Књижевне новине

) KRITIKA

Dragoslav Grbić

i AT i mir. Nečovečni, teški, &trašni rat, i mir u'njegovoj sen-

ci, u njegovom znaku. Mir koji svake noći biva rušem nasrtljivošću sablasnih seća nja i stravičnih, apokaliptičkih vizija, Ovom atmosferom je bio natobljen Grbićev »Septemba”«, njome počinje i u njenoj se senci od. vija ova sumorna zbirka pripovedaka, o je literatura koja nas nagoni da premostimo razgovore o umetno&#ti, literatura koja se višestruko upliće u arteriske grane savrememosti i bliske budućnosti, služeći im: i kao potsećanje, i kao obpomen3, i kao izlečenje. Već u zadnjim godinama rata javio se kuk sa one štrane sa koje smc ga najmanje mogli očekivati: bio je to mladi, u va= Tri izgoreli Borhert.

To prvo »zašfto, u ime čega, zbog čega« uskoro se, si stemom ftalasamja, spontamo, javilo na mnogim mestima u svetu. Ove Grbićeve priče najlepše i najsrčanije su postavili ta pitanja kod mas. Iz tog izvora su potekle ove priče, zapažene i pohvalno ocenjene još pre dve godine, kada ih je pisac počeo da objavljuje po listovima: Rat je, a pucnjave nema. Nema jurišanja. On se očituje jedino u ljudima, u njihovoj pometnji, u bedi : jalovosti njihovog življenja pod okupacijom. Zbog toga Grbićeva ratna proza sugeriše posebnu malkabr-atmosferu, čiji je užas povećan činjenicom da se ne radi ui 0 kakvom ukletom viziona: sivu kafkijanskog „pravca,

„nego o brutalnoj stvarnosti

_ psihološke

"Mraha i bezizlaza mad čo-

jivekom. čija: snaga-i visina' humanosti biva, proveravana,

najsvirepiji mačin. Grić je, doduše, · tu ma. leriju proceđio Kroz {il-

bate umetničkog govotrenja, ·katkada je do bizarnosti pojed::ostavio i ogolio, mo time ona, he samo da nije po_ stala razblaženija, već naprotiv: očigledmija. 'Moderni pakao u malom gradiću, · niska cema života, iscrpljujuča glad, strah pred smrĆu, očaj provinclerskih duša pred dilemom: smrt ili konftidencija, streljanje na poljarčetu iza građa ili kolaboracija sa ubicama; sva ova pitanja i sva fa teška mora progovorili su kroz sigurha usta, kroz rečenice i i pasaže Mkratka daha, ali. dubokog korena. Inače, realni prizori zločia koji se vrši nad čovekoVom slobodom, poverivši svo je mesto paklemo-poetskoj ekspresiji u krokiranju psi· hologije zgaženog i uvređenog, Tako je m3ajefikasnije i hajstrašnije sfreljamje u Voj knjizi izvršeno drvenom Puškom, u botresnoj, majštorski ostvarenoj priči »Ubili su boga u meni«. Kroz "1 priču, kao i kroz neke druge (»Padao je sneg«ć, · )Kako sam ostao Živ«), izTažena je fragedija Grbiće_VOg detinjstva, kao i detinjtva tolikih njegovih vršnja ka, drama nevinog i tim uŽasnijeg suočenja sa svetom ni. “To što je sadržaj ciklusa, razgranava Se,

prvog u

Nematne devijacije na kraju

knjige, u svim Gribićevim pričama, U ciklusu »Svedocis ratna tematika i dalje Je m”dvosmislena, no način na koji se ona iznosi je. dru8. TO su sada sećanja na prohujale kataklizme, to je hod ljudski Ryoz razgžađene predele, simbolični hod slepog po predelima koje je nekada, pre rata, znao a sada ih teško prepoznaje (»Staklo«). Sve se izmenilo, kanalizacione cevi vire iz razbijenih plohi asfalta, a otpočinjanje novog života prilično je teško i besmisleno. Tu su, još sommambulDa. gorko otsanjana priča »Zivi među mrtvima« i novela »Čovek i pas«, sde je oštro i sudbonosno pitanje pomoći bližnjega bližnjemu doveđenu do paroksizma. Na terenu savremenosti, kojoj je Grbić priložio pionirski udeo svojim romnnom, pojam savremenosti nije uzet kao društveno-politički faktor; Grbića je infteresovala savremenošt u smislu mposleratnosti. Junaci u miru su, uglavnom, preživeli iz vrata. Ovde su u centru posmatranja mali ljudi, njihove male fuge, sitni incidenti koje potsvest pričinjava mjihovoj vesti, silni »nesporazumi čoveka sa svojim likom«, u vrememu čije ftračnice smelo idu prema viđicima budućnošti. Dva sižea, jedan o imitatoru tica i mjegovoj tuzi zbog bezuspešnog imitiranja kamarinca. i jedan od »ovdašnjih bivšihe koji očekuje povratak konfiskovane kuće najbolje govore o kakvim je nesporazumima reč, Pisac ju te pbriče protkao i Dprodubio lepom merom: Dpoezi-

Čaraš. Samo, o, pamtim te Što odajama prođoše tim.

Eto, i kamen što seća Te pomno, na 0no malo

Kad stapa se Tvog skuta struka i kose I odaje ove šio sama bdi. k golem sve Sekanje ima obruča niz.

Đa harfu sanjam 1, IX. 1956.

Bledsko jezero

__—---— - – — –– —--— - _— ___ ___ ___ ___ __ __ __ ___

Marko Buštarić; Poplava

TVRDJAVA NA BERI bye

Užas što raspe s visine. Na badem taj što vapi O ođaju kad videh iu. I beše nad jezerom | Mir. Sunce i nečuj nad snom. I loga nigde

Samo je bio ogromnog podna čas. Plamen mi dade II zvuk da sanjam. Tek uze nešto od sveta tog | Odaja beše pusia ko sirava. Samo nam korak Remeti bol. Svuđa je svemir sužen bio

I jezero rasuto svo. O neznani. Što beše

Pre mene fi. I zvukom harfe šio sate

I na predvorje kad sltupih ovo Zamislih tebe u kroku svom, Vazduh je bio ko žudnja tvoja Kojom te slomi obruča niz. Beše Dubina. Jezero sanja. O ona mirna Ko voda fa. II bleda kao magla Što je u kojoj nesta tvoja bit. Neznanko čudna. Da 1 fi kraj mene Koračaš nogom zaspalomi tom. Možda su usne što behu same

I mir ovaj prostrle svud. -

"Tek ima nečeg što mene budi I zove nekom beskrainom snu. \Wreme je mufno. U vrflogu tom Sniva, se često i čudniji dan.

Dima što bdi: ostaje prisan.

I ko da shvafi vremena pute, miris, neznana,

Pobuna mladosti JOS traje

(Dragoslav Grbić: »Živi među mrtvima«. SKZ, Beograd, 1956)

je, merom koja svaki od tih i uče kratkih priča diže sa stepena fragmentanosti ma stepen kratkog daha i ToDplog izdaha određene sadržine. Zbog toga ove priče od 8—4 stranice nisu novelete niti ijedna od podvrsia pri

pi vednog žanra. U njima je, kao po pravilu, fabula ograničena na duševno

si nje jedne ličnosti, na dobro uočen, karakterističan otsečak mjezina života, Koji, · "snije, biva razrađen, kratkoi lapidano, u jedan ma-– li život i jednu zaokrugljenu celinu. Ali tu se nalazi i početak mekih megativnosti, nekih maplavina 'koje pisac mora očistiti u kasnijem radu. Sve njegove priče su iz-

razito psihološke priče, no u fom rudarenju po junakovoj duši piscu se često oma– kne psihologiziranje, mutno a kalkada i izveštačeno. Primetna je, osobito u trećem odeljku. površna, novin "ška obrada nekih mokhtiva, jedno mepotrebnn plovljenje ka obalama feljtona. Vitmenovsko, filozofsko ra zrešenje sadržaja ove opože knjige nala»i se u jednom Grbićevom poetskom oštva-, renju, u pesmi »Mir i sunve“ A ova knjiga ostaje svedočanstvom jedne zele, smislene pobune. Oma je i vidan uspon u razvoju stvabalačke ličnosti Dragoslava Grbića. Milovan Danojlić

,

Veliki naučni poduhval

RVI TOM Svetske Istorije na Yuskom jeziku delo je

velikih naučnih dostignuća tri udružena Instituta Akademije Nauka SSSR. To su već u svetu nauke dobro poznati moskovski Istoriski institut, Orijentalni i Institut za proučavanje istorije materijalne kulture.

Vrlo skladna oprema Kknjige, velikoga kvart formata, sa 746 stranica teksta, koji prate znatni ilustrativni ma-– terijali, kao što su slike i crteži. fotografski snimci arheoloških terena i objekata, veće i manje geografske mape, uz telist i izvam njega, zatim dosta brojni prilozi iz-

rađeni u bojama, atrhitektonske rekonstrukcije, pa množina umetničkim šsmi-

slom aspoređenih vinjeta i ukrasnih detalja, oživljavaju veliku knjigu i na prvi DOogled privlače punu pažnju svakog ljubitelja Kkmjige, a razbuđuju radoznalost naučnika. Međutim, posle bbližega i dužega dodira sa knjigom, to će isto izazvati i njena snažna unutrašnja vrednost,

Ć izidsti spomenici _ ugoslavenske akademtje

O značenju Mihanovićeve zbirke rukopisa pisano je često u Ljetopisu Jugoslovenske akademije, a o samom Mihanoviću „su pisali Branko Vodnik, Franjo FPancev, Ferdo Šišić, Vatroslav Jagić u svojim Spomenima piše, kako je u pratnji arh. Ć. Ivekovića 1911 godine Obišao grob A. Mihanovića, »koji će u historiji slavenske filologije ostati spominjan kao 'sabirač rukopisa, šio se sada nalaze u biblio-

tvoje seni |

gle njene

t je u tebi. Tonem,

ze to tajna što me donese Det aarta i tamni zid.

Velimir Lukić

Uz novo delo našeg vizantologa

PFladimira Mošina

tec: Jugoslavenske akademi je u Zagrebu; kupljeni biše rukopisi vrlo jeftino od Brigljevića, koji je bio Mihanovićev rod.«

Zbirku ćirilskih vukopisa, koja se čuva u Arhivu Jugoslavenske akademije i koja broji 195 spomenika žzauzimajući tako” časmo muesto među poznatim kolekcijama ove vrste u svetu, proučava poslednjih godina ugled-

ni naš bizanfolog, filigrano-

log i arhivist. dr. Vladimir Mošin, Prof. Mošin je godine

1952 izdao jednu knjigu reprodukcija »ĆIirilskih spomenika Jugoslavenske “kademije«, a godine 1955 izdao je knjigu pod istim natpisom, u kojoj je opisao same rukopise Akademija u svom arhivu ima veliki broj vrlo starih i vrlo važnih tekstova, tako da prof. Mošin ističe, da Akademijina zbirka u naučm.om pogled u ne zaostaje ni za jednom zbirkom u Svetu. Ti rukopisi vremenski obuhva-– taju doba od kraja XII veka do naših dana, a teritorijalno se protežu na svece krajeve u kojima je bila jugoslavenska ćirilica. “Pored većeg broja religioznih rukopisa ima u zagrebačkoj zbirci i svetovnih rukopisa (rečnika, zakonika, Kkmjiževnih zbornika itd.). Brojni hrvafski, slovenski i ruski naučnici proučavali su pojedine rukopise u te zbirke.

Najznatniji đeo #ćirilske

kolekcije sačinjavaju tri ve-'

like zbirke nabavljene prošloga veka: Kukuljevićeva, Mihanovićeva i Verkovićeva.

Mihanovićeva zbirka došla je u posed arhiva Jugo-

·slavenske akademije u isto

doba, kada i Kukuljevićeva, tj. na kraju šezdesetih godina (otkupio ju je osnivač.Akađemije J. J. Štrosmajer). A. Mihanović (1796—1861), autor hrvatske himne »Lijepe naše ..«. sakupljao je jugoslavenske rukopise za vreme svoga putovanja kroz Makedoniju u Solun i za vreme svoga boravka u Solunu, gdje je posle Beograda bio austrijski konzul u fom gradu. Ruski slavisšt Grigorović za svoga putovanja po Balkanu (1844—1846), svratio je kod A. Mihanovića u Solun i razgledao njegovu vrednu zbirku. Prof. Vladimir Mošin, koji je potanko proučio tu zbirku zaključuje prema beleškama, da ti rukopisi potiču iz Lesnovskog 'ili Pčinjskog: manastira kod Kratova, iz Skoplja i Matkova manastira blizu njega i iz sv. Gore. U Mihanovićevoj zbirci našli su se rukopisi uglavnom od XIII do XV veka, a među njima bilo je 1 takvih, kao što je Trnovsko evanđelje, flovička krmčija, Aleksandrija, Varlaam i Joasaf i nekoliko prologa iz XIV veka, O Mihanovićevoj je zbirci dao važan prilog dr. V. Mošin u š&vojoj raspravi »O

podrijetlu Mihanovićeve ćirilske zbirke« (Slovo IV. Zagreb, Staroslovenski institut, 1956.)

Posle četvorogodišnjeg neumornog rada dr. A. Mošin i dao je u izdamju Jugosla=venske altademije svoje životno delo »Ćirilski rukopi&i Jugoslavenske akademije«. Po svom značemju, opsegu i sadržaju, kao i po temelinoj obradi materije delo će nalići na priznanje u međuna– rodnoj nauci. Da se švetsja nauka zamima za rađ i re-

PIŠŠOJT NJA MN. ES LH

zultate stare jugoslavenske kulture, dokazuju najbolje nova amaštatička izdanja sta rih maših spomenika u azličitim kulturnim središtima sveta.

Seminar za slovensku filologiju umiverziteta u Gracu izdao je novo izdanje prema originalnom rukopisu »Homilijar iz Mihanovićeve rukopišne zbirke u Zagrebu« (1956, str. 540). Taj spomenik opisuje dr. Mošin i ističe, da je sam rukopis pisan u nekom manastiru u Milutinovo doba u južnim srpskim oblastima. Bio je još dobro čuvan u XV veku. Kasnije se raspao, te je bio ponovo restauriran, kojom je prilikom početak rukopisa bio stavljen pri kraju. Ponovo se rašpao: otkinula se gornja daska i miševi su izglodali više od 60 listova. U takvom je stanju došao u ruke Mihanoviću, a onda u Jugoslavensku Akademiju. Mošin i njegovi saradnici, koji su od daljega propađamja spasli celu tu zbirku, dali su rukopis 1950 godine da še poveže u nove korice, prekrivene ostacima stare kože. Mošin ističe, da taj rukopis potiče iz poslednje četvrti XIII veka.

Taj Mihanovićev Homilijar ili kako se još zove »Panagerik« zbornik je prazničkih homilija za mesece mart do augusta, a pripada Raškoj redakciji. On je već u.ao u svetsku slavističku nauku. Pored Hrvata Mihanovića o njemu su pisali: Slovenci PF. Miklošič i R. Nahtigal, Čeh V. Vondrak, Rus M. Speran„ski, Srbin G. Ružičić i Bugarin B. Conev. Rajko Nahtigal je u Raspravama Sloven= ske akademije izneo opsežnu literatumi u vezi sa sadržajem toga zbomika. Upravo najnovija istraživanja pokazala su izvanredno značenje toga Mihanovićeva Homilijara, koji znanost ubraja među najznačajnije tekstove stare

. slavenske književne kulture,

Jugoslavenska akademija je izdanjem „Mošinova, u svakom pogledu magistralnog, dela unela novi svoj prilog u međunarodnu duhovnu riznicu trajnih vrednosti.

koja govori i govoriće O Hcsumhnjivom visokom dometu sovjetske istoriografije na op štem, svetskom planu naučnih studija sveobuhvatne čovečanske istorije. ako će uz naučnika pošizati za tim delom i svaki iole kultumo obrazovani čitalac, kad buđe žaželeo'da se obavesti o ištoYiji čovečanstva, bez obzira koja će ga epoha interesovali. ođ najstarijih vremena, antičkih, srednjovekovnih, modernih ili najsavremenijih, u opštem Yazvitku, celovitom i neprekidanom, u pro storu i vremenu. „A delo će obuhvatiti čitavu istoriju čovečanstva, od prvih etapa preistoriskih razvitaka do savremenog zbivanja kojemu smo Živi svedoci.

'Upoznavši se sa ovim ·delom, a upoređujući ga sa delima ovakve vrste u ostalom naučnom svetu, može se mirno reći da će njegova pojava pretslavljati ne samo u SSSR. u slovenstvu uopšte, nego. i u svetu, u svetskoj istoriografiji mačajan datum, Naime, sa ovim delom se pr-

vi put pojavliuje jedna Svet

ska Istorija izrađena na osmo vama metođa istoriskog, marksističkog materijalizma, koji je dosada ovladao mnogim specijalnim delima i mnogostranim istraživanjima, ali ne i delima ovog isto riografskog roda i formata. Ovo delo će imati u nauci još i stoga svoju naročitu i značajnu važnost, što će ono dati mesta i istorijama onih naroda o kojima se u delima ove vrsie malo ili nimalo dosada govorilo. Već preko 150 godina se pojavliuju na raznim jezicima dela ovakve naučne namene, kao razne Aligemeine Geschich te, Universalgeschichte, Weltgeschichte, Histoire genćrale, Peuples et civilisatftions, Historia mun– di, itd., itd., ali u mjima su se često uzalud tražili podaci O mnogim malim narodima, a ako ih je bilo onđa su bili takvi koji su imali malo ili mimalo veze sa naučnim istinama. Jer, mnoga takva dela frpela su od reakcionarnoga mita o »kulturnim« i »nekulturnim« narodima ili od superiornosti evropskocentričnih koncepcija, Zapada nad Istokom. Slabo su za to prolazili pojeđini narodi Bliskog i Dalekog Istoka, a mapose se s visine prikazivala istorija pojedinih slovenskih naroda. Mada se. o mayođima Azije ı Afrike, govorilo u pojeđinim „Svetskim istorijama, bilo je io najčešće u cilju potvrda imberijalističkog kolonijalizma, bez obzira da li se tu radilo o Kini ili Indiji, ili ostalima dalekim aziskim oblastima i prastarim civilizacijama. Ovo sovjetsko delo neće nikome učiniti nažao, nikome odreći njegove uloge u razvifku civilizacije sveta, pa ma koliko bio dotični narod neznatan. O tome nas uverava u potpunosti već prvi tom OVO dela i verujemo da će sovjetski naučnici i u ostalima Ostati verni svome naučnom obećanju.

Sovjetska istoriografija, u svom gotovo čeitrđesetgodišnjem procesu razvitka, između dva Svetska rata, naročito u vanrednom razmahu i poletu posle Drugog svetskog rata, u raznoraznim planski izvođenim istraživanjima, nije polagala osobitu pažnju samo prošlosti pojedinih naroda. SSSR, nego i mnogim ostalim, daleko izvan SSSR, gdegođd se istorija čovečanstva razvijala. Vrhov ni organizator i rukovodilac sovjetskih maučnih stremljenja, moskovska „„Akađemija SSSR, u punoj saradnji sa ostalim „Akademijama u SSSR-u, đajući potsticanja i sredstva za fakva istraživanja, omogućavala je fakva istraživanja i daleko izvan sovjetskih prostora, na ferenima Dalekog i Bliskog Istoka, kao i evropsko-američkog Zapada. Tako je sovjetska istoriska nauka postepeno okupliala, spremala i razvijala jednako u svojim akađemiskim institutima, kao i onima pojeđinih univerziteta, dobro kvalifikovane naučne snage i na planu opšte, svetske istorije. Bio je pred očima rukovodstvu nau ke daleki cilj da se stvore neophodne naučne snnge koje će se jednom prihvatiti ogromnog zadatka i napora da se udruženim silama. najzad ostvari jedno posve originalno i samostalno naučno delo, prva sovjetska Svetska Istorija. A ona je preduzela da prikaže mnogomileniski put ljudskoga društva od nje govih prvih koraka do naše savremenosti.

Treba samo zagledati u bogatu biliografiju naučnih rasprava i čitavih dela, koja se na kraju knjige daju uz svako poglavlje, (ier delo uz tekst ne prati naučni aparnt, pošto je ono namenjeno i šivrokim slojevima čitalaca), onda se na prvi mah može uočiti jedna osobito impresiv na. čjinjemica, iz koje zrače mnogobrojni naučni napori i

O prvom tomu sovjetske Svetske istorije piše Viktor NOVAK

Statua feničanskog boga sa ostrva Kipra

rezultati sa područja arheoloških, antropoloških, jezičkih, ekonomskih, društvenih, kulturnih, političkih, etnografskih pa i drugih specijalnih istraživanja, koje su izvršili najvećim „delom sami ruski naučnici. Sve je fo objavljivano u SSSR u mnogobrojnim časopisima razmovrsnih specijalnosti kao i u akađemskim izdanjima poseb nih većih i velikih dela. Ne umanjuje nimalo veliko značenje savladanih materijala, koji su prethodili pisanju Svetske Istorije što ne vidimo i izvesnu literaturu iz balkanske preistorije kada je o njoj reč, pošto i takve ima, i to vrlo važne, naročito one koja pripada poslednjim vremenima. No verujemo, da će se na nju osvrnuti određeni slručnjaci u drugome tomu, jer i tu će biti reči o razvitku balkanskih naroda u prvom milenijumu pre naše ere.

Ova nam bibliografija govori takođe i o odličnom poznavanju svih ostalih svetskih tekovina u prikazivanim oblastima, jednako zapadnih kao i istočnih naučnika, na stranim jezicima kao i prevedenima na ruski, bez obzi-

ra da li ta dela pripadaju građanskoj „istoriografiji ili potiču iz pera marksjstički

orijentisanih stručnjaka. Jer, sovjetska se istogriografija danas čvrsto mikovođi' Lenjinovim savetima, da pri naučnom Yadu treba imati u vidu sve tekovine nauka, prošle i savremene, pošto marksistički metod kao i marksistička filozofija nije sektarska sa petrificiranim postavkama i dogmama i nije po strani druma svetske civilizacije koja je u stalnom, dinamičnom razvitku. Sovjetska marksistička nauka, ovde dakako mislim na savremenu istoriografiju, ako se s ivavom odriče metodoloških koncepcija građanske istoriografije, ona ne prelazi preko naučnih tekovina prošlosti ili savremenosti, pa ma one

'poticale i od građanske isto-

riografije. Mnogi nazovi »marksisti« istoričari ne dele ovo mišljenje sovjetskih isto. ričara, o čemu se možemo i kod kuće kao i na strani dovolino uveriti, dakako na vlastiti štetu kao i štetu nau ke uopšte. Štaviše, »razlike u shvataniima zadataka istoriskih ispitivanja. u metođi i prihvatanju istraženih vred nosti jednog sleda pojava prošlosti, ne mogu bifi zapreka za naučnu saradniu. za izmenu iđeja i iskustava naučnika raznih zemalia, između sovjetskih naučnika (tj. marksista) i pretstavnika

mauka Zapadne Evrone, Azi-

je. Amerike i Afrike«, sasvim promišljeno, odlučno i odgovorno je pođvukao u referatu na prošlogodišnjem Kongresu istoričara, , A. L.

Sidorov. A ove Siđorovljeve misli nisu bile uzeie iz nekog propagandnog arsenala, već pretstavljaju jedno visoko shvatanje o naučnoj koeg= zistenciji naprednih istraži. vača-istoričara, Odatle i preuzimanje stranih naučnih tekovina kod sovjetskih ijstoričara kad istražuju na planu svetske istorije, bez obzira

KNJIŽEVNE NOVINE

kome narođu pripada dotični istoričar,

Zato ova bogata bibliografija rečito kazuje, povrh svega toga, koliko je sovjetska istoriografija mogla da vlastitim snagama uzme u proučavanje stara i najstarija vremena i civilizacije „dalekoga Istoka, služeći se, dakako i stranim ftekovinama, ali na samostalan način posmaftranja i zaključivanja podvrgavši utvrđene činjenice analizi istoriskog materijalizma. Odđaile se u početnim mislima Ređakcije govo= ri, da je sovjetskim” istoričarima na raspoloženju Oogroman materijal činjenica, koji je sakupljen u toku vekova, pa se je »naporima mnogih pokoljenja maučnika istoriska stvarnost postepeno oslobađala od legendi i izmišliotina, od religiozne fantastike dobro svesnih zabluda i naročitih iznakaženja. Napredna istoriska nauka postigla je značajne uspehe u proučavanju istorije „pojedinih zemalja i naroda, kao i posebnih epoha opšte istorije. I mada u različitim oblastima istoriske nauke ostaje, još dosta nerazrešenih i nerazrađenih problema, sada je već moguće skupiti i obelodaniti njene rezultate sa pozicija naučnoga gledišta današnjice, sa gledišta marksizma-lenjinizma.« Da su sovjetski istoričari, udruženi sa ostalima iz pomoćnih i srodnih nauka, mogli pristupiti izradi toga dela, pokazuje i znatan broj imena naučnika kojima je bilo povereno prikazivanje pojedinih epoha i naroda u njihovu razvitku, od paleolita do VI stoleća pre n.e. na, svim širokim afrevraziskim prostorima. Nemoguće je navoditi taj broj istaknutih specijalista koje su rukovodili glavni redđaktori J. P. Fran= cov, J. M. Đakonov, C. V. Kiseljov i V. V. Struve, dakle naučnici čiji rađovi već davno privlače pažnju egiptologa, asiriologa, sinologa, krito loga i drugih, gdegod se te veoma teške nauke izučavaju. Dakako, na ovome mestu ne može biti govora o nekom detaljnijem prikazu sadržine OVOg prvog foma Svetske Istorije, a još manje o nekoj oceni, jer zato se traže mnogobrojna specijalna znanja od kojih je pisac ovog članka veoma udaljen, naročito za epohe, koje se u ovom omu prikazuju. Ali, smatram da mi je dužnost, da na fo delo „upozorim našu kulturnu Javnost, sve one.čitaoce koji poznaju ruski jezik, jer će se upoznati sa znanjima ođ velike vrednosti. Još više skrećem pažnju našim izdavačkim preduzećima da se zainteresiraju za delo, da raz motre mogućnosti njegovog izdanja na srpsko-hrvatskom jeziku, koje bi nesumnjivo naša čitalačka publika pozdravila. Ovo ogromno delo, u prvom tomu, podeljeno je na četiri velika dela, a svi ti delovi na dvađeset devet pog lavlja sa nizom podpoglavlja, čime se velika i razgra~ i nata materija veoma pregled no iznosi pred čitaoca, kome

(Nastavak na četvrtoj stranf)

3