki na kvalitet umjetničkog, za nerazumijevanje, ismijavanje i hlađan priumjetničkih pokušaja i za ođuševljeno aplaudiranje praznom kiču i neposredno, nastavnoj, »korisnosti« u igranom filmu, za stihijski ukus publike, a ne za prevaspita-– vanje tog ukusa, za ugušivanje Klica naše filmske umijetnosti, a ne za njihovo razvijanje. Neka dalje snimaju kilometri filmske vrpce, neka se prave (po mogućnosti zanatski ipak nešto pismeniji od »Ešalona doktora M« i »NJih kategorije »C«, jeđnom riječi filmovi koje će publika rado gledali (kao Što rado sluša narodne pjesme). Ali neka ne bude čuđenja ako filmska teorija i Kritika ne poklone takvim djelima svoju ljubav; nju će one zadržati za djela kao Što su: »Djevojka i hrast«, »Krvavi put«, »Jara gospoda«, »Bakonja Fra Brne«, »Nevjera«, »Tri priče«... Jer nađeni, usamljeni, metri tih filmova ipak više impresioniraju od fizičkog i referatskog nizania kilometara.

Istina, možđa ništa nije pružilo !oliko argumenata protiv orijentacije na stvaranje filmskih umjetničkih djela kao ona sama, jer su u većini slučajeva dosađ bila nedorađena. nedovršena, nedozrela, Možda je reakcija na patetičnost u glumi, spor ritam, tešku a neđorečenu literaturu u većini nabrojanih djela bila prirodna, spontana i opravdana, Sa zanatski neuporedivo većom nepismenošću od one koju su pokazali autori »nepopularnih« i »teškihe filmova, Zivorađd Mitrović u »Bšalonu« i Žorž Skrigin u »Njih dvojica« (lišeni brige da nešto stvarno umjetnički dožive i izraze, bezbrižni u odnosu na psihologiju, podtekst, poeziju i filmski izraz) uspjeli su da postignu — istina, spoljnu i formalnu — dinamiku, polkretljiviju kameru, veću jasnoću u pričanju fabule, brže izgovaranje dijaloga i lakše Kretanje glumaca. I nema sumnje da će utjecati, da će morati da utječe na stvaranje budućih naših filmskih djela. Ali kad se filmovi-stripovi, kao što su ta dva, žele proglasiti nađenim putem u našoj kinematografiji (Mira Boglić u »Vjesniku, F. H. u »Vjesniku u srijedu«), onda tireba jasno i nedvosmisleno reći da je ČCapova »Vesna« neuporedivo dalje otišla na tom putu, pn da nam ipak, na svu sreću, nije postala ·filmskom zastavom.

Pet kilometara »Bšalona« i »Njil dvojice« me liko pedesetak metara scene 5a irulom u »Djevojci i stu«; i drugih malih, sporim i zamornim ritmom odvojenih, partija kao sto su: početak filma (smrt Smiljine majke), tučnjava kamenića i ubistvo žednog Ljube 'radića. »Krvavi put«e najmanje treba braniti od »preimućstava« stripovanih filmova, jer je u njemu postignut, uz dvije vrlo dobre scene (bapel u blatu« i »Janko dobiva lampase«), jedan nivo koji se ne smije snižavati poređenjem sa »Ešalonom« i sa »Njih dvojica«. Ali pošto su u uspjehu tog filma norveški umjetnici jednako (ako ne i više) zaslužni od naših, vratimo 5Č opet domaćim.

Kilometre dajem za nekoliko završnih metara Kavčičeve prve storije u »Tri priče« (kad stari Vitužnik, u vodi, tužno gleda za splavom koji mu odnosi' rijeka), kao što ne žalim za cijelom filmskom relacijom od Rume do Siska, ako u njoj nema pet stotina metara Pretnarove vodenice sa Bertom Sotlarom. Pred praznom jasnoćom »psihologije« »Njih dvojice« i »tećno ispričanom fabulom« »Ešalona«, u kojima može đa se vidi samo ono Što je na platnu, neposredno pred gledaočevim nosom, ostaću hladan, a slojevi pođteksta u razvijanju unutrašnje, poetske, tenzije motiva »Krš 1 vođa« u »Djevojci i hrastu« uvijek će me ponovo uzbuđivati. Jer ako je u tom filmu sve podignuto, kao u bajci, pa je takav sav u svojoj fakturi (osim u izrazito ponesrećenim partijama) — taj svježi izvor emocije ostaće u našem filmu i onđa kad žurnalska, reporterska »đinamika« i faktura »Njih dvojice« i »Mšalona« budu već daleka i zaboravljena prošlost.

Ostaće, kao što su do danas, u rano jutro poslije Veselo provedeme proslave, ostali: ironija sa Kojom se »Bakonja« odlijepio od faktografskog puzanja po zemlji i dao nam jednu doživljenu interpretaciju ljudi ove zemlje i njihovog užeg kraja, osmislivši Matavulja — recimo — ?4ustavljanjem kamere na fotogeničnom detalju nedojedene ribe ili govorom zapaljene i ugašene svijeće; sćena izuvanja cipela pred strijeljanjie u filmu »Na svojoj zemlji«, koje ne bi trebalo da se postidi ni Kleman u »Bitci za prugu«; zakivanje prozora u »Nevjeri« kad MJele ostaje sama u mrtvoj kući kao u praznoj grobnici, odvojena od sina TeŠetkom koju on svojom rukom zakiva, ili scene NikoJele i Niko-Anica, pune vojnovićevske atmosfere; pjevanje Ančke Mire Stupice u kafani, ili ljubavna scena u zimskoj bašti, ili dijalog »kaj pa je to sreča« u »Jaroj gospodi«;

ožle i Tinka među ovcama kao u oblacima, naivnost i poezija »KRekeca«...

Siguran sam da nisam nabrajao sve metre koji ostaju. Ali da ih je samo i toliko, bili bi mi draži od pet stotina devedeset i jednog administralivno „shvaćeno klometra.

Vicko Raspor

jem

se i

dvojice«!) domaći iilmovi

mehaničkog,

to

vrijeđe Kkohra- Branko Belanm, Fador Manžako

- Kome su dodeljene

Troslava desetogođišnjice naše kinematografije završila se dodeljivanjem plaketa, ali su između mnogih drugih ostali bez priznanja čak i oni filmski umetmici koji su na izložbi povodom desetogodišnjice našeg filma imali diplome ili plakete dobijene na međunarodnim festivalima. Mnogi

zaslužni MWamermani, a takođe i režiseri, ostali su bez ikakvog priznanja.

Otkuda to? Možda treba odgovor potražiti i u činjenici što je komisija za dodeljivanje plaketa, izuzev tri filmska radnika (Zivorađa Mitrovića, Žorža Skrigina i Žiže Ristića), bila sastavljena uglavnom od administrativnih službenika. Većinu diploma dobili su službenici koji rade na · organizaciji filmske proizvodnje, direktori i mjihovi pomoćnici, a samo dvadeset i šest filmskih umetnika

vić, Vladimir Petrić, Mlgksandar

Prva decenija

UHOVITA smo nacija,

|) ali ipak još niko o

nas nije pokušao da ni

vo naše narodne prosvjećenosti

mjeri — recimo — danskim mjerilom. Zašto? Jer bi to značilo ignorirati historiske uslove našeg

nacionalnog razvoja, Ni od deseto godišnjeg dječaka ne tražimo pamet i iskustvo šezđesetogodišnjaka. Zašto? Jer bi to značilo ignorirati prirođne zakone. U posljednje vrijeme, međutim, volimo da ignoripamo sve te uslove i zakone kad govorimo o našem igranom filmu. Zašto? To niko ne zna, Prije deset godina naša kinema-

Ljuba Tadić u filmu "Devojka i hrast"

tografija rodila se ni iz čega. Bež ikakvog šegrtovanja uzeli smo u ruke nepoznati alat i stali ga isprobavati; tako je nastao naš film. Odmah smo i planirali nacionalni stil našeg igranog filma. Stil kojim ćemo bljesnuti u svjet skoj filmskoj familiji. Bljesnuli, naravno, nismo. Plan nije bio „na rok ispunjen”,

Mislili smo, da je za sve dovoljno srce u junaka. A kultura je osjetljiva biljka. 'fFreba joj mno go njege. I vremena. A mi smo sve htjeli brzo. I bez njege, i bez vremena. Sve što smo napravili na području igranog filma, napra-– vili smo grozničavo, u temperaturi revolucionarnog zanosa, oma-–

lovažavajući stručnost, solidnost, zanat i alat. I nepostojanje tra-

dicije.

Sada otkrivamo, da je ovih deset godina strašno brzo prošlo. Na ravno: najljepše gođine uvijek pro lete. Sađa je nastupio mamurluk. Skolovali se nismo nigdje. Alat nam je slab. Previše smo tražili teme, a premalo talente. Okupili smo oko filma previše savjetnika, a premalo umjetnika. Organizirali smo naše filmske produkcije kao činovničko-industriske fabrike, a tražimo od njih – umjetnost.

Otišli smo sada u drugu krajnost. Naš igrani film — koji je star deset godina — mjerimo

danas mjerilom svjetskog filma koji je star šezdeset godina. A takvim mjerilom ne mjerimo, na primjer, ni našu dramu, koja je stara četiri stotine Bgodina, Kad bismo takvim mjerilom prilazili i rezultatima mnogih na ših ostalih desetogodišnjih napora manje složenih i pipavih nego što je film — mislim da bi naš igrani film pritom vrlo dobro prošao.

Pomankanje zanata vidi većoj ili manjoj mjeri, u svim ostvarenjima našeg igranog filma. A otkuda bi i bilo tog „zanata? No čini mi se, da se u nekim našim vidi jedna umjetnički hrapavo i mucavo izre čena — stvarnost, koja je prvi pu ta našla put do filmske vrpce. To naša stvarnost. Ona je naša kada je prošla, jer joj pristupamo s naših današnjih pozicija, s današnjim gleđanjem. TI još više: u tim filmovima ima i dijelova i cjelina, koje osta ju kao vrijedan umjetnički domet, registriran i izvan granica naše zemlje, onđe gdje se filmski stvara

—=i

se, u

ostvarenjima

je i onda,

našim

u šestom deceniju, a ne u prvom

*

kao kod nas. To nije za potcijeniti. No ono što se kod nas još uvijek osjeća, to je pomanjkanje jačeg i dubljeg umjetničkog daha i zahvata, a još više neostvarena

težnja da se progovori vlastitim jezikom. Bilo bi naivno tvrditi, da um-

jetnička sirovost naših igranih filmova pretstavlja konture budućeg stila našeg filma. No ne valja potcijeniti ni činjenicu, da su ugle danja na strani film ubila u nekim našim filmovima i ono nešto našeg daha što ga umijemo filmski izraziti. A kad govorimo o svjetskoj afirmaciji našeg filma, ne zaboravimo da ćemo se moći afirmirati samo našim filmskim rukopisom kojim je izražena naša stvarnost, a nikad — ma koliko bila tačna — kopijom tuđe vir tuoznosti.

Naše opće zakašnjenje, vidljivo u svim oblastima našeg kulturnog života, u svom posebnom pedesetgodišnjem filmskom zakašnjenju kasni još i (dosad) daljnjih deset godina neučenjem bezbrojnih zanatskih disciplina, sve važnih ele menata za ostvarenje složenog umjetničkog rezultata koji se zove: igrani film. Mi uopće volimo da kasnimo i da onđa psujemo one koji su točni. Svakako je po-

slednji čas, da tu nešto poduzmemo. -

U filmskim ostvarenjima kraćeg daha, tj. u aktualitetima i dokumentarnom filmu, mi nismo daleko od puta kojim treba poći dalje. Drugi decenij našeg igranog filma zahtijeva daljnje debirokratiziranje filmskih produkcija i njihovo uzdizanje na nivo umjetničkih upravljanja sličnih kazališnim. Treba im oduzeti svaki karakter fabričkih upravljača i u potpunosti ih osloboditi tehničko-industriske strane filmske proizvodnje. Oni treba da buđu umjetnički rukovodioci, a ne komerncijalisti i fabrikanti. A đosadđd kreativno afir mirane filmske radnike i nove talente treba slati u iskustvima i zanatstvom bogate filmske centre. Naše filmske prođukcije moraju postati stvaralačka žarišta filmske umjetnosti i stjecište svih umjetničkih snaga iz kojih rezultira film kao Da to treba da bude, diktira iskustvo prvog decenija našeg filma. A i to iskustvo nešto predstavlja.

umjetnost.

Fedor Hanžeković

Psihologija u domaćem filmu

DMAH, skoro na samom

(;) početku, naš film nas

je stavio lice u lice sa

filmskom ·transpozicijom jednos od psihološki najinteresantnijih i najdubljih dela naše literature: „Nečistom Krvi” Bore Stankovića. TI od kako smo (ovo govorimo bez ikakve klasifikacione namere, jer to je, najzad, već odavno prevaziđena i umnogome zaboravljena prošlost) i od kako smo, dakle, te izvanredne Stankovićeve samopre

stižuće ritmove, te emotivno-psihološke vibracije i ostaklenja retke reljefnosti i snage, emana-

ciju psiholoških trenutaka koji su ustvari žarki i strasni odblesci čitavog jednog psiho-sociološkog i rasnog razvitka, razbili u nepokretno mrtvilo praznog i dosadnog scensko-dramaturškog ćutanja, naš film je, sa svojstvenom nam mladđalačkom i balkanskom upornošću tvrdoglavo identifikovao glumačko ćutanje sa psihologijom a scensku nepokretnost sa dramskom ozbiljnošću.

Taj neprekinuti luk beskorisnog8 ćutanja — raspet kao pogrešno izgrađen slavoluk kroz koga slavljenik nikada neće proći — protegao se u jednom mučnom (i mučljivom) kontinuitetu od „Sofke” do „Anikinih vremena”. I ma koliko da je ovaj poslednii film

*(od naše kritike preterano strogo

i mahom nepravično ocenjen) posedovao očigledne vrednosti, njegova osnovna, karakterna ako bi se tako moglo reći, devijacija istovetna je sa greškama onako jasno i gromoglasno tiho (i, razume se, mnogo primitivnije) afirmisanim još u „Sofki”, našem Pprvom folklorno-psihološkom filmu. Možda je Desetogodišnjica jugoslovenskog filma zgođan povod da se potsetimo i da shvatimo da se ćutanje i sporost na filmu me' može identifikovati sa psihološkim proživljavanjem.

Da li se, najzad, psihologija i

psihološki aspekt čoveka i društva uopšte mogu odvojiti od celokupne i, ukoliko se ima posla sa ozbiljnom umetnošću, celovite estetske strukture filmskog umet-

plakete ?

dobili su OVO priznanje. Tako su administrativni službenici ostali u velikoj Vvećini prema . službenicima. Možda bi baš samim umetnicima trebalo to zameriti, onima lkoji su bili u komisiji za nagrade. Kad su videli da će ih administrativci nadglasati i da će sami sebe magrađivati, zašto nisu izašli iz komisije? Tako bi stvar bila

bar jasnija. M. M.

al gae=znperspauogseran eni api ai OR

14

ničkog dela? — Razume se da ne mogu: oni su srasli sa njom; psihologija je zajednički te estetske vrednosti, misao neodvojiva od reči kojima je iskazana, a strast od postupaka u kojima se pojavila i nastala. I zato je to psiho 1oško u jednom dobrom filmu ispoljeno ne samo kroz dijalog i trenutne reakcije pojedinih lićnosti, već je ono odraženo i stvoreno kroz dramaturgiju i montažu, opšti likovni tretman i kroz sve druge aperceptivne emanacije {ilma kao posebnog umetničkog me dijuma.

U vezi sa psihologijom i psihološkim u našem filmu ne bi bilo zgoreg ukazati na jedan repettioarski momenat koji ustvari i nije samo i isključivo to. Makoliko da je taj folklor (u širem smislu)i ta specifično naša seljačka psihička konstitucija, nastala na

sadržatelj isto onnko kao što je

razmeđi mnogih puteva i Ppopri-

štu nebrojenih okršaja, jedna izra zito naša pojava, mirne duše možemo reći da nas taj preterani in-

teres i preterano bavljenje njon:e odvlači od problema i pojava interesantnijih a svakako akutnijih i aktuelnijih. Savremeni čovek, njegov „unutrašnji svet, njegovi prelomi i suđari, dinamika tog du hovnog života koji se pojavljuje u neprekidnom preslojavanju i preformiranju, za objektive domaćih kamera je tera inkog8nita koju oni daleko zaobilaze. Naš grad, u kome se asfalt susreće sa turskom kaldrmom, psihologija savremenog čoveka, njegovi potresi i uzleti, njegova borba i sopstveno psihičko i etičko samoosvajanje u antinomijama ne tolerantnih „spoznajnih aspekata savremenog života i savremene psihičke konstitucije motivi sui sadržaji kojima naš film duguje respekt i interes.

Sada kada se naša literatura OZbiljnije pozabavila psihološkim problemima savremenog čoveka možda je momenat da i naš filni pođe za njenim primerom.

Aleksandar Peirović

II ,__—

Pafrović, Vicko Raspor: |

wweOCimuR Rz zzRII ain

Bert Sotlar u filmu Igora Pretnarta „

Producent — ličnost broj 1 |

POSLJEDNJE vrijeme

javni i kulturni radni-

ci, kao i pozvani i nepozvani pripadnici raznih profesija i položaja, nalaze za potrebno, da daju neke vrsti prikaza ocjenu naše kinematografije. Sva-– kako simpatična pojava, a i trenutak je svečan. Iza nas je deset godina stremljenja i napora i oko 150.000 metara montiranih i ozvučenih igranih filmova i dokumentaraca široke trake. Situacija upravo vapi za ocjenom đecenija. In totem i u pojedinostima! Međutim, prostor za ocjene naše kinematografije još je uvineispisan, a prikazi su oba-

jek

TVORNICA ESENCIJA I ETERIČKIH ULJA

Celje

Poštanski pretinac 180

aaa anirurmir=z:zr=enagsaamu eumuir ia

viti maglicama neodređenosti i popraćeni uspavankama na temu

»drukčije ne može« ili »u deset godina se ne postizava ono što su drugi postigli u šezdeset” ili ,,dobri smo, jer nismo bolji, a ima i gorih”...

A kakva je utjeha u tome što ima i gorih (tojest filmova gorih od naših), i jesmo li počeli u pr-

Radar iz filma Bojana Stupice „Jara gospoda”

voj ili pedesetoj godini svjetske kinematografije, i zašto ne bi moglo biti drukčije... to su pitanja, koja sebi postavljaju skeptici (a oni su kvasci istine!), 1 sve nekako slute, da se iza ·tih pitanja krije prapočetak i nastavak Kkrivnje i zle savijesti, jer netko je razvitak našeg

ipak utjecao na filma, netko je vršio probir sadržaja i realizatora, i netko je

davao filmu ukus svoje društvene ličnosti, SVOE pogleda na svijet ı svojih sklonosti, Taj] netko je takovu kinematografiju htio ili nije znao kakvu hoće, to je van svake sumnje. A ta kinematografija nema svoje fizionomiie, nema svojih snažnih umjetničkih ostvarenja i ne vrši (bar ne SVOjim igranim filmovima) onu fumkciju, koju društvo nameće umjetnostima. Ona je amorfna i još uvijek trpi od toga da svaki njem proizvođ bude informacija, hrana za oplemenjivanje ličnosti i — zabava, kao mamac za prva dva ingredijenta. Jest đa je u toj i takvoj kinematografiji bilo desetak sekvenca nadahnutih istinskom atmosferom umjetnosti, koja nam je za nekoliko trenutaka zadržala dah.

Vrijeme je, bavimo tom uvijek anonimna i zna, jer se njeno ime ne javlja na „špicama” filma, niti se SsSpominje u Kkritičkim osvrtima, koji tretiraju kinematografiju i njene probleme. se tu i tamo javi pod zvučnim direktora tog i tog proizvodnog poduzeća, dajući intervju o planovima u stilu dobrog i neodgovornog činovnika, kojemu se ne mo-

činjenica,

dakle, da se poza-

ličnošću. Ona je još

javnost je ne

Jedva da naslovom

že zamjeriti stanoviti optimizam. Istina, u sitnim „sporovima sa svojom okolinom, ta se ličnost

opravdava postojanjem upravnih odbora i savjetodavnih tijela, gra đeći se tako primus inter pares prema đolje, dđrugovi-su-tako-rekli prema gore, ali u njenim su rukama, zapravo, svi konci naše kinematografije, pa ako to naše desetgodišnje djevojče ne pleše u ritmu vremena ili čak još uvijek mokri u krevetiću, onda je ta naša siva eminencija barem donekle odgovorna za takovo stanje, jer ona je producent ili, ako hoćete, proizvođač.

A je producent babica našeg filma, nije teško dokazati ni uz postojanje vrlo strogih društvenih kontrolora, jer akc

ONE JU E

Noc ialasima Mure”

je on izgrađena ličnost, tojest ako ima čvrste poglede na umjetnost koju inicira; ako zna šta hoće; | ako pozna privatne i javne lično- | sti realizatora, koji mu se nude; . ako je u stanju da sagleda latentnu vrijednost ponuđenih mufilmskih nacrta i ako je u stanju | predvideti rezultat rada izabranih nacrta i realizatora: i ako se prema eventualnim otporima ne odnosi pasivno-poslušno — fada će. | ostati ili pasti sa svojim djelima, | a alo nije dorastao svom poslu, tađa je odgovonam zbog svoje nedoraslosti, koja će se nužno ispoljiti u njegovim (ne)djelima. Uostalom, meni se čini da bise || najkompetentniji organi društva drukčije odnosili prema izgrađenoj ličnosti producenta i njegovim htijenjima unutar općih smjernica, koje ti organi postavljaju i štite, kad bi on takva ličnost' doista i bio. Pasivni producent, koji svoje, pojedi- ji načne odluke silom sankcioni- 0 ra službenim pristancima tih or-

gana, ne odaje samo sitnobiro- || kratske mane, ne olklanja samo svoju odgovornost, već pokazuje i opasne slabosti .svih kvaliteta, koje bi u svom poslu trebalo imati, pa je po mom 75„mišljenju/

dvostruko odgovoran: prema gore (u odnosu na svoja htijenja, pla nove, odluke...) i prema dolje (u odnosu na svoja djela-filmove), Zbog toga će, mislim, biti vrlo pogriješno, ako se novi zakon O. kinematografiji i praksa, koju će stvoriti, prebaci na više društvene organe. dotiranje potpunih i literarno dotjeranih scenarija, O- || duzimajući tako zaista odgo vornost producenta, pogotovo aki Na se i probir realizatora nađe kod” tog višeg organa, jer je pravilna odluka u tim probirima izvanredno ovisna o neposrednom i kom tinuiranom kontaktu sa filmskom umjetnošću, filmskim problemima

(tehničkim, komercijalnim, finansijskim. . .) i, iznađ svega, sa I!e-

alizatorima, a spoznaju, s t0B složenog područja, ne može u do-. voljnoj mjeri steći organ, kojem to nije glavno i jedino zan' manje i pasija, kao što trebai mora da bude producentu. Da 5, dakle, sačuva nužna odgovO nost producenta, viši organ mora zadovoljiti samo nadzorom nad temama, i savjetima u pogle ||

du izbora „prealizatora, „naravn0 |i samo za filmove čije će tem predložiti tom organu za dot

ranje. U svim ostalim pothva tima prođucent mora biti sl bodan, s jedinom dužnošću, di konsultira svoje umjetničke i te hničke savjete. Samo se po 50 razumije, da se činjenica, što neki film dotiran, mora zabilježi" ti na „špici” odnosnog filma. Ul navođenje organa odnosno lit koje je donijelo odluku o doll ranju. i

To su heophodni uslo, đa se otkloni anonimnost i 0”. sljedno neodgovornost ličnosti bh 1, koja se danas još uvijek i7 vara i postojanjem upravnih of bora i umjetničkih savjeta. OV izgovaranje, naoko, dobro zvuči ali ispitajte savijesti svakog jedinog člana bilo odbora M umjetničkog savjeta, i ako nađelć da se i jedan od njih istin* osjeća krivim za ma koji neuspić li film svog poduzeća, tada sall| sklon da prođucenta ne smatra i00/. odgovornim, „premda ga! ta okolnost ne može lišiti svaki

odgovornosti. Zapravo, danas |, ni producenti ne smatraju kV za svoje neuspjele {ilmoVi

Mnogo je češći slučaj da se 57 traju žrtvama, u pr”. redu svojih realizatora, a kod Mi \

ga rado zaboravljaju, da sU „| oni izabrali iz rezervoara Od j miljuna ljudi (vidi: Matej BO „Borbi” od 18. IL u rub! „Pilm”), a da ih nisu „Gov0l| poznavali; da su ih oni snabdi literarnim osnovama, a da nisu im li predodžbe o takvoj simbio?i: da su im oni organizirali realiz” ciju i kontrolirali pojedine T%7 radB, a da nisu znali čemu ič (jer to. u većini slučajeva, niš znali ni u fazi priprema scenali ja, kao što to pravilno konstafi ra Vladimir Pogačić u već nBV_ |

dđdenom broju „ Borbe”).

(Nastavak na 15 strani)

VNE NOVINI"