Књижевне новине

Desnikh faktor naš . DoOlitičbi

Izgleđaće možda nekome da degrađiram pesnika, đa vulgarizujem ili bar vulgarno interpretiram njegovu veliku, komplikovanu, indi-

rektnim, raznovrsnim „zaobilaznim”

putevima ostvarivanu misiju otkrivanja mnogih pa i veoma značajnih, ako hoćete i sudbonosnih istina, kada kažem da on politizira, da vodi i sprovodi izvesnu politiku, dođuše na izvestan svoj, samo njemu svojstven način, ali ipak — politiku: Malo ću se, možda, ovim ograđivanjem od svakog eventualnog nabeđivanja đa branim pragmatističku koncepciju društvene funkcije pesništva „izvaditi“, pred poštovaocima „čistog devičanstva“ pesnikovih težnji, a i moram se „vaditi“, jer zaista ne samo đa ne zastupam, nego naprotiv do korena odbacujem svako shvatanje umetnosti kao delatnosti koja bi svesno pristajala da se pođredi iđejama sa specifično drugog plana društvene delatnosti, čak i onda kada je sprovođenje i propagiranje tih drugih, neumetničkih i na taj svoj neumetnički način ljudskih ideja vrlo opravdano, Ipak, rekao sam i pravo je da pređ sudom javnosti (pred njenim moralnim, koliko i estetskim sudom) ođ-

govaram za postavljenu ideju o

pesnikovom politiziranju. Nju ću

morati sada i da branim. Pesnikova politika! Pa to nije

ništa manje (konačnd, i ništa više) do njegovo slikovito, ti. metaforično, metonimično, hiperbolićno i uopšte uzev stilski-figurativno mešanje (drastično bi bilo reči: utrpavanje) u stvari koje se tiču organizovane „društvene “zajednice, one koju je do danas uvek pretstavljala i oličavala, a i danas oličava, i za dugo će još oličavati država. Da, zaista, baš sam na to i mislio. Ali, pesnik je jedna osobito istančana, osetljiva, izvanredno budna, radarska mreža u čjjim mnogobrojnim nitima odjekuju, su stižu se, ukrštaju, prepliću, katkad i raspliću svi vidljivi i čujni nanosi pulsa, daha, da li da kažem disanja, pa i krčanja, Sškripanja, soptanja, zagrcnjavanja, iskašljavanja jednog prevelikog organizma svojevrsnih zakonitosti, jednog kom pleksnog mehanizma naročitih svojslava, koji ustvari nije ni organizam ni mehanizam, kojise odnekud zove država, koji veoma moćno uslovljava pesnika, makar se ovaj bavio

samo metafizićkom paučinom apstrakcija ili lagašnim „lahorom nematerijalne, lirske, meopipljive

emotivnosti. Pesnik ,je, dakle, osluškivač, iako nije ni registrator, ni uhođa, ni učenjak „(đakle, ni istoričar, ni sociolog, ni psihijatar). .Uzmimo da su ove esejistički nestabilne formulacije proizvoljhe: niko nije obećavao mrgodno sttogu analizu! Uzmimo da su one veka leptirovog: a ko je garantovao trajnost?! Uzmimo da su „neodržive“ — vi, dakle, posigurme znate na čemu se svet drži, na kojem debelom lancu, na kojem vlaknu iz paukove iznutrice?! 7

Jedmo vreme istoriskog postojahja i delovanja napora ljudske svesti — recimo, baš naše, današnje doba — natovareno je do vrška, do nisko utonule palube dru= štvenog broda (u smislu ljudskog — svesnog brodarenja pučinom pitanja) galamom, vikom i cikom svakovrsnih protivrečnosti stvarnosti, Pesnik hoće da je lečnik, sanitarni prislužnik, srednje-međicinski pomoćni funkcimer; on hoče da je to i ne znajući da baš te hoće da je, i on bi, ođ sveg srca, da istupi kao sapatnik, ako su u pitanju patnje; kao vesela zvanica, ako su u pitanju gozbe i dobro hranjive priredbe; kao sudelovač, ako se radi o napornim marševima na neki maksimalno istureni vis, koji treba po svaku cenu osvojiti i na čijem sasvim zašiljenom vrhu (na vrhu kao u snu zašiljenom) treba pobosti zastavu pesnikove države solidarnosti, „saradništva, saučesništva, sukrivnje (u tananom hrvatskom smislu te reči). Pesnik tađa, ja bih rekao, izašilje svoju komponentu sveta, izbacuje svoj harpun, postavlja svoj korektiv: prnopoveđa poluglas, čak i šapat, tihi mrmor, „ospokojavajuću blagost tolerancije, gotovost na uvaženje suprotnosmemog načela njeqovih bučnih protivnika. On pruža kao neki svoj meštrovićevski, hiperstilizovani dlan ,vere u pravdu; on bi. kao epski, narodnopesnički Marko, da suđi i presudi, „ni po babu ni po stričevima“; on vrača Svčtu njegovu isceliteljsku, spasonosnu, životođavnu tišinu; on je — u tom takvom datom trenutku ljudske istorije — plemeniti dobročinitelj. :

Al, pošto je pesnik, po samoj prekrasnoj prirodi svog koliko ozarenog toliko i trezvenog bića, uvek takav i to (ja govorim samo o pravom, istinskom pesniku, nikako o majmunskoj spodobi makar i Vrlo veštog verbotvorca!), on će umeti da se snađe,.da se ljudski opređeli, đa se na pršvo mesto postavi, i da se izjasni, đa se Oglasi, i u sasvim drugačijim fazama društvene istorije, u kojima se zacarihla robovska tišina, strava i

KNJA&ŽENIN.E. NOV:ENE

<

sumnja, preneražena zastrašenost, do dna večne ljudskosti pokolebana i iščašena nada. Tada — šta se dešava? Svuda unaokolo mrtvi ton praznine, zabuna i skamenjenost, solistika lažnih argumenata, psevdo-dijalektika principa može — ne može, treba — ne treba, dobro je — nije dobro. Svet ćuti, jer je u krizi, — a pesnik, dobro znamenje duhovnosti, pušta iz ludog grla svoje vidovitosti — opori krik i poklič svoje lucidnosti, krik svoje svete, humanitarne pobune, krik

Pavle STEFANOVIĆ

Svog nemirenja sa tmindma zla, koje se odnekud ispostavilo i svetu nametnulo, ostavimo ovog trenutka — kako i zašto.

Pesnik je, dakle, hteo on to ne hteo, — regulator, korektor, ispravljač, i jedino u društvenim sredinama gde se ništa ne bi imslo popraviti, izmeniti, poboljšati, preobraziti — dakle, u sređinama koje

. nikada nisu postojale i koje nikada

neće postojati. — on bi tu svoju nehotičnu, netraženu, spontano bavljanu misiju morao napustiti. U tom času, u jednom takvom Dpakleno mrtvom raju, on bi namah uginuo i ne bi ga više bilo. Ali i ovde gde ga ima, među nama, i u svima nama, n svoju već pomenutu misiju lampe-ispravljačice u rađio-

„Oko, posmatračevo ogleda-

lo lepote sveta...” : Leonardo: „Traktat” „Sve bolje mogućnošti putovanja, sve veća odvratnost prema građskom životu i sve više slobodnog vremena zaista utiču povoljno na uskrsnuće starog francuskog poroka: slikarstva... pa ni prašina u očima ni oštri odbljesak

ne odvraćaju hiljade Francuza od

njihove dirljive rabote: tapkanje kistom po platnu, napetom kao zamka za sliku.” Time započinje Andre Lot svoj traktat „O pejzažu”. A Kenat Klark: „Okruženi smo stvarima koje nismo načinili i koje imaju život i strukturu koje se razlikuju ođ naših: drveće, trave, reke, oblaci, brda, cveće... Slikanje pejzaža obeležava stupnjeve našeg shvatanja prirode.” · Ostavićemo po strani izvanredno zanimljiva tehnička, izlaganja Lotova: ono što on od slikarstva traži to je istina oka, „čulni postupak spontanog beleženja neke pojave svetla” i vemost dvema dimenzijama blatna. i Renesansa je bila ta koja je čoveku otkrila prirođu. Na Belinijevoj slici „Sveti Franja u ekstazi" priroda stoji samostamo pored čoveka. To više nije divni rajski vrt, taj „dar sa Istoka”, na francuskim tapiserijama, il:

drveće sa mozaika XII veka,

iz

ornamemntizovano.

organizacionim oblicima te zajed~

aparatu, korektora slovnih grešaka u zaglušnoj huci i ustumaranosti Stamparije, obavlja bez i jedne jedine didaktičke tendencije, u punoj nezavisnosti od kakvih bilo direktiva i savetođavnih sugestija, prosto po stalnom glasu ili unužarnjem „kucanju jednog osnovnog svog duševnog tonusa, po zahtevu jedne bazalne misaone klime, jedne duhovne atmosfere, koja je toliko jaka i vulkanski aktivna u njemu da ga prisiljava na izm:šljanje poetskih slika, raznovrsnih stilskih ili pesničkih figura, verbalno kon-

kretiziranih stanja svesti. I eto,' u tom procesu mrvljenja jednog kompaktnog naboja svesnosti u

ravnovtrsno intonirani vez reči, vez u kojem su ove izražajne ćelijereči podosta (a katkad i sve) izgubile od svoje semantičke pojmovne određenosti značenja), učestvuje čitavo pesnikovo pojimanje i osećanje stvarnosti, i ja sad mislim da je' pri jednom ovakvom esejističkom · pokušaju uživljavanja u biće resnikovo dovolino nekoliko.' trenutaka spustiti očne kapke (radi potpore napregnute želje za koncentracijom), pa da čovek spolja glađan možda malo i smešan zato što žmuri — sasvim jašno razume da i najapstraktniji pesnik mora imati izvestan stav, izvesno raspoloženje, izvestan odnos prema ljudima koji qa okružuju, brema društvu u kojem dela, prema

nice, u krajnjoj konzekvenci prema drzavi, o kojoj on možda zbilja nikad ništa neće pisati, a koja će bar kroz dva „glavna“ njegova čula (viđa i sluha), ako ne i kroz” Sva, ipak ma neki način aromatizovati, začiniti pređivo njegovih metonimija, hiperbola ili sinegdoha. RM

I onda, kada taj stišavalac nepotrebne buke i glasnosti ili bodrilac na glasni govor usred jadne zamrlosti i kukavnog šaputanja među ljudima okolo njega ispunjava na taj način jednu regulativnu, korektivnu, etički sanitarnu i estet' ski oslobodilačku, pa i preporodilačku funkciju lepog i smelog, oplemenjenog i na sasvim visokom stupnju budnog pripađnika jedne društvene zajednice; kada je on baš svojom usredsređenošću na isključivost i specifičnost pesničke tehnike ispravljač mišljenja i osećanja ljudi, spasilački pojas od plute za bespomoćne davljenike, razumni glas ubeđivanja za raspojasanu igru suviše zahuktalih čula, rasvetljeni građ buktinja u 'pDu-

'stinjskoj pomrčini, — kako onda

da ne vidimo da je on aktivni, DOlitički faktor osobite vrste, faktor čiju tako osobitu delatnost i anga~

· čovanost nikako ne bismo smeli

potceniti i zanemariti, faktor čiju jezički transformisanu političnost — kolikogod ona bila netenđenciozna i nepragmatistična — ni jednog trenutka me bismo sebi smeli

dopustiti da nerazborito, olako i vetropirasto obezvredimo. O čemu bilo da govori, pesnik

brine ili se rađuje, osuđuje ili potstiče, upozorava na teško dostupne višove i senovite dubođoline, iz kojih se, naizaled slična mlečnim maglama, dižu vrela i zagušljiva, pokatkad otrovna isparenja. Šta bilo da zamišlja i izmišlja, građeći maštom slike od reči, on se odnosi prema društvu — ulfronćen, ustoličen, pridošlica ili izbeglica. Samim tim on je ovakav ili onakav politički faktor.

\

Mikele Mainoli: Ljubavnici (List Ayte)

PEJZAŽ ILI POHVALA OKU

skom civilizacijom, to je, pored ostaloga civilizacija gledanja, posmatranja, oka. Renesansa je ot-

stoji raširenih ruku, to nisu više Đotove ovce viđene: okom duha, jasno-zelene stene nisu više niše za likove svelapča i pastira: BeliniJev sveti Franja je čovek koji je stao pored prirode i uz prirodu, u njoj i ravnopravan sa njom — isti onaj svetac koji jie držao propovedi pticama.

Burkhart napominje da Je uživanje u predelu mođemo uživanje. Petrarka,' „prvi modđeran čovek”, pisao je: „Kada bi mogao da znas sa kakvom radošću lutam sam među bregovima, šumama i potocima.” On je prvi izrazio osećanje od koga zavisi slikanje pejzaža: želja da se pobegne iz građa, iz buke, sti ske i vreve, prašine, u čist i slobodan vazduh. I pogledajmo naslovnu stranu Petrarkinog „Virgiljja” od Simone Martinija: drveće, sakriveno do pola jednom još stidljivom prozračnom zavesom. Ona tu više ne stoji: pejzaž nije stilizacija, vrt, kulisa.

Kult Renesanse, to je kult „sveštrano obrazovanog oka“ Leonarđov „Traktat o slikarstvu“ je, eqklidovski koncipirana, slikarska optika, I još nešto više: on je pohvala oku, pohvala koju je mogao samo da izrekne čovek Koji prvi put.posmatra svet oko sebe širom otvorenim i gladnim očima, Nije uzaJud za Leonarda oko najizvrsnije od svih čula: ono će to ostati. sve do

krila jednu novu ljudsku ličnost, ali je otkrila i spoljašnost čovekovu: pratite samo kako klizi, pogled Pirencuolin duž ženskog tela ~ njegov spis „O lepoti žena” je jedna nova kultura oka, drukčija nego što je bila ona u Antici:. nji= hov ethos je različit,

U gledaniu prirode Renesansa nije imala šta da nauči od Antike. Kristalno plavo nebo, zeleni vinograđi i tamno, pusto i nedokućivo more, nije pejzaž Antike. To je pre jedna naivna, romantičarska, mitologizovana vizija Antike. Od svega toga Grci nisu ništa videli, Homer će tek reći: „plećato more”, 1 uporediti buku vojnika sa hučanjem talasa: ali ono što njega zanima to su „lađe moropiovne” a ne more, mišići veslača koji se napjnju i opuštaju a ne jasno nebo iznađ njihovih glava. Nebo je mrko, natušteno i preteće, more je ćudijivi neprijatelj, uvek spreman za mučki napad s leđa. Kod Platona, Sokrat se divi prirodi u okolini svoje Atine, a Feđar će ga sa čuđe-

njem upitati: zar ti nikađa nisi bio.

ovđe? A Sokrat: „... ja Sam ti željan nauke. A ovi pređeli i ova drveta neće me ničemu da uče, već ljudi u građu.” ai

Ali pejzaž nije samo otkriče oka,

Magare koje posmatra sveca koji danas. Ono što nazivamo evrop= on je i otkrićće duha; pejzaž je

— „rw: run ·'A ALEN BOSKE

ALEN BOSKE (Alain Bosguet), rođen 1919, jedno je od najznačajnijih imena posleratne generacije francuskih pesnika. Pesnik je to veran mespokojstvu svome, svoga doba i svojih reskih slika što ma wode opasnom jivicom noža, ivicom, ustvari, „precvetale kulture jednog sveta koji tre-. ba iznova stvoriti jli zajedno s njim istruleti, Najznačajnije

su mu zbirke pesama; »U spomen, moje planete“, „1948; »Mrtvi jezik«ć, 1951 (nagrađena nagrađom »Apoliner«); »Rakvo izgubljeno NKraljevstva«, 1955 i »Moja prva oporuka«, 1557 (na-

* građena nagradom »Sent-Biev«). Uz poeriju Boske piše i ođlične eseje među Kkojima je na ročito zapažen onaj o permiku Sen Džon Persu.

O PESNIKU

Pišem (verujem da pišem), dakle ne znam.

Treba (rđavo rečeno) sebe da Treba da postanem svoj jeđini

napišem pre pisanja. bog (ocrnivši sebe).

Ne treba (učeno) da treperim od skeptičnog zanosa, Ne poznajem se više, toliko sam sebe prevodio,

Budi samo biće zamandaljeno u ormani između. jednog obešenog soneta i jedne basne nikom nenamenjene.

Budi samo biće napisano na jednom mrtvom jeziku,

koje morski gavran uđarom Krila briše

kao pravopisnu grešku.

Večeras ću se predati pravdi:

ntjedan pesnik nema prava da u sebi Stanuje. Ja sam samo uljez mislilac, meso moje: tvoj lažni svedok, pamćenje moje lakoverno.

Menjao sam u padežima svoju neki čovek dugim nožem kolje knjige koje ja vaspitavam) zatim sam ustoličio

(ali sve je suvo, čak i zora), jedno doba sunđera.

Ja ispravljam laži

— trgovac vetrovima i posrednik kometa da bi ih preprodao, kao svarljive pesme,

Moja susetka proza popravlja mi životopis

ne znajući hoće li ga trpeti

Objasnite mi:

gde je ambasađor lala?

ude delegat životinja

koje su u čast kometa ošišali?

Rodđoskrmavljenje bđi: svaki pesnik živi

Blaženi oni koji su mrtvi za moje sunce

naučeno naizust,

za moju kometu

rđavo izgovorenu!

U čast moje zore

koju su streljali kao uhodu, u čast mojih reči

koje su izvršile samoubistvo onoga dama kada su platani štrajkovali glađu,

ja sam zaćutao, začutao!

Ja mrzim ono što mislim, ubijam ono što pišem. Jednoga dana — obećao sam +

udaviću se da stihovi moji ne izazivaju zavist siromašnih ekvatora bregova bez krova.

Rođem sam na vetru, rđa me vaspitala, govorio sam nošči:

krv (ali napolju, znam ja te,

dok ja svoje meso u reč prevodim,

Na dnu svake reči prisustvujem svome rođenju,

Čitavu pokrajinu valja mi vaspitati! Čitavu jednu zemlju razonoditi!

sa svojom nezakonitom basnom.

2

okeanu čiji se kostur razbio ~+-

„Ti si moj najsigurniji četvorenožac", zatim sam udarao svoju Zemlju

Putem mojim

ljuđi se vešali,

žene s bregovima Ssparivale.

izagnali me. Od toga dama,

zora je u krvi

a viđik priznaje:

„Ja sam samo gušter”,

Da bi me zaboravili,

lice su moje oluji prođali,

a glas moj poslednjoj neđelji Sahranili mi poeziju u suštu tu zajedničku raku,

'

mikrokozmos, svet stavljen u okvire i dve 'dimenzije platna, Renesansni pejzaž ima svoju dušu, „premda još zbunjenu”, tek severnjačka Renesansa otkfiva mikrokozmos u predelu. Mračna strast Direrovog drveća, stravične šume Altdorferove, i, sa druge strane, smirena dobroćuđnost Flamanaca — Kojpa, Hobeme, Risđela. ! zatim, pejzaži Sezana, Renoara, Sera. To su pejzaži „kojima se možemo prošetati u iđealnom · smislu, ne nogama nego duhom". Savršeni mikrokozmos to je Rubens: „PFPilemon i Baukida”. Slika je zapravo centar jednog sveta koji se razvija, u svima pravcima: čovek nije stao zađivljen pred prirođom, niti pokriva oči rukama u tamnom stra hu od nje, on je stvorio prirodu: „Rubensove kompozicije, konstrujrane kao prave iđealne mašine, ste žu elemente prirode torzijom svoga remenja, svojim zupčanicima koji zahvataju u tajanstvena vremena, čitavo se đelo kovitla unutar okvira, koji omeđuju zatvoreni svet, isto tako strogo raspoređen kao što su oko svoje stedišne jezgre Yaspo

meseca avguste prozu,

(Preveo Vesko Popa)

ređene spiralne magline, koje cvetaju na nebu astronoma.” RubenSsov mikrokozmos, to je sam princip oblikovanja prirođe, Ali strukturalnost pejzaža poste+ peno ustupa mesto koloritu pejzaža. EI Greko, već, to je predeo avetinjske igre boja, Ono što impresionisti traže ođ prirođe. to nije više njena arh'tektonika, već niena osvetljenost. 'Pogleđajimo „KMatedralu u Ruanu”, Te slike postavljaju sebi jamu qrnmicu. Granicu „Čistog oseta”, kako kaže [Lot. „Mone je oko, ali kakvo oko", o vocio je Sezan, ne baš mnoogo prijateljslci, Pređeo impresionista. je „svečanost oka”, ali je 'to u svojoj suštini ravnođušan bpbređeo. predeo posmatran sa „stamovišta Siriusa", Trebalo ie đa Sezan oikrije njegovu strukturu i njegovu metafiziku. Njegov pređeo nije natur-filozofija Rubensa, već je jedna konstrukclja sveta, Tmpresionisti su Osvetliavali svet, Sezan ga je'stvatao: on je otac modarmoa slikarstva. Jovah HRISTIČĆ

5