Књижевне новине

1) Umetnost ili filosofija?

Mi orao zvučalo protivurečno, »pojedinač-

no« je na izvestan bitan način šire od »opšteg#«, koje je sažimanje niza pojedinačnosti. Pojedinačno je najkraći i najsigurniji put ka posmatračkom individualitetu, a intuiranje pojedinačnog je alktivna kreacija u kojoj se sustižu i uzajamno sfvaralački raspaljuju dva individualiteta: objekt i „wubjekt. Uopštena pretstava jednog drveta, naprimer, nikada nije u stanju da pobudi toliku raznoliku asocijatvinost kao jedna konkretna pojava drveta. U toj beskrajnoj sposobnosti različibog percipiranja pojedinačnog slavi realnost svoju suprematiju nad spekulativnim uopštavanjem. Otuda je, kako je Tlo paradoksalno uočio Gete, realnost najsuštasiveniji izvor Taxtastike.

Filosofija je isključiva apsolutum u sebe zatvc.en. Umetnost je živoini totalitet otvoren za 'beskrajni razvoj. Jedan filosofski sistem is= ključuje mnogostrukost i ne~, sporazum koncepcije. Jedno umetničko delo ustvari i počiva na jednom takvom »ne-

Sporazumu« smisla. Svaki filosofski sistem je jednosmislen i pridavanje više

smislova, čak i ako je objek tivno izvodljivo, nasilje je nad njegovom suštinom. Otud' je filosofska eklektika za najveću osudu.

Kako onda filosofija rešava problem svoga realizma? Jer stvarnost je u procesu i svako apsolutiziranje jednog trenutka znači nega=– ciju stvarnosti u njenoj Dpotencijalnoj projekciji. Statika je smrt bića. Ali filoso= fija je utoliko »filosofičnija«, bliža svojoj unutarnjoj odredbi, ukoliko je idealnijm realizacija jedne iđeje u isključivosti. Umetnost je, me đutim, utoliko »umetničkija« ukoliko j oštrija i neposrednija u intuiranju pojedinačnog. Prva je zatvaranje kruga, asocijacija, druga je niegova otvaranje ubeskraj. Prva parališe-invenciju subjekta, đruga ga nadražuje do paroksizma. Otuda će uvek biti više različitih interpr-oftacija Getea negoli Kanta. Filosofija ne može bez uopštavanja, ali ona je prinuđena da pravi, i nesvesno, kompromise sa svojom negacijom — umetnošću. Umetnički »trenuci« u jednoj filosofemi ustvari su najživnofniji elementi njene istinitosti. To su, u skamenjenom tkivu jednostrane isključivosti, otvori i prodđori u thnepresušnu kolotečinu života,

Kako rešiti problem: »uhvatiti« svaki trenutak a istovremeno ga ne okamemi~

ti? Ili: u jednom trenutku

biti spreman za ulaženje u sve frenutke. Mvo formule: biti sav u frenutku sadnšnjosti. Samo takav ftremutak me izoluje prošlo niti isključuje buduće. Samo sadašnjost je intenzivno živa, jer je u stalnom pokretu. Prošlost prema njoj neopozivo izglcda kao skamenjeno, Odigrano. Odigrano, završeno, mrtav trenutak uvek je nasilna (makar i fiktivno, u, subjektivnoj svesti, i baš fu) negacija celine razvoja, Samo u trenutku sadašnjice o stvazžuje se celina u kontinujitetu EFrenaciie sa svim pro jekcijama budućeg Ukoliko je trenutak sadašnjice inten zivniji, dublji, totalniji, utoliko je životna celina odipranog i filktivno začetog (prošlog i budućeg) u njemu prisuinija., A životni totalitet samo je onda istinit kad Je sinteza istovremeno tri momenta: prošlog, sadašnjeg. budućeg. Samo se ı sadašnjosti izmiruju antinomije između prošlo, i budučćeg. Prošlost i buđućnost — to Ć tišine života. Ono što je odigrano, završeno to prelazi u stanje tišine, spokoja, umrtvljenosti. Ono što se fek nizire, što tek ima da dođe pretstavlja tišinu pred buduću akciju. Prošlost je tišina završene aktivnosti, budućrost je tišina pred novu akciju. Između te dve tišin. razapela se mreža žive akcije — veliki trenutnk sadašnjice, jedina mogućnost »čiste« akcije,

2) Poeziia i sinteza

AKO JE poezija sublimi„Sana stvarnost , sinfe-

Za je njen „kreativni cilj. Poezija nije samo u pravljenju stihova, korektnih sa stanovništva” jedne estetike. Postoji ne samo spoljna nego i imsanentna poelska odToC:. a, koja nije samo ono što ju čini poezijom za ra

e s

Uvod u razmišljanja o našoj savremenoj poeztji

zliku od filosofije ili nauke: cilj poezije nije samo u to> me da potvrđuje svoju {ormu u odnosu na druge discipline duha,

| Poezija je most između jave i sna, između bića i ne~

bića. Ona je pozvana da obrađuje taj materijal želja „između postojećeg i mogućeg. Onde gde egzaktna misao prelazi u zanos mogućeg tu se

pretvara u poeziju bez obzira na svoj spoljni oblik. Ako je samo u stvarima, ona Je materijalno surova kao stvarnost lišena dimenzije perspektivnog, zasvođena lukom wsadašnjeg, raščinje:.a od čari prošlog. Ako je samo u snu, ona je ubica; ako je samo u javi ona je ubijena. ·

Mi živimo u doba sinteza. I atomska eksplozija, ·krajnji razorni stepen analitičkog duha matematike, simTetički je skok u jedan novi kosmopolitizam. Sinteza je najviši produktivni momenat u aegzistenciji jedne

kulture. Ona je skupljanje disparatnih komiponenata stvarnosti u prizmu inifen-

zivene egzistencije.

Otuda je svrha jednog po etskog zanosa sinteza jave i sna u jednom vremenu. Jednu takvu sintezu pokušao je Davičo svojom poemom Čovekov čovek. Iako je ona značajna za kulturu Oskarovog stiha (u smislu jedne nove penetracije slobodnog narativnog toka u kom paktnu rimovanu fakturu njegovog dotađašnjeg izraza), ona je poetski promašila ıı smislu svoje majdublje unutrašnje ođredbe: ona je pobrkala elemente utopiskog i realnog; njeno realno :više je infantilno, njeno utopisko lišeno wsociološke i filosofske dimenzije. Sintet:čka vizija ne postiže se dekorativnim jezičkim pubpljenjem, onim čulnim rascvetavanjem sluha koja Davičovom stihu daje „opojnu snagu narkotikuma. Sve po= sle Čovekovog čoveka samo je novo analitičko ud.ljavanje od teme! sintezi3. ı

U tom pravcu interesant= ma je zbirka Flora. Ona ima dve poetske ose suprotnog smera: jedna je 6pirala jezičkog razrebravanja oko motiva ljubavi; druga je svo đenie ljubavi na analitičku suštinu polnog mehanizma. U asnovi Oskarovih poetskih paragrafa (& 1, 2. 3. itd., ita) jedna je vizija ljubavi, svedena nedvosmisleno na ritam polnog „mehanizma. Davičo je i ranije tražio i sažimao život kroz ljubav, ali se u ovako ogoljenu rit-

SI idoro |

ija i topoluctja

ARKS je rekao da se Francuska revolucija a u glavama filozofa. Godinama se taložila ljudska krv u anticipirajućoj Vviziji mislilaca, kao što je mno go kasnije između Lenjinovih reči i krvi Oktobra izrastao nov fundament za apstraktnu misao ne samo budućnosti, već i sadašnjice. Revolucija se određuje na najraznovrsnije načine: nekad se polazi od početka, nekad od kraja, a ponekađ se uzimaju samo Spolino-selkun darne karakteristike kao đa se samo na barikadama i u beskrajno opipljivom moru

krvi može odrediti smisao i

značaj koji novi kvalitet života donosi sobom.

Sam po sebi uzet izraz revolucija vrlo je apstraktan, naročiko ako se upotrebljava u Smislu nečega Što se samo bo sebi razume, Međutim, ništa se samo po sebi

ne može shvatiti bez razu-.,

me.anja razvojnog puta od početka jedne ideje do njenog, punog otelotvorenja. Dekarti je napomenuo da je dobro živeo onaj koji se dobro sakrio, misleći time na sebe kac na fizičkog DOjedinca, dok je svojoj misli davao punog maha u nienom prekoračenju preko gramica vekova. Očajnički bežeći, Dekart se nije mogao sakriti, jer je najviše progonio sar.: sebe. Želeo je da u svOjoj dvostrukosti otkrije sau. onaj lik koji bi manje škodio. i to mu nije pošlo za rukom, pošto je bio izdanak jednog vremena koje je u sebi pripremalo revoluciju,

miku ne može uhvatiti raspon životne punoće. Hana je nešto drugo: ona je sabirunje, skupljanje životnog totaliteta po jednoj tehnici nominalističke zamene objekafa, koja je negde na sredi. ; između »Pesme nad pesmama« i nadrealističke teh nike. :

Davi:» već godinama froši svoj fvorački genije na to da jezičkim sredstvima Ostvei' strukturu smisla. On hoće da da život kao jezičku viziju stvari. Ali jedinstvn jezika još uvek nije sin teza sveta. Nominalizam poj mova jezički iskovan nije isto što i logika slivari maslućena iznutra. Jezička intuicija ne može da zameni filosofsku. (Ima r.ekog »idealističkog« prokletstva u ovom postupku, kao što je »idealizam« u osmovi svakog baratanja rečima koje gradi viziju sveta. Gete je tako rado želeo da isključi reč u korist dela!)

Pomenuću zasada i na ovom mestu nekoliko pesnira: mije u pitanju izbor, nego uzajamna srodnost sa matorijom tretiranja. Vasko Popa još uvek je u dekorafivmo Pbriljantnoj „falkturi spolinjeg sukoba sa stvarima. Miodrag Pavlović je u dve zbirke dao dva suprotna, ali upotpunjavajuća procesa dekomponovanja i sažimanja elementarne slike pojedinačnih stvari. Ali u njihovoj osnovi ipak nije no= va sintetička vizija wsveta, već sinteza materijala koja mu prethodi. On razdroblja-

Miodrag B. Protić:

»Rasprava o metodu« implicite sadrži osudu feudalizrya po principima jlasnosti i pravilnosti. Takvc je nešto mogla prihvatiti samo napredna buržoazija, koja je skupljala snage da zada poslednji udarac aristokratiji.

Hegel je poslednje obrazloženje Francuske revolucije i kao takav navestitelj prestanka jedne epohe koja mora biti zamenjena drugom. U ovome velikanu graniče se dva, razdoblja istorije, kada je malograđanština bežala i iz jednog i iz drugog, radi spasavanja tih mira tađašnj» Pruske. Pilozofija je u tom periođu opet postala jedna od Dpokretačkih sila buduće revolucije. Mislioci su uvek, na ovaj ili onaj način, bili etičko o= brazložene revolucije. Često se dešavalo da mnogi SsVOjim životom potvrdc moralnu suštinu doba u kose žive. Nije li Veselin Masleša jeTne noći dao dokaz Za to.

Najraznov»snije su konzekvence koje moralni stav ima u sveilu revolucije. Obračun oružjem traži čvrstinu koja na prvi pogled izgleda jednostrana. Ta mo ralna jednostranost, formulisana u rečenici »biti ili ne biti«, nije protivurečna u odnosu prema slobodi filozofskog moralisanja, jer sva-– ki izraziti mislilac, koji daje »tone svome vremenu, mo ra u Sebi nositi rigoroznost misaono-moralnog stanovišta. Zato je ustvari slika, revolucije u filozofskom 0» gledalu uvek malo iskrivlje-

va konvencionalnu sliku pojedinačnog, ali ono što daje kao njihovu novu sintezu to je otsutnost stvari Vvraćena njima samima. Tu se još me naziru elementi nov? kohezije, analitička sen nji. hov je stalni pratilac.

Konstantinović je napustio svoju poetsku zgradu pre ne 'o što ju je i dovršio. Napuštanje poezije bila je cena koju je pesnik platio da bi postao mislilac. Njegovo prozno delo sada prožima imanentna misao graditeljica. Njemu se misao stopila sa materijom „građenja. U njegovom romanu misao je namefnufa iracionalnim dubinama kojima se hrani i služi im na najdosledniji na čin. Otuda uverljivost kazanog koje ne poznaje razdvajanje. Iracionalno ne razdvaja od života.

3) IMracionalno, racionalno,

sinteza

AŠI pesnici se uopšte

bave egrakinim naukama i filosofijom, zato preie-= žno samo razgrađuju. Da zidaju kosmose — fo.oni ne umeju. Ako nisu u latentnom sukobu sa stvarima

sa odigranim kroz dvojstvo auštine stvarnog (Risto Tošović, Trnje snova), oni se senftimoemtalno zatvaraju u analitičke frenuike svoje usamljeme egzistencije. pa čak i samo poistovećivanje sa pojmom egzaltacije višeg skupnog reda nije uvek tvoračko dograđivamje. Najčešće, tada pesnik posta-

Mandolina (sika,

na, i baš zbog toga što je

filozofija deo revolucije mno go pre njenog »vidljivog« izraza. U nekom »teškom« i

»m ıtnom« filozofskom sistemu stvarale su se misaone

osnove za buđuće političkorevolucionarne institucije,

IKADA ne smemo osta-

ti na opšte poznatoj rečenici »izraz Svoga doba«, Nadgradnja ima u sebi misa oni elasticitet, i makoliko da nepotpuno odražava proizvodne odnose određenog vremena, toliko ga isto prevazilazi u postavljanju novih smernica buđućnosti. To je znao Heraklit kada je rekao: »Jeđan je meni deset hiljada, ako je majbolji«. Heroklita je izvanredno dopunio Marks pišući: »Covek šlvara po meri svih sšstvari«, napominjući fime, đa ljudsko, u smislu čovečanske lepote, mora prevazići usvoje.i šablon i misaoni mehanizam jednog doba. Ta moralna lepota ljudskosti često se zaboravlja kada se govori o filozofiji i revoluciji. Na iz= vestan način napredna fTilozofska misao uvek je pomalo krvava, isto ftako kao što svaka revolucija u svojoj osnovi pruža progresivnu filozofsku misao. Da ovo nije obična fraza — pruža nam istorija obilate dokaze, Tomas Mor {e pogubljen sanjajući o jednoj lepšoj budućnosti, u kojoj ličnost neće biti tako surovo eksploatisena Svaki mislilac, u suštini, nosi sa sobom jednu svoju malu

nagrađena na

je horski preistavnik jednog kolektivnog zanosa, ne njegov graditelj.

Buržoaska estetika i građanska lirika stvorile su pre dubeđenje da put u kosmičko sivaranje vodi jedino sredstvima racionalističkog. Momenat iracionalnog shvatan je stalno kao razorni elemenat, kao nagrizajuća razoma strana bića, Iracionalnom je uskraćivana sva ka mogućnost sinteze. Zasluga je nemačkog romamitizm i francćuskog nadrealizma što su razobličili logiku racionalnog kao društvenu fonkciju ugnjetavalačke »jave« „stvarnog. Racionalno je razjedinjavajuće. SintetiČna svest je u izracionalnoni koje preko jave bamca mostove koprene do prave harmonije bića. Java je surova razbijateljica iracionalnog sna o fotalitetu života. Racionalnc je sredstvo ilačitelj skih sila života. Gete ga je razobličio u metfodološkom, romantičari u muetafizičko=društvenom, „nadrealisti socioluško-političkom aspek-e tu.

Put poezije u sintezu vodi kroz sociologiju, filosofiju i egzaktne nauke. Ali romantika je unela u našu poeziju primitivni diletantizam i ostavila nam u nasleđe 9nalfabetske pretstave o »na> dahnuću«. Otada se u našoj poezij »love« stihovi DO mutnim plićacima solipisti čke megalomanije. Kod mas još uvek neki smatraju da je poezija pregršt zlehude

pesničke samosvesti, poviše-.

XXVIII Bijenalu)

Utopiju i iskreno želi da se ona negde realizuje.

Ispitujući jedinstvenost} sveta i obarajući religiozna i teološka učenja, zaplamtelo je na lomači telo Đordana Bruna, pokazujući besmislenost i neodrživost jcduoga sveta koji je morao propasti. Đordano Bruno, jedan od izrazitih pretstavnika Renesanse, već je nagovestio pojavu Enciklopedista, koji su stvorili ideološke osnove revolucije. čije grandiozno postojanje povezuje dea m.islioca: Rusoa i Kanta. U vreme Francuske revolucije Kant js svakodnev-= 'no pravio šetnje putem koji vodi za Pariz, i činio je to sa tačnošću koja je njemu fako svojstvena. Ovaj simbolični gest može jzgledati smešam, ali u svojoj suštini to je dirljivi dokument o želji jednog mislioca da svet i zbivanja u njemu dobiju drugi sadržaj i drugi oblik. Kontov »kategorički imperativ«, bez obzira na teoretsku i praktičnu ograni čenost, u suštini je izraz, umiranja »iz dužnosti« mnogih boraca od Spartakovog pokreta robova do granđioznih ž tava naših pattizana „na Sutjesci.

Taj splet vekovnih umira= nj. postao je veličanstvenotragični mit lepote, koji je u glavama filozofa uvek do. bijao određenu formulaciju.

blema filozotija-re-

volucija, ne smemo filozofiju shvatiti samo u

POSTAVLJANJU pro

ma ma »melođiju« stiha, ofsvirana na staromodnom tot

nom sistemu milozvučnog ko |-

moditeta. Da je poezija rad, i to crnački rad, to mnogima nije ni na kraj pamefi. Da je sistematsko samoobr.zovanje sastavni deo poetske invencije i inspira-– cije to je bilo strano i najfalentovanijima jednom Disu ili Crnjanskom, koga i dalje treba smafrati živim

iako mu je Marko Ristić, još neohlađenom, olpevao zaupokojeno opelo — mali

moleban smrti. i

Naša je poezija ponikla na surim plandištima našeg epskog. tila, ali uvlačeći je u svoje šorove i sokake, njoj je naša čavšija dodala svoju sentimentalnu dimenziju. Naš najviši omov kohezije prema stvarima određen je sentimentalnom simpatijom, u njene percepcije ugrađena j. vizija naivnog realizma, kategorija maksimalne površnosti, koja još i dan danas traje.

I ovde mi opet. i uvek iznova, po bogzna koji put, linijom mneodoljive „antiteze, dolaze na um Matičeve filosofske arabeske. Matićeva poetska rečenica u stanju je da rezimira čitavu filosofemu, ako je to forma perccpcije sposobna da opstane sama u svojoj apstrakciji. Pesnik sam meće sistem. Je li ta misao nadđahnuta za sintezu? Ona je kod njega šsintetička po svom unutarnjem obliku.

Jer i rezime je vrsta sinteze. Njegova misavu je ne sistem, nego »nesistematski« rezime; ne sinteza, nego njena sinkopirana linija. prisutnosti — rezime same sinteze. Ona od svega pravi šinfezu, iako su Joj tuđi sistemi sresdivo da se sama u sebi sintetizuje. Imaš da se u sebi strostruko strdneš, da se sažmeš po svim osama nevidljive odbojnosti svoga bića i ako još kroz osnove svih svojih sintetičkih spojeva iracionalne sinkope, pro vučeš jedinstvenu koncepciju kao sistem, ako zgu= snuftom frenutku daš sitrukturu koncepcije, onda ćeš dati poetsku sintezu vreme-– na. ako je vreme zakovitlani niz trenutaka sa iznutra povučenom kohezijom,. u kojoi se ostvaruje identitet misli,

Da li će to ovaj duh učiniti? Ako ne učini, bojim se da će to. biti | zaak za ne spojivost elemenata kojima se nadmoćno poigrala ova nesravnjiva poetska imaginacija, koja je u svom najboljem analitičtkom trenutku prisvojiila antitetički niz kao protivurečnu sušiinu sinteze. Mislim da time nisu izneverene tradicije filosofske poezije od Heraklita do Getea. Izmenila se i istanjila struktura misli, ali je njena misaona nosivost, sva pro-

žet. fluidnom igrom asocija-0

cija na granici racionalnog i iracionalnog, ostala netaknuta. Zoran GIL,UŠČEVIĆ

i

usko teoretsko-saznajnom vi du. To može biti gnoseološka osnova, pošto za revoluciju filozofija znači nešto mnogo dublje i šire. Filozofija obuhvata čitav kompleks Žživota, gde je najvažnije etičko određivanje dobra ili zla, odnosno moraino stanovište za i protiv.

Čini se da filozofija u svojoj objektivnoj širokogru dosti miri ove dve tendencije rivolucije. Međutim, ništa netačnije od toga. Treba pro čitati bilo koji spis znamcnitih mislilaca, pa dosetiti strast s kojom se nešto hvali ili napada. Heraklitove reče. nice kipte od mpritajenog gneva i silne 'mržnje prema svemu što izgleda kao glupost i zaostalost, Taj divni

mislilac izrekao je. umnu misao: »Karakter je čoveku sudbina«, pokazujući fime

da veruje u čoveka i njegovu aktivnost. »Mračni filozof« je odbacio sudbinu bogova i potražio u ličnosti čo veka smisao »večite borbs:«+«. Pošto, je za njega »rat otac svih stvari«, to je u toj večitoj borbi čovek sam kada stvara svoju sudbinu. Heraklit je priznao moral. nost borbe i postavio je kao jedan od osnovnih momena– ta u životu čovekovom. O-« vaj čovek-borac odgovara sam. za svoje postupke. Time je on nesrečniji ali i vredniji u čitavom krugu zbivanja u prirodi. i Tito je 1941 godine formu lisao beskompromisnmu ideju borbe. Docnije se pokazalo da je ta misao»„najdublji pokretač revolucije. Na save-

Vreme Je

Vreme je da stanemo, lagano i zamišljeno, Predah između vizija o javi i jave same, Vreme j» da, stišamo kolanja u nama

Grobovi stoje kao upitnici na raskršćima

Grobovi oko nas i u nama

Grohovi naših prijatelja i naših rođaka · Palih i iščezlih u bespuću raia, i Spomenici zagledani u daljinu vekova3.

Vreme je da stanemo i da se zamislimo

Vetar vremena briše mnoge slike

TI niz struju sećanja u nepovrat odlaze

Odlomci jedne prošlosti, naše godine i maš zaborav

Deo nas i deo naših snov3a, I zato je vreme da se vratimo snovima

!

Vreme je da u sebi pronađemo snagu

Đa potražimo sebe izgubljene,

TI sve što je utonulo u tamnilo odlutalog

Sva pitanja i odgovore od kojih su i oblaci otežali Vreme je đa promađemo u sebi

Izgubljeno vreme.

Tanasije Mladenović

Zločin

Neko viče da se desio zločin,

A ia kao ne čujem I mislim na ljiljane

koji ne brinu za sutrašnji dan,

Kada u siaklu ugledam svoj lik odlazim uplašen na prvi ugao . i stojim izgubljen s mišlju

da ću, koliko sutra, sresti

davnoga Sebe,

A znam:

Zaspati neću ni ove moći, jer i u meni neko viče,

neprestano viče, da se desio zločim.

Nikola Drenovac

_eegananwuup=mu„_„_ČAI_JA(L_|ALALA(:SOGuu=enuur Eu auynunu=mIIu_au„G are uE ui run Iai arap alma ie Gi r imame ma ain aan ar un aen rana ie

tovanju u Stolicama Tito je

odr-dio. put i praksu naše

revolucije, ističući da se samo borbom može postići željeni cilj, Tifo je određio spe cifičnost naše revolucije crpeći misaonu snagu iz dela klasika marksizma ~ lenjini2zma i najprogresivnijih mislilaca čovečanstva uopšte. Ovo je još jedam primer da su duboka filozofska misao i aktivnost borca u revoluciji nerazdvojni.

»Za i protiv« imaju naj dublje pravo postojanja u moralnosti koja ide do etičkih uopštavanja, jer time ljudski um, kroz moralno određivanje, proširuje granice vrednosti samoga čoveka. Po toj moralnoj »meri stvari« mora se najkogzekventnije delovati u smislu proširenja prava na što veće obuhvatanje ljudskosti. U doba revolucija i ljudskost pomera svoje gramice, pomera ih toliko da se bez pomoći filozofije, bez apstrakcije, ne može snaći.

Lenjin je pisao: »Pojeđino biće (predmet, pojava i dr.) samo je jedna strana ideje (istine). Za istinu su potrebne i druge strane stvarnosti koje takođe samo izgledaju samostalne i izdvojene (koje postoje izdvojeno za sebe): samo u njihovoj celokupnosti i u njihovom odnosu realizuje se istina«. Revolucija mora uvek zahvatiti sve stra ne života, od najdubljiih fizičkih osnova do najsuptilnijih previranja ljudske psihe. Prevazilaženjem svih dotadašnjih vrednosti traži se istina u najrazličitijim manifestacijama. »Istiha je svestrana«, kaže Lenjin, i time objašnjava svoja duboka i strasna poniranja u filozofiju, gđe je dao genijalne Tfilozofske sveske.

„Iza konstatacije da je »istina svestrana« krije se tragični lik revolucionara,

kon a jedna strana stvari nije dovoljna, koji mora ići sve dalie i đalje, do poslednjih mogućnosti svoga orga> nizma. »PFilozofske sveske« su zato i intiman „dnevnik o jednom neumornom i beskompromisnom »progonitelju istine«. Svaki put se mora čovek samisliti nad tim »sve skama« koje o čoveku često govore mnogo više nego ra= zni dnevnici ili biografije. Sve te misli su dokumenti revolucije, ali dokumenti stvaralački, čija kreativnost otvara nove muogućnosfi za savlađivanje raznih prepreka koje stoje pred razvitkom društva.

Moralna istina revolucije nie jednostrana dogma, kav što se uopšte istina ne može svesti na dve ili tri strane jednog zbivanja, predmeta ili đogađaja. Isfina morala traži aktivitet i misaoni i emocionalni. „Revolucionatna zbivanja „najbolje· pokazuiu da je granica između cerebralnog i emociomnalnog samo veštačkog kaaktera, radi zastarelih psiholoških kla sif'kacija. Moral istine ili istina morala revolucije traže borbu, što onemogućuje makakav elički kođeks u smislu nekih pravila za bolje i urednije vođenje života. Istina nuše revolucije je to najadekvatnije i najdublje pokazala.

VELIKI W mislioci nisu nikada izdvajali eti-

ku kao nešto posebno, što uactafizički stoji odvojeno od čitavog kompleksa eo-

KNJIŽEVNE NOVINE

rei.ko-saznajnih problema, U izvesnom smislu Spinoza i Kant anticipirali su u sSVOjim učenjima kasniji razvis tak moralnih odnosa.

Marks i Fngels pokazali su na mnogobrojnim primeTim.a klasnu . uslovljenost moralnih normi, označavajući moralna shvatanja kao jedno od sredstava Kklasne borbe. Engels je pisao: »Kakav n*'m. moral danas propo vedaju. Najpre hrišćanskofeudalni nasleđen iz ranijih religioznih vremena, on se opet uglavnom deli na katolički i protestantski, a poređ toga ima još i pododeljaka, počev od jezuitsko-katolič-« kog i ortođoksno protestantiskog: pa sve do bledo »prosvetiteljskoge morala. Poređ niega imamo modemo-buržoaski, a uz ovaj opet i proleterski .moral_ budućnosti, tako da samo u najnsprednijim zemljama Evrope prošlost, zadašnjosti budućnost već liferuju tri velike grupe moralnih teorija koje važe u isto vreme i jedna pored druze. Pa koja je od njih istinita? „Nijedna, u smislu mpsolutne konačnosti: ali o= naj moral koji u sadašnjosti pretstavlja prevrat sadašnjosti, koji izražava budučnost, dnkle proleterski moral, zacelo sadrži najviše elemenata MWhoji obećavaju da budu trajni.«

Danas doživljavamo mađanje novog morala, koji je obuhvatniji, istinit:ji i dublsi, ukoliko sve više i više gubi klasni karakter. Naša vevolucija je učinila da politika,

moral i uopštavanja društvenih zbivanja „postanu jedinstveni, izraže. u mna-–

porima borbe za prosperitet socijalističkog razvitka. Kod nas su sivoreni uslovi za dosad najveća uopštavamia i

najsvestraniju filozofiju.

U svetlu naše revolucije filozofija dobija novi smisao, Njena alttivnost će se razvijati u smislu Marksove teže da filozofija otsađa treba đa menja švef. a ne samo đa ga objašnjava. Samim tim uloga filozofije u društvu se bilnu menja i ona dobija novi kvalitet.

Tilozofija neće više biti samo kabinefski rad, nego će se njena aktivnost preneti na. mnogo šire i obuhvatnije delovanje. U mnogo većin i sponftanijim razmerama izrašće misao kokvu su vekovima stvarali i kakvu su morali sfvarati filoz ” revolucionari.

Beskrajinim traganjima liudske painje za afirmaci= jo ličnu„ti i »ljudskijeg dru štva«, prelazi se etupa za etapom borbe za proširenje čovečanske avesfii, Prva puška koja je odjeknula i prvi streljani borac bili su glasDir: haše revolucije i naše svesti. Od pojedinačnih smrti preko masovnih strađanja razvijala se misao nove epohe. U toj nadljudskoj borbi lomili su se Kklasni okviri, satirani su stari morali i for mirani su novi društveni odnosi, što je sve sfvorilo Osnovno za novu misaonu alktivnost za novu filozofiju, koja će na temeljima klasika marksizma-lenjinizma dati teoretsko svedočanstvo jedne nove istorije. -

Predrag Perov

.

5