Књижевне новине

GG GI rzzCcc

=

STO TRIDESET GODI

NA OD BUNE MILOJA ĐAKA

ĐPAKOVO VREME

SVOJIM. istoriskim

spisima Vuk nije op-

širnije govorio o Đakovoj buni, pa i ono što je rekao, prilično je bledunjavo. Naravno, u delu koje je posvetio knezu Milošu, nije mogao dati onakvu ocenu njegove vladavine, kakvu je dao u svome pismu iz 1832. Tek kada je nju izrekao, mogao je i Đakovu bunu da postavi na pravo mesto, i još jednom opomene Miloša: „... mislio sam, da je najbolje, da Vam ja ovo sve u pismu kažem, nego da Vam sutra kakvi Đakovci čitaju“.

Od vremena kađa je Vuk razvijao svoja shvatanja o rađanju novije srpske istorije pa do naših dana, skupljano je dosta materijala za rasvetljavanje jedne prelomne epohe, ali taj mukotrpni posao nije uvek davao iskre novih, du-

Dr Miroslav Đorđević

bljih shvatanja. Nije uvek doprinosio ni tome da se značajne, nekada žaćete misli šire razviju. To je bio slučaj i sa Đakovom bunom, koja je ostala samo popratna pojava, uzgredni događaj, jedna u nizu buna koje su se pominjale kao senka Miloševe vladavine i obeležavale sa po nekoliko uzgrednih (često i netačnih) podataka. Međutim, tek podrivanje tog klasičnog prikaza Đakove bune, koji je ostao još od Vuka (zabeležen kada Vuk još nije imao hrabrosti da kaže istinu o Miloševoj vladavini) otvaralo je ne samo mnoga nova pitanja o karakteru Đakove bune, već i o

njenom mestu u istoriskom razvitku Srbije XIX veka. Već je Mihailo Gavrilović, početkom ovoga veka, radeći opsežnije delo o vlađavini Miloša Obrenovića, morao više pažnje da posveti Đakovoj buni. Uneo je više podataka i u izlaganju rudničke pripreme bune krajem 1824, obogatio. novim arhivskim podacima tok Đakove bune, a što je takođe važno, izneo rad nahiskih skupština koje je knez Miloš odmah posle gušenja

bune sazvao radi stišavanja naroda. Ipak, ni ta opširnija obrada nije promenila istorisko mesto Đakove bune. Buna je i u Gavrilovićevom prikazu

ostala događaj koji karakteriše unutrašnje odnose u Srbiji, među drugim bunama i ubistvima, simptomima otpora Miloševoj vladavini i njegovog gušenja. I dalje je ostao nesavladan raskorak između prve Vukove verzije o buni i kasnije njegove ocene uloge boraca koji su ginuli „za pravicu i slobodu naroda srpsko-= ga“, onih „Đakovaca“ koje je Vuk čak 1832 godine mogao knezu Milošu da pomene kao pretnju. Taj raskorak je novim podacima još i uvećan, u-– kazujući na protivrečnosti između zamaha bune i njenih istoriskih prikaza, stešnjenih izvan toka istoriskih zbivanja Srbije, u uzgredne ilustracije njenog unutrašnjeg stanja. UDNIČKA priprema

R bune u jesen 1824 bila je samo otkriveni deo pri-

Beograd iz doba prve Miloševe vlade -

SMRT MILOJA DJAKA

(O NARO iscrpena i Uu-

mora od bežanja, Djaka izvedoše 26 januara rano u zoru pred Miloša. Ovaj je mislio da će nađ Djakom, kome je bila duša u nosu, lako triumfovati. Ali se grdno prevari. Kad ga zapita onako iznebuha, kao što, je om to umeo da bi zbunio protivnika: — Zašto, Djače, ti ustade na mene?

Ovaj mirno, hladno i pribrano, kao čovek koji jie odjednom, iako kasno, sagledao istinu čiji ga, je smisao danima mučio i do koje mu je sada jedino i stalo, progovori polako:

— Gospodaru, ja sam #Vi| dim da živeti neću, i kazaću i ti sVe pravo, Da ma šta od mene posle činio...

} |,

Naši novinari, lutajući po unltrašnjosti, obavljaju svoj posao isuviše „profesionalno”, to će reći bez prave strasti đa se uđe u srž jeđnog pitanja, ostajuci kođ utiska sa ulice, često pišući o stvarima iz treće ruke kojom prilikom nužno dolazi do naglašenog subjektivnog tona u prika' zivanju, pa i do đeformacije pravog stanja činjenica. Istina, ovđe postoji i jedna teškoća: sastoji se u tome što intelektualci Niša

ne vole razgovore sa nepoznatim novinarima o stvarima o kojima inače najviše razmišljaju. Oni drže da neke stvari nisu „,zgodne” za kazivanje, ali prećutno podrazumevajući njihov pravi značaj i važnost.

Evo jednog primera:

Ovih dana u pođružnici nastav| nika i profesora za srpski jezik i književnost vodi se veoma žučna „borba” oko pitanja ,modernog” u savremenoj literafuri. Jedna strana (u manjini, doduše) apsolutno je protiv modđernizma, negirajući ga u svakom pogledu, dok druga traži više trpeljivosti i razumevanja za našu modernističku književnost. Razlozi jedne i druge strane nisu bitni. Bitna je atmosfera. A ona je žučna, otrovna 1 ispunjena takvom netrpeljivošću da temperamenat u tim „diskusijama” dobija snagu neopozivog atgumenta. Svaki pokušaj smirenja postaje apsolutno jalov i neefikasan. Principijelnost u ovim duelima (one strane u manjini) tako je totalno izolovana đa nema pravo ni neutralnog posmatrača akomoli živog „učešća. Znači, ovđe ne postoji obostrana želja da se tom pitanju priđe nepristrasno,

(KNJIŽEVNE

—— Io Se SO __—____ S ____

- = —i — —

_——.

_- e

Glas mu je dobijao i u žeisflini ' u Wekom Waročitom naglašavaniu reči i rečenica koje je odavalo čudan fanatizam, Djaku dotle nepoznat:

— Koliko god, Gospodaru ti narod globiš i kuluči ti, toliko tvoja braća dva puta. Ko= liko god, Gospodaru, braća tvoja toliko knezovi, porezčije, aračlije, čibukčije i panduri tvoji hiljadu puta gore nego subaše što su radili. I zapovesti si izdao da se miko potužiti ne sme. Sađa, kako je to Gospodaru, narod mi nije da s mirom leba jesti, dignuli se složno da Ti kažu šta trpe od tvoje braće, knezova, i proči tvoji služitelja. A zaista ti kažem, da sam znao, da ćeš ovako uraditi od sirotinje da nisi mislio ni ma barut i olovo i puške i topove što i-

kao „pitanju” već je ono samo povod da đođe do orgijanja temperamenata i do diskredđitovanja druge strane „po svaku cenu”. A to je i najžalosnije u samoj stvari, jer „,diskređitovanje” ide jednovremeno sa veoma proračunato smišljenim političkim institucijama. One se lepe za ljuđe kao paučina, uvlače se u njih kao magla, stežu ih kao honopci. Doduše, sve se one u perspektivi pokazuju kao skroz glupe, ali ima ih i one su jeđan metođ „borbe”. Pre nekoliko đana neko je jednog člana Saveta za prosvetu i kulturu nazvao „,yreakcionarom” a ovaj je smesta izjavio da će dati ostavku. „U Nišu”, rekao nam je jeđan viđeniji prosvetni radnik, „nema tog intelektualca· na čiji se račun ma sa koje strane nije bar nekoliko puta politički imsinufralo”.

Niški „intelektualci, a osobito prosvetni radnici, neobično živo su se žalili na meshu štampu, i to u pogledđu stava koji ona zauzima prema njima. ,Mesna štampa jedva čeka da nam „,pronađe nešto” za što bi nas kritikovala”,

izjavio je na jednom javnom skupu jedan „književni radnik Niša. I taj utisak dele svi oni

intelektualci s kojima smo imali prilike dđa razgovaramo o ovoj temi. „Ne prođe takoreći ni jedan broj, vele oni, a da nekog od nas ne „zakače” U ređu, nastavljaju, neka kritikuju kod nas sve ono što ne valja, ali u više mahova utvrđeno je da su neki novinari na temelju Jednog jedinog podatka dobijenog sa ulice improvizovali čitav niz Dpogrešnih stvari.

Pre nekoliko dana jedan tako neodgovorno napisani pamf{flet,

NOVINE

maš, ne bi ti pomoglo, jerbo si Srbiji zagorčao. Pa što bi god vojske skupio, sva. bi tebe bila, tako da znaš, i da +i se ne bi ni temelji od konaka tvoi poznavali, Tako da znaš.

Milošu se zaledi krv u žila” ma. Ovako mu nešto još niko dosad nije rekao u lice, ni onaj Jovan iz Brusnice, vođa rudničkih zaverenika, što ga smače pre mesec dana.

— Nisam ia to od tebe zaslužio, Djače, jedva progovori Miloš, ni sam me znajući šta govori. — Zar mi tako otpozdravljaš? — Tako da znaš.

— Baš tako?

— Tako, i da znaš šta ti vasceli narod misli, završi Djak i zaćuta kao zaliven,

Miloš se mprenerazi PDNije znao šta da čini. Da pokuša

SE IrIKrNNNNE · INTRLIRKTUALNA RIMOSFRRA NIŠA

nazvan kozerija, krcat uvredđdljivim insinulranjem, uslovio je dva otkaza sa dužnosti „direktora škola. Kako izgleđa, ovakva situacija zabrinula je i Savet za prosvetu i kulturu i prema izvesnim znacima izgleda da će Savet u ovom slučaju reagovati. Ovakva reakcija biće uvek dobrodošla 1 na vreme.

„Bho” Beograda u unutžašnjosti što se raznih kulturnih i društvenih pitanja tiče, od posebnog je interesa. To je specijalna glavobolja Niša. Uvek se, naime, nađu takvi intelektualci (sa ođgovarajućim „,temperamentom) koji će neku sugestiju, predlog ili izrazito lično mišljenje, objavljeno preko štampe kao impuls za jednu širu i temeljniju diskusiju, prihvatiti kao gotovu formulu. Ove ljude ovđe nazivaju „aminašima”. Takvu sudbinu doživeo je i članak Puniše Perovića o modernizmu. Neki su ga shvatili kao direktivu i tražili su od nastavnika književnosti da oni smesta zauzmu „,stav”.

Niš nije uspeo đa u svom naglom i bujnom razvoju posle rata istisne iz sebe u potpunosti nekađašnji palanački Niš, Niš sitnih ·spletki i krupnih ogovaranja. Dođuše, fasada toga Niša, njegov spoljni izgled, definitivno su iščezli u tminama prošlih decenija, ali ,„duša” toga grada, njegova mnervatura, i danas se pokazuje brutalno Jasno. Ona je razlog mnogih trvenja i mnogih nepotrebno istrošenih „energija. Bolji đeo ambicija niške inteligencije trebalo bi da se sastoji upravo u brisanju tih reciđiva prošlosti.

Miodrag Petrović

da produži razgovor sa Djakom — niti je mogao niti bi ovaj govorio, Razmišljao je nekoliko trenutaka, Đa će onda najednom, mirno i blagonaklono, kao izvinjavajući se za ono maločas:

— Znaš li šta je, Djače, ja od moje strane opraštam fi život, i eto ti moj najbolji hat da uzjašeš. Ja ću vojsku uparaditi i nek te uzmu na nišan, a ti pusti hata koliko može trčati pred vojskom, Da ako te ushtednu gađati, to ti je što te snađe, ako li ne, meka ti je Bogom prosto.

Tako i uradiše. Vojska se uparadi, a malo dalje iza mje stajali su Miloš i Jevrem sa knezovima i starešinama. Dovedoše i Djaka koga posadiše, prema Miloševom «naređenju, ne ma njegovog najboljeg hata, već na neko bedno kljuse, koje jedva da bi moglo i zakasati. Očigledno, Miloš je spremao podvalu, On se lukaVo obrati uparađenim vojnicima: — Ovo je braćo, onaj koji je kriv što sam vas ia, Do ovakom rđavom vremenu (toga jutra dan je počeo jakim mrazom) od vaših kuća zatrudio, ako ćete mu vi oprostiti, oOprostite mu, ako li nećete, a vi činite s njim što vam drago.

Miloš je računao ne samo na siloviti gnev promrzlih i neispavanih vojnika mego i na to da će ranjeni Djak i bedno kljuse u zaletu probuditi u njima Kkrvožedne nagone kao što ranjena divljač izbezumi lovca, pred. čijim očima promiče, izazivajući u mjemu želju da je onako bespomoćnu dotuče,

Ali se prevari. Kad Djak pusti kljusetu dizgine što je igda mogao, sva Vojska obori plotun u vazduh.

Miloša kao da nešto poseče... Vojnici su stajali nepomični, nemi, kao skamenjeni... U rukama su držali pu” ške čije su se cevi još uvek pušile... Jasniji odgovor šta o svemu misle nije mogao dobiti... On i ne primeti da se Jevrem kao munja vinu na konja i pojuri za Djakom, čije je bedno kljuse već sustalo... Sustiže ga i dotuče iz pištolja.

A Miloš je i dalje ćutao. Jedino je želeo da što pre zaboravi sve što se desilo, što ga je do besvesti izmučilo i na smrt mu život zagorčalo. . . Samo da zaboravi, sve... I bunu i ime onoga što je započeo, To je toliko žudno i postojano hteo, da mu je skoro i uspelo... Kad su ga posle mnogo godina pitali da li se seća koje od mnogih buna što su protiv njega dizali, setio se samo jedne, Djakove...

Petar Veljković

preme bune, čiji su tragovi vodili u druge nahije. Rudnički zaverenik, Jovan iz Bresnice, opravdano je pred pogubljenje rekao Milošu da će posle njegove smrti videti kakav je to narod hteo da podigne na bunu. Desetak dana kasnije otkrivena je nova grupa zaverenika u smederevskoj nahiji, u Selevcu, ali tađa nmarod nije dozvolio da oni prođu kao rudnički zaverenici, i iskupio se da sa oružjem u ruci traži pravicu. Knez Miloš je odmah uputio svoga brata Jovana i ovaj je, popuštajući pred svim zahtevima naroda, uspeo da stiša nemir.

'U tom kritičnom zatišju javio se Miloje Popović, zvani Đak, raspop i trgovac iz Kusatka. Došavši u Palanku, Đak je pozvao marod ponovo na Okup, prozirući namere kneza Miloša. Zakazao je opštu narodnu skupštinu u Topoli, gde je i sam krenuo, a gde su pristizale mase iz bližih i udaljenijih nahija. U Topoli, na „skupštini narodnoj“, dogovoru „sve sirotinje (naroda) od 12 nahija“, okupilo se do pet hiljada ljudi, seljaka, kmetova, itrgovaca, sveštenika. To je bila nesumnjivo narodna skupština kakvu je Srbija XIX-og veka jedanput zabeležila. Na njoj je sastavljena pretstavka knezu Milošu sa narodnim zahtevima. Ponude za pregovore Knez Miloš je iskoristio da dobije u vremenu i prikupi vojsku. Vojska je skupljena po udaljenijim nahijama, sastavljena od seljaka, obmanjivanjem o stvarnoj situaciji i namerama pobunjenika. Narođ je i u drugim nahijama ustajao protiv svojih starešina, a odredi koji su do tada bili upućeni, prelazili su na stranu pobunjenika. Sa nekih dve hiljade seljaka, Toma Vučić je 21 januara uveče stigao u Topolu. Bilo je jasno đa mora doći do borbe. Ishod je bio neizvestan, — tokom noći bilo je daljih prebegavanja s jedne strane na drugu. Vučić je odlučno pripremao narod, predvodnici pobunjenika kolebali su se cele noći. Pred zoru, Đak je poslao đeputaciju knezu Milošu i raspustio marod. Vučić je propustio Wdeputaciju, ali je odmah izvršio napad na seljake koji su se razilazili sa Topolske skupštine.

Ovakav preokret izazvao je rasulo. Đak Je, ranjen, whwa= ćen i doveđen pred Miloša. Siguran u pobedu, Miloš je prepustio uparađenoj vojsci da mu sudi. Ali je Đak projahao kroz vojsku nepogođen, pa ga je Jevrem Obrenović stigao na livadi i ubio iz pištolja. Ovo je bio tek prvi od moral– nih poraza koje je Miloš kao

pobednik doživeo. [DEPRESALIJE, koje su nastale u pobunjenim mnahijama, pretile su da izazovu ponovnu bunu. Knez Miloš morao je pređuzeti mere za stišavanje stanja u zemlji. Jedna od njih bilo je sazivanje knežinskih skupština po celoj zemlji sa ciljem da narod osuđi pobunjenike. Čitana je Miloševa proklama– cija i traženo izjašnjenje narođa. Rad skupština bio je za Miloša porazan. Sa skupština je narod upućivao iste zahteve

ip i KJ n NACI MCIZ

Proizvodi i prođaje čuvene PORORNY-LIKERE, RUM,

UN

koje šu uputili pobunjenici sa Topolske skupštine. Knez Miloš je bio prinuđen da izda novu proklamaciju i naredi ponovno sazivanje skupština. Ali, uprkos njegovih uputstava kako da se skupštine pri preme radi postizanja željenog cilja, rezultati nisu bili ništa bolji. Narođ je ostao pri svojim zahtevima, koji su ukazali koliko je rad Topolske

narodne skupštine označavao

stvarne njegove težnje.

Jasno je, dakle, da rad skupština posle ugušenja Đa-

kove bune nije mprefstavljao ·

stišavanje situacije, već Oosobeni prođužetak same bune. Stoga se, pored ovakvih ispoljenih podataka o raspoloženju naroda, poverljivi podaci o raspoloženju naroda za ponovnu bunu, i vesti da će buna na proleće ponovo izbiti. Zaista, početkom 1825 gođine otkrivena je i ugušena nova priprema bune, takozvana Čarapićeva buna. Ona je u samom početku bila ugušema, ali je nesumnjivo pretstavljala dalji talas pokreta narodnih masa, koji je neodoljivo izbio već. krajem 1824 godine.

Jedan ođ savremenika tih događaja, Mladen Žujović, izlažući ih u svojim beleškama, na kraju izlaganja kaže: „S time se okončao Đakov početak 1 Čarapićev svršetak Đakove bune“. A drugi učesnilr u događajima, Vasa Tomić iz Knića, koji je knezu Milošu otkrio pripremu rudničke bune, docnije je mnapominjao: „» ... kad sam od buntovnika u vreme Đakovo da u sojuz s njima stupim mpozvat bio“. I jedan i drugi, govore o Đakovoj buni kao Đakovom vremenu, ispunjenom nizom buna i događaja koji su potresali Srbiju od kraja 1824 do početka 1826 godine.

Nesumnjivo je, dakle, da događaji takvog zamaha, koji su dali karakter određenom vremenskom razdoblju, pretstavljaju samu istoriju Srbije, a me ilustraciju njenog unutrašnjeg stanja. Stoga je i obračun fakvog zamaha, obračun kmeza Miloša (i njegovih starešina) sa Đakovcima morao biti obračun istoriskog značaja, đogađaj kroz koji je istorija Srbije krenula određenim smerom svoga istoriskog razvitka. Tu je nužan istoriski put dobio određenu konkretnu varijantu, a izrastanje nove srpske države svoje osobenosti. Nesumnjivo je, dakle, da je ključ za razumevanje karaktera buržoaskih preobražaja u Srbiji XIX veka, a posebno njihove sporosti, u daljem istraživanju odnosa društvenih snaga u treĆoj deceniji XIX veka, kada se odigrao ovaj veliki i odlučujući sukob.

Suprotno uobičajenim jubilarnim osvrtima, ovaj osvrt završio bih velikim pitanjima koja sam otvorio. Katkađa su istoriski događaji značajniji nego što ih, kada im se odužujemo, možemo sagleđati. Ali, ovakav oblik priznanja možda i više znači. U svakom slučaju obavezuje nas da stalno produbljujemo saznanja o velikim događajima prošlosti, a kroz njih reviđiramo i naše ukupne koncepcije o istoriskom razvitku našeg naroda.

o \ ~ |

ie

u bogatom izboru PATRIA-BRANDYV, RAZNE RA-

KIJE, DEZERTNA VINA, VOĆNRE; SOKOVH, ALKOHOLNI OCA” i dr. ZAGREB — VLAŠKA 16

i dalje javljaju ·

Topčiderski konak kneza Miloša

|MIIZ78| STDSK0U}

ROŠLOGODIŠNJA · jupP bilarna” izložba posvećena 150-godišnjic\ Pr-

VOg srpskog ustanka postala je sadđa stalna izložba i prerasla u Muzej prvog srpskog ustanka, smešften u konaku Kneza Miloša, u Top čiđeru. Bilo je očekivati đa će ova izložba, razvijajući se od jubilarne improvizacije u ustanovu mu-– zejskog karaktera, otstraniti i sve one elemente i slabosti koji se mogu razumeti ili donekle tolerisati s obzirom na njen prvobitni izlagački karakter. Nažalost, isti nedostaci pojavili su se i u novom obliku, te je skoro „sagvim svejedno kako se posmatra ovaj po sebi neobično značajan materijal koji beleži i dokumentuje početak slobođe i državnosti srpskog narođa u 19 veku, kao izložba ili kao muzej: rezultat će biti isti, bar u pogleđu koncepcije i osnovne zamisli koju nameće uređaj, raspoređ i karakter izloženog materijala. Ali, pre svega, treba istaći teškoće objektivne prirođe sa Kkojima su se borili uređivači ove izložbe odnosno muzeja. Ogroman đeo materijala zauvek je nestao u stalnim „oslobođilačkim borbama ili unutarnjim trzavicama koji karakterišu istoriju srpskog narođa u 19 veku. Usleđ toga, sve što je na kraju ostalo i sačuvalo se do danas, sve što se pokaže i izloži u ovom muzeju iz toga vremena, ima svoju nenađoknađivu autentičnu vređnost istoriske, političke ili etnografske dokumentacije, svoju peđagoško moralnu impregnaciju. Ipak pređmeti kojima muzej sađa raspolaže sasvim su dovoljni da se postigne nešto više, dublje i značajnije nego što je uobičajena patriotska samosvest i pijetet pred ovim sačuvanim fetišima naše nacionalne misli i oslobodilačke volje. Sasvim je normalno bilo očekivati đa će (prvo) izložba i (sada) muzej biti bolje komponovani, da će se osloboditi ođ zastarelih načina jednostavnog deskriptivno-izlagačkog postupka koji se zacario po mnogim našim muzejima i muzejskim zbirkama svedočeći tužno o neđostatku smisla, ukusa i razumevanja za materijal kojim se raspolaže i za puteve njegovog najbržeg peđagoškoestetskog dejstvovanja u svesti gle daoca.

Da li se stereotipnim „karakterom zbirke mogao oživeti Prvi ustanak?

Hronološki ređ nije održan i konsekventno sproveđen do kraja. Dobija se utisak đa je muzejska izložba zamišljena i ostvarena u jednoj jeđinoj „dimenziji u smislu ilustrativno-đokumentativnog konstatovanja „činjenica, ne njihovog objašnjavanja. Uostalom, ni čista hronologija ne bi fome mnogo doprinela. Takav je slučaj i sa pojeđinačnim detaljima. Makete dobijenih «bitki i izvojevanih bojeva nisu u stanju, i poređ svih globalnih podđataka koji ih prate u broju ili statistici odnosno mapama koje slikovito treba da deluju, — sve to ipak nije u stanju da objasni kako, čime i usleđ čega su te bitke dobijene. Zbog toga one deluju kao površno-ilustrativno dođimuti do gađaji, ne kao ključne tačke Ustanka u kojima se ispoljila ne samo patriotska nađmoć nego i strateška misao ustanka. O tome posetioci ove muzejske izložbe, neće poneti sa sobom «nikakvu pretstavu.

Ili, zašto je, naprimer, kuća iz toga doba stavljena stidljivo u zapećak. (na jubilarnoj izložbi)? U tom pogledu, sem ako fo nije sam arhitektonski raspoređ Miloševog konaka diktirao, ispravka je izvršena u muzeju, te se još u prednjem delu muzejske izložbe susrećemo sa seoskom ikućom i svim pokućanstvom. Tako smo na početku a ne na kraju, uveđeni u radno i društveno središte ondašnjeg čoveka i njegoVo zborno mesto — ognjište, za kojim su se i začele prve misli o Ustanku. Izloženi materijal i nije imao tu svrhu dočaravamja,

Prvo lISfanka

već etnografsko-đokumentarnog beleženja, ali ovakav ređosled više konverira.

Izloženi predmeti ostavljeni su da sami po sebi pretstavljaju privlačnu metu posmatrača: tako, naprimer, oružje, uniforme, marama Karađorđeva sa svojeručnim čvorom i niz drugih rekvizita koji pretstvljaju bizaritete od neprocenjive vrednosti već samim tim što su bili vlasništvo vođa i tvoraca ovog revolucionarnopatriotskog pokreta s kojim počinje naša moderna istorija. Ali sve je to manje-više đato hladno muzejski, kao rastureni detalji, dok celine nema. U sećanju po-

setilaca ostaje „gomila pušaka (koje su, uzgređ buđi rečeno, raspoređene kao soške u kasarni),

zastava, dđolama i slika koje svojim „pravoliniskim redđosleđom i neveštom „slikarskom namolova-– nošću potsećaju na neku svetačku litaniju, a ne borbenu smotru narodnih vođa, ali dok sve to ostaje u glavi i sećanju, pretstave o smislu i karakteru samog Ustanka nema.

Dokumenti prepiske ustanika i povodom Ustanka savesno, detaljno i brižljivo su obrađeni i zastupljeni. Samo, pitanje je da li je na tome uopšte bilo potrebno toliko insistirati kađ se uzme u obzir svrha i namena ove izložbe. Karakter muzeja, međutim, sasvim opravđava ovu opsežnu đokumentaciju prepiske. Iz izložene dokumentacije pod naslovom »Organizacija i snabđevanje vojske«, ili: »Ustaničke finansije« itđ. gleđalac nije u stanju da dobije ma kakvu pretstavu o tome kakvo je bilo to snabdevanje ili kako su se sve đobavljala finansiska ·sređstva za ustaničke potrebe. Sa malo mašte mogao se slikovito, foto-c-mon–tažom, statistikom ili brojnom komparacijom plastično prikazati obim i veličina odnosno specifični oblik ustaničkih napora u tom pogleđu.

Na izvestatn način, izloženi materijal je dobrim đelom u znaku paradoksa. Dok nas, naime, ispisani stihovi na zidu:

»Kad se šćaše po zemlji Srbiji, »Po Srbiji zemlji da prevrne »I da druga postane sudija, »Tu knezovi nisu adi kavzi, »Nit su radi Turci izjelice» »AL je rada sirotinja raja, »Koja globe davati me može, »Ni trpeti turskoga zuluma« »Usta raja ko iz zemlje trava«. potsećaju na masovni „karakter Ustanka i sugeriraju značaj onog patrijarhalnog raslojavanja u stanovništvu, dotle najveći đeo rekvizita zastupa komanđujući starešinski sloj ustanika. Niko, razume se, nema ništa protiv dolama, maljetaka, toka, oružja i portreta ustaničkih starešina, ali je zato morao više, potpunije i dostojnije biti prikazan i anonimni muisovni ustanik koji je celu revoluciju izneo na svojim leđima.

Ukratko, izloženi — materijal pretstavlja samo zbirku pređmeta i dokumenata vezanih za Prvi ustanak. A, gleđaocima tre-

ba pre svega dočarati srž, jezgro, smisao događaja, a ne samo đokumentovati ga, zabeleži-

ti kao činjenicu. Zbivanje je trebalo tako komponovati i oživeti đa omo posmatrača, čak i prosečne mašte, može da prenese u ustaničko vreme, da shvati Ono što je u njemu najbitnije. Tek onda imala je da dođe široko i dokumentativno organizovana dekoracija autentičnih detalja. Izloženi materijal ne bi tađa delovao kao muzejska zbirka peđanftno i racionalno sistematizovana, već kao živa pretstava i neposredno viđenje „jednog velikog trenutka u našoj istoriskoj prošlosti. Milorad Milošević-Brevinac"

7 \