Књижевне новине

D. STANIMIROVIĆ

*STATUEKE

jaote:O_B

[- i. LEMI

1.)

METNIČKA“ fotoU grafija više ne postoji. Ona je umrla. Danas fotografija može samo da bude uspela ili neuspela, kao što simfonija može da bude dobra ili rđava. I to je sve.

Epitet „umetnički“ ne znači ništa kad se veže za simfoniju, sliku, balet. Ne postoji „umetnička“ simfonija. Isto je tako i sa fotografijom, ako ne i više, jer videti u njoj sama „umetničku“ fotografiju, i pored njene ogromne i upravo neocenjive važnosti u današnjoj civilizaciji, toliko je Uuski pojam, da je nerazumljivo kako uopšte može da opstane. Ali, nažalost, izgrađene su norme i stvoren je mit o vrhovnom cilju fotografije, njen najviši smisao — da postane umetnička. Koliko juče fotograf je smatran umetnikom, pa je valjda zato i nosio „umetničku“ mašnu. Da li su iz nje izlazile „umetničke fotografije“?

Mašna je danas isčezla. Po-

„jam „umetnička fotografija“ izgleda smešan. Fotografija je nešto sasvim drugo.

Ona je novo čulo modernog sveta, i njena oblast zahvata, čudnom logikom, sve vidljive i nevidljive pojave tog sveta. Ona ima svoj jezik i sintaksu, ona se grana i razvija kao nezavisno biće. Fotografija ide dalje od trenutne percepcije i vernog kopiranja. Ostvarujući svoju samostalnost: od vernog fiksiranja datog objekta do slobodgne i široke njegove interpretacije, ona ima Oogroman prostor akcije i moći.

Potografija danas igra, u Ovoj civilizaciji tačnosti i brzine, jeanu od najvažnijih Uuloga, jer stvara univerzalan jezik razumevanja i saopštavanja. Polazeći od konkretne materije, ona prodire, statična ili u obliku filma, u psihički život pojedinaca i masa, pa ih čak i menja, kako kad: jednom pnwnoeosetljivo a drugiput očigledno. Potreba sadašnjeg sveta za fotografijom sve je veća. Otkud to? — U želji za što potpunijim sporazumeva-– njem, ovaj svet vidi u fotografiji svoj novi osnovni znak, ali ne više u linijskom smislu slova, već u prostoru i vremenu: ona je sve više novi hijeroglif čije su izražajne mogućnosti beskonačne. Fotografija povećava svet, izdvaja fenomene koji se zbivaju tako brzo da oko ne može ni

OBRAZOVANJA

Savremena poezija

(Nastavak iz prošlog broja)

f ilerov nagon za igrom

S kao izvor sve fantazije simboličke „aktivnosti široko je razrađen u modernoj teoriji umetnosti Erensta Kasirera. U svome grandioznom zahvatu u ovu oblast (Die Philosophie der Symbolischen Formen I, II, II, T., Berlin 1993—1929) Kasirer je pokazao kako jedna ista đuhovna funkcija — simbolička aktivnost uobličavanja — formira sve oblasti našeg duhovnog kosmosa, od jezika preko mitologije do umetnosti i nauke. Duhovno gledanje i razumevanje sveta počiva na duhovnom formiranju koje ima sVoOje zakone. Ova višedimenzional-– nost duhovnog života ima uvek adekvatnu simboliku jezičkog, Uumetničkog i naučnog uobličavanja. Jednostrani intelektualizam nije mogao da prihvati đa osim naučne interpretacije prirode postoje i druge forme duhovnog razumeVva-– nja sveta, koje su upravo posredujuće za tu istu naučno-egzaktnu koncepciju sveta.

Po Kasireru već prvobitni oblici saznanja sadrže jedan način formiranja koji ima posebne zakone. Tako jezik, prva duhovna simbolička forma, izvor je i logičke i imaginativne aktivnosti. Jezik živi u svetu zvučnih simbola, kojima se fiksiraju pojedini delovi iskustva; imenovanje tih đelova VOdi procesu imaginacije, a njihovo vezivanje za imenovane suštine vođi procesu diskurzivnog poimanja. Procesom imenovanja, koji je vođen emocionalnim uzbuđenjem, primitivni čovek stvara jedan „Objektivan” svet kako za percepciju, tako i za pamćenje i snivanje. Njegova jezička simbolička sila, pošto je još jedina forma simbolizovanja, još nije u stanju na se odvoji od simbolizovanih fizičkih sila; stoga se simbol, jezička metafora, meša sa onim što simbolizuje, sa svojim značenjem, te je svet primitivnog čoveka nastanjen demonima i božanskim bićima. Jezička forma je od početka metafora; mitsko mišljenje određuje se formom jezika, ali i obratno; stoga se progresivnom artikulacijom jezika, a time i mita, razbija mitski okvir, a razvija se diskurzivna logička forma, tojest, naučna svest.

Ali se, po Kasireru, metaforička aktivnost najjasnije ispoljava u raznim vidovima umetničkog otva– ranja i doživljavanja, koje je prisutno u celoj duhovnoj aktivnosti. Tu su oblikovanje i posmatra– nje jedan jeđinstven proces: slika dobija oblik u aktu stvaranja dela. Sredstvo tog stvaralačkoE procesa (u literaturi) jeste jezik. Međutim, jezik je sa preovladavanjem diskurzivnih oblika misli počeo da osiromašava kako u O'sećajnom tako i u duhovnom po-

gledu uopšte. Stoga Kasirer očekuje njegovu regeneraciju u estetskoj primeni, ako se bude upotrebljavao više nego do sađa i u umetničkom izražavanju, a to znači pre svega u poetskoj formi, Neophodno je potrebna izgradnja jednog poetskog univerzuma, u koji bi čovek mogao da ulazi tako lako kao i u postojeći logički, prirodnonaučni univerzum. "o će se postići samo ukoliko se naš duh navikne da koristi oblike reči i slike iz domena čula izražavanja sveta čistog osećanja, koje takođe može da izrazi celokupnu stvarnost. Stoga možemo reći u produžetku ovih Kasirerovih izlaganja da postoji jezik osećanja koji se nikako ne može bez ostatka svesti na jezik razuma. "Taj jezik osećanja u poetskim slikama ili u igri muzičkih tonova isto je tako artikulisan kao i jezik misli, ali ta artikulacija nije diskurzivna. Otuda veliki značaj „vaspitavanja ovog jezika osećanja, kojim je natopljena savremena poezija. Bez razumevanja tog jezika učenici stoje pred savremenom poezijom kao pred sfingom.

ZAKONI IMAGINACIJE |I SIMBOLIZAM POEZIJE S uzana Langer razrađuje Kasirerovu filozofiju simboličkih formi na pojeđina umetnička područja, i posebno na poeziju (Philosophy in a New Key 1951, Peeling. and Porm 1953). Polazna tačka njenog učenja jeste muzika. Tonalna struktura muzike kao simbol odgovara izvesnim Oblicima ljudskog osećanja, koje ta struktura simbolizuje. „Funkcija muzike je izražavanje osećanja, odnosno ona je simbolički izraz Oblika osećanja jednog kompozitora. Svako osećanje uvek se vezuje za jednu formu, tako da je i mu-– zika samo jedna simbolička forma ljudske senzibilnosti. Simbol je izvesna tvorevina — forma — kojom smo sposobni da vršimo bilo kakvo uobličavanje. „Simbol se upotrebljava da artikuliše iđeje nečega.o čemu želimo da mislimo, i dok nemamo dovoljno adekvatan simbolizam ne možemo misliti O tome.” (Feeling and Form, 1953, p· 28) „.Otuđa je umetnost, kaže S. Langer, stvaranje simboličkih formi ludskog osećanja.

Poezija je najčistiji izraz simboličkog izražavanja. Njen princip je: sve što je aktuelno (sadržaj) mora da bude imaginacijom transformirano u nešto što se može doživeti na jeđan nov način. A sredstvo te transformacije je jezik. U pesmi svaki fakt dobija svoju emocionalnu vrednost od na= čina na koji je pretstavljen. Svaka pesma, ne samo „modđerna” već i „klasična“ — koja zaslužuje da

KNJIŽEVNE:NOVINE

bude smatrana umetnošću — simbolična je forma; zbog toga unutrašnji zakoni koji njome vladaju nisu zakoni logike već zakoni imaginacije. Ovi zakoni imaginacije Okupiraju celo carstvo estetskog, ali je poezija ono polje gde njihova raz lika od ljudske misli postaje najnejasnija, pošto i pesnik upotre= bljava lingvističke forme. "T'o navodi, kaže S. Langer, mnoge estetski neobrazovane ljude na to da poeziju procenjuju po zakonima logike.

Međutim, poznato je da sredstvo poetskog izražavanja — jezik ima više funkcije, a ne samo saopštavanje jednog određenog sadržaja. Funkcija Jezika je i emocionalna, izražava pesnikovo OSsećanje, ton i nameru. A pesnička izjava je uvek drukčija od one koju bismo dobili kada bismo je izolovali isključivo na njen logički smisao.

Ovo je detaljno obradio !,. A. Ričards (The Meaning of Meaning, 1952). I za Ričardsa jezik je sistem simbola. Taj sistem ima više funkcija (intelektualnu, emocionalnu i dr.) i jedan poetski tekst sadrži sve ove funkcije; razumeti taj tekst znači shvatiti ne samo njegov misaoni sadržaj, već i evokaciju osećanja, razumevanje tona i namere pesnika.

RAZVIJANJE SENZIBILNOSTI I DOŽIVLJAVANJE MODERNE POEZIJE S va navedena estetička učenja uočavaju da pored diskurzivne misli postoji simbolička aktivnost, koja je ne samo neophodna za intelektualni razvitak, već nam i otkriva jeđan svet emocionalnog doživljavanja. Taj svet osećanja ne smemo ostavljati neartikulisanim. A njega ćemo artikulisati ako učinimo da se metaforički jezik savremene poezije razumeva. Jer moderna poezija (kao što je to činila i ranija) ne sastoji se utoliko u saopštavanju 1deja koliko u razvijanju čovekove senzibilnosti. A to povećavanje senzibilnosti nije ništa drugo nego očovečavanje čovekovih čula, o kome govori Marks u svojim pgkonomsko-filozofskim rukopisima.

Razvijanje receptivne moći mladih pokolenja putem savremene poezije samo je jeđan elemenat humanističkog ideala izgrađivanja totalnog čoveka. Tu receptivnu moć izgradiće i stalan kontakt sa modernom poezijom. Da bismo je razumeli, moramo zaći s one strane njene tehnike, đa bismo se domogli estetskog doživljaja koji je pesmu stvorio, moramo 5ć saživeti sa njenim metaforama. Jer metafora ne samo da smanjuje nego potpuno ukida intelektualnu određenost značenja upotrebljenih

reči. Iz pesme ne saznajemo ono što je u njenim konkretnim slikama i rečima. Reči su snagom pesnikove emocije izgubile svoja prvobitna značenja, i iza njihOVOE blistavog jedinstva u neočekivanim metaforama otkrivamo jedan svet novih impulsa. Onaj koji na taj način komunicira sa pesnikovim slikovitim spojevima doživljava do ovog ili onog stepena Viziju koja odgovara originalnoj pesnikovoj. Doživljavanje jedne pesme je stoga subjektivan proces, vezan za celokupnu duhovnu konstelaciju ličnosti. Ali se ipak mogu ustanoviti neke smetnje kod pojedinaca, koje se mogu ukloniti. (Ričards se u knjizi Practical Criticism. A Study of Literary Judgment, London 1948, bavi vaspitnim implikacijama moderne poezije,i ovđe samo prenosimo njegovo iskustvo, stečeno u rađu sa studentima). Tako u nastavi treba najpre odbaciti suđenje prema spoljnoj iormi i uopšte prema upotrebljenim sredstvima izražavanja. Jer sredstva nisu cilj po sebi. Tako ako je jedna pesma „razumljiva” ili „nerazumljiva”, ona samim tim ima prvenstvo pred onom drugom. Zatim, u estetskom doživljavanju i prosuđivanju moraju otpasti pravila i utvrđeni principi, jer unapred stvorene teze onemogućavaju ulaženje u svet pesnikovih vizija.

Ponekad se smatra da pesnik treba da nam na jeđan prijatan način pruži ona osećanja koja mi već imamo, a altoo to ne čini, onda nas izneverava, i mi ga ne razumemo. Te smetnje su ustvari one ustaljene svakodnevne reakcije, koje treba napustiti đa bi se uopšte imao estetski doživljaj. Napuštanje tih svakodnevnih reakcija je najteže, ali i najblagotvor=nije. Najzad, razumevanje smisla pesme spada u glavni pravac estet“ skog doživljaja. Ako se smisao pe=sme ne uhvati, pesma nam je tuđa 1 nerazumljiva. Ali smisao se ne može svesti na proznu parafrazu. Stoga bi u školama posle čitanja pesme trebalo sprovoditi dve vr ste parafraza modernih poetskih tekstova: najpre parafrazirati smisao pesme, pa onđa emociju koju pesma pobuđuje. Pri tom parafraziranju treba biti naročito obazriv, pošto su učenici skloni verbalnom ponavljanju. Za parafraziranje mođernih poetskih tekstova treba se brižljivo pripremiti. Tu je potreban čitav niz sposobnosti 1 umešgosti: ne samo logička oštrina i moć zapažanja, već i razvijena imaginacija, senzibilnost, veština u pravljenju metafora i tako dalje. A đa bi se sve to steklo, na nastavnicima književnosti je velika i teška obaveza da stalno i uporno čitaju savremenu poe= ziju.

(Nastavak na 12 strani)

da ih vidi, i neočekivano zbližava pojave i pretstave koje misao dosad (i tako) nije mogla da poveže. Ona čak menja smisao samom toku vremena, jer mu omogućava da se vrati iz sadašnjosti u prošlosti. Ukratko, njena je funkcija da vidi, stvori odnos između vremena i vizije i da, sem toga, bude ogledalo svega što se zbilo.

. Sintaksa njenog izraza stalno se menja i postaje sve bogatija u vezi sa pojavama koje ulaze u njen veliki svet. Kako je onda okovati u skučeni pojam „umetničke“ fotografije? To je bilo moguće samo u doba njenog detinjstva, kad je ona težila za ravnopravnošću sa ostalim umetnostima, a pre svega sa slikarstvom. (Izgledalo je da slikarstvo i fotografija imaju isto, zajedničko polje rada.) Taj problem sad' više ne postoji, on pripada svetu istoriske prošlosti. Istina, fotografija je bila dužnik slikarstva. U svom početku, ona ga je uzimala za primer: od njega je učila šta je objekt. Ali njeno ođuženje je usledilo: oslobodila je slikarstvo izvesnih funkcija kojima bi ono i danas bilo okovano. Može se reći da je slikarstvo započelo epohu slobode onoga dana kada je fotografija preuzela vernost portretu, pojavama prirode, istoriskom motivu. — Zašto ne reći? Da je fotografija postojala u Davidovo vreme, David bi verovatno slikao nadrealističke slike dok bi nam fotorafija prestavila Napoleonovo krunisanje i dala portrete gospođe Rekamije. Blagodđareći njoj, u prvom redu, slikarstvo je izišlo iz ćor-sokaka s kraja XIX veka; moglo je da sledi liniJu svoje sopstvene sudbine, da prođe kroz faze impresionizma, fovizma, „kubizma, nadrealizma. Tekovine slikarstva, kao i vajarstva, rasprostranjene su fotografijom tako da svaki od nas može da ima SVOJ sopstveni muzej. (Neka nam za primer posluži Andre Malro!)

Ali ne treba zaboraviti da je za fotografiju bila opasna ta bliskost sa slikarstvom i to preuzimanje njegovih funkcija. Tek posle Prvog svetskog rata ona se, uglavnom, OSsloObodila, tražeći i nalazeći svoj sopstveni put. Da nije do toga došlo ona bi danas bila

samo kopija i senka drugorazrednog, rđavog slikarstva.

Istorijski razvitak fotografije ne može da se zaustavi. Oni koji ne mogu da shvate taj razvitak i koji svode fotografiju na najuži koncept, neka prođuže da fotografišu stereotipni folklor u kome živa bića liče na voštane figure i neka pokazuju svoju Veštinu praveći u mračnoj sobi oblake od pamuka. Oni nisu potrebni fotografiji niti im je ona potrebna. Stranci su jedno drugom i takvi će ostati.

Biti fotograf, to znači preneti na film (ili na hartiju) sve pojave u životu, vidljive ili nevidljive, pomažući se zanatom samo ulolko da bi se taj prenos životnih pojava učinio što spretnije i lakše. Zanat je u fotografiji samo oruđe a ne cilj, kao i u ostalim disciplinama. Glavni cilj je: izraziti se na svoj način. Tek onda, ako smo obdareni srećom, moćićemo da unesemo u fotografiju dah lirizma ili epopeje, oživljavajući tako kvadrat hartije koji bi bez te iskre ostao samo suvoparan dokument.

Irihimir Cari{ a f0{0HHH|

Rano preminuli književnik Branimir Ćosić, (1903—1934) autor mnogih „knjiga među kojima se naročito ističe roman „Pokošeno polje”, bio je jedan od najizrazitijih publicista pre rata. U svojoj obimnoj publicističkoj delatnosti, „Ćosić se služio takođe i crtežom i fotografijom.

Njegovi crteži junaka iz „Pokošenog polja”, naprimer, kao i neke njegove kanikature, brzo su stekle popularnost ravnu popularnosti tekstova koje je pisao.

. Fotografije Bramimizra Ćosića manje su poznate. Neke od njih nisu nigde ni bile objavljivane. Jedna fotografija Ćosićeva, koju donosimo, dočarava senzibilitet njegove ličnosti: puna gorke lirike, ona je napravljena. u bolničkom svetu za koji je ovaj pisac, po nevolji, dugo bio vezan. (Fotografija je iz sanatorijuma Topolšica, Slovenija, gde je

Branimir Ćosić boravio u dva maha, 1932 i 1933 godine).

Uz nju objavljujemo i snimke, iz istog periođa Ćosićevog života, koji oživljavaju uspomenu na ličnost ovog retkog čoveka i darovitog pisca. To je, pre svega, sa ovčarskim a zatim retko intere-

psom,

santni fotos koji deluje zaista simbolično: na njemu vidimo autora „Pokošenog polja”, inače tako duboko i istinski vezanog za zemlju, kako u časovima odmora kosi sa seliacima. Objavljujemo, najzad,i snimak sobe u kojoj je Ćosić ležao (drugi krevet od zida).

Jedna ruka na njivi

DRUGA U FABRICI

(Nastavak sa 3 strane)

nisam hteo da ga razuveravam, da mu objasnim da to n:je pokvarena krv. Samo sam ga ipak pitao:

„Od čega se fo pokvarila krv?“

„Od šarenice, one Što se pokrivam njom, znaš ona ima dlačice pa kad te dlačice uđu pod kožu one se izmešaju u krv, i onda počnu da trule. Nije to opasno, sumpor tu kupiš u apoteci, uzmeš u tiganj malo žara, sumpor na žar, napariš i sve se skine ko da nije ni postojalo.«

Skoro dve godine radi u Železari, zarađuje dobro. Od tog novca kupuje ponešto za kuću, nedavno je kupio kola, „dobra, jaka kola, išarana u tri boje“, kupio je i ćerci jorgane, dušeke.

„Od zarade odvajam njoj za miraz, obuću joj žemsku, oću da je udam negde u varoš, da ne gazi blato, i njena drugarica se udala za jednog što radi tamo u onoj radnji“, i reče neko ime, „a ti nisu sigurno iz Smedereva, sad se zove drukčije. Ne znam ove firme, menjaju se, nisam pismen“.

„Zar nisi išao na analfabetske tečajeve?“, pitao sam ga. „Sad je obavezno i školovanje za radnike, doneće se zakon“.

„Oni bi teli da ja idem na tečajeve, ne muči se matora mečka da igra, samo oni oće, zovu, ali posle radnog vreme-= na. A kako ću ja posle radnog vremena kad moram u selo, treba mi prenoćiti i stoku da namirim a voz ođe, a ja posle ne mogu Deške, ima da mi se izližu tabani, daleko je to“.

Gledao sam ga kako priča,

kao da brani sebe od nekog, kao da dokazuje da je on jedino u pravu i niko više.

„Predlažemo mi za vreme rada, da nam se skrati radno vreme za jedan sat, ali da ide dnevnica, da ne opsiguju, a i ovako dosta opsiguju, plaćam sindikat, kazivali su: za godišnji odmor imaš wpovlasticu, ko da ja idem na godišnji oda dotle sam «se ja potkožio. mor, rebra nabijam u stomak na njivi, a oni neće, a govori li smo“.

„Čuo sam da više neće mo= ći da rade oni koji su nepismeni“ kazao sam mu samo zato da bih video kako će da reaguje na to.

· „Znam ja to, ko da mi ne znamo, samo ja njima trebam, ne bi oni mene držali, nemaju druge, a dok stignu drugi Dpismeni, ima da prođe vreme,

Nego zdravo, i plati ove rakije kad si već zvao, vreme je, odoše mi, da ne budem poslednji.“ .

Skoro dve godine radi u Železari pa ipak govori da .-·je potreban njima.

To su samo dvojica od nekoliko hiljada njih kojima je jedna ruka na njivi a druga u fabrici. Koji uvek prvo misle o njivi i o tome govore svaki na svoj način. Onaj što radi na izgradnji fabrike, što ima mnogo dece, „tri reda ih ima kad se skupe oko O OjIBtEPRO OM krade eksere jer zna „da će. doći posle ovđe drugi, kad sve bude gotovo, oni stručnjaci imaju samo da okreću točkove neke, pa ja bar za ovo vreme

nešto uzmem“. ć njih kažu da su problem naše privrede. Ne bez razloga | Dragoslav Grbić