Књижевне новине

KRITIKA,

-

GRAD KAO L I SUDBIN)?

Pr

fBAV.

· Juš Kozak: „Rodno mesto“, izdanje Nolit“, Beograd; prevod

i pogovor Đuze Radovića

Ođarbst i ljubav prema rodnom gradu bio je onaj plodotvorni potsticaj koji je pripovedačkom delu Juša Kozaka doneo najlepše i najprisnije stranice. Gradovi su oduvek imali svoje barđe i pesnike; mnogi pesnici ne bi možda ni postojali niti stekli to ime da nije bilo građa koji ih je iznedrio, grlio, gnječio, gazio, koji ih je nadahnuo gnevom, pobunom i dobrotom. U gradu Dablinu, u viziji Džemsa Džojsa, nastanio se čitav svet, gradu, njegovim „čudima i strahotama, divio se Majakovski; beskrajni, opaki, neđostižni Njujork ostao bi mučna i mračna zagonetka da nije Džon Dos Pasoso-

ii ee ae ana aff agala aaa di Sta »STECI ČE MIR I ONA SRCA koja su Život bezbroj puta proklela i u kojima se i Krv stvrdnula. Počivaće u pe'sku i nesrećno srce i srce prepređeno, verno srce | srce puno očajanja, ođano srce i srce _puno mržnje, samoljubivo srce i srce puno zavisti, srce bolno ođ samog sebe i opet Đuno plama, srce koje nikad - . nije poznalo sebe, ali koje je · strasno verovalo u Žživof« (Juš Rozak; »Rodno mesto). la aaa ta tedi lee atp ly taa vih romana. Svaki građ ima toliko lica koliko ga pesnika posmalra. Gradovi rastu ; manjaju se (tamo gJe smo, pre n»koliko god:na, nekoga' čekali, na rubovima praznih poljana, sada ra'ruju masivne, trome, Šarene zyrade), u gradovima rastemo i sami i menjamo se, gradovi nas menjaju, i trenuci prote= klog vremena, glavna ulica, pritajene jesenje slutnje na obali Dunava, voljena lica pred nama ili u nestvarnoj senci otsutnosti oblikuju sliku građa koju zaborav nikad neče moći na izbriše. „Svačija fantazija oživljava jedhu varoš na svoj način, i davnina u toj fantaziji đobija nov lik“. Tražeći pravo lice svoga građa, besnik — Juš Kozak — propašao še svoju Ljubljanu u prostorima Bepovratno prohujalog vremena. Tako je sadašnjost, nedovoljno jasna i stvarna sama po sebi, oživela u mirmim, sređenim slikama proŠlosti. U prozračnim, akvarelskim 'fragmentima proznog ciklusa „Rod no mesto“ (po kome je knjiga dobila naziv) treperi, živi jedan svet, kao pod staklenim zvonom, lak i loman: gradski bunari, kapije, tvrđava, sablasni koraci noćnih straža, urote građana, mesečina na belom kamenom trgu, zvuci crkava: „Opruge u gradskom tornju pokrenule ·bi se škripeći, začulo bi se postepeno i ujednačeno izbijanje časovnika u noći. Zatim bi opet nastalo ćutanje, dokle ne počnu ođgovarati satovi u pojedinim parohijama, sa sv. Petra, 'sa Saborhe crkve, sa Uršulinskog manastira i, nmajzađ, đole u Trnovu. Nisu odzvanjali. za ljude, vreme je odzvanjalo samo. za sebe. Tađa mi se pričinilo đa jedino još prošlost čini ovu varoš“. Ima u ovim ređovima stvarne i nepatvorene poezije. MaŠta i zbilja, stvarnost i logiadžy

'

prošlost i sađašnjost. OPA uzoča oporog, čudesnog, . neuhvatljivog, duboko smrtnog i beskonačnog; Života. U osnovi Kozakovog. . · poimanja sveta nalazi se osećanje tragičnog. „Život, to je bunar, a mi smo hapšenici koji bučnim zamasima. okrećemo točak i dižemo vedra, dokle ne malakšemo.i ne” "padnemo na dno“. Nije to jauk i” vapaj, .. nije kuknjava i zapomaganje: SUFOVO, gorkoistinito saznanje o grčevitom, zagrcnutom, upornom ~ ljudskom trajanju saopšteno je pribrano i trezveno, mudro ı otvoreno — stilom i manirom · klasičnih ·pisaca. Jer, šta bi tu uostalom imalo: da se krije? Znamo — zajedno s' piscem — da je svet „pozorište · beđe“, poniženja, tuge, nemoći; složićemo se.i s.rečima jednog njegovog junaka (iz zanimljive ~ pripovetke „Georges“): „Oduvek. sam: dobro znao da život sačinjavaju -samo proste, katkada i „vrlo · prljave stvari"; i zaželećemo — da. li-uzaludno? — više, čistih srca oko. sebe, više jednostavnosti, i manje otrovnoslatkih, sračunatih reči, i prepredenosti. I.· šta nam na ei preostaje? — „Čovek tumara Iz magle u maglu, tlači ga. mora, Izjutra i uveče kiša mu ujednačeno tuče u Drozore, može da proguta svu vođu. Kao đa se golo očajanje spustilo na zemlju, bleđa lica gledaju u njega. U toj sivoj strahoti našao sam izraz za sliku svoga života. Kuda god sam se krenuo, čuo sam samo mračne akorđe pune užasa: (Ko od nas nije još u mlađosti osetio bo} zato što su njegova volja i-njegova vera u život obmanute ?)“. Odgovor. piščev jasan je: rastrežnjavanje je neminovno .i neophodno, kule mladalačkih nađa „raspadaju se i rasturaju kao dimovi, i sve postepeno nestaje izuzev naše.želje da ne nestanemo... ,

Tu želju .mogli bismo, ako nam se ushte, nazvati i optimizmom; ali terminologija je u ovom slučaju sasvim nevažna: svest o ŽivotU i razumevanje života ima. presudniji značaj. I u pripovetkama iz Seoskog života („Brazđe“, „Beli ariš“ i neke druge), napisanim mlako, usporeno, po stanđardnorealističkom ili pseuđorealističkom metođu skoro isključivog priznavahja i 1 pričanja činjenica bez posredstva lili sa 'maz lim, neznatnim. posređstvom i 'dejstvom imaginacije, — 1! u' tim pripovetkama Kozak je iskazao, posredno i nenametljivo, istmu o svetu kao tajni, tamnici i nesmirljivom poprištu , ljudskog: posto-

janja. Nije nimalo teško uočiti u Kozakovim „pripovetkama da mu

gradska tema više pogoduje” od seoske. Kao pisac koji je radije .prihvatio smirenu kontemplaciju, ispovedno – memoarsko - eseji~

stički način pripoveđanja za ragli-

ku od atraktivnog i dramatskog građenja priče, Juš Kozak”je,"lutajući prošlošću i (delimično) · nedav-e nom sadašnjošću svoga rodnog grada našao ritam i meru pripoveđačkog ~ kazivanja? ·staloženog, objektivnom, neupadljivo lirski bojenog,· ali i bez mnogo: ' vatre, strasti i uzbuđenja, i ne baš uvek preterano zanimljivog. · U svojim

zemlja više ne”

nom tematikom pati

pripovedačkim mediloudiga Kozak nije samo proslavio voljeni građ, nego i ljude uopšte, „ptice, životinje; i decu,. decu! Dok je wu pripoveci. „Dvoličnost“ analiza. dečje. psihologije data u pomalo vaspitno – poučnom tonu, pripovetka „Leteći anđeo“, jedna od -·najboljih u ovoj 'mjizi, sva je satkana od neposrednosti, duha, topline, poezije; od snažne psihološke pronicljivosti; od ljupke jednostavnosti. Devojčica Kla,' „leteći anđeo“ cirkusa, unela je prvi nemir i čežnju u jedno detinjstvo: . „u tome je, eto, najuprošćenije, | smisao priče: „Bio je svestan da nikad više neće, videti Eli Špiridonovu, Otišla je. "Nema je i neće. saznati đa je u dečijem srcu rasplamžela neutešnu čežnju koja. neće ugasnuti do groba“.

Sve ove pripovetke Juš Kozak napisao je pre rata; niz njegovih dela (pa i najnovije — roman-hro-

- .

.

· Heroia dalekih glas i

duš Kozak

ia „Balada o ulici u nejednakim strofama") nepoznat je našoj Či-/ talačkoj publici; samim tim, nemogućno je doneti određeniji sud: šta je u književnom stvaranju JUša Kozaka vredno kao literatura, umetnost, a šta kao dokument i svedočanstvo vremena, čije tegobe

i terete ovaj pisac nikad nije pre- .

ćutkivao, pa ni danas. I ako ne možemo sa dovoljno činjenica i dokaza da govorimo o kompleksnom umetničkom liku Juša Kozaka, utoliko. nam se življe, — već i iz ove knjige — obznanjuje njegova moralno-etička i humanistička poruka kao glas jedne čiste i smele ljudske savesti. Miloš. L. Bondić'.

Zalažem malo rebro i sebe jahača iz mira za igru grdne hrabrosti ža jedno čudno sunce. Leteće flaute zvone. Horđe bogova tu su gitarom opijene. Što plaču? Što pada njihov uđes u naš iskreni dan? Penjem se u kule vetra, siguran sad sam u sve u ritam malog mrava, U lotos plavog neba, u skitnju donje reke, u maglu zagrobnog sna; penjem se u Kule 'vetra da tražim jednog bika u čijem srcu ćuti đaleke tajne glas. Ja tražim ovaj glas; ja

tražim takvo zbivanje u kome čist i lep gleda me horizont. Al potrebna je svetlost moje drage

utrobe; jedna velika arabija tom glasu

potrebna je. Gori košmarna noć, i

moje malo rebro, i ja gorim, jahač usnulog HO

nit svoje teme imam, nit crni razboj pameti, nit svoje rame sveta, nit suzu belog drveta — gori

to malo rebro, ko istorija gori i svoju istinu

vidim. u vatri zasmejanu. U dnu slomljenog krila mi heroji daleki snuju. — Ko će ih da probudi?..

Božidar Timotijević

- sten:na

' romana

Pripovi

e

. nova šansa

će ·Sijarić: , "ASvjetjost,

“U knjizi pripoyeđaka „Zelen pri” Ćamil Sijarić je opisao onaj isti svet koji znamo iz „Bihorci”: Sandžak, 'skučene vidjke, poluzaspalu svest ljudi. koje jedino dublje uznemiruje erotika, ukočene ljudske snage koje se ispoljavaju. na POROari primjtivnom . planu. U sadržini,

viđenju, ništa novo, hikakav Korg dalje. Motiv koji, je pisac obradio ranije u. vidu” jedne hroničarske celine, sad. je podeljen na mnogo sitnih, jednostranih tema. Il način obrađe se ne razlikuje mnogo. Pisac i dalje .insktira na metodu seoske, realističke priče, na regionalističkom slikanju života, na folklorizmu kao osnovj literarnog. građenja. Anegdotika je bitan elemenat. svake njegove pripovetke, Sadržaj u. većini slučajeva: nije uzdignut do visine opšteljudskog simbola, nego je sužen ha zanimljivo i živo. pričanje pojedinih događaja koji ne nose potpunu ljudsku težinu. Sijarićev stil ima ritmičnosti, bogatstva svežih reči, neke originalne i jednostavne metaforičnosti koja osvaja svojom poetskom ele~

' mentarnošću. Ali to oslanjanje na

reč. i osećanje. narodne, pesme, da li je to dovoljno da. obezbedi jednom delu i trajniju , umctničku vrednost? Nije dovoljno, jer nema u tom slučaju stvaralačkih iđeja, originalnog izražavanja vizija, ne-' ma uostalom moderne vizije. Sijarićeva interpretacija života je ista kao i njegovi ljudi i život. u pripovetkama: arhaična.. Sve to važi za većinu njegovih .pripovedaka, ali ipak ne za sve. I pošto u jednom piscu treba tražiti ono najuspelije i najviše — kritika se najbolje oseća i izražava onda kad oseti lepotu kao neku izgubljenu svetlost koja. čoveka zapljusne iznenađa i za trenutak, — osvrnimose dakle na dve Sijarićeve pri-

Između hronike ı romana

Dušan Đurović: „Zvezde nad planinom“, izdanje „Svjetlost“, Sarajevo

yeć o ratu i našoj revolu-

e A: postoji dosta bogata literatura, ·

ipak ta tematska oblast još ni iz daleka nije iscrpljena, a mnoga od tih dela' nisu uspela đa u dovoljnoj meri oblikuju čak ni male istine o nama. Većina proznih pisaca se danas, dođuše, već oslobodila one crnobele niti kazivanja, koja. je bila nužnost jednog vremena, ali još uvek množina dela sa ratod . balasta faktografije, golog i suvog realističkog. doživljavanja, koji je često bez mašte i bez krila. Toj faktografiji nije izbegao ni Dušan Đurović u: svom novom romanu.

Tematski, roman „Zvezde mad planinom“. „obrađuje. .početak ustanka u Crnoj Gori i život Crno

-goraca u tammicama · i::koncentra« -cionim · logorima. Dakle, . dve „ ma=

terije:od kojih svaka za sebe pred piscem. staje kao :teško iskušenje.

„S jedne strane. široko... razgaranje

ustanka, , u kome učestvuje . ceo

.harod | oduševljiu. za, borbu. i · pri

— Mislim đa bi nova pisaća, mašina rešila sve tvoje probleme!,..

KNJIŽEVNE NOVINE

198

neuspesi, prva razočaranja i razmirice, slika jednog prekretničkog vremena, njegovih pokretačkih i stihiskih snaga, ali takođe i slabosti. Stiče se utisak da je Đurović pred tim morem materijala ·posustao i dozvolio da materija ovlada njime umesto on materijom. Prepustio je svoje pero onim suvim faktografskim događajima i tako razvodnio svoj roman nepotrebnim balastom koji je kao talog pao na neke zaista lepo i nađahnuto n8= pisane stranice.

U čisto književnom smislu Đurovićeve „Zvezde nađ planinom” ne izlaze iz okvira starog realističkog romana; i to onog realizma

mime i ravne linije, koja je u isto

vreme,' kako je još pre više od dvađeset pet. gođina.. pisao. Milan Bogđanović, i „niska linija“... Kao kod: svih realista, tako i, kod ,Đurovića, roman je. sastavljen iz činjenica, iz: mnoštva. podataka 1 konkretnih pojedinosti koje su .često uočene sa izvanrednim posma-= tračkim darom, ali u isto vreme neđovoljno izdvojene, naročito u psihološkom smislu posmatranja čoveka i njegove sudbine, pa preina tome iako ova proza pretstavle Čisto, ispoveđan ton OOU ı

trenutaka, ona ne prelazi okvire osrednjosti. U nameri.da uness što više faktografske životne istine u svoje delo, Đurović je ispustio vanredne mogućnosti koje mu je pružala građa: da svoj roman izradi .na jednom višem psihološkom planu. Ovako, knjiga je ostala na granici između hronike i romana. Iako širokih zahvata, Đurovićev roman zbog tih slabosti nije mogao postati književna epopeja o.ustanku u Crnoj Gori.

Ima u romanu i zaista đivno napisanih stranica. Takvo je recimo mesto kada glavni junak romana Boro Vojinović, Wu logoru Klosu, vođi · onaj unutrašnji dijalog sa

jednim albanskim čobančićem, ko~-

Ji u planini iznad logora, slobođan, Ćuva svoje stađo. Ali takva majstomski .napisana mesta, bogata poezijom života, utonu i izgube se među daleko većim ·hroničarskim kazivanjem. Zato čitalac zažali što KMnjiga nije prostorno. manja n& načun „ovih pozitivnih kvaliteta.. · Posebnu. vređnost MĐurovićevog romana pretstavlja piščev jezik. To je. onaj pravi čisti narodni jezik, svež 1 bujan, koji čitaoca opija koji se, bez obzira na „istaknute

nedostatke, ne sme prenebreći.'

“Tomić”

Prozor odškrinut pbodnevu

Pesme Marina Franičevića, izdanje „Zore“, Zagreb

Marin Kraničević pripada srednjoj generaciji savremenih hrvatskih pje-

' snika. Sa prvom zbirkom stihova·po>

'javio' se 1937 gođine da ' bi odmah poslije :rata (1945) sa knjigom poezije na čakavskom jeziku, „Govorenje Mikule 'Trudnega”, zabilježio svoj majveći domet, koji ni do Bsađa nije uspio: da prevaziđe, iako 'je od tađa Btampao još sedam zbirki pjesami, Najnovija. knjiga stihova Marina Fra> ničevića, koja je nedavno izišla .u izdanju zagrebačke „Zore”, pretstavIja izbor iz pjesama napisanih uglav-

. nom poslije 1950, od kojih mi jedna

nije ušla u ranije objavljene zbirke. . Marin Franičević je pjesnik koji n opštem bolu doživi i svoj bol, kao i obratno, svoj lični doživljaj zna isto tako da uzđigne do simbola, Otuđa u njegovoj poeziji tako mnogo odraza opštih raspoloženja, ali i njegova indiviđualnost i kao čovjeka i pjesnika, i borca i sapatnika, uvijek: je brisuftna, ona je početak i poenta i one pjesme o Zalu ili o moru, kao i one

o. čovjeku koji ije odrezao jezik 'd .,

LO čutav. da ne bi odao druga,

'Pođijeljena' u ri ciklusa, sa beđe-

'set:i četiri pjesme različitih transpo~

ziclja, ova Knjiga poezije Marina Franičevića kao đa”nosi ođraze skoro svih faza njenog autora, obilježavajuči kretanje između raznih stilova: i formi poetskog. 'govora, od skladne, rimoyvane pjesme do slobođnog stiha u njegovom najmodernijem viđu, Svijet. ove najnovije, knjige poezije Marina · Franičevića . je. . Drostran i mnogostran; kreće se i živi od: morskih talasa i obala, ođ ptica i ribara do ratnih slika i sjećanja na djetinjstvo. ako mjestimično neujednačena, sa. slabostima, koje prate bezmalo svakog pjesnika, ova, knjiga djeluje đosta cielovito. Nekoliko pjesama, kao „Samoća? Š.i „Nočnik”, „Nestvarna ljubav”, „Riječ” i „Ne samo ruke” izdvajaju se po snazi i Sšonornosti pjesničke riječi kao majbolje poetske realizacije Marina raničevića,

Ivona Cekovjć

„Zelen. prsten na vodi“,

koji: se. često dešavaju i”

a izdanje i Sarajevo SC LM

povetke, ne samo najbolje u ovoj knjiži, nego dobre i u 'Širim raymerama. To su priče „Bunar” i. „Put”, One: se ističu usamljene, blešte u nizu priča, sličnih, monotonih: prosečnih. One služe kao potštrek da se razmišlja o močima, mdgućnostima, zastranjenjima i. zabludama Ćamila Sijarića. One pokazuju njegov pravi put i njegovu budućnost, dokazujući u isti mah nemogućnošt umetničkog uzleta sa lokalnih 'terena oivičenih lokalnim horizdntima. „Bunar”: čovek, provodeći čitavog života karavane kroz puste bezvodne krajeve, želi pred smrt da pronađe u toj pustoši vodu, om hoće bunar da iskopa. Svi se. .Smeju ie ae eee NAVIKAO da” o kraju puta, koji se opbMe činio beskrajan, osjeti sreću pobjedničku ... Strast mu postađe to traženje, i uživanje neko tiho, onako kao kad čevjek hodi, sam, polako, t ma kuđ ide, ima cilj svoj, ! sve ' mu je bliže” (Camil. Sijarić: ' „Zelen prsten na vođi”), '

„ON SE

i

, & ·• di,

ovoj ludoj zamisli tišjojed;! >pćdd čijim očima stalno lebdi slika žive vođe, trave i belog cveća, I ne kraju, on pronalazi vođu' polumrtav od napora, od beskrajno dugih tra-= ženja svoje sreće i cilja i ne'žet više da živi pošto je ostvario svoj san. Lepa tragična priča o čove= kovom traženju uzaludnog, uzviše« nog i nemogućeg, o nezasitoj, glađi za vizijama, o stalnom i bolnom prevazilaženju svega onoga što je | na domaku ruke.

Sve je to Čamil Sijarić ostvarid u jstim okvirima u koje je smesti i druge svoje motive. Otkuđa ipak tolika razlika, kad je i u ovoj' priči kao i u ostalima đekor zajednički, a ljudi slični? „Bumar” je povest o jednom ljudskom osečanju | indi vidualizovanom vremenski. i pro» stomo u jednoj pokrajini, u ljuđis ma koje je umetnik ovoga puta primorao da se uzdignu na. više postolje gde su oni vidđljivi.sa svih strana kao neki učesnici ] sveđoći jednog zbivanja od opšteg aa Citalac okreće stranice, i pripovetke „Zelen prsten na. vođi”, „Rakita”, „Priča sa gumna”, „Bis ševci”, „Demko” i druge:,ponav-“ ijaju se teme, razgovori za koje smo mislili da su završeni opet započinju, staračka iznemoglost i devojačka bujnost iskorišćavaju sa đo iznemoglosti, impotentni, muškarci iskrsavaju svaki čas., taj svet čulno nadražen do pomame koji od strasti tek muca je toliko puta obrađivan i poznat. Zatim te njegove ličnosti govore sve na isti način, jezikom neke priproste. ori+ jentalne metaforike, istim · jezikoni kojim govori i pisac u svoje. ime, Oni postupaju i govore tako, kao da nemaju svoje psihologije; Ćamil Sijarić. daje ·vrlo škrto., svojim „Jus nacčima samo dve-tri mish i -peč reči đa ih izraze. Žene misle seme na to kako će ih neka jaka ruks skršiti, muškarci — kako će, naći pređmet svoje naslađe, ili. "kako će izbeći, i izigrati svoju . jalovoste Pisac želi da u međusobnim odnos sima polova otkrije elemente, neks seksuame mistike, ali 'ti „simboli zemlje i žene koji se. stapaju :,u jedno značenje su drevne ·starme, svakome poznati „d8na8, pomalo smešni, pi

1 zato kad šitalać: naiđe' na:priče „Bunar” i „Put”, on se :prene kao zaslepljen, uzbuđen, probuđeni.. Evo na kraju nečeg što 'uznemirava, Što nosi, što se tiče'svih! Pisac je prevazišao regionalizam; 'folklorizam, i vinuo se do uzvišenja -umetnosti i mi ga gledamo, zajnteresovani j radoznali, Jer šta.,se koga tiče što je neka 'dbvojka pobegla -iz kuće ne: mogavši' više, da izdrži, sama bez muža, koji je. otišao u vojsku, ili mnoštvo :drugih zgoda i nezgoda ·kqaje 'pisac, pripoveđa kao svakidašnje mnogobrojno i sitno .đešavanje? Al, „Put” ije :već nešto drugo: ta brda pokrivena snegom ı studeni, po kojima i'tumaraju ljudi, oličavaju jedan : :Nid ljudske sudbine uopšte. Izvesno inkliniranje ka jednom obuhvatnijem poimanju života, ka metaforskoi simbolizaciji životnđd “fekta,

izraženo dosta bojažlj:ve u dvbma pripovetkama, je S; jarićeva najveća šansa, i to sasvim realna\, vVhe!k:i

· Pavle Zorić ić: