Књижевне новине

(Nastavak sa treće strane)

Moglo bi se još zamjerki naći ovoj knjizi i njenom au toru. Većina njih su izraz i posljedica metođa kojim se Vilmot služio u obradi onih važnih i vrlo složenih događaja, metođa koji je autora odvojio od gledanja na Drugi Svjetski ral i kao na društvenu pojavu. Otuđa je i ono preuveličavanje uloge po jedinih država i državnika i potcjenjivanje drugih. Otu da i to da događaje u Evropi, koji su dio jedne svjetske pojave obojene i ispunje ne svim „onim obLilježjima razvitka društva, svede i pri kaže kao borbu za Evropu. A pošto je »ravnoteža« pore-

mećena, autoru je krivo zato

i ishod te borbe ocjenjuje.

strogo, jednostrano i u osno vi nepravedno. Mi Jugosloveni, naprimjer, ne možemo tako gledati na ishod te borbe u kojoj smo izvojevali i nacionalno i socijalno oslobo đenje. A zar nema narođa u Evropi koji se slično osjećaju? A to Vilmot nije uočio

iako je napisao Knjigu od”

sedam stotina strana.

U takvom gledanju pisca 1 jeste objašnjenje ograničenog uspjeha ove knjige koja, baš zbog toga što je optereće na tumačenjima i ocjenama koje su proizvod potrebe momenta i propagande, ne može dobiti naše nepodijelje

ne simpatije i pohvale.

No ipak, treba pozdraviti trud »Minerve« da našim čitftaocima ukusno opremi i izda ovu korisnu knjigu čija je zanimljivost i u tome što je mnoge događaje sa bojnog polja opisao čovjek koji je u njima učestvovao.

Vukašin Mićunović

Lalićeva pn074

(Nastavak sa treće strane)

folike druge kvalitete bogom danog proznog pisca (jezik, lirizam, maštovitost. opisnost) i mane (hroničarstvo, mestimična feljtonska fraza) je jedna od najupadljivijih i najlepših osobina Lalićevog načina pričanja. Ničega ovđe nema od onog namernog podizanja temperature, od, na– padnih, mebrijatnih »poetskih« prelivanja. Vreo, hrapav, škrt i presan životni po datak ne biva ceđen kroz dosadnu presu cizelacije, ne profinjuje se do apsurdnosti, ne prelazi u druga značenja. "Tu, čini mi se, u toj prirodnosti, u fom spokoju preživelog koji je ginuo u ime živofa, u njegovoj izvežbanoj hladnokrvnosti 1 dubokoj simbiozi sa vremenom čiju epopeju gradi, tu baš počinje ubedliivost ne samo Lalićevih pripoveđaka, nego i celokupne njegove proze. I istinitost njegove umetničke reči.

Citajući ponovo Lalićeve priče, ovaj izbor »Matice srpske«, osetili smo se kao kad ponovo posetimo neki kraj koje smo kratkotrajno, u detinjstvu, videli i zavoleli. Pre nego što smo stisli do njega, u trenutku kad smo putovali, sumnjali smo: nije li se, možda, za tih nekoliko godina nešto izmenilo? Možđa ga, onđa, nismo dobro videli? Možda nam se učinio lepšti nego što jeste? Uporedili smo onu stvorenu sliku sa ovom što je posle sedđdamosam kišnih i vetrovitih godina osfala, i bili iznenađeni: sve je skoro, makar u ovih šest pripoveđaka, na starom mestu, sve u istom bljesku. Nešto je, u međuvremenu, samo od sebe, uzrelilo, »pođošlo«, (ili se taj proces odvio u nama?). ponešto se izbezobrazile do te mere da nam u gustini i lepoti ostalog teksta ozbiljno smeta (pomeka politička fraza, poneki Rkomesarski govor, retki i Yazbacani, na sreću), no, u suštini, sve je ponovo, kao i prvi put, lepo, novo i svćže. Ponovljeni sjaj jedne proze, nemoć vremena da je savlađa i osakati, — nije li to naj lepša satisfakcija koju pisac poželeti može?

Milovan Danojlić

PREDRAG KOSTIĆ: »BORA STANKOVIĆ« (»Nolit« Beograd, 1956)

VOGA puta to nije ni kri O tička reč, ni esejistički

zahvat, ni romansirana

biografija: Kostićeva knjiga je od svih tih rodova uzela ponešto. Upravo, to je sistematski sređena zbirčica članaka o životu i književnom delu ovof našeg velixog pisca. Namera piščeva, podudarna sa na-

merom »Nolitove« biblioteke »Portretiji« bila je: prikazati, u glavnim „crtama. popularno i

pristupačno, život Bore Stankr• vića, objasniti vreme nastajiania nmjegove sjajne proze, podvući tai kontinuitet, tai trougao društvenih odnosa, ličnih sklonosti nju tog pojma: zato je tu sve ovde prilično lako gledano i još lakše napisano, gdegde sociološki — u primitivističkom značenju tog pajma: zato je tu sve hronologija, bibliografija, KknjiŽževna bpublicistika. U centru je čas lik čoveka, slisšan sa dosta simpatija i razumevanja (Borino držanje u Prvom svetskom ratu), čas sadržai priče, roma-

na, drame; čas interpretacija sa-,

držaja, sporedni podatak, čas suinarna književna ocena. Vidi se: Borin motiv strasti i orijemtalskih ljubavnih ašikovania Kostić radije posmatra kao problem, odričući motivaciiu tajne, obrazloženje pesničkog sna. Objašnjlenje Borinih ličnosti Adlerovom psihološkom metodom DpOvršno je dotaknuto, uzgred napomenuto, iako bi se tim putem moeslo doći do boljih rezultata. Poznavanie društvenih odmosa u starom Vranju izvrsno je: niiedan istoričar tu ne bi mogao nlšta da primeti. To je razumliivo obzirom na Pnvakter Kostićevog načina gle“ania: poveziva-– nie sociialnih elemenatn sa Borinim delima ie ono Što leži u korenu. ove , kniižice.. To. ie VeElika niena vrednost i me manja njena mama. istovremeno.

Ovih stotrideset stranicf daleko su ođ novih osvefliavanja: ceo razgovor odvija se na jednom nižem nivou. ako tako možemo reći. Treba napomenuti da je Kostić ovu monografiiu napisao pređ rat, a nieno publikovanie. danas i ovde, ipak ima razloea. Pisana popularno, bez dđublilh problema, ona će pomo~

-Ći mnogom poluupućemom čitao

cu. uputiti ga, đati mu osnovne instrukceiie bez kojih se čitanie TRBorinog dela teško može zamisliti. Tpak. i u žanru »Portretfa“ malo više mzamimlivosi i malo manje fraza ne bi bilo na ođmet. ||

Jedna prednost ove Mniife, prednost cele biblioteke: pristupačma cena.

Wwrednik »Portreta« je književnik Mihailo Lalić.

A RADO MURNIR: »LIJEPI JANIČAR«

(»Svjetlost«, Sarajevo, 1956) VO delo slovenačkog bisca Rađa Murnika (1870—

1932), · prevedeno i nedđavno objavljeno u Sarajevu, dolazi da nas potseti na jedan žanr koji naša današnja literatura vrlo nebrižljivo neguje. Reč je o knjigama za mlade ljude, o omlađinskim roman!ma. Tradicije tog književnog roda su male, no Murnikov roman je, nema sumnje, jedno od boljijh književnih ostvarenja | namenjeno mladeži. Imteresantnom fabulom (Cigani otimaju mladu devojku Alijanu, ćerku jednog slovenačkog plemića. potplaćeni od plemićevih neprijatelja: u Bosni, Alijana _ biva prođana Turcima kao dečak, sposoban za vojevanje; ljiubav Omara (Alijane) za nepoznatom domovinom, ·neutaživa njena nostalgija) Murnik je, veštim spisateljsim potezima, uspeo da zainteresuje čitaoca, koristeći svaku priliku da u njemu izazove Oodvratnost prema tiraniji i nipodaštavanju ljudskog dostojanstva, ljubav prema pravdi i dobroti ljudskoj. „Naša prošlost, malo obrađivana u literaturi ovde je, u glavnim Ććrtama, maslikana verno, pouzdano i sa poznavanjem. Vremenski okvir" romana \e druga polovina XV veka. Život slovenačkom plemstva, seobe Cigana čergara, način života turskih fe ialaca, miris jednog vremena u kome je ekspanzija Osmanliskog carstva dosezala svoj zženit, ti elementi Su ono što je u romanu istorisko, dok je sama fabula, sama priča, samo postavljena u tai dramatični okvir. Naravno, Omar (Alijana), lepi janičar tuđom

istoriska”

zlobom odvojen od najzad se vraća kući. Roman je sa slovenačkog prevela Nada Stanić, a izašao joe u biblioteci »Mladi dani«,

A

RATRIN MANSPILD:

»SREĆA« (oNolit«, Beograd, 1956)

ATRAN Mansfid je briK tanska spisateljica čije pa

„obimu skromno delo čini

jedan od kamena-temeljca moderne engleske proze. Duhovna i društvena klima u Kkojoj je K. Mansfild literarno sazrevala (godine posle Prvog svetskog rata) plodotvorno i Stimulativno se odrazilo u njenom delu. Za % godine neujednačenog, istrzanog Života darovite građanske devojke, koju su boemija i literatura čak i fizički iserple, Katrin Mansfild je napisala četrdesetak podjednako uspelih, dovršenih i trajnih Ppripovedaka manjeg formata. Ovaj »Nolitov« izbor ima, međutim, samo četrnaest novela, ograničivši se, ustvari, na jedan isečak proznog «tvaralaštva Mansfilđove, a ne na selekciju njenog dela uzetog uopšte.

Pah ove spisateljice je kratka priča. Život u Wnjiževnim krugovima Londona onoga vremena, socijalni motivi, te tiho, nečujno dđamaranje života u senovitim” kućama rodnog NOVOB Zelanda, najčešće su teme koje Mansfildova obrađuje u svojim pričama. No tematika je kod nje ono što je naimanje značajno i karaktenistično. U prvi plan se ovde nameću umetničke osobenosti njenog proznog Dpostupka, osebuini pripovedni šarm njene proze, humana Osnova piščevog stava prema čoveku. Smisao za satiru okušan je na čoveku-pojedincu i čoveku-masi, manje na društvenim pojavama. Ono što pripovetke Katrin Mansfild čini zaista divnim, savršenim, njena je neobiašniiva lirska magija, nje: na darovitost da bude jednostavna kao sam život, da, i pored lirskog momenta, ostane studiozni analitičar ljudske Dpsihe, dubok. svojevrstan. 'eško se da zamisliti nešto suptilnije, topliie i prisnije od ovih pripovedalza, od OvVOg iskrzanog. bolnog, humanog fluiđa njihovos

Pripovetke je preveo i informativan posovor napisao Nićifor Naumov.

A

BOGDAN ČIPLIĆ: »PAORSKE BALADE«s (»Matica srpska«, Novi Sad, 1955)

N A OPASNOM i rizičnom

roditelja,

putu, kakav je put u poeziji, na putu punom neočekivanih zamki, smetnji i opasnosti naći sebe, ili, makar poverovati u svoje pro-

nalaženje, — značajan je i radostan dogođaj. On kratko traje, ali ti kratkotraini trenuci su jedina „satisfakcija pišćevih muka, „ piščevog. jauka. Bogdan Čiplić je, i pored nekih mana, prončšao ·„svoie, sopstveno. neponovljivo lirsko korito, našao boju svoga peva-

Bogdmn Ciptić

nja. Njegovim »Paorskim baladama«, koje su nastavak »Divljeg jata« mogu se osporavati mnogi kvaliteti lirskog tretmana „ali originalnost je ona njihova osobina koju nikako ne možemo prevideti. A biti originalan makar i na ovakav, »paor-

ski« način, kvalitet je nesumnjiv, kvalitet više nego jedinstven. Poezija je to vojvođanska, zavičajna. Počeci njeni leže kod Vasiljeva i Vasiljevića. kod ovog drugog naročito. ipa, VvoOjvođanskom štimungu, onoj voj njesmovoj boji, Čiplič “e, najbliži. Miris njiva i trava, dah zaspale Tise, letnja omura u sokacima starih i novih Pazova, ceo jedan usporeni, tromi, beskrajni film odvija se u krajnje komotnoj melodioznosti, laganoj i »polagackoj«. Teku ljudi. teku godine, teku vremena, a običaji, a pesma paorska ostaje ista: ljuđi pred smrću, godine pred ratom. Svetlucne pOoneka lirska iskra, obznani se žaoka dobroćudnos humora poneki socijalni motiv zasmeta površnošću i kičerstvom. Priče se menjaju (svaka Čiplićeva pesma je po jedna priča .i to je ono što je usmereno protiv čistote lirskog izraza), okvir ostaje isti: Tisa, Begej, čardaci, pao ri, čamci, siseledžiie. žandari, devojane, vršaji. Čitaoca ponese baš ta raspojasanost ta prirodđnost, baš ta nebriga za elegantnu reč. Ponese ga iskrena propoved poetska i zavičaina, otkrove nje iedno malo, spontano...

Originalnost Čiplićevih balađa ima i drugu svoju stranu. Iza odlike često leži mana, nesposobna, ipak, da nadjača onu prvu. O starom, dobrom VOjVvVOđanskom svetu, čiji život teče prosto i tiho kao vođa rodne 'Tjse, pesnik je progovorio ijskre-

PSI TUGE

Psi tuge wrličo oko našeg praga.

Gutite psi tuge.

Uwrlik ovaj jednom da ođe bez

Gore mi vijuge, sve vijuge mozga nabijene, đa poprska čelo.

Zar su šume toplih želja uzaludne?

Čelo neveselo,

Zar ne mogu one da potpora budu

zemlji koja klizi,

zemlji koja krije žzlatonosnu ruđu

i otrov? Ti nisi

4

traga...

zemljo, ne ti nisi frovačica sfara, vidarice naša, utrni varnice vatri što razgara

i požare apaša,· Pot

budne,

KNJIŽEVNE NOVINE

zaspi okeane bola, krvi, plača

za smrću od juče, : : i nek se izgubi u bezdan vrtiača

sve zlo da uvuče duboko, duboko, ofkudđa

pomoliti neće...

se više

Mira Alečković

pra-,

no i toplo, mada malo starinski. Pažljivije li otvorimo oči, pronaći ćemo, baš u tom folklorizmu, lep upliv modernog: goavornu intonaciju, jednostavnost, nfopterećenost mataforom, sadržajnost. A

JOSIP ROZARAC:

»IZABRNNE PRIPOVIJESTI« i

(»Seljačka sloga«, Zagreb, 1956)

AO i većina naših realista KK: Josip Kozarac je imao

svoj kraj, zemlju koja ga

je othranila i zadužila; taj zavičar je bio majđan, životno vrelo nepresužno za njegovo stvaranje. Rodni Kraj, rodna Slavonija, ostao je do kraja umetnikova života jedina njegov& tema, jedini prostor na kome se on sigurno kretao i kojega je ljubavnički, gogoljevsi VOleo. Da bi pomogao svom šumovitom kraju, Kozarac je studirao šumarstvo; da bi učinio shvatljivim i izlečivim njene rak-rane, pisao je ne uvek Uubedliive socijalne romane; da bi dao oduška svojoj ljubavi prema ljudima slavonskim, prema prirodi i vlažnoj, plodnoj zemlji slavonskoj, prema vitaliZzmu njene mladosti, pisao je ove pripovetke koje ga kao u-

Josip Kozarac

metnika najsrećnije, u punom svetlu pretstavljiaju. Ovaj izbor od deset pripovedaka sa dosta uspešnosti nam približava jednog od boljih pisaca našeg kritičkog realizma.

Delikatno pitanje. devojačkos greha (»Biser-Kata«), raspađanje zadružnog patrijarhata (»Krčelići ne će ljepote«), lirski zanos, ushit zavičaini (»Slavonska šuma«), drevnosti (»Moi djed«), još jednom postavljeno pitanie devjčanskog sagrešenja, koje je u onim društvenim uslovima bilo pitanje morala (»Tena«),, napredna orijentisanost u pitaniima odnosa u dolićeva«). itd., — eto, uglavnom, tema Kozarčeve pripovedne proze. Ta tematika nije, Obvrađivana apstraktno. Sve > fa bio „goli problem ·slavoniukog sela onoga vremena. sve: bolno niegovo. mesto, teška rama mjegova. Da nije.to selo poznavan, ne bi bilo ove i ovakve umetničke :uzbudljivosti i ubedliivosti niegovih priča, U opisima liubavi, liubnvnih htenja i liubavnih ushićenja,

u slikaniu

Maksimović,

ni komad zemlje za Iuk

ruz njihov nasušni. Refka polja, refke terase i vriače uvek su sveže, u svako doba dana na njima se oseća da je baš malopre neka pažljiva ruka uradila ovo ili ono, da će ta nežna ruka opet doći, drugarski pođići

pali struk duvana ili

travku.

Od Konjica počinje Neretvino jezero, najpre kao zaustavliena debela reka, što i jeste, koja se naglo ohrabruje da postane nešto drugo pretvarajući ranije planinske klan ce i sive vododerine u pitome, već ozelenele., Mirna, plava voda kilometrima se proteže leno i nevino sa tek ponekim čam-

zalive,

cem i garavim odžakom bija iznađ površine,

govina.

I mi smo počeli da je gledamo od jezera — u Jablanici je bio.naš prvi susret sa Hercegovcima, i prvo od 22 čitanja po kome nam

je bilo jasno kako će

' turneja. Živ imteres i pažnja. jer je pored dece slušao i velik đeo odraslih katkad i do polovine broja publike, zatim potreba tih ljuđi đa nam pokažu svoje rezultate, svoje namere i planove, bili su ono što nas je povezivalo i međusobno približavalo. Raznolikost publike nismo mogli nigde da izbegnemo i nismo o tome vodili računa, ali nam se odmah postavilo pitanje: kakav odnos imafi prema njima? Da li ih zabavljati

i ovladati njima, ili ih vrednost literature van lambura?

Imali smo dovoljno vremena i prilike za jedno i đrugo uveravajući se na svakom ko-

fina pesnička evokacija ·

braku OMira Ko-

proleže se kao prvi veliki korak industrije koja nosi u ovaj usijani krš novu klimu i novi život. Ko nije bio u Hercegovini, a hoće da je vidi, neka počne od jezera — jer od jezera počinje Herce-

emocionalnih oožara u mladom čoveku, visinu.n poetske silovitosti i nabuialosti, Kozarac se, katkada, može porediti sa Borom Stankovićem. Ipak, i razlika je tu: Kozarčev finale, sam po sebi ili eksplicitno, obično je didaktičan. Koreni te didatičnosti, ljubav i briga, potsećaju. izdaleka, na velikog slavonskog pisca, Kozarčevog prethodnika po nameri i cilju, Antun Matiju Reljkovića.

Ova knjiga „»Seljačke sloge“ dobro će doći širokim čitalačkim krugovima. Ovai uspeli izbor načinio je pesnik Vladimir Kovačić.

A

VASA RAZIMIROVIĆ: »POD ZASTAVOM

SLOBODE«

(»Vojvodina u borbi«, Novi Sad, 1956)

ustanka. Junački podvizi,

nadčovečanska pregnuća

običnih, malih ljudi, do juče neprimećenih; do juče, moglo bi se reći, nesvesnih sebe. Ratni uspesi prekaljenih boraca, izdržljivost naoko lojalne pozadine, otpormost prema nedaćama. Držanje pred neprijateljskim položajima i još neprijateliskijim islednicima. Četrđesetak priča, četrdesetak velikih primera srčanosti, pronicljivosti, snalažljivosti. Četrđesetak vistinitih legendi« nastalih u EOdinama kad su zidani temelji ove zemlje.

To je, uglavnom, sadržaj ove knjige Vase Kazimirovića. U još uvek oskudnoj (kako umetničkoj teo i memoarskoj) literaturi O tokovima naše ReVOlucije, svaka nova Knjiga kja zadire u tai materijal poželin?z je i prihvatljiva. Pogotovu kad je reč o Knjizi kakva je ova: građa o Vojvodini, o terenu, dakle, malo obrađivanom.

U osnovi Kazimirovićevogs pričanja ne leži hroničarska intencija, opšte izlaganje o napredovanju ili povlačeniu, o stanju na frontu, o snazi mepriiatelja, namerama Hitlera, itd, Naprotiv. svaka od ovih četrdeset priča je detali fednog liudskog života, đetali rata. trenutak alkcije, obznanjen kroz sećanja, Kroz uspomene poiedinog boca i čoveka, Nije reč o četrdeset taktičiih poduhvata, reč je o četrdeset slučaieva partizanskog heroistva. Dokumentarnost je tu, ali: i legenda je tu. Legenda živa. legenđa istinita. Čovek, borac, partizan o kome je reč, uspravi se pred našim očima kao kakav talas, postoji iedno vreme, sagledamo ga, zavolimo — i već ga nema. Dolazi drugi »slučaj« drugi događaj. Pisac hita da nam 8pretsftavi što više Vojvođana-boraca, Vojvođana-poiedinaca:; hita da' nam Što više kaže, Da nam približi jedno vreme u kome se borilo. volelo i umiralo.

U lNhmijiževnom pogledu knjiga V. Wazimirovića je zabavnoreporterska. Treba podvući svež, moderan izraž. komunikativnam., novinarski sažet: „podvući. dakle., ono što je u raniiilm kniigama: ovzirve: vrste bilo meprisutnmo. Tako publicističli spmis, doe!o »Pod gastavom slobode“ nosit. sebi “icon ustvenfalost. 'mečenice' su KkratRe,” guste, Feske?7 kao voiničke zanovesfi otsečne.: Te rečenice liče. pomalo, na slobodne stihove. Isto onako kao što ove priče potsećaju na sfihove o slobodi,

Milovan Danojlić

Nana a u borbi. Požar

Arsen Diklić, ima u nosti.

i pšenicu, za kuku-

iščupati nepotrebnu

bivše kuće, koji iz-

izgledali cela naša morni laznici mobilisati da osete svih atrakcija i ka-

davala

ritmično*t,.

kn

avez drušlava prijatelia dece Bosne i % Hereegovine i urednici lista »Glas pionira« iz Sarajeva Andelko Ristić i Dragan Kilidžan organizovali su petnaesiodnevnu književnu turneju kroz Hercegovinu, ma kojoj su pored njih učestvovali: Desanka Mira Alječković, Branko Ćopić i Voja Carić. Većini od nas ovo je bio prvi temeljniji susret sa Hercegovinom, isto tako i prva veća . književna turneja, pa zato smo i jedno i dru go doživljavali kao nove činjenice i dokaze koji su u stanju da korigiju ili ustale neka naša već ulvrđena mišljenja i sumnje o priredhamza ove vrste i kontaktima sa publikom. Sive, kamene kuće pribijaju se uz stene iz kejih su i nastale i slivaju se tako u svoju, matičnu boju ostavljajući i štedeći onaj rav-

raku da je publika zahvalna i za jedno i za

drugo, ali da neće nikada pobrkati ta dva da će naš program bili proširen još jednom pojma. tačkom. Tek kad smo se spremali da ustaPutovali smo automobilima. Naš šofer nemo na pozornicu je stupio guslar, pravi

Halil vozi nas dobrim drumovima, dobro nas i sigurno vozi, ali uzalud se trudi da nas rashladi. Topli vazduh koji se diže sa kameta zagreva puteve, zagreva motor i karoseriju — od njega je čak i promaja topla.

Razgovaramo usput, uspeh i sređujemo uliske. Ne, ta naša čitanja nisu posao, nisu izlet, nisu samo kontakt sa publikom, ima tu još nešto drugo,

A da li io oseća publika? Deca? Ona mala devojčica iz Bune, iz tamburaškog orkestra koji nam je svirao, mala devojčica kojoj su se napele sve žile na njenom sitnom telu i zategnula sva pažnja da ne otstvira pogrešno nijedan ton.

Njoj to, pa i sno — ona zna zasad samo za »tako treba« i trudi se što bolje može. Ona zna: došli su književnici — oni koje čita u svojoj čitanci, ona sad prviput vidi da su fo ljuđi, ali da li su sasvim obični? Devojčica, nam predaje cveće, stidi se, zbunjuje — sad će zaplakati. Za nju je to samo suviše veliki dan.

Široka popularnost koja se kod nas uzima kao za pisca sporedan fakat, smatra, se obično da je koketovanje sa publikom, što nije bez osnova i što su neke knjige nedvosmisleno potvrdile, i zato, takva, ona se ne uzima, kao prilog u ocenjivanju kvaliteta. I sam sam se tako shvatao ne očekujući da ću se uveriti da je prava popularnost veliko priznanje i poštovanje koje publika odaje piscu, najveće odlikovanje i nagrada koju mu za života može dati. Ona se temelji na vrednim delima, na onim koje je narod prihvalio, a ne na udvaranju, zabavi

. ukusom.

Čitali smo u Širokom Brijegu i spuštamo se u Posušje, malo mesto najčuvenije sada po turskoj kafi babe Matije. Vrućina je, u-

nebom. n Ispred pozornice stiloje, deca, seljaci, seljanke. mesna milicija i narodna, vlast. Pro-

čekaju. Kroz gustu gomilu đaka gura se jedna stara žena, sva u crnini, probija se u prvi red i seđa na stolicu. Baka je očigledno još živog i radoznalog duha. Smakla je sa jednog uha svoju crnu maramu, dobro ga Dpoduprla, okrenula ga pozornici da ne bi slučajno propustilo koju reč i tiho kašljucajuči

»SAVRIMENA UMETNOST U S. A. D.« Između ? jala i 6 avgusta biće u tri beogradsko galerije otvorena izložba savremeno američke umefnosti na kojoj će biti izložena odabrana dela iz kolekcije Muzeja Savremene Umetnosti u Njujorku. Slike i skulpture će biti izložene u Umetfničkom Paviljonu ma MKalemepdanu; grafika i jedna izložba američke umetničke fotografije, koju je pripremio Pduard Btajhen, biće izloženi u ULUS-ovoJj Galeriji,

kojoj su bili namenjeni: zanatlijama, trgovcima, „pustolovima,

džeparošima, prostitutkama. Jezik Benm Džonsonov je vrlo slo-

x

pretvaranje ništa ne vređi. On je upravo mrzeo samo pritvorstvo i želju đa se buđe drukčiji nego što,se može.

BEN DŽONSON: »ĆUTLJIVA ŽENA«,

»VARTOLOMEJSKI Ove težnje Ben Džonsonove, bođan, metafore neobuzdane, a VAŠ koje su dovele do hiperbolizira- Čitav život njegovih komada je, SAR« nog prikazivanja ljudskih mana, Kako bi Tekeri rekao, vašar taš

doprinele su đa se autoru »Var- tine. A e ie Colorajeko vašara« nanese ne- „ U »Čutljivoi ženi« bogataš žepravda i da se njegovo delo li da se izoluje od drugih ljudi potceni. Naravno, na ovo je i u svojoj gramzivosti i egoizmu mnogo uticalo i poređenje sa Stvara sam Sebi nepodnošljivo Šekspirom, čiji je savremenik nakazan život. Ben Džonson bio. ostvaruje klasičan zaplet, u koBez Šekspirovih vizija, njego- me pametnije sluge, rođaci, i ževe poezije i psihološke svestra- ne magarče starog i glupog bonosti. Ben Džonson je imao vr- SBataša. lo uu i jednostranu literarnu »Vartolomejski vašar« je mnokoncepćiiu. Međutim, u svojim go širi, dublji i zamimljiiviji. granicama bio je vrlo dubok i Pređ nama defiluju uvaženi i malo je umetnika koji su pohle- nadmeni građani zajedno sa ke-

(Nolit, Beograd, 1956) vw BN DŽONSON je želeo đa | 7, boskidđa maske licemerja i naslage laži koje je društvo njegovog vremena nosilo sobom. Poroke i izopačenja je primao kao nešto što mora biti, bez čega se ne može. "Tipični pretstavnik svoga doba, savremenik i suparnik Šekspirov, on je živeo kao i njegovi iunaci: po firemama, iavnim ku-

ćama, vašar ima. Život mu nije pu za novcem i taštinu tako of- sarošima, podvodačima, lopovibio baš mnogo naklonjen, te )|e. voreno i nemilorsdno prikazali. ma, prostitutkama i vašarskim razumljivo, skoro svaki svoj ko- Po nemilosrdnosti prikazivanja momcima. Ben Džonson menja mad nafopio sBorčinom i DpreZI- potseća na Jeronima Boša, čije društvene vrednosti i Pokasie

da je licemerje uvaženih i pošto

bi slikarstvo bilo divna iluštravanih osoba jeđino što ih razli-

rom prema ljudima koji su tacija za Ben: Džonsonove. komađe.

ko mnogo zla naneli piscu »Vol-

pona«. Pogrešno se misli dđa je »Ćutliiva žena« i »Vartolomej- kuie od džeparoša i prostitutki. Ben Džomson mrzeo ljude kao ski vašar« imaju sve odlike i Treba pozdraviti pojavu ova ljude i da je osuđivao njihove mane Ben Džonsonovog stvarala dva Ben Džonsonova komada na postupke. Čini se da je osećao štva i njegovog vremena, jer je našem jeziku, koji su izišli u da nema prava da suđi i odrub- on zaista izraziti renesansni pi- izvanednom prevodu Nićifora ljuje glave, — hteo je savreme- sac Engleske. Po svome izrazu Naumova.

nicima da pokaže ko su i da im ovi komadi odgovaraju publici P:. P.

jiZevna lurne]

Čitali smo kao i obično i ne pomišljajući

narodni guslar odđeven u sliaru hercegovačku nošnju sa jataganom i kuburom za pojasom, i sa dve kolajne na gruđima velike kao točkovi od trotineta. Joza Karamatić. tako se zove guslar, sastavio je za ovu priliku pesmu za Branka Ćopića i otpevao je uz gusle.

— Ti si mladi starac. Milovane, pevao je Jozo Branku dajući mu savremeno mesto narodnog poetskog genija, što je Branko okretao na šalu i veselo primao da bi lakše i bez uzbudenja podneo ovaj maksimum narodnog priznanja.

Popularnost Branka Ćopića prosto je neverovatna. U svakom mesfu u kome smo bili znali su ga skoro svi, poneki od njih još iz rata, a ostali kroz čitanje. Videlo se na njima da im je čast što ga poznaju, a to nisu ni krili.

Ta današnja deca, makoliko. ne obraćali pažnju na njih, zakucaće za, đeset gođina na vrata privrede, nauke i kulture, — i ona će im se otvoriti. A ti sutrašnji punopravni građani pamtiiće svoje detinjstvo baš kao i današnji. Oni i sada osećaju šta im se daje, oni znaju šta vređi i koliko, ne snebivaju se da zatraže što im nedostaje i znaju da nagrade. U Livnu, prilikom izleta u Bosnu, pratili su nas „kroz ceo svoj građić da bi nam ga pokazali. u Duvnu su nas zasuli cvećem, u svim mestima srdačno dočekali.

Ređaju se mala hercegovačka, mesta jedno za drugim, vijugavi put vodi nas kroz kamen šio izgleđa čas kao ogromno sabijeno stado ovaca, čas kao ruševine neke džinovške tvrđave, a najčešće kao pustoš i siromaštvo. Mostar nam posle svega deluje domaće, a lju đi koje smo upoznali u njemu fek pre 15 dana, kao stari poznanici.

/ Dvadeset dva čitanja su iza nas. Mira Alečković, svagđe ioplo pozdravljana friumfuje u Trebinju.

Još jedno čitanje u Mostaru. To je dan Desanke Maksimović. Nisam je nikada čuo da tako čita, to je bio doživljaj, jedan od onih umetničkih doživljaja kojih se čovek uvek seća i po kojima zapamii deo svog života oko njih. |

I još jedno čitanje u Sarajevu.

— Ne dolazite vi, valjda. svaki dan!

Šta smo učinili, Anđelko, pitamo na

kraju našeg vođu puta.

' — Petnaest đana, dvadeset četiri čitanja, pelnaest hiljađa, slušalaca. Voja Carić

sabiremo dosadašnji

njima nečeg od korena same imet-

mnogima, svakako nije ja-

i povođenju za lošim

smo, a treba čitati

pod otvorenim zastaju, naslanjaju se na ograđu, i

nam na znanje. Počinjite..