Књижевне новине

JON

Tužaljka

(Bena Mukuni, Zambezi, Angola)

Majko, vrati se.

Majko, ovdje jedan čovjek

reže naše sjenovito drvo,

majko, vrafi se.

Majko, ovdje jedan čovjek

reže naše sjenovifo drvo.

Oudje pada drvo sa koga jedemo, ovdje pada druo.

(Thonga Ronga, Istočna Afrika)

Moje jagode,

ja sam mrtav, ja sam pojeden.

Jao moja velika ptico,

koju sam dobio od mog brata ždrala, ždrala koji je jeo moje jagode,

jagode koje sam našao na osušenom drvetu. Moje jagode,

ja sam mrtav, ja sam pojeden.

Moje koplje,

koje sam dobio igrajući se u ratu.

| Ljudi što se igraju u ratu,

koji su izgubili moju veliku pticu,

veliku pticu koju sam dobio od mog brafa ždrala, ždrala koji je jeo moje jagode,

jagode koje sam našao na osušenom drvetu. Moje jagode,

ja sam mrtav, ja sam pojeden.

Jao, moje ribe koje ste pojeli,

ribe koje sam dobio od ljudi

što pecaju stabljikama kalir-žita,

ribari koji su izgubili moje osti,

osti koje sam dobio od ljudi što se igraju u rafu, ljudi koji su izgubili moju veliku pticu, veliku pticu koju sam dobio od brata ždrala, ždrala koji je jeo moje jagode,

jagode koje sam našao na osušenom druvefu. Moje jagode,

ja sam mrtav, ja sam pojeden.

Jao moje kafir-žito koje ste pojeli,

kofir-žito koje sam dobio od ljudi

koji su jeli zobenu kašu bez ukusa,

ljudi koji su jeli moje ribe,

ribe koje sam dobio od ljudi

što pecaju sfabljikom kalir-žita,

ribari koji su izgubili moje osti,

ostfi koje sam dobio od ljudi što se igraju u rafu,

Mira Alečković:

„Za mene je uvek bilo zadovoljstvo da se sa Andrića, Foknera i Sartra vratim na „Malog Princa” Sent Bgziperia ili na naše narodne bajke”

EBNB je uvek

interesovao Ovaj vid književnosti, i prijatno mi je da se sa Andrića, Poknera i Sartra vratim na »Malog princa« Sent-Rgziperi-a, »Konjića grobnica« ili na naše narodne bajke. Prianajem da sam isto tako rado čitala Avlinove priče, sa podjednakim „zadovoljstvom na francuskom i u Vučovom prevodu. I razmišljala sam o tome koliko je majstorstva Dotrebno da se nešto dobro napiše za decu i kako još uvek poneko sa visine gleda na ovaj književni rod do čije se jednostavnosti dolazisamo sa mnogo kulture i nimalo jednostavnim putem. Zato bih ponovo da insistiram na ideji o Osnivanju „komisije pri

nekom institutu za književnost ili, možda, „posebnog instituta koji bi, kao radno telo, angažovao ljude na proučavanju onoga što je učinjeno i na eventualnom otkrivanju nagoveštaja novih puteva. Taj institut bi najpre morao da izgradi bibliografiju, istoriski pregled razvoja dečje literature i štampe, onda razne monografije, da prouči početke i uslove razvoja ove literature, da odrazi njena lutanja, njen odnos prema nekadašnjoj i savremenoj pedagogiji. Trebalo bi utvrditi njene slabosti: nametljivu didaktiku, lažni sentimentalizam i sladunjavost, njeno osušenje i osiroma-– šenje htenjem da se obogati time što će sve reći deci, pa čak i ono što ustvari ne može da se kaže određenom Uuzrastu deteta. A valjalo bi govoriti i pisati, takođe, i o uticaju našeg na-– rodnog epa, u prvom redu narodnih pripovedaka, o humoru za decu, o lirici, toliko bliskoj deci, o tome kako deca primaju naravoučiteljne basne i priče, o prevodima, dobrim i lošim, koji plave i prete da sabiju domaću literaturu, o eventualnim prednostima domaće literature za decu nad stranom, o uti-

RADOST NAJMLAĐIH

Olga Timotijević: „Književnost za decu zahteva isto foliko falenta kao i svaki drugi književni rod. Ona nije otskočna daska za književnost, već samostalno književno stvaranje

(Snimio G. Kuđerski)

ILJ savetova-

nja o društvenoj ulozi literature za decu, koje je ovih dana održano u Skoplju, bio je da pokrene merodavne faktore i javnost da se malo više pozabave problemom dečje Kknjiževnosti. „Preštampava~– ju se pretežno standardna dela iz svetske dečje klasike, a takođe i neka manje vredna koja su se odomaćila iz tradicionalizma, a naša domaća dečja književnost, osim „Cicibana«, «Malog Jove«, „Martina Krpana”, „Medveda Brunda« i „Malika 'PintiliniSa«, još nije stvorila dela koja bi naša deca prigrlila kao svoja.

Ta li će se koji književnik specijalizovati za neki književni rod ili će stvarati u više KknjižeVnih oblasti, to je stvar samoga pisca. Ali je 5sigurno da književnost za decu zahteva isto toliko talenta i rada kao i sva– ki drugi književni rod i da se dečja književnost ni po čemu ne sme smatrati kao pretškola i otskočna daska u književnost, nego samo kao jedan od književnih rodova. Međutim; kod nas je izgleda baš ono prvo shvatanje prilično rasprostranjeno, pa obratno od piaksoe da se, kao:me= kada Viktor Igo, ŽOorž Sand i čika Jova, pisci obraćaju deci sa nagomilanim iskustvom i loplotom koje tek godine donose, naši mladi pisci donose deci izvesnu mla d:fku smelost i razigranost fantazije, ali teško svom delu daju onaj psi hološki oslonac i retko ga prožimaju onom čOvečanskom toplotom koji sazrevaju tek sa dugogodišnjim iskustvom.

Ova konstatacija ne znači, naravno, da mladi književnici ne bi trebalo da pišu za decu, nego je to samo zaključak da mi danas nemamo doVoljan broj dobrih dela dečje literature zato što se naši priznati književnici dovoljno ne bave knji ževnošću za decu... Za-

'jelo na plavkastoj

caju te literature koja mora da misli maternjim jezikom i logikom i moralom ovog naroda,

la tokom poslednjih de- duzećima, koja, neću da mladinsko - socijalnom onih desetak romana

set godina mašeg života. ulazim u opravdanost problematikom. · Pomi- stvorenih u toku trideset vršila bih rečima koje se Kvalitet časopisa? To razloga, izdaju daleko njem i Nemca Kestne- godina možemo reći da pripisuju Geteu: Tek je

je ukupni kvalitet svih veči broj stranih knji- ra, čiji utioaj je nesum–- imamo —o OSNnOVU. I da ono najbolje od najbo-

njegovih saradnika, to je ga. (Ne mislim ovde na hjivo jak, naročito u po- Zžbog i možemo i mo- ljeg dovoljno dobro za

nivo naše literature na klasike i na ono što je gledu literarnog prose. ranio ı OČekivati. decu.

tom. polju. Tako je ikođ davno primljeno kao dea.

drugih, a ne samo kod „Zmaja«. Naravno, i časopisi zabavnijeg karaktera, kao i književni, igraju veliku ulogu: sva-

kvalitet.) I čini mi seda ovakav odnos časopisa prema domaćoj literaturi samo pretstavlja pozitivan znak njenog raz-

Moje jagode,

___ ________________-_--- i—KK——:l

ljudi koji su izgubili moju veliku pticu, veliku pticu koju sam dobio od brata ždrala, ždrala koji je jeo moje jagode,

jagode koje sam našao na osušenom drvefu,

ja sam mrfav,ja sam pojeden.

(Preveli: Z. Golob i I. Vrkljan)

IJe bilo lako

religiozno-mistična stna-

|J „IMIMBIIJIIJII 1

Za primitivnog čovjeka ne po ukusu plemena nego za se” postoji čvrsta granica između be i uski krug svojih prijateTamo lja, a pleme ih ne prihvaća

znanja i vjerovanja.

gdje zataji iskustvo, nastavlja fantazija i u tim rezultatima nema principijelnih razlika. Sve što se u njegovu životu dogodi, a nije sasvim obično (glad, sreća, nesreća, bolest, smrt, rođenje i raznolike prirodne nepogode) izraz je neke magične snage koju etnologija zove melanezijskom riječi „mana“. Prava realnost · i osnov čitavog zbivanja u prirodi leže na strani mističnih sila. Granice između magije i religje često je veoma teško odrediti, ali religiju svakako treba shvatiti kao pokornost nadmoćnom božanstvu, a magiju kao aktivno djelovanje na tok života. Da bi nadvladali strah plemena, da bi stekli vlast nad bogovima i demonima i ljudima, đa bi promijenili njihove osjećaje i slomili volju, vračevi i šamani izgovaraju magijske formule uz određene obaveze mističnog karaktera. Oni su pjesnici, liječnici i historičari svoga plemena, oni su u granicama mogućnosti i zrelosti jednog, naroda pretstavnici životvorne misli.

Teme su raznolike. Primitivni pjesnici pjevaju o svemu što ih raduje, zabrinjuje, ili čega se plaše, povodom rođenja djeteta i smrti poglavica, pjevaju magiju, ljubav, slavu, i osvetu, pjevaju uspavanke, tužaljke, rugalice i mitske pjesme. Njihova je poezija čvrsto povezana sa načinom njihova života, nije dodatak životu, nego život sam, historija stradanja i dokument veličine jednog naroda.

„Primitivan“ piesnik je prisiljen da pjeva po ukusu plemena, jer ga inače suvremenici ne bi prihvatili, a njegova slava zavisi o njima. Ima i ovdje jznimaka, jer u DJesmama afričkih plemena Gala i Somala ima mnogo ličnih altcenata, pjesnici su naglašeno subjektivni i ne pjevaju

jer ih ne razumije.

. Osebujnost poezije „primitivnih« naroda nalazi se u prvom redu u čestom ponavljanju pojedinih stihova ili dijelova stiha. Nada, da će S pomoću pjesme na nekoga djelovati ili uzrokovati neke promjene, Sili „primtivnog“ pjevača da neprestano ponavlja svoje želje. To je ponaVljanje ujedno najjednostavniji izraz duhovne koncentracije i najčešće ga nalazimo u magijskim pjesmama, a sem toga se na taj način izriče ideja reda i zakonitosti na zemlji. Ne postoje precizne granice između plesa, pjevanja i

jesme, a sinteza uzbuđenog ritmičkog govorenja, pjesme i plesa služi „primitivnom“ čovjeku kao izraz višeg duhovnog života.

Zbog toga njihova poezija krije u sebi više nego što pjevač riječima može ili želi izraziti, neke pretpostavke koje premašaju razumljivost jezika, pogotovu kad znamo da ima pjesama u kojima se neke riječi zamijenjuju maskama demona. Ima riječi kojih ne razumiju ni sami pjevači jer su ih nasljedili od predaka, a tijesna povezanost poezije s društvenim životom, legendama i običajima čini tu poeziju ponekad nejasnom Onima koji te običaje i legende ne poznaju. ad

Tako je poezija magijskih formula nastala iz pobuda koje nisu estetske prirode ipak je u njima sadržana umjetnička snaga koju je rodilo vjerovanje u moć magije.

ı Te duboi uvijek aktuelne teme ljepote, ljubavi i mržnje, ponesene Ssilovitom snagom iskrenog i dubokog uzbuđenja, nisu samo poruke daleke pro" šlosti nego i vječno živa lje-

pota.

koljudske

Zvonimir Golob

šila, lažni sentimentalizam, nametljivu didaktiku i sladunjave priče »o dobroj deci«; nije lako isterati iz nje sve odnose prošlosti i dovesti u nju slobodne i smele ljude a istovremeno neosiromašiti fantaziju. A moram da kažem da su oni, koji pišu za decu, to osetili i bez ikakvih recepata ili uzora, svaki na svoj način, svaki po svojoj meri, to učinili, i to i danas čine. Ako ništa drugo, to je već dobar doprinos našoj literaturi za decu, doprinos koji je takođe dala iona generacija koja se javi-

OT Lo ZOJUMN S | Ul

IJEČ je o kazalištu lutaka, koje je kod nas

uhvatilo čvrsta korijena

nakon „Oslobođenja i

množi nevjerojatnom br-

zinom svoje male Dpozornice po čitavoj Jugoslaviji, pomagano od narodnih vlasti, radosno prihvaćeno od male i velike publike, ono ne Uživa pomoć ni štampe ni književnih i ostalih umjetničkih krugova.

Danas u Jugoslaviji

postoje tri tipa kazališta lutaka: Ginjol, tradicionalna ručna lutka u obliku troprste navlake, novi ginjol s rukama. na štapiće, marioneta, lutka koja visi o nitima, i kojom se upravlja odozgo.

ı Kojem tipu lutke da damo predmost? M ALA kazališta, naprimjer, interna školska, mogu 0O-

stvariti samo obični gi-

njol, naročito ako su

djeca i glumci a ne Sa-

što stiže sa strane, nasuprot izdavačkim pre-

Arsen Diklić: „Još uvek nema raznolikosti“

dinu su najmlađi umetnički rodovi kod nas. ostalim književnim dovima smo već

značajne pravce, u dečjoj poeziji Zmaja, a sem Dositejevih basni sa naravoučenijima ne možemo u našoj naći nijedan ozbiljniji prozni

OMANI i filmovi za omla-

U TOimali tradicije i

književnoj istoriji

tekst namenjen

mo gledaoci. Kazališta s većim pretenzijama i mogućnostima (gdje dje-

ca kao glumci ne dolaze .

u obzir) odlučiće se za govi ginjol ili marjonete promatranjem aktivnih scena oba tipa, kad sami uoče što im bolje tehnički i estetski odgovara. Neki opći savjeti za izbor ne mogu se dati. Promatranjem aktivnih scena oba tipa, kad sami uoče što im bolje tehničkii estetski odgovara. Dvije su stvari ipak Utvrđene: novi ginjol neposrednije veže lutku 5 lutkarom (jer je »dio njega«) nego li marioneta. On je tehnički jevtiniji, a teoretski jednostavniji, što ne umanjuje potrebu dugog učenja, uporne vežbe. Za gledaoca je novi ginjol »ŽiVlji«, bliži realnosti izgledom i pokretom nego li marioneta, koja uvijek ostaje pomalo drvena i nekako tajanstvena. No

ima ih koji baš to vole.

razloga da ne budemo i danas progresivni.

mana nema ni kod nje.

Interesantno svetski klasici literature za decu nisu imali presudan uticaj naših prvih romana. Ako se može govoriti o nečijem uticaju, to pre sveca Molnar, pisac knjige »Dečaci Pavlove ulice«,

je da

na pisce

onda je

obuzet o-

Kako Stvoriti stručne kadrove

T najteži problem. Izučeni stariji lutkari mogu se na prste, prebrojati, i to samo za marionete. Za ginjol nema= mo ih uopće. Praktički se sada dešava to: kad negdje padne odluka da se osnuje kazalište lutaka, Skup ljudi „Uči zanate paralelno s njegovim „nastajanjem i usponom, savjetujući se međusobno i s nekim iz već uvedenih kazališta. 'U Zagrebu nekoliko puta godišnje održavamo (u Okviru djelatnošti „Naše djece“) tečajeve u kojima pružamo najosnovnije upute za rad interesentima koji odasvud mnavimu. Uveren sam da bi sistem kursewa, organizovanih uz centralna republička kazališta, pretstavljao iedinu realnu mogućnost za stvaranje i razvoj novih kadrova.

Od velike bi koristi bio i priručnik puta

O je od svega

niti fantazije kao u delima skog pisoa Milna. Nedo-

nikad nećemo ni imati. Mislim da za tim ne treba ni žaliti. Sa umiranjem kolonijalizma i supremacije umiru i takvi romani omladinskoj Ne bi ni naši trebalo da ih tako revnosno Ali, pored svega, zbog

Broj naših pisaca za

decu posle rata se proširio. reći da postoje i vredna, zapažena ostvarenja, ali

Najzad, možemo

savremenog engle-

u svetskoj literaturi. izdavači

preštampavaju!

za gradnju scene, za pravljenje lutaka i rukovanje njima. To bi morao biti kompendij strane stručne literature

Gvido Tartalja: „Problemi dečjih plagijata“

| i IW a

vjek u malome. radimo,

Sve što kagnij snujemo, imujekio sadržano je već u dječjem tijelu. Nisu 'li igre djeteta snovi koji se poslije pretvaraju | u zbilju, „postaju opipljivi, |) čvrsti i potom grade i sagrade čovjeka.

Promatrajmo kod igre.

Nedaleko bazena, gdje se djeca štrcaju vodom, nastala –je malena mlaka. Oko nje se okupili dječaci u kratkim hlačicama, još smeđi od sunca.

Jedan od #ž\“mnjih, plavokose glavice, postavlja oprezno na mlaku modru lađicu sa žutim jedrom.

Dodirne lađica vodu, zanjiše se i posve polagano stane ploviti. Ali plavokosom dječačiću premalena je ta brzina i on je stane rukom gurati,

Uzbune se ostali. Boje se da je ne prevrne. }

'PRko zna: neće li taj energični dječačić jednom da upravlja velikom lađom ” koja će krstariti morima i hrabro prkositi oluji?

Pod “Rkestenovom krošnjom, s mnogim žutim listovima, sjedi djevojčica u velikom, mekanom šeširu 5 ružičastom mašnom, kao da je istrčala iz slike Bonarda. d

Na krilu je rastvonila sasvim novu slikovnicu. U njoj su jarke boje, čvrste linije, da bi se što jače urezale u mekanu dječju svijest: 7

Rgzotične ptice šarolika perja na lepezastim granama.

Bijeli medvjed raširio ždri-. santi. Za | njim veliko crveno sunce. Pej- | saž na polu.

Crnac gricka dugu, žutu bananu. Za njim trstika, a iz nje gleda siva, dobroćudna glava slona.

Lista „djevojčica pod velikim, mekanim šeširom slikovnicu, kadikad pritisne prstićem sliku, kao da se boji da · joj koja ptica ili zvjerka ne bi utekla. Na mahove teže diše, posve je zaokupio taj čudesni svijet slikovnice, pupile rade i kao da od divljenja postaju sve veće.

Kada bi mogli da zagledamo u te krhke kanale kojima –- | boje, pokreti i život plove u dječju svijest!

_—__ Nedaleko djevojčice Su slikovnicom u krilu, stoji dugi mršavi dječak i gleda u modri svod, po kojem plovi tek nekoliko tankih, bijelih oblaka.

Cijelo vrijeme gleda ta] mršavi dječak nepomično u svod i tko može znati kakve sve predodžbe u njemu rađaju. ovi tanki bijeli oblaci. |

Gleda on u svoj svijet, koji se tek počeo otvarati.

Mašta je njegova daleko od tog igrališta s kestenovima i možda se već sada u njemu | nađaju smjele sanje o avioni- ma ili o još modernijim zračnim prometalima, koji će i današnje avione, kao nespret-

)

aaa ma rr-——

časak dj i

Preda mnom se nala-

nije), našao među njima dve svoje pesme objavljene pre blizu četvrt

ditelja i starijih, to je O-. bična stvar.

Ali, s baš u ovom istom materijalu ima vrlo živih, Originalnih svedočanstava o deci i dečjoj stvarnmosti: lomaika koji su puni autentičnog dečjeg shvata-

nja

i posmatranja stva-

isterati iz de- ki zadovoljava na 'svoj voja, jer mam je svima io8 Uvek e i čje literature negativne DOT dečje interešo~ poznato da Se Lera kosti. Sem tps Oe ze radovi žirija već oda– ri, Ooštrine u zapažanju, rip lad i dobto- VON: samo u svom začetku O- Lovski reali . Molna- brali za konkurs dečjih humora, naivnosti, žitipove vladara i dobro RYU : Lg Ia igavIŠ rovski realizam nije pre- | : i ii ćudnih bogataša (ne mi- Mislim da je pozitivno slanja isuvise DB. onU S%5 vaziđen. Ali fantazije !8dOoVa: Pa, eto, i pored votne radosti — koji slim na sve careve i kod časopisa što se o- strane i nekritički PTi nema, ni one ii e tog prethodnog izbora, prosto naprosto uzbuđukraljeve iz bajki, niti slanjaju uglavnom na ma sve Čto je tuđe. Mi ske | Žil Vernove: ni desilo mi seda sam, pre- ju, te bi mnogi naš Ppisam ikad tako mislila), GOD _LeratOr e S Inel šNeyeba JOŠ Gnć mestašib" rašpevane gledajući te radove (a Sac za decu mogao da OON die ? potc . odine i nemamo : - ed - | izbrisati klišea, ukloniti P, enjujući ono dobTO 8 Isao Karclovoj »Alisie, VO IL 56 dešavalo i ra- U dečjim tekstovima na đe dublji i stvarniji od-

nos sa svojom radoznalom i kritički nastroje-

staju i dela slična »Hakl- veka u zbirci za decu nom publikom.

beri Finu« Mark T'veno- »Cobanska frula«, OVOB OE .

vom (prošlo je već mno- puta s potpisom jednog i JVI radovi mogu po-

go vremena od Nušiće- UMčenika četvrtog razre- Oi pedagozima i psi-

Vog pokušaja — romana da gimnazije. Nažalost, olozima kao odličan omladini. I stvaranja „Hajduci“). Istina, do- problem ovakvih plagi- materijal koristan za Brlić-Mažuranićeve no- maćeg Karla Maja ili jata je i danas vrlo ak- Studije u složenim provijeg je datuma. Ali ro- Zena Greja verovatno tuelan. Inače: učešće ro- blemima detinjstva.

Ali, podvlačim, veliko je pitanje da li mnoge

od njih treba objavlji-

druge strane,

autobiografskih od-

raju raditi“. Primamo ih: boljih nema, a uslijed novosti posla provjereni radnici ne postoje. Praksa je već poka-

i iskustava svih naših zala da se „prolazniljudi, koji već rade na štvo“ zasada ne može tom polju. Ali gde naći izbjeći, ali kazališta

tolike ljude za lutkarstvo? Činjenica je da se dosada mali broj pojedinaca iskreno i sasvim posvetio toj struci. Većinom prilaze lutkama oni koji nisu uspjeli u drugim zvanjima, ili oni koji se pripravljaju za druga zvanja, pa se privremeno zakljanjaju u zavjetrinu lutkarske scene.

principijelno ne bi smjela uzimati u stalan radni odnos nikoga čiji radni kvalitet nisu provjereni. Iz toga slijedi da samo neprestanom selekoijom možemo pronaći i odgojiti prave lutkare koji će u tom poslu naći životni cilj i zadovoljstvo. Sve drugo je zabluda.

Navaljuju tako na ka-

Spy lutaka glumci SO MONaG

ez angažmana (naro- ORMATL,N, j čito stariji „burgijaši“ što ga nebti

ili nesposobni, koje ni slabija pozorišta neće), bivši trgovački agenti, nesvršeni studenti, „neshvaćeni“ ~ MWknjiževnici, mondenke s mproblematičnom inozemnom gar-

mo dovoljno ni kvantitetno ni kvalitetno: do juče nismo ni imali kazališta ove vrste. Počeli smo sa svega četiri djela: jedno ·„Ćopićevo („Udarnici“) i tri Nazo-

· derobom, pa čak i al- rova („Crvenka: « koholičari i mnogi dru- „Pepeljuga“, Rio gi, koji „nešto ipak mo~ Grujo“). Neka aa ne

vati po dečjim listovima i dečjim stranama velikih maksimalne Dnevni listovi ne bi trebalo da ih donose. izuzev u naročitim slučajevima. listova bez jedne : (kontrole.

tješi fakat što je literatura za pozorište lutaka i u svetu vrlo Oskudna. Treba učiniti sve da se kod naših Dpi-

saca za djecu i pozori-

šnih radnika razvije interesovanje za lutkarsko pozorište. Jer, bez obzira na pravu vrijednost pojedinih dosadašnjih pokušaja, opći nivo i tu se polagano diže. Ostali problemi

} OŠ mnogo, gotovo bezbroj problema, nameće se svima onima, koji su se latili teških i kod nas gotovo nenačetih problema kazališta lutaka. Ovaj napis htio je tek upozoriti na njihovu važnost i kompleksnost, zato je ovlaš „dodirnuo samo neka pitanja. Opsežne bi se studije mogle i morale pisati o općoj reŽiji, stilu, likovnoj wstrani, konstrukciji lutke, sistema njezinog oživljavanja, dikciji lutkara, odnosu odgojnog i estet-

jama, đa se umjetnost, savjest i svijest o čovje ju putokaz i smjer.

Vjekoslav Majer

ne, smiješne i zastarjele, guT- | nuti među starudije. | Nikad se ne zna što se krije u djetetu, i dužnost je rOditelja i pedagoga da budno prislone uho zbivanj tetu i da mu pomog prije jasno. : Minoge se i mnoge smetnje ne bi kasnije događale u mladom čovjeku kad bi već Zarana brižno oko pedagoga bo | lje pripazilo na nježne pokre- te dječje duše.

samome sebi

I zato nikada neće

dolazimo do

Iz igre,

| UL LA IK a

skog momenta, različitim “potrebama djece različita uzrasta (pro blem nepoznat u kazalištu za odrasle), funkcionalnosti samog gledališta bez obzira na scenu, suradnju štampe, koja često „nema mjesta“ za mueritorne rasprave o kazalištu lutaka, ali otvara stupce ignorantskim i vulgarnim pamfletima na naš rad itd. itd.

Iz svega toga iskristaliziraće se smjerovi kojima se naše kazalište lutaka mora razvijati, da bi što polpunije opravdalo ~ „povjerenje narodne vlasti i svoji malih i velikih gledalaca, kao i izjavu jednog wjglednog stranoB stručnjaka na nedavnom kongresu UNICEF-a U Zagrebu, da mu je 1 pretstava Zagrebačkog kazališta lutaka pružila dokaz „ozbiljnosti, koje mu se čine bitnim ka-

rakteristikama mlade jugoslovenske repu” blike“.

Vojmil Rabadan

O O a rar AJS E U O i | al i VM 0 ____ O OM LL

KNJIŽEVNE NOVINE

ima u djenu, da Što postane ·

biti dosta pedagoga, jer svaka nova škola je novi, osvojeni proc stor za ljudski duh, a svako novo igralište, osvojeni pro stor za ljudsko tijelo: igrajUći se, spoznaja.

veli

plemenite igre s b0riječima i zvucima Ia” kojoj naša ku da-