Књижевне новине

\

\

i

ligija ili zločin, svaki ljudski napor s nuje, konačno, ovoj nerazumnoj želji i O

šava da da životu oblik koji on nema. Isto

kretanje, koje može dovesti đo aobož a ili SK VV ožav, neba ili do imištenja čoveka, vodi ika PBBONA

. pnesknom sivaralaštvu koje na, taj način dobi-

ja svoju ozbiljinost,

Šta je, ustvari, roman ak one akcija traži svoj obli kraju izgovoreme, jedna bić i 5 drugih bića, gde ceo život preubho "BE BSG obličje sudbine. Romaneskni 5Vet je s Š korekcija, ovog sveta u skladu s dubolim Žee ljama, čoveka. Jer, stvarmo se radi o ist svetu, Patnja je ista, i laž, i ljubav. Tudael govore našim jezikom, imaju naše slabosti naše jake strane, Njihov svet nije ni lepši ni čvršći od našeg. Ali oni, u najmanjn ruka,

O me Ovaj svet u k, gde sa reči o

sližu do samog Kraja svoje sudbine i nema.

uebudijivijih junaka od „pqnih koji iđu do krajnjih granica svojih strasti, kao što su Kirilov i Stavrogin, gospođa Graslin, Zilijen 8orel ili knez od Kleva, I tek u tome mi gubimo njihovu meru, jer oni završavaju tamo gde mi nikada završiti nećemo. | Gospoda de Nafajet je izvukla »Kneginju od Kleva« iz najdrhtavijih iskustava. Ona je besumnje gospoda, de RJev, a, međutim ona, to i nije, Gde je razlika? Razlika je n tome što gospoda de Lafajet nije otišla u mamasfir i \što niko iz njene okoline nije umro od očajanja. Nema nikakve sumnje da je i ona, ı najmanju ruku, upoznala uzbudljive trenutke takve ljubavi bez premca. Ali nije bilo krajnje tačke, ona'ju je nadživela, ona ju je produžila ne prestajući da živi, a naposletku niko, ni ona sama, ne bi u tome upoznao neki plan da mu ona nije dala završetak jednim savršenim jezikom. Nema, isto tako, romanesknije i lepše istoriie od one Sofije Tonske i Kazimira u »Plejadi~ od Gobinoxa, Sofija, že-= na Osciljiva i lepa, zbog koje možemo raznmeti ispovest Stendalovu, »sama žene s velikim karakterom mogu da me učine srećnim«, naferuje Kazimira da joj izjavi svoju ljubav. Naviknuta da bude voljena, ona je nestrpljiva zbog onog koji je viđa svaki dan a Koji međutim nikako ne izlazi iz svoje nepokre{nosti koja je u stanju da naljuti, Razimir izJavljuje svoju ljubav, waista, ali u ionu kakvog sudskog izvještaja. Ona ga je proučila,

| „upoznala kao što sebe poznaje ,i bila je sigur-

„na da ia ljubav, bez koje oma, ne može da živi. nema budućnosti.

Evo, dakle, jednog imaginarnog svela, ali stvoreno prema korekcijama ovozemaljskoz; sveta u kome bol može ,ako to hoće, da traje do smrti, u kome strasti nisu nikad rasejane, u kome su bića oslobođena fiksideja i uvek

| prisutna jedno za drugo. Covek time daje sa-

mome sebi oblik i umirujuću granicu za kojom teži uzalud u svom životu. Roman Drbvizvodi sudbinu po meri. Time konkuriše i. bar provizorno, friumfuje stvaralaštvo nad smrću. Jedna, defaljna analiza najslavnijih romana pokazala bi, u perspektivama svaki put različitim, da je suština romana u ovim stalnim „korekcijama, uvek upravljenim un istom smeru, koje umefnik ostvaruje na svom iskustvu. Đaleko od toga da budu moralne

_ Mli čisto formalne, ove korekcije teže najpre

jedinstvu i iako ispoljavaju jednu metalizič-

,

ku potrebu, Roman je,

ta na fom n i pre vežba, inteligencije Ooron. Ponii

u Službi nostalgične

ili pobunjčne oseiljivosti. Mo č u · Može se izučavati Ovo iraženje jeđinstva u francuskom analjtič-·

kom romanu, a i kod Melvila, B

| ., Balzaka, Dostojevskog ili Tolstoja. Ali, jedna kratka konfrontacija izmeđn dva opita koja se malaze na Sasvim suprofnim „Kkrajnostima OORPOS sveta, Pr doyako stvaralaštvo i ame.. IČRI roman poslednjih godina, bić / ovoga puta. dd OC

Američki roman j šao svoje jedinstvo avodali ao OR Je Oe naO O e bilo na spoljne reakcije, i na, iaro ponašanje, On ne bira jedno osećanje

i strast kojim bi se dobila prevashodna slika, kao u našim klasičnim romanima, On odbija, analizu, traženje fundamentalnog psihološkog sredstva koje bi objasnilo i rezimiralo držanje jedne ličnosti. Zbog toga je jedinstvo OVO romana samo jedinstvo osvelljenja. Nješova lchnika, se sastoji u opisivanju ljudi spolja, u mnajravnodđušnijim njihovim gestama, u reprodukovanju, bez komentara, razgo= Vora do njihovog ponavljanja; u tome, najzad, što se ljudi definišu potpuno pomoću SVog svakodnevnog automa.tizma. Na tom mehaničkom nivou, stvarno, ljnđi liče jedni na druge i jedino tako se može objasniti taj zanimljivi svet u kome se sve ličnosti mogu međusobno izmenjivati, čak i u njihovim fizičkim osobenostima, Ova tehnika je nazvana realističkom samo zbog nesporazuma. Osim toga Što je realizam u umetnosti, kao Što ćemo to videti, nejasan pojam, potpuno je očigledno da ovaj romaneskni svet ne teži da postigne čistu i prostu reprodukeiju stvarnosti, već njenu najproizvoliniju stilizaciju., On se rađa iz jednog sakaćčenja, i to voljnog sakaćenja „Zvršenog nad realnošću. Jedinstvo tako postignuto je degrađirano jedinstvo, nivelisan,e i bića i sveta, Izgleda da, za ove romansijere, unutrašnji život lišava ljudske akcije jedinstva i odbija ljude jedne od drugih. Ova sumnja je delimično zakonita. Ali revoli, koji je na izvoru ove umetnosti. može da nađe svoju satisfakciju samo fabrikujući djedinsivo počev od wnufrašnje realnosti, a ne u njenom negiranju. Negirati potpuno, fo znači poveriti se imaginarnom čoveku. Crni roman je takode ružičasti roman čija je ništavnost formalna. On građi na svoj način ivot lela, reduciran na svoje Osnovne elemente, stvara, paradoksalno jeđan apstraktni i proizvoljni svet, stalno negiran sa Svoje strane od stvarnosti. Taj roman, očišćen od unutrašnjeg života, u kome izgleđa kao da su ljudi posmatrani iza, stakla, već i zbog toga što daje, kao svoj jedini siže, osrednjeg. čoveka, Jogično završava, time što stavlja u prvi plan patologiju. Tako se može objasniti znatan broj »jurodivih« obrađenih u tom svetu. »PJurodivi« je idealan siže u takvom poslu, pošto je završen, i to u celini, samo svojim držanjem,. On je simbol ovog sveta očajanja, u kome mesrećni automati žive u najmebaničkijoj povezanosti, simbol koji američki romansijeri bacaju u lice modernog sveta kao paketični ali sterilni protest,

Što se tiče Prusta, njegov napor je bio đa stvori, polazeći od slivarnosti istrajno posmatrane, Jedan zatvoreni svet, nezamenjiv. koji pripada samo njemu ,i znači njegovu pobedu

roma-

nađ stvarima, koje beže i nad smrću. Ali, njegovi metodi su protivrečni, Oni se drže pre svega pripremljenog izbora, jedne savečsne kolekcije naročito izdvojenih trenutaka koje će romansijer odabrati kao najtajnije iz svoje prošlosti. Ogromni mrtvi prostori su tako izbačeni iz života, pošto misu ništa ostavili u sećanju. Ako je svet američkog romana svet ljudi bez sećanja, svet Prusta je njemu samom samo uspomena, sećanje. Badi se samo o naj-

fežim i uspomenama koje mnogo zahtevaju,

lakvim koje odbacuju razbijenost sveta kakav on jeste i koje donosč iz ponovo pronađenog mira tajnn jednog novog i starog sveta. Prust bira unutrašnji život i, u mnuirašnjem životu, ono Što je intimnije od njega samog: protivu svega šio se u Stvarnosti zaboravlja, to će reći mehaničko, slep švei, Ali iz tog ođbijanja stvarnosti om ne izvlači njenn negacijn. On se ne izlaže zabluđi, amalogno onoj iz američkog romana, da zataji mehaničko, On, naprotiv, sjedinjuje u jedno više jeđinstvo izgubljenu uspomenu i sadašnju senzaciju.

Teško je vratiti se na mesta sreće i mlađosti, Mlade procvale devojke smeju se i brblja ju večno pred morem, ali onaj koji o njima, razmišlja gubi malo-pomalo pravo da ih voli, kao one koje je voleo i koje više ne mogu hiti voljene. To je tipična melanholija Prustova., Ona je bila dovoljno snažna u njemu đa bi omogućila da, izbije ođbijanje svega postojećeg. Ali, ukus lica i svetlosti vesivao ga Je u isto vreme za, ovaj sve{. On se nije mirjio s tim da je srećni raspusf bio zauvek izgubljen. Primio se zađatka da ga rekreira ponovo i đa pokaže, uprkos smrti, đa se prošlost nalazi van vremena, u jednoj sadašnjosti koja ne može propasti, intinjitijoj i Još bogatijoj nego na početku. Psihološka, analiza »Izgublje nog vremena« samo je moćno sretstvo, metod.

Realna veličina Prusta je u tome što je napisao »Ponovo pronađeno vreme«, koje okup= lja jeđan rastureni svet, svet kojem je on đao smisao ma nivou samog bola, Njegova feška pobeda, uoči smrti, bila je u iome što je uspeo da izvuče iz neprekidnog bekstva oblika „isključivo putevima sećanja i inteligencije, drhtave simbole ljudskog jedinstva. Najsigurniji izazov koje jedno delo ove vrste može da donese stvaralaštvu jeste da se pretstavi kao celina, kao svet zatvoren i jedin=stvenm, Moglo bi se reći da je svet Prusta bio svet bez boga. Ako je to tačno, to nije zbog toga Što se u njemu ne govori nikad o bogu, već zato što taj Svet ima ambiciju da budđe jedno zatvoreno savršenstvo i da da večnosti lik čovekov. Ponovo pronađeno vreme u &vojoj ambiciji je, u najmanju ruku, većnost bez boga. Prustovo dejo, u tom pogledu, izgleda kao jedno od najneodmerenijih i najznačajnijih preduzeće čovekovih profivu njegove smrine sudbine, On je dokazao da je romaneskna umetnost vrafila snagu Stvaralaštvu kao takvom. Posmafrana pod jednim od ovih aspekata, ova umetnost se sastoji u odabiranju ličnosti profivu njihovog Vlastitog stvaraoca. Ali, ako se još dublje sagleda, ona se pridružuje lepoti sveta ili bićima koja su se zaverila, protivu snaga smrti i zaborava. Na tal način njegov revolt postaje sfvaralački. |)/064 |

·

}

Pitao sam še toliko puta, na čemu mnogi slušaoci kon cerata zasnivaju „uverenje da

'fuoza jedne epohe (jer, svakako takvih, prvorazrednih ima zaista samo nekoliko), baš recimo N. N, a ne M. M. ponajbolji, kada glavna i bitna svojstva muzičko-izvođačke veštine ta nekolici~

na prvorazrednih majstora : stekne i ima uvek u punoj i meri. Ta svojstva su, zna se, ~

fotalno vladanje instrumentom, poznavanje tonske fakture izvođenog dela do” u lančine, muzikalnost u najvišem mogućem stepenu, u pogledu uha, sluha i duha i valjida još ponešto, a sve fo skupa istinski majstori poseduju do vrška ljudskih mo gućnosti.

Htelimne hteli, i ti majveći maistori, kao i svi drugi ljudi u ponečem drugom, imaju, jedan svoj individua] ni karakter, jedan duh, jedan pogled na sveti, jedan svoj subjektivno determinirani emotivni tonus (tonus ličnog života, temperament, ljudski identitet ovog ili onog kvaliteta), pa, pošto su u stvari one svoje muzičkotehničke veštine „savršeni (govorimo samo o njima, o onoj nmekolicini jedne kulturne epohe), biće da ih pažljivi i pasionirano postojani muzički slušaoci odabiraju za svoj lični vrhunski uzor — jedino po subjektivnoj srodnosti sa tim naslućivanim, ponečim nagoveštavanim duhom i karakterom. Elem, po tom ljudskom pravu, savršeni „sovjetski violinski virtouz David Ojstrah — nije moj Tip. Reči ćete, možda: šta se nas fiče vaš lični, intimni tip, kažite vi nama, kad već dejstvujete kao muzički· kritičar, koja su objektivna svo} štva Davida Ojstraha, A ja, onda, malo kao zbunjen, kažem: dobro, u redu, reći ću vam, i po hiljadudvestotiniti put ću pred vama ispit

Premijera u Kragujevačkom narodnom, pozorištu

B. Nušić: Put

znamo &vefl«. Sagledan iz

osnovi ozbiljan san o nekom

oko sveta

noleži miaše detalja

e ————|

IBNI.

koje

- drugih mogućnosti

SSSRAGD 3 M. Oljačić kao Jovanča

Kragujevačko pozorište ızabralo je za svoju prvu pre mijeru u ovoj sezoni Nušićev Put oko sveta, za” nemaren spektakl koji Je autor temđenciozno nazvag »čudnovati doživljaje. Ova]j komad ne spada u najbolja Nušićeva dela i sa dramatur "ške strane opravdano “mu ·štavljaju niz prigovora: da je, pre svega, fragmentarnog karaklera, da se u njemu ne otkriva logična razžzvojna dramska linija, da je centralni zaplet ostvaren na samom početku. Ako Some dodamo stilsku neujednašenost komada, neprijatno me šanje farse sa komedijom na ravi i sredine, preplitanje vulgarnog vica sa finim tkivom oslobađajućeg smeha, nećemo ni izbliza nabrojati sve grehove koje mu pripisuju. Međutim, jedna zanim ljiva pojava određuje goto” vo uvek naš odnos prema delima velikih komediograTa: oni se pojavljuju u odre~

đenom renufku i psihološkog razvoja , društva i posle njihovog fizič= kog nestanka nastaju duge godine vakuuma da bi # tek mnogo docnije pojaV! njima slični pisci. Srećom; to nisu decenije potpune pra 'mnine: pod uticajem novih saznjanja, novih slojeva U koje počinje da se pruža čo

vegova svest, otkriva se niz za tuma-

čenje klasičnih dela u novoj svetlosti. U nizu permutacija gde mogućnost odjednom postaje izvesnost, reviđira 86 ne samo spoljni oblik nego i sama suština jednog VerOVanja, Tako se u jednoj do

sociološkog.

kraja konkretnoj materiji kao što je smeh odvija ono tajanstveno strujanje izmeču fradicionalnog i modernog od kog u krajnjoj liniji zavisi čovekovo kontinuirano trajanje, i ljudi postaju neprijatno svesni da se u porama oveštale situacije krilo nešto njima sasvim ne poznato... Nušić je svojevremeno žigosao jednu ne» prevrelu sredinu noprijatno raspetu između nmasleđenih osobina i prilika kojima se ona nužno morala pokoriti, on se smejao i šibao, on Je goreo neutoljivim ismejava– njem i nije izgledalo da ga sve to boli. Danas je sasvim jasno da se polako ublažuje gorčina njegovih ispada i da sarkazam gubi smisao VTremenskim uđaljavanjem· od konkretnih okolnosti koje su Nušića izazivale, a da se vernim realističkim interpre tiranjem njegovog dela može zapaliti samo poneka var nica smeha koja će wbasjati slikoviti detalj — daleki re fleks jednog iščezlog svela, se potreba da u Nušićevom 1 takvim uslovima nameca delu otkrijemo druge dubine. Jer Jovanča Micić VJše ne živi kao preteča tendencija izolovanog. bitisanja a sinovi Srbije, slični njemu, odavno su zavirili i u najudaljenije kuteve ove ugašene zvezde. Nekada, kad je komad nastao nije bilo tako i Nušić se, u svojoj priči nestvarnom putu koji je Težiran rukom slučaja, smejao jednom neprijatno sputanom obliku postojanja. Danas se ta priča može doživeti i druk čije: kao priča o šredininiG \ koje nema a o bezda

rostiranju, da ) jette BARU o fužnoj opčinjenosti, uvek pred. istini pejzažom koju može, za ma Je ljude, da preseče samo neki rat. Ima li išta fužnije od činjenice da ljudi postaiu putnici tek kad ODO neko klanje! Anri Barbi, ra ni dopisnik pariskog »Žurna Ja« za vreme balkanskih ratova i I svetskog rata U Srbiji, zabeležio je jua 1914 da mu je jedan tek mobilisan Srpski seljak rekao: >Mi

· Srbi nismo bili nigde... Sre

ćom, ima ratova, što nam do pušta da pulujemo i upo~

uvek pod

tog ugla Put oko svćta se javlja kao ogromno, krvavo potiskivanje mnadiruće želje: u samoj utrobi ge neracije, kao neko istorisko predosećanje iako je napisan u obliku lakrdije.

U svetlosti takvih razma=ftranja izgleda da je jedina ispravna koncepcija za Dpostavljanje dela udaljavanje likova od situacije u kojoj egzistiraju, doživljavanje sopstvenog životia iz određene distancije, „dakle formiranje jedne logike koja je bliska onoj u snu ili košma=ru. Tako bi se između stvar nih osobina nosilaca komedije i onog što im se dešava u Žživolu uspostavio odnos nesaglasnosti — ne sUproftnosti — mi bi smo shva fili da se fim ljudima sve to možda i me dešava stvarno već da je u pitanju samo san, azil u neprikosnovenom svetu iluzija. U stavu glum= ca prema liku osetila bi selaka senka ironije a pravovremeno bi bilo naglašeno da doživljaj sveta zavisi isto toliko od ranijih personifakcija osobina stranih ljudi i sredina koliko i od realnog opažanja.

Reditelj M. Gajić samo je povremeno postupao u skladu sa takvim shvatanjem. Bilo je dođuše momenata ka da je izgledalo da se režija sva okreće jednom takvom odnosu prema Nušiću i tada su stvarani veliki tre-

„nuci pretštiave. AJi malo po

malo otkrivalo se da to. nije metod, da se naginje konvencionalno-realističkoj interpretaciji i da novi duh dosledno prožima samo špoljne elemente. U pretstaviu je naprimer u značajnoj me

ri bila uključena pantomi-

ma, pa i groteska, a bilo je i sasvim uspelih pokušaja da se izgradi osobena plasti

ka glumčeva pokreta. Postu.

pak je morao biti „obrnut: smelo izmeniti uobičajenu koncepciju u ime jedne nove, stvoriti komičan ali u

lutanju na kyilima mašte, iza kog bi stajale sve uobičajene Nušićeve velike vred nosti ali i deo nečeg opštijeg. Na osnovi tih promena sasvim bi bilo realno potražili od početka do kraja nove oblike i reditelj bi mogao ležerno da gradi mizansen, glumčevu plastiku, grolesku, pantomimu i da surovi Vic prekrije „senkom skepse, Na taj način izbeglo bi se da novi elementi deluju strano, oni bi izgledali kao jedino moguća forma i ne bi delovali kao tehnička egzibicija. Prefstava bi postala komapktnija i izbegao bi se nesklad između pojedinih delova (naprimer, iz» među prve slike suvo rea> lističke i druge, rešene gotovo graličkim opredeljivanjem ljudskih strasti i pan= tomimskim ~ „personifikovanjem ljudskih osobina.) Ova disharmonija najviše je pDadala u oči u slici na crnačkom ostrvu: stilizovani baletski i ritualni pokret glum ca razbijao je atmosferu sme ba i izazivao realan, stravičan doživljaj. „Nasuprot ovome u VI slici je od početka naglašeno da Jovanča tako zamišlja Kinu i tome je podređena i psihologija ličnosti, i dikcija, i mizansem i sputano, marionetsko kretanje gejši. Jedna u osno vi nova ideja stopila se u ovoj slici sa novim oblikom. Možda je ta nedoslednost u spajanju i dovodila da u pretstavi mnogo šla deluje stilizovan» iako je često u

pitanju bio kristalno «čisi stil. Bilo bi veoma pogrešno

shvatiti da su ove zamerke upućene jednom mladom re ditelju i njegovoj trupi, U vreme kad se Nušić {iako malo igra i tako nešmelo, te se asocijacije nameću a oblik u kom je Nušić igran u Kragujevačkom pozorištu sasvim je objašnjiv prilika ma u kojima ovo pozorište živi. Inače to je bila čvrsto organizovana pretstava u koju su i ređifelj i trupa morali da ulože maksimum napora da bi održali u rav-

'no iskušenje. Uprkos

tekst nosi u šebi. S druge strane stiska raznorodnost komada i njegova epizodičnost preistavljale su Oozbiljtome režija je sa utančanim smislom za ravnomeran ritmički hod preistave izvukla iz leksta jednu celovitu nit smeha i održala je kroz ceog komad. Drugo osnovno pitanje bilo je: kako kalambure viceva ukrštenih sa gegovima učiniti neophodnim „za koncepciju. U tom poslu pitanje mere u fizičkoj ilu= straciji vica bilo je presudno i mladi reditelj ga je rešio sa ležermošću iskusno umetnika. Suvemo Je stvara na komična atmosfera na Bceni minimalnim promenama u raspoloženju aktera, Reditelj je takođe pokušao da tehničke nedostatke (scena bez rotacije) otkloni mu=zikom i u tome. nije potpuno uspeo. Možda bi se veće kondenzovanje ostvarilo stva ranjem avan scene na kojoj bi se odvijala radnja ili· ponavljao neki lajt motiv komađa dok se ne promeni dekor. Sigurno je da bi zgušnjavanju radnje „ doprinelo skraćivanje teksta naročito u pogledu muzičkih i igračkih numera.

'U glumačkom pogledu pret stava je bila na visokom nivou i ispod njega je bio sa~

mo mali broj glumaca. Me~ .

đu tolikim izvođačima sigurno je da će se naći neko

zanemaren isticanjem dru-

gih. Pa ipak, petoro gluma ca ostavilo je majdublji utisak. To je u prvom redu D. Malović, kao Čovek s mogom, podjednako siguran i u pogledu glasa i u pogledu gesta i pokretz, koji je bio divno i vedro ušredsređen na veliku igru oko jedne pri mitivne najvnosti slične deč

joj. B. Cmomarković kao Juliška izvrsno je pogodila notu banalnog izvijanja i unosila je u svoju igru finu dozu primitivne prodornosti. M. Oljačić kao Jovanča nije sa podjednakim uspehom do nosio sve delove uloge: imao je i briljaninih frenutaka i nekih prilično rđavih. Polo= žaj ove ličnosti u „komadu predodređivao ju je da postane žrtva svakog reditelijevog otstupanja od utvrđe nog &lila. Naročito su uspe= le dve male uloge: G. Toma — Svete Vasiljevića i ProTesor — Rajka Stojađdinovića. Ovaj poslednji „glumac je na čudesan način prodro u jezgro uloge i identifikovao se sa likom u toj meri da se čovek posle njegove transformacije nije mogao đugo da otrezni i da shvati da ipak postoji dvojnost glumca i karaktera.

Sava Baračkov napravio je dekor u kom su podjednako bile važne i linije i boje i koji je blo doštojan naših najvećih scena. Jedino bi mu še moglo zameriti što Je svojom složenošću u-

'sporavao promenu slika.

Vladimir Stamenković

je među nekolicinom, ·prvorazrednih muzičkih vir-

Ojstrah u Beogradu

ako

polagati, obarajte me, hoćete, većina ste.

Čuo sam Hubermana, Kulenkamp{fa, Tibo-a, Sigetia, Adolfa Buša, Kubelika, Vašu Pšihodu, Jehudi Menjubina, Šterna i još nekolicinu drugih među najvećima, u razdoblju ove naše, već izlazne epohe, a David Ojstrah, među svima njima, ima nmnajčistiju intonaciju, što na violini, netemperiranom instrumentu, ne samo aa nije mala stvar, nego je upravo najfeža stvar. Izvodeći, kao sudelovač vanrednog, Zbog njega „priređenog koncerta Beogradske filharmonije, prvog ovog meseca, Mocartov A-dur koncert i đavolski preteški Bramsov D-dur koncert, Ojstrah ni jedan jedini put ne distonira, ne zaškripa, ne poklecnu u tempu. To je za divjenje, i ja mu to divljenje ni za živu glavu ne bih uskra tio. Ali, — ono naše »ali«, narodno, šio »djevojci sreću gubi« — Ojstrahov obli, meki, do čudešsnosti „savršeno glatki, tekući, sipki, totalno isšlifovani, nekim “tehničkim putem uporno i neumoljivo kaljeni, destilirani, mak simalno prečišćeni i usavrše ni ton, glavno tobožnje čudo njegove apsolutno doterane veštine, i u ruci koja drži vrat i u ruci koja pokreće gudalo, premda je u ovakvoj

ojstrahovskoj, melemnoj ka-

difenosti, u ovakvoj kristalnoj glatkoći najređe i najteže postiživa moć violinskog (kao i opšte gudačkog) tehni cizma, — nije sve i sva U muzici, nije poslednja reč u onom iznenadno nastupajućem, neuhvatljivom dijalektičkom skoku Jedne ovako sa vršene izvođačke tehnike sviranja na violini u stvaralački akt.violinskog izvođača, u izvođačku umetnost. Ja se sad ovde mne mogu zadržavati na načelnom „ pitanju, kada izvođačka mužička veština postaje i biva. umetriost, ali je nužno potsetiti da, osim majstorstvom doziranja u dinamičkom senčenju (majstorstvom kojim D. Ojstrah zaista raspolaže), i osim majstorstvom u nijansiranju agogičkih postupaka, onih finih regulatornih milhkro-akcija pri „upravljanj' ritmom, ftaktom i tempom (opet jednim majstorstvom koje Ojstrah suvereno poseduje) „izvođeno „muzičko delo ispoljava, otkriva, obelodanjuje svoj unutarnji karakter, svoj ošnovni emotivni tonus, a preko i pomoću ovog i sam svoj skriveni, latentni, potencijal no dati i prisutni iđejni smisao, svoj mišljenjem iskazivi, u misaone formule pretvorljivi osnovni ljudski šadržaj — još i artikulacionom tehnikom izvođača, dakle načinom pove zivanja i razdvajanja, spajanja i rastavljanja tonova pri njihovom muzički logičnom grupisanju u specifično muzičke celine kao što su

| Bcena iz Nušićeve komedije »Put oko sveta« u izvođenju kragujevačkog pozorišta |

KNJIŽEVNB NOVINE

fraze, melodijski motivi, pe“ riođi, teme i t. d. A upravo taj treći tehničko-manipula-= fivni faktor, ta tanana, varižabilna, vibrantna tehnika artikulisanja tonova, začu“ do i nažalost, ne pokazuje i ne donosi skalu izobilja i ra skoši u inače perfekinoj teh nici Daviđa Ojstraha. Ja bih čak rekao, vođeći budno ra čuna o bravuroznoj tehnici Ojstrahovoj, o finesama njegovog dinamičkog rada s to“

„nom. u svrhu plastičnosti mu

zičkih fraza, o suptilnoštima njegove agogičarske delaifno sti, da je njegova artikulaciona delatnost priliŠo jednolična, da je ona više-ma~“ nje ista i u Mocarilu i u Bramsu. Ako je, dakle, sva majstorova pažnja usredsre đena na postignuće Wjstote tona — u čemu on fotalno i uspeva, premašujući time ček i najveće svoje violinsti čke savremenike — prirodna je i normalno da je artiku« laciona tehnika, da su izo“ bilno raznovrsni mogući načini proizvođenja fona i raž novrsno mogući načini uspo stavljanja karaktemih . rela= cija među tonovima — osta« li unekoliko zanemareni, za: postavljeni, potisnuti, stav“ ljeni na sporedni kolosek ja ko kompleksne violinistička izvođačke aktivnosti.

Eto u toj činjenici, i sama u Toj činjenici, ja vidim i čini mi se da otkrivam koren one izvesne „hladnoće, objektivne neutralnosti, lis čno stvaralačke neangažova nosti Davida Ojstraha u stvarima »odbrane« kompozitorove zamisli i težnje, da« kle, jednu distanciranu i po=malo suhu, olimpijsku izo“ laciju jednog svakako posta jećeg i svakako određenog duha i temparamenta ovog majstora od duha i tempera menta koji vazda nadire id samog kompozitorovog dela,

Drugi, solistički Ojstrahov koncerti, dva dana kasnije, m.ogao mi je ovu analitički postavljenu hipotezu (koja pretenduje ne samo na. kon« statovanje činjeničnog stanja nego i na davanje objašnje= nja tom i takvom slanju stvari) samo potvrditi i pref voriti u estetičko~analitičku tezu. Iznoseći pred slušaoce četiri sonatna ciklusa (Tarftinia, Betovena, Bramsa 1 Prokoljeva),· David Ojsfrah je ponovljeno posvedečio is ste suverene moći i ište gras nice svog posebnog, ličnog, individualnog fretmana pro« izvoda violinističke literafu« re fokom par proteklih ve“ kova. Samo, ovde, ovog ve“ čera, on Je svoi interpreta« cioni sistem mogao prikaza“ ti sa najblistavije strane, iz razloga što je rana, mlađalačka Betovenova violinska sonata, jedno ornamentalno apsolutno, klasicističko dela iz vremena kada kod Betovena Još nije bila otpočeta i otvorena misaono-osećajna fermentacija nastupajućegš romantizma, pružila izvan.

redno povoljnih uslova za '

Ojstrahov istorisko-neutral= ni objektivizam, a pogotovu iz razloga što je violinska so= nata Prokofjeva, jedna stras vično doživljena slika mitskog pejzaža gluve tišine i opustošenosfi sveta (delo ko je je završeno posle Drugog svetskog rata, 1946, godine, kada je u Sovjetskom Save“ zu Ždanov već pripremao »seču knezova«, dobronamer nu operaciju kastriranja naj lucidnijih muzičkih stvaralaca ove muzičkim genijem navejane zemlje, savršeno odgovarala i pristajala Ojstrahovoj sleđenoij, distanciranoj, Svesno mneutralizovanoj i objektiviranoj koncepciji uloge posrednika između proizvođača ·„krikova sveta i današnje koncertne publike, koja ima puno pravo da u tim pustošno samotnim krikovima prepozna svoje sopštvene, zadavljene, zaptivene, neispuštene, zadržane krikove ljudkosti.

Pavle Stefanović

ć

OJSTRAH

(; q