Књижевне новине

OT qa fahW-92%

osvajaju movi

rodovi; poslo Mabmdovoe pesme u Rlaslcizmu i pomanfizmu, posle eklipse figuralnip rodoya, zatvara se i eklip-

mriva priroda i predeo, |

%% poriretai, Na smyrćn Mdasičnog portreta (koji „jo IBIOR izgubio Svoj prestiž j zbog pojave {BiOgyh-

JC) swavršavia se era Higure, posle dvehiljadugodišnje iradicije. lnsičua? ea fiyuye? av

*

. Na vratima, ovog veka, na prozirmm, vazdušalim, jasno osvetljemim vratima impresionizma, pojavi se i figura, ali umanjena ili jedva vidljiya, izgubljena m pejzažu i podređemu ili otsuftm: u ehnleijeru, Onu, nam vrio često okreće leđa ili pokazuje profil ili zauzima skromno mesto u uglu slike, Za novim okruglim stolom stvaralaštva ede te ubuduće sa puno prava ma dostojanstvo i ljudi, i insekti, i svi štićenici Nojevop kovčega; i voće i ćveće i kamen i školjke i mebamizmi 1ı #šitatoe i mašime. Umesto anuđela-pobednika i čovehuvladaoca, čovcka koji friumluje, došao' je čovek priroda i čovek-mrtva priroda, ČoveR-simbol, kao jedma”od Karika univerzulnog, Velika zravnopravmobi, bez prava mu ičiju superiornost, okupljače ubuduće celohupnu prirodu pod sutc Jedme movc misaonosti, slične možda taoistichkoj, „Usamljeni Čoyekh" u „Jednom apsurdnom SVetw", „MmevvV:iuni posL prirode", mašao Je, movo, Bkhromno, sicruš mosio, da sec zadovolji „evidentnošću da” posto,i' MPomenimo zmača,jneo reči Merberta HMtida, veči NN veka, „da više nije potrebno uzimati samo anlropouiorine oblike, Misterija života „suviše Je velika, difuzna, kosmička, do bi se podredila ovaj ljudskoj 4aštini i egocen{ričnosti, Jedan deo mašeg živofa je nadljucsli*,

Međutim, u duši evropskog slikara, oslala je MH Dpotsyesli, duboko kao koren u kamenu, moslalgija zu Tigualnim, Naslede je Krv, a Kkry je erupcija. A ova crupcija, ovo opterećenje, ova Vasmnm i Dbihičku khomponemia Mvwroplianmina, ispoljiće »e više puta, možda i Deskonacno pu{au u snovima i razmnin oDlicimxyn mefamorfomza figaralnog, ili kao kap iz daleka, Wap sveže Krvi, Pojaviće se kao pDriviđenje, hao „Mubenovo priviđenje uv Sezanovim kbliRBaman, jav vizija Prometeja m Vam Gogovim očim:t u ekstazi, sa Gogenovim gostima, iz, Polinezijo ili sa povorkom MPikasovih bica iz Afrike. Pigura, 56 javljnm u smovimx sirealista, Sa Udlusičnim doslojanhtvom, Wu odeći simbola i metafora, pokrenuta deJjbtvom ecroličnih ili traumatičnih motiva, Ona se naročito javlja u snovima Pikasa, u njegovim MNlnsičarskim, epsRkim pričama ie mifologije i mitojogije XN. veka, JHIumanista, univerzalan duh, milic renesansnom ćčovekm MWoji sve zmpiu i sve možec, PiMkaso je možda. najdubijoe odan tradiciji, Njegova čežnja za, figaralnim i hnntropomorfnim „njegova ofvorema, averzija prema apsiraktuom, njegov teliki cikias ecrtoža i njegove skulpture, RkheramiRhe, stakla, muzaici, gvožđe, gravirc, sve govori o komfinuitetu, o reRapitulaciji čitave sredozemme teadicije, Menri Mur vidi čoveka kao proizvod opgan=– skog duha i Kkomstruktivnogp tela, jer „je sve, kako on kaže, m svetu ljudshe misli i inavemćije w izv\esnom gsmisimM orgamsko, m sve u Jjudsko, lizič pojavi | prirodnim organizmimit wopšto u izvesnom smisla konstruktivno. On smatra da je zadata umefnoskti da oflrije forme Koje dul oikriva, i đa svim formama da sBugestivnost živofa ili snagu Noja je skrivena u prirodnim fenomenima, Žermemn MRišie vidi čoveka wu sfablima, khorenjn i granama i drugim oblicima animacije,

Došli smo, isličući samo mekoliko zuaćajnijih yprimoera, govoreći veomxu površno i ukratko, do sa-” me granice, do samog ruba omec zavese iza Koje čovek, kao pretstava, simbol ili asocijacija, TOilporno isčezava. Na teoej gramici, koja nije određena ni w prosioru mi u vremenu (jer mmm „JOŠ mišta me govori da su ovaj veliki ciklus i ovw velika tradieija zaključeni) svršava sc zasad svet maših čula, naših opažaja, velika fikcija spoljne slike sveia.

Naše doba, međutim, naša, slarm Iivropa i ćiava mjena slvaralačka, građevina, BUOGaVa, se di mas sa novim stanjem, 58, movim pojmovima o stvar mosti. Sva mnaRka, islcaštva zasnovana, na mako, čwulmoj orijentaciji, našim mavikmma i mašem Yvaspilanju wu slivarima slikarstva, zaustavljaju Se pred koprenom nejasne, nove slike o prirodi, Nanučnici su svesni, kaže MNinkoln Barnet, „zabrinjavajuće ogsraničenosti čovekovih čula i činjenice da ie ljudgko oko ogetljiva samo za usko polje vraćenja između crvenog i ljubičasto“ što prefstavlja vw odnosu :L colokupan zbir zračenja veoma mali deo. Nemodnan da sc služi metuaforama i oružjem dđeskripcija, mi nika raspolaže svojim matematičkim arsenalom, ovim čulom dulba, ali jezikom i znacima sporazumevanja Yezervisanim samo za posvećene, Ovaj jezik, razume se, mije „jezik umetnosii. Nauka i umetnosf, bila su oduvek i ostaće samo dva, paralelna pnfta, dva različita puta. Mieđutim, og kako posloji, umeinost je uvek izražavala duh svog vremena. Ww mjoj je sinteza celokupne muisnaome gračecvYvinc svake epobe, TI maše dobDa, đoba atomzn i moslalgije za zvezdama, velk- m Kome je čovek siekao čak i Nrila, napusta površinu ovog svclia, da svel ugleda sam mebeskih viskina, Ogroman, sagledamn

kroz move oblake meznanja, i wu sveflosti movih saraanja, svel jc yposliuo dvosmislem, ogroman i YWoDma mali istovremeno, zalvorem,

ao i svaki poje-

i 5

dinac, u akoyve svoje meprobojue površine, u ohove

vgraničemih čula, Mukliaov i Njutnov svel, postali su Ajnštajnoyv svet, a realnost, našeg veka poslala Je realnost apstrakhfni dedukeija, 'Frećoj piowtor= noj dimemziji priključena je četvrta dimohzija, dimenziJja vremenh, mjsao preho koje „Je ovaj majveči maučnik možda svih vremema, s&fvorio liku %•

jedinstveno, struktuvi wvefa, Ali ova, tekovina ĐA-.

uhe, prizna,e sam Ajnštajn, „kupljena, je Do cenu sadržajne praznine", Jer mjena lika nema više mesta u slikama umačih čula i w ichovini mašeg iskustva,

Novi svet počiva, na slici koja se više ne vidi golim očima, To je svet hoji se ubuduće začimje i gvadi u našem duhu, On se više mne gzašnivm, ma spoljnoj euwlnosti, već na, realnosti Mhojm ditira, maša, potsvesi, Na scemi se više ne malaze mi pretslaye, ni događaji, mi bilo kakve figuralne nsovciJacije, već osećajmi, misaomi, pociski poredak ili haos, osećajna, misaoma elstazu pred relanjem Doda ili oblika, čije NWombimacije ili ı sticaji „be ikakvog mofaforičmog prizvuka, jzazivaju bamo

prisustvo, sumo egzistencijn tih prefsltava u mašem

duhu, Izgleda da je prvi slikar jedne apstruhtme slikc bio MPikabia, Ali njen otac, mjen rodonačtelmik je svakako Jjiandinski, Pomenimo reči Valdemara Džordža d Jiandinski donosi elhstazu Azije i da Je glasnik Azije, Om je još 1910 godine objavio m svojoj Muvjizi „O spiritualnom mw ume{mosti" da, se nalazimo pred jedmom od velikih rađajućih epoha, koje umetoeika, vode ka unutrašnjim pojrebama, Potrebna mam Je forma umetnosti me više za oči, već za dušu, me geometriske konstrukcije, već meočekivame fopPme Nooje proizlaze, mevidljive, ic slike, sa platna. Ove skrivene konstrukcije mogu bifi sastavljene od oblika mnaizgleq pyroizvoljnih, bez vidljive povezanosti, Ali spoljno otsustvo ove povezanosij je znak njenog mwnutrašnjeg: prisustva, U tome je, kažc Ramdinski, slikarski poredak Dudućnosfti Sezanoy svel oDJiće, hupe i cilindra, mjegovn klasičarska analiza, oblika w spoljnjem {rodimemnzionalmom svebu, u prirođi, preveli su Melonej, Hrak "i Pikaso na cereDralni kubizam i nametnuli slici geowielriski poredak, A iz Kkwubizma, oslobudenog figurhjme sadržine, nastala, je geometriska npstrakcija, koju mnajbolio reproezemtuje čistamac i „kalvinisfa* Momdyvrian. Tako je frodimemzionalni potedalr Rubizma, (mjegove slere, kupe i cijimdri) dovedem wu dvodimeoemzionalni svet Kruga, iromgla i čeftvorougla, u powršinsku geomelriju šema i riftmičkib odnoga, (icometrička apsitrakeija isključuje sve Wetalje i suptilnosti, Ona teži da sprovede potpumo određemi i neđvosmislemi povedak zasnovam ma odmosirna, čistih ili prigušenih ionova, na lirici apsolutnog, On 1raži vezu sa 880vremenomn arhiteliturom w Mojoj mnnlazi svoje pravo i' veliko niočišle i svoju svvMu zidnme dekoracije, Njena puvezija Jc poezija moderno arhitekture,

_ U apstraktnom &slikarstvm zhnvlađdao je polpauni mir, Yelika, unutrašnja tišina. Sivorem Je svet obliRa, ritmova i boja hroz koje se više me vide i ne čuju ni ljgadi, ni plice, ni vele, mi cveće, U tom menaskfanjenoni svcCfu nema više čak ni svrgmutil bogova, } m toj tišini stvaranja, čuje se možda još jedino glas novorođemog, mečujni wlas koji odaje poreklo dubovnog, Glas koji razume, moždi, majbolje, kolevka, spiritualnog: staložena, Ayvija, Azija koja se danas ioliko pribiižila mznemirenoj i bremenito, Ivropi,

U jednom Mčlankmwm web,avljenom medavno u Brislu, slikar Andre Masom ispoveda svo,e divljenje prema wmefxnosti dalekog istoka i svoj pokuša, da se uvede u duh himeskhog slikarstva. Između osfalog čitao jo i jedno Nlasično delo „Zen wu viteškoj vestini strelca“ Koje mn je pomoglo da razume zašto je unutrašnja, dđispozicija, slikara 54 daleko jstokwm, skoPo mr ristupačma, U praktikovanju zen m Streljamju „MEOmy učenik, posle dugog učenia, ioliko je apsoyBovan i koncepirisan da stiže ma,jzad. ma, prag „umetuosti bez umetnosti“, tulko da *e majzad luk služi strelecem #2 me obrnuto. Isto to, Saže Mason, biva i sm slikavyem, Nhoga obuzima, „elan života“, Za, slikara, Azije prostor mije mi spoljni ni unutrašnji, om „je igra eneYgije, čisto „pojavljivanje“, On se me da odrediti, Mineski slikar kome je pojam beskonačnosti iamilijaram, kida Kkomopce prostora i stabilnosti prema „olvorcmom“. On se odaje nauci i razmišljanja i mnemx primera da jedan eminentni slikar um Jiini nije Dio istovremeno i vćliki mudđrac i esleim Rhaligraf. /asad Je rano, masfavlja Masom, ocemiti značaj umeimosfi {usa i Maligvafije va. delo maših mladih sliKWara. Ali interesovanje počinje, .| me samo Rod slikara move generacije. Pollonistvo prema Africi završilo se i sada se oči oluećn prema civilizacijama mam,e vudimenfarnim, Prisustvujemo ponovnom divljen,u impresivnistima, i njihovoj ljubavi za djapa”ske estampe, Točak se okreće prema pilkfuralnosti, prema Sve{losti, posle ćoitdeset godina jedne wmelnosti Woja, prema Masonu, mije bila pikturalna,

kd

1 poezija, pocetka ı gromelrije Rkhao da evolurtra ka poeziji senzibilnosii, ha, eksltazi i hkhoncemiraci,ji, ka lipskoj apstakeciji. Tivađraft, khrug i Trougao rasplinjuje se u mrlje, sare i diagrame, Vejika, slroga i Čista početna slova lafinske azbuke, misterija iuwićijala, preobražava še u senzibilni,' mc-

žvnevroznosti, akiu ishaziyanja

POVODOM GOSTOVANJA FRANCUSKOG UMETNIKA

Jedan dim još, Jednu čašu...

mnrodnihec; Jos preciznije, da li

'tiji i

tišina, i y •

\

vešfi ill, ispisamj, uvek misteriozmi, vulopis, Siroga „lMalvinjstička* i „purilanska” umefnost jasnih i ofsečnih oblika, lišema svih uk»asa i slučajnosti emocije m umetnost amorfue, početne, embriomalne i ncodređeme mrlje, ? ___„Hizvesmi savremeni mmetnici, Raže Hid, pomašaju Se kao deca, počimjući sa šaranjem, sve (olč še izvuku jednu formu profotipu, U djagramim:ı dece mogu še mači mnogi prototipoyvi savremenog slikarstva, Tipično delo Poloka (čija smo platna imali prilike ea, vidimo na izložbi suvremeone imel= nosti RAĐ) pokazuju Baranje iz kogn nastaje „jedam osmovani diagram, čija grafička vitalnost puoslaje privalčna, kao šl{o jo privlačnu, MNineska kaligra1ija. Među savremenim umef{nicima u MdJapanu po stoji jedan pokret zasnovan na gradacijaman koje stikari izvlače iz orijentalnog piktograma, dok eyropshi umetnici, koji stvaruju delm gzasnmovm,, na senzibilnosti mulje i poteza stvaraju grafološki m:iterijal iz kog se čita njihov Kayjakter, Ovo iorme, kaže dalje Mtid, izvlače se iz izvora koji se nalazi ispod površime svesti, Umetnik polazi iz jedme misteriozno pozadine Roju priprema aufomatski, šarujući po podlozi... da se mujzad pojavi sa, slikom, čije mu je poreklo ili značenje neobjašnjivo, ali kodjm je, međutim! zm mjega zmačnajna i distinjla, neophodna ao prisustvo le slike. Ova slika, zakljačuje MKid, pruža Ve muogućčnosti za lumačenje i sačuvaće svo,e prisustvo sve dok mne pokušano da de prevedemo na koukyrefne izraze,

. Naveo sam reči jednog Velikog slikara i jedTog eminemtnog 'estete, reči Woje govore Yecomn mmogo o sBlam,ju i orijentaciji u. savrememoj umci„nosti, maročito w mladoj goneraciji., Ni Mason ni Kid ne zaključuju mnišia #z, ove pojavc, ali podvlaie pogled na Aziju i ma spicitualme veze koje e, možda, uspos{ayvljaju između dya Rhonfinenmta, Rano je, razumo sc, da se bilo ta zaključi, a Još „Je manje moguće dam sc pretpostavi dm MOyropa zajsta polazi novim pufcm, putem senzibilnosfti, mudrosti i sfaloženoti, pufem sfaloženosti miatfterinske Azije, koja Jo već više od dve hiljade godina, bila Y\ernam, jednoj etici, A a etika, čiji su mofivi ZM nas nepristupačni (jer mi više nismo Azvijafi) olNriva mam se samo u fragmeniima, u oskudnim iskram:u etidih misli Rkoje iz velike daljine, posredno, preko drugih jezika, dolaze do mnušeg uba. Nama, slikarima, pozmat je respekt Moji Kineski ili japanski slikar ima pyremm materijalu, mjegov pobožanm i staložen odmog premsm plemenifoj Narduševnom {ušu, mjihova meizreciva Moncentracijm i ozbiljnosb wu poslu, njihova odgovornost i mežnosft »w Sve to dodirnu. Njihovo „milosrđe za. stvari" ako kažu dJapamci, Ako! evyopski slikar zaista, sasluša &ve Ovce poruke, otkrije njihov smiBao i prevede ih nm duboke i plemenite strune eyvropskog humanizma, onda će naći i u rizniei maše stare MKvrope i čulo sluha, i čulo vida za, one in5piYisanc reči Moje jedam slikar iz BSopoćann, jedan Vam AjE, ili jedam Đorđene ili jedan Greko ili jedan Sezan ili van Gog i ioliki prethodni i proći umisn dokra,ja izrazili i koje mi nismo potpuno nzumeli., U tom slučajn figura može opef zauzeli svoje upražmjeno muesio, odnosno mueslo koje jo Be OSporavan,

Ovo ofsustvo čeveka je w svakom slučaju prividno. Jer jza svakop dela sioji ustvari samo čovek. Jsčeznuvši sa, slike, on Je prisutan Tı slikaru. T ovaj humanizam, od koga se Mvyropa mije rastala, prevagnuo je, možda samo frenufno, premxn glorifiknciji duha na račum glorilikacije tela, Isčezmuvši kao slika, čovek je ostavio prazninu Moja, „Je ispunjenn sadržinom drugog dela njegovog bića. A ta sadržina Koja mam se čini preterano mova, uverava mas sve Više, ukoliko se više obaziremo na, izvore, da je ustvari večna, Oma se već nasla, Kao što smo viđeli, na vrafima panfteizmn i spiriimalnosti. I pogled Moji mlađi slikai upravijiLju premn Aziji, samo je želja za lekcijom, A izgleda ia, Iekoija, ako se sasluša do kraja, treDiu da vrafi slikarstvu, um maručje duhnm, i felo, da bi budući čovek, uzdižući se sve viMce, mogao dmn primi mnajnoviji dar ecvolucije, svoje šesto čulo, za Kojim toliko čezme,

*

Ovim polkusajem da, se sagleda, sa-

mo osnovma nif, osnovna, struja · maticn savremene vwme{nosfi, nije iscrpljena maša

tema, U maše doba postoji velika mesloga, Yelika svađu slika, svađa između figuralnog i meliguralnog, između geometriske i lirske apsirakcije, između avangarde i onf{formizma, između stalne revolucije i težnje vm sfilom i evolucijom. Govoreći o slikarsko, avangardi, o matici i vr{ilogu maše vremena, mismo uopšle movorili o fihim Yodama. Ne zaboravimo da sm naši veliki savremenici, pored Mondtriana, i Ruo i Deren i Šagal, Lezer, Lol, Utrilo i Tamajo, RMokoškw i toliki drugi slikari, ubeđeni u meophodnost figuralnog. I ne zabornvYvimo ni jednog fremufha da maše doba mije našlo svojn dašu i da mec vidi i me poznaje svoju pravu slika, Đosadašnja, slika naše umef{nosfi, kao i uvek u sndašmjići., umnogome je delo Navcisa. "Pu sliki može stvoriti samo budući čovek, wu našoj definitiynoj ofsufnosti, 'kaq pošlo irube mastane vecjiika ; ; e e

| ? Pa

LL |

žnu dušu večmog Yvileza Bervam

Mao KrhWha, tanana, osobito o setljiiva biljka, ona Nhoja' potreDbouje socijalni i MNulturni Klima meko naročite melote i pažnnje, MJnožda i mežnosti, „a svakako mnogo, mnogo Drižljivosti, hou= eortni pevač, jedan maročili ogra nak, jedua rayviteilna specijaliza eija vokalne umetnosti, nijo se mupgao formirati ni održati u na šoj domaćoj, nešto malo možda i surovoj, vazdašmjim Košavamiv briganoj duhovnoj sredini. Jo-.· Uro, u edu! Ne moramo biti o8O0Dito prefimjeni, eterični, prowračni: ima'i drugih vrednota i lepota, života, ima ih i u mrgodmoj, mapregnntoj, navalnoj muskulaturi drauškvenog mentaliteta Rkhoji se rve i boči da izbori O» hnOVnoO, — 3hI6b, postelju, krov — i onda tih drugih lepota ma ša Nulturma „atmosfera“ svaka Ro ima. Ali, imajnći stoglave hkhorpuse simionijskih orkcstara, imnjući masivne i masovne vredmofte muzičkog života — operske ubtanove, — mi memamo koncert mih pevaća, Jedan jedini Whoji dje 'mao svih subjehktivnih uslova da to postane i bude, Vladimir MWtiužđak (fini zagrebačNi, hwvatski, jugoslovenski pevač), morao se sviti pod sLkut opere, obući Nhostim, izvežbati mimiku i gesti Rkulaciju glumca, da bi potvrdio, sankcionisao onaj majsforluk, omu g#lvarajačkn stihijn Woja, re«imo, •klaftantno izbija iz miewove famozne interpretacije slcof, janđanske balade o WKdvardu, i to baš iz dramski mijansiranog sedmostrukog refrena („O muajRo, majko!“) ovo turobne, psiho analitički kompleksne Leveove pesme, uzete osetljivo i znalački iz čuvene Tiordorove zbirke „Glasovi naroda u pesmama.

Tito, 5ad nedavno. Francuzi 509, usred svog Brca-Pariza, nimalo Ronvencionalno „nego baš iskre mo, odaji priznanje mnašoj, Beogradskoj operi, dakle našoj ko lehktivističkoj misaomosti i OSCćajnosti, što znnči da su poBvVedočilj smisao i razjumevivn,o #4, mešfto Što nije po pifmarnoj pre dispoziciji baš sagvim mjihovo i njim svojstveno; a& mi, ovdc u Beogradu, nismo umeli olvorili siph i duh pred jedmim osobito francuskim vafimmanom vokalne umetnosti, kada, je francuski koncertni pevač, Žerar Suzej dao veče solo — esme, nemačkog (Rubertovogy „Yi“ i fradcuske, nedostižne ( a kamoli prevhžiđene) melodije laga, pračemog harmonijamn RklaviYya, Bilo je t0 visoko umefimničko veče imyrsmos kamernog .pevača Suzej-n polu prazno, i mene, poklonika majsuptilnijih i mnajplemepitijib vibracija francuske muzike (stva ralaštva i stvaalačkog izvođenja — imumačenja)}, zbog ioga je

DERio stid, Alko nćmoa nikog ko

i zbog tog takvog slanja stvari 1 zbog tog poluaprazuog događaja bio više, kriv, ja mzimam Krivicu Da sebe, i onda o tome — MDasta, basfa! i :-

Neću govoriti o pojedinačnim myojstvima instrumenia u koji

„Svira“ oyaj -— pevač: o lirskom baritonu Noji ne potrebuje posed glasime, jer se ne bavi devačinom mego unmekmošću fiana> nog mođelovanja vokalne iraze, ispunjene uzbudljivošću višestra mog i višestrakoy smisla. Nije od osobite važnosti mi temlrizacioni prelaz Suzej-evop baritonalaog: awftizma u sferm tenoskog, kada se {aj sonorni, pre Rrasmo obdelani glas bavi no gde na vrhovima svog prirod nog registra, Prosuo bih radije hrpicu ečemiem o Mkupocenim pesmenim minijaturama čiju Je spiritaalnu čap ovaj totalno Iram euski nmetnik dozvao,

Njegoy početak je čista, apso lutna homofonija „jednoglasma i nepraćena melodijska sirultura, Gijom d Moašo (Guillaume de Mlacbault), apogeja i Bintezn šlayv mog perioda muzičke istorije, poznatog pod imenom „Ars noYa“, NIV vek Francuske koja grede eposi Henesanse. Neko će pomisliti da je ta gola melodija, pafinirana šestostarkom pyrevla Rhom stoleća, gradivo neupotreb ljivo -— izvan muzičko muzeja, A nije tako, kada umetnik evoti ra, Nekoliko trenutaka živimo duhovno Kao. da smo u Rhostimu mi koji se we može lako mi mno go Koji pozorišni umetnik, glićmac, priviknuti. Negde daleko, mu sevevo-zapadu, pre JVosovske bitke, jedan pesnik i muzičar, dva umefnička bića u jednom li eu, iočio je, kroz Melujava osećanja jeduog blagog i mirnog melodijskog vala, svoj pogled na svet i Život. Veza je daleln ali mnijo prekinuta, i mi, pra-pra= prannuci tog glasa nnše majkeeivilizncije, prepoznajemo u tom „pogledu ma svet“ prigušeni žubor sopstvenih žudnji, ~

Od XVJI-og voka počinje cve= tanje te nekad „gole“, same pe smo m novom vidu, Ona ic sad odevena, praćena polkrefljivim basom, Koji se swiračeno bobeležava ciframa ,i može nam danas izgleđati čudwo koliko sm Mmerodnu dva uzroka fom procva fu: dovoljno saspeeli smisao za simultane („verfikalve“) odnoWe međn tonovimn muijdrigalskih (bo lifono već raslabljemih) Neonta punktskih linija i naglo usavrčavanje lautinog svrećnijet insfru menia — #juuparnika, MWlavsena, Iz tog prevrata ma pu{u rađumjua solo — pesme 8 Klavirom Žerar Muzeji priziva Jedmog ano nimnog anautova, i mi BM nepri mefno wWlizili u galmntnu lirikwu Mećenfa. Odmuh zatim, jednu od onih vecitufivnil. maija Moje e T.ili, u svojim mitolokkim •9DeČrama, sa vadwrcdmim Wuhom ~ a tremolirajuću polresnost Rasino vih slihovm ma ušmamu fragetki mie šammelc, majstorski |umeu prevoiliti a jezik muzike. I za

fim, — laki skok u NVIHII vek:

— Niimna suneu iz slavnog Ttamio-OvOg baleta” „Galamfna Jndi ja". A. čim su ta .dva aista fram euski eloegantem marušenja jbio rije solo-pesme puoptekhla, mladi Mrancuski pevač pristupa aktu

djeanog evvopSskoy, dakle kultur= NO-ISivTFask „edGuistveMmug Dpatro MMZMA: om peva Mmlsta, munje do osam Šuočruyvi!n pesamu, šBuberi Je, razume se, tvorac ovog na,jantuimuijez 1 NuJiamamijJeg meću Mamehnmim oDdlicimia muziđe; Ta, DOI, Rratkovidi ı BsirasWO Tra #ično Wratkdvoekt Hella 1teučiJMi Je btuD, Obnovpo Je staD 40 Melnackog „lida, Jedme izra mito romaniućarske, Kkonfesionalno isHrocme i GGDINHSHIL eIotiVno MIUZAČNEC YVYSUĆI IJ mneupurcdiyi oOBseuJIVAC zad. vagskuoliki zvučmi i UmII ZOmoP prirode (o, DOfočićarı Veftrićb uo JJuninva, i OIUJe) nu iWMforiskom „e. ećlu jedne ocdtne povorke aunova m kojoj rugpozuajemo diskove ı glasove „umanau, WMramšsa, MHuga Volfa, HWiharda Btrausa, Gustava MR, lera, Maksu Megera, Al, — i {u je oma sirmu Moja me primorava, da jeauuwu zamocerku preolyrazimiı u zadiVIJEMO prizmajle +— iranu bio, melodija (kaho {amo ZOVU vokalnu Mompoziciju za „jedan gins, praćen sobnim zamenikom ovrkegtra, Miav}rom) me samo da Jo mu#ieko-iscoriski pamdan „li da“, nego do i punovažna, YiayYynopravni, melodijshi i havmmon–ski wusvim ošobDena, omim umnu-

de ou, dosta, Jedino za, one dru

štvene slojeve mjegovog mahodiL Reji umeju razWiovati i deliti

današnju alžirshu politiku vlade

*

tarn,jim svojim ftrepetom sasvim .

odelta i specifično framvuski aromuatizovauwa Rvaiitativnamn pava lela, nemačko, gsolo-pesmi, U uj francuskoj priznici lepoto, sin da, uvek pravo mere, apolinij»ki kristalnog wkusa i fluidno ordmnhovljenog tona defiluje twkode dedna časna i prekrasna, povorka: Rarl Gumno, Sen-Bang, Becza?, MiAmk, Mduar Nalo, Himaniel sa brice, Anri Dipark, Krmst Šoson, Gabriel More, Klod Debisi, Moris Ravel, Mioran Rmit, Alber Musel, Darius Mijo.,. A iz ćitave fe blistave Ravalkade kom pozitoa nenadmašsne francuske solo-pesme Žerar Buzej je za svoj beogradsii program odabrao Jedino Moorea i MHavela!

Četiri „melodije“ M'otea! Staje me napora da Be mzdržim od wu buđene najezde misli „asocijacija, zagrcnutoy olpokiljan,a #ihvalnosti tom povučenom, fihom besprimerno skromnom čovehu, od 24-fe naovamo maćutalgom JM'oTeu, a, 06VeP one muogobrojne, ozarene, neispoljayane pa možda i nmeizrecive trenutke sreće i ufehe, unutarnje evazije iz svcta zlobe, pakosti, silne demonije u naprsin {ilistarshke žudi, za VO ono menaplativo duševno dobro lkojim „je iihano poškropio hilja de rođemih, mulhama mamenjenih, da, Miljade, hiljade, svugde

gde je duša pesme ireperila, iz vijala se u zrak, kao playvićastidim ir izbe ćutljivog pruvednika.

Da li je, zbilja, la, sejač utehe, taj poznoromantićni restauraftoyr holenskog duha (kako za djc 1u mačio Šarl WeRklen), laj buaržoaski paftriclle . jedne Mmorne, muark-žuavelijanske vezigmaćije, taj ozvučeni BSemeka u epohi vn= kpadania ijedne klasne vladavine, —vsamo A rancuze, #VYOJe 3u, mjegove zemlje od večne i VO ljuaske ljepote {moralne Icpote) one suprouzanske vernosti Jegen darac „starogvrčkePenelope, žene Odisejeve, o kojoj je cm, taj maj Yiše francuski Rompozifop i svih (pored MDiparkh; i Melisid), još 1910. godine, malo pred purvi Bvetski raf, načinio tročinu „,liv ku dramu* (opera) mcuUporcdivoe' lepofe, Ili je on, faj znmstareli, prevaziđeni, majtrancuskiji (memogućeg li superlajliva!l, Gabricl More, toliko sličan starim m.t.istorima srednjeg veka i ioliho čovek svojr vremena, toliko bli vak dJ)iparku i Mebisiu Roiiho ı Gijom dad Mašom (pn jednom Tinom opažanju čene Đimecemild) –—- pozvan da „očaravajućom ar beskom svoje melodije MDbudi uspavani eho grezorijamnskijn id tilena* (Dimemil) n svcimiu &Vil potomaka jedne jedinsfivene čivilizaci,e na onom razuđepDom po Iuostryu velikog azijskog Nomtinenta koje se zove Mwvropa? Nadizad, francuski povač Žerar Suzej prizvao je ovog polupraznog boogradskog Namermuziččkhoz večera bolnu, smešmu iiu-

Zdenko Kalin; Zenmshi akt (detalj),

Tesovog „jedan Havelov pesmenmi trolist na stihove pesniku Pol Morannp, jednu opojnu i ozureni ludost ismejane i diskvialilkova ne vrline doživotnc vernmokti ČOvekove shvaćenim, strasno praosećanim i pristrasno prigrljemim idealima. Za romamtičnom i epskom pesmom iskrsavm u ovom poslednjem opusu, u ovo, iabu dovoj pesmi MRavclovo,, bezumnu mudrost Don Mihotova zdravica radosti „jedimom smislu i cilju njegove uzaladne, prolazme i samoziboruvne wnwnakreonliko, Pevač je to stilizovap akceniimua rastrganoz, zvomkog „jecajućeg smeha, a faj smeh „ic nekoliko časaka Nypužio, lebdeo, kao olkinuti, opali suhi lisf, dyoramom, Da 5C FAZIKRO e

Mmaumo prekrasnu poeziju: {ioliko antologije, i dve poslednje,

Mišićeva i Mihizova, o tome sve doče,

No, Ko de KBhomponovao i-Milenkovu „Brigu materi? Ho Disovu „Možda spava“, ko Lazinu „Među javom ı med snom“? Plememnifun Drazdu je po vukao 'Pajčević, Dušan Hadic „je Brasno ozvačio Vaska Popu, Dra

dim Gostuški je uhvatio zlatnu žiću Đurime Nafifrene „doš...“.

Pavle Stefanović

Pablo

Patiz, aprila

Tyalerija, Luiz—Leti, gde je izloženo oko pedeset najnovijih radova Pabla Pikasa, puna je sveta kao da je u pitanju hodočašće. 'Pa dela velikog slikara uglavnom su rađena na temu »Atelje, poznata po iome što su ma njima stvari pretfstavljene iz raznovrsnih uglova, a takođe i u različitoj rasveti. Ali, i pored velikog zna čaja koji' se pridaje izložbi, ona je izazvala oprečne komenfare, u prvom redu kod izvesnog dela gledalaca, Stoga je i razumljivo što jc PiRkaso i ovog puta bonovio već često wečenu misao da mnogi uvek ne razumeju (ili ne osećaju) takozvanu modseun mu umetnost. To oni misu u stanju jer nisu naučili da posmatraju slike, da shvalaju poeziju boja koju one sadrže, da uoče život, oblika i ritma. Izvestan deg publike to ne može da postigne, jer ne zna, kako ističe španski majstor, da je umefnost tranmspozicija ij aluzija. Publika smatra da ijc sasvim. normalno što šumovi „mora i šaptanja šume nisu proeistavijena na grub način „u „jednom. muzičkom ..delu, e dgovarajućim, spretno korišćenim zvucima. Međutim, ta ista pliblika istovremeno ne prihvata da joj. slikarstvo na dsti način •«prikaže odgovarajuće ekvivalenfe prirode — oblike i boju, već zahteva što verniju kopiju. Za nju je stvarmosi opštepoznata činjenica, kao što jo To pojam lepoga i ružnoga. Atelje slikara, kaže Pikaso, mora da bude laboratorija. "Tu sć& nc di po instinktu, već se*izmišlja, stvara. Slikarstvo je igra duha.

Za Pikasa 'igra, duha« oličena u. mašti, stvaranju, -i izmišljahju.' Bez toga, umeftničko delo ne može da postoji. Zato je sve i dozvoljeno u plastičnoj transpoziciji, pod uslovom da je rezultat jasan, shvatiljiv, razumljiv. sa

Pikaso sve šio vidi fransponuje svojim sopstvenim izazima, kao što su o činile njegove pretoeče. počev od pećinskih ljudi. ali publika ocenjuje umetničko delo na način koji ona izabere, i koji je njoj shvatljiv. Ona 80iovo uvek zahteva da se stvarmost ne oskrnmavljuje, da se od lepote, kakvu ona shvata, mišta ne otkida, kao što ne želi da joj se bilo šta dodaje.

— Originalnosti Pikasa i još nekolicine njegovih. savremenika, — kažu kKritič ri, — pripada, ustvari, dužnos tda dokažu da opštepriznafi umetnički dzraži nisu a#ece vrednostii od novih izraza kojima se jedan, savre~

185

Pikasa

meni stvaralac izražava sni šta manje iskrenosti, poštovanja &tvarnoga i ljudskog smisla nego Rafael i Kurbe.

— Ja sam u švoju mrivu brirodu stavio vezicu mladog luka, —o / |rekao je Tim povodom Pikaso. — Pa dobro, kad sam slavio mladi luk, ja onda sve činim da moje platno na njega miriše. Zatim je istakao:

— Ja držim do sličnosti, ali mnogo dublje sličnosti, realnije od stvarnosti, ŠiUO ponekad može odvesti i u nostvarno. Tako ja i shvatam, ustvari, madrealizam, ali su lu reč drugi izvitopetili. Poznati Žorž Beson kao je: •

— Ne treba umetnik da Čini ustupke, već publika fre ba da nauči da gleda i DOsmatra, kao što uči da čita i piše. Stoga ce i nesklad između umetnosti i publike ne slati onoga dana kad se Čadenova »Džezva« meće više smatrati za lipičnu džezvu, i kada nijedan drugi zakom -—izuzev nutinskih pravila —* neče &prečavati. Pikase da #& isto vreme prikazuje profil i lice, ako takva transpozicija treba da otkrije karakter i maglasi individualnost.

Tako shvaćena, Pikasova umetnosti. postaće jasna i da~

· pariski kritičar tim u vezi rc~

ZDENKO K

(Nastavak sa prve sirane)

»Možda malo čudno zvUči — mprimetio' je u razgovoru Zdenko Kalin -— đa me još posebno privlači rad na portretima. Oni danas nisu u modi. Čak su u Ssuprofnosti s njom. No, bez obzita na to, meni leži intimno vajarstvo, i zalo ću še još ·više posvetiti porftretnoi bla stici«. uda

Ovo Kualinovo. opredeljenje za portrete nije beznačajno. Jer, on u porietnoj plastici nastojida što vernije prenese izraze duševnosti lica da doštigne psihološku iz · ražajnost. „Naročitonu njemu dragom dečjem portretu našloji da oživotvori duševni izraz mladog bića, koje dispoljava niz tipičnih cria, a.

istovremeno i pnve lragoye mlade indiviđualnosti, Mišljenja o savremenim strujanjima u umetničkom svetu i o njihovom uticaju. | »Nema sumnje -— odgovorio je Zdenko Kalin da svi novi pogledi na slulp luvu utiču na umelnike, Zato i realističke stvari irpe u= licaj modernizma. „Je, da se lakše shvatimo >—- ne» kada se, na primer, u vajar= sivu nije poklanjala pažrija perforaciji figure. Danas so na io posebno gleda. Tu su ostvareni novi pogledi. Međduiim, na drugoj strani, pod ovim našim suncem nema ·više skoro ničeg novog u umetnosti, pa čak ni u formi. Ukdliko čovek ne može da izrazi svoja osećanja Uu

\ O ODN 2 JOAN a a vy ie oy, Pe ikiny2 39,4

~ Pismoviž Pariza

Zdenko Malin: Detalj sa spomenika kod |

ukras Ljubljane.

leko. vernija, humanija nego slike u kakvom devojačkom albumu, * Me -— TI zalio. neka prestanu da nam dosađuju s pričama · o poštovanju čovekovog lika i konvencionalne anatomije! — ·puzvikuje . kritičar. — Zar'i sam Rubens nije ponekad bio blizu transformacije nekih svojih dela!

Drugi jedan kritičar, pokilonik Pikasove umetnosti, u SVom članku prekoreva Francuze šlo postevljaju nepotrebno pitanje: Šta je Pikaso — {abrikant monstruma ili antihrist?

Kritičar sam odgovara:

— Ja malo poznajem Pikasa, ali dpak dovoljno da umem da cenim njegovu dobrotu, jednostavnost, velikodušnost i·— hrabrost. To &u odiike koje ovog velikog umetnika čine dobrodušnim čovekom,

Odavno sam mogao da se uverim. koliko je on srdaščan, živahoem, sav u w&tvara– lačkoj groznici, lišen &vega nčpotrebnog i, što je naročito važno, veoma malo »Veliki učitelje a mnogo više običan čovek. Olkrio sam 1ıi njemu nemirno biće, mnogo osetljivije nego što se to da na prvi pogled nazreti, On je neprijatelj svega što kom plikuje živof, možda pomo lo tužan zbog ove naše &va-– ikidašnjice, spreman da ođlo ži za mnogo kasnije ono Što je nameravao danas da Uuradi, Kađ je već reč o Pikesu, o ljudima koji ga vole i ısdo gledaju i o onima koji ga me shtavaju, pomenimo još jednu činjenicu. U pitamju je'knjiga o njegovom Žživoflu. koju je pod maslovom »Porireti i uspomene: objavio Haim .Sabartes, veliki španski romanopisac, jnftiman drug čuvenog slikara. Kritika je povoljno ocenila ovu romansiranu biografiju. Jer, Sebattes je prikazao Pikasa u svoj njegovoj moralnoj čištoli, kako mekada, dok je živeo u Batceloni, iako i sada, u Parizu, gde je pobegao ispred PFrankovog {ierora. On je uvek čovek, jedan od naših, i had je u kuhinji, gde priprema čaj, ili u bašti u kojoj se odmara na suncu, u Malani među prijateljima, na ulici među svetom. .,; of Sabartesov” Pikaso, ističu kritičari, — 1o je, čovek ioji ne siluje sudbinu, već oduševljeni umetnik, ponesen jarkin plamenom &sVODje mašte... A. M.

ALI

Yealističkom delu, „onda se poslužuje pštrakecijom. šio i se mene tiče, nikada ne mogu otići dalje od liričnosti, od mealizma, Imače, Volim sve grane vajanstva, ali pod jednim uslovom; koji se zo” ve kvalitel«. a auv Jedan od najpoznatijih, ali” istovremeno veoma skroman

i lih ljubljanski vajar Zdem

ko Kalin svakoga dana ipo

odne po pel do Šest čašO”. OBadLN Von. alelieu tel 'Tivolia, ispod Rožnika. 'Kroz dve godine njegovih 20 va-. jarskih dele pojaviće se nš portalu ZBradn Narodne skupštine Slovenije. Biče io čitava zbirka irogodišnjeg Kalinovog ploda, vajarski vić

KO

|O

Relja Alanasije

\

Ye li