Књижевне новине

POZNANSTVA

Ublažiti gorčinu ·

dogmatskih neslaganja

4NTERVJU SA BERTRANDOM RASLOM

Bertrand

Moočedkom maja ove godine pokckili smo Bertranda Rasla u njenovoj kući Plas Penrin u Penrindejretu, Severni Vels. Na kraju dužeg razgovora sporazumeli smo se s njim, da mu iz Londona pošeljemo nekoliko pitanja, na koja će nam on odgovoriti pismeno S time da se taj intervju objavi u Jugoslaviji. Objašnjavajući zašto mam na neka pitanja nije odgovorio direktno, Rasl u svom pismu od 27. V. 1957 godine kaže: „Na neka od pitanja koja mi postavljate može se odgovoriti samo vrlo opširno. Kada je to slučaj, uputiću vas na objavljene rađove”. Ovo objašnjenje odnosi se očigledno na prvo i na šesto pitanje. U jednom od narednih brojeva donećemo napis o filozofskim pogledima Bertranda Rasla.

Pitanje: Želeli bismo da čujemo vaše mišljenje o bitnoj katakteristici i o sastavnim delovima filozofije. Treba li da definišemo filozofiju (a) prema posebnom pred metu, posebnom skupu problema Mali (b) prema posebnoj metodi rešavanja problema ili (c) prema ne-

Rast

kom. posebnom svojstvu njenih rezultata? Treba li da svedemo filozofiju samo na. teoriju spoznaje i metafiziku ili treba da uključimo u nju i logiku, s jedne strame, a discipline kao što su etika, socijalna filozofija i estetika & druge strane?

Odgovor: Ono što imam da

kažem o definiciji „filozofije” re-'

kao sam na početku svoje „Istorije zapadne filozofije” (History of Western Philosophy),

Pitanje: Koji su po vašem mišljenju najvažniji i najurgentniji teoriski problemi filozofije u naše vreme? Koji su osnovni prak tični problemi savremenog sveta i kakva uloga pripada filozofiji, ako joj uopšte pripada, u preobražavanju sveta i stvaranju bolje budućnosti za čovečanstvo?

Odgovor: Ne vorujem da će svet preobraziti filozofija. Sve što filozofija može, to je da wtvori sveobuhvatnu viziju i ublaži gorčinu dogmatskog neslaganja.

Pitamje: Koja od svojih obja,

vljenih dela smatrate kao najađekvatniji izraz svojih sadašnjih po-

KNJIŽEVNOST.

Nastavak sa 1 strane bliku, nego da li daje umetnički uverljiv i istinit odgovor na osnovna pitanja današnjice, „današnjeg društva i današnjeg čoveka.

Taj odgovor može da bude i tragičan i pesimističan, i vedar i lak, i komplikovano i uprošćeno (ne i simplicistički) koncipiran već kako kome umetniku leži, ali mora da bude odgovor, i mora da bude umetnički. :

Zato nam se i čini da je i pitanje da li smo možda malo ,,preterali” u obrađivanju ratnih tema i motiva, i ma taj način, možda, suviše | opteretili psihu savremenog čitaoca „teškim” stvarima, u naimanju ruku neumesno i neopravdano. Rat je kompleksna stvar kao i svaki drugi istinski životni problem. A ako je taj rat, kao što je to kod nas slučaj, povezan još i sa Narodnooslobodilačkom borbom, a ta Narodnooslobodilačka borba sinhronizovana s revolucijom jedne revolucioname klase, kao što je radnička klasa Jugoslavije koja se, u savezu s radnim seljaštvom, borila i izborila za ostvarenje svojih revolucionarnih ciljeva, — onda je očevidno da čitav problem dobija, još više u svojoj kompleksnosti.

Izgleda da bi čitavu stvar trebalo okrenuti drukčije, pa postaviti pitanje: jesu li rat i Revolucija jugoslovenskih narođa, sa svom svojom heroikom i tragikom, sa svim svojim svetlim i pozitivnim crtama i stranama, ali i negativnim i tamnim pojavama koje prate svaki veliki društveni, politički ! ekonomski prevrat dobili svoj dostojan pandan u književnim i umetničkim đelima naših savremenih autora?

Insistiramo, ovoga puta, na rečima: heroika i tragika, svetlo i tam no, pozitivno i negativno, jer nam se čini da tu leži ključ za rešenje čitavog problema literature i umetnosti o ratu i revoluciji.

Kompleksno zahvatanje ili davanje umetničke istine o velikim događajima iz naše najbliže prošlosti jedva da je načeto. Nekoliko poema i pesama, nekoliko likova, opisa ili detalja, situacija i tek naslućenih atmosfera, i to je sve.

Gvozden iz romana „Daleko je sunce” je jedan od takvih likova, ali on je tek detalj čak i u tom romanu, „detaljistički” dat u jednom prilično sitnorealističkom maniru. Verni opisi seljačke stihije u romanu „Prolom” samo su usputno ispričane anegđote, bez ddubljeg psihološkog zahvata. Najđublja su još ponoma preživljavanja nekih junaka u gustoj i poetskoj prozi Mihaila Lalića. Dobar znak su roman „Opake tišine” ili hemingvejski zahvat u Petu ofanzivu, u neke njene daleke ali istinite i potresne odjeke, u Kalebovoj prozi „Divota prašine”. To, i možda, tu i tamo, još ponešto, pa će se dobiti ukupna slika dosad postignutog. ·

Celovitosti i celina još nema; umetničkih celina, mislimo. Celovito zahvaćenog rata i revolucije i njihovih junaka sa njihovim složenim životnim putevima i sudbinama. Sa njihovom složenom, a ne uprošćenom i „parolaškom” psihologijom. A, eto, nalazimo se uoči proslave petnaestogodišnjice svih ovih revolucionarnih događaja. Uoči proslave petnaestogodišnjice Sutjeske, tog herojskog i tragičnog klimaksa Narodnooslobodilačke borbe jugoslovenskih naroda.

I još uvek čekamo: poemu, roman, dramu, istorisku monografiju ili istorisku stuđiju. Jeđino još sistematski rađe neki vojni stručnjaci. Naši istoričari su stali na 1918 godini; najnovijom istorijom izgleda da je „opasno“ baviti se. Za književnike i umetnike, ne potcenjujući ni malo ono što je dosad postignuto, moglo bi se reći da su započeli ovaj veliki posao. Od hjihovog talenta i snage zavisi koliko će ovo Što je početo biti dubljeno u smislu dobijanja potpunije i objektivnije slike događaja koje smo preživeli i čiji smo savremenici. Tenmasije Mladenović

6 NJIŽEVNE NOVINE

pro-,

s

gleda i koja od njih smatrate svo-

jim najvrednijim doprinosom filozofiji? Koja vas filozofska pitanja

najviše zaokupljaju danas?

Odgovor: Najadekvatniji izraz mojih teoriskih pogleda je „Ljudska spoznaja: njen domet i granice” (Human Knowledge: Its Scope and Limits). U političkoj teoriji na prvo bih mesto stavio svoju knjigu „Moć” (Power); što se tiče političke prakse, preporučio bih „Ljudsko društvo u etici i politici” (Human Society in Ethics and Politics).

Pitanje: Kakvo je vaše mi-

šljenje o savremenoj filozofskoj misli u Velikoj Britaniji? Da li smo u pravu pretpostavljajući da ste bili prilično razočarani nekim skorašnjim pojavamia u razvoju britanske filozofije? Kako vam se sviđaju Vitgenštajnova „„MFilozofska istraživanja” i „Primedbe o osnogvama matematike”? Koje od skoFašnjih filozofskih publikacija Velikoj Britaniji smatrate najzanimljivijim i najvrednijim? . Odgovor: Ne slažem se s velikim delom savremene britanske filozofije. Ja .mislim da filozofija kao i nauka treba da teži ka slaganju s činjenicama, đa ona no može tretirati jezik kao nešto autonomno. Ne sviđaju mi se 'VitgenŠštajnovi kasniji spisi. Današnji engleski filozof o kojem najbolje mi=slim jeste A. J. Ayer.

Pitanje: Kako ocenjujete savremenu nemačku i francusku filozofiju, naročito egzistencijalističku filozofiju Martina Hajdegera, Karla Jaspersa i J. P. Sartra?

Odgovor: Mislim da je egzistencijalistička filozofija čista besmislica, bazirana intelektualno ma sintaktičkim „pogreškama a emocionalno na ozlojeđenosti.

Pitanje: Šta mislite o vredđnosti marksističke filozofije? Koje od njenih ideja smatrate najvažnijim doprinosom filozofskoj misli?

Odgovor: Moje mišljemje o Matksu nači ćete u odgovarajućim glavama knjige „Slobođa i orgahizacija“ (Freedom and Organisation). . 08 Le

Pitanje: Da li smatrate đa je fer diskusija među pretstavnicima različitih „savremenih filozofskih škola i struja moguća i poželjna?

Odgovor: Sigurno đa smatram da je fer diskusija reprezen-= tativnih filozofskih škola moguća i poželjna. I sam sam učestvovao u takvim điskusijama na internacionalnim kongresima.

Pitanje: Želite li đođati bilo šta drugo bez obzira na gornja pitanja, na pr. nešto posebno za vaše jugoslovenske čitaoce? ~

Odgovor: Jedino što imam da kažem posebno za jugoslovenske čitaoce jeste to, da jedna od glavnih opasnosti savremenog sveta nastaje iz kristalizacije mišljenja u dve suprotne ortodoksije i da je sve što na bilo kojoj strani ublažuje tvrdoću dogmatskog verovanja od velike koristi.

· G. Petrović

A. Tenović

DŽOJS KER:

· LUDA PISDA ROMANA

Za Trolopa je rečeno da se kroz njegove knjige može šetati sa Šeširom na glavi, Time se misli da je njegov svet realniji od Dikensovog. On sam je tako mislio i, na taj način, zaveo mnoštvo bezazlenih ljuđi, koji su zaključili da je piščev zadatak preslikavanje života, pa nisu ništa postigli, Jer, preslikavati život bilo bi praviti gluposti.

Trolop je našao u životu oho Sto svi nalazimo, masu pojedinosti bez značenja, besmisleno surovih, glupo zlo, slepu sudbinu, ludake koji slučajno čine dobro i svece koji misle dobro, a čine besktajno zlo; on je uradio ono Što svaki pisac radi, čak i oni skromni pisci koji otvoreno pišu za novac: stvorio je umetničko delo da bi saopštio izvesnu vrstu iskustva. ?

On je, ustvari, rekao: „Ovo je oblik stvari ispod njihove zbrkane spoljašnosti; evo tih sila koje zaista pokreću ljuđe na akciju“. Cela njegova priča, ma kako zamršena, bila je planirana da ilustruje i razvije jednu temu. Njegov osnovni zadatak bio je isti kao i Dikensov; on je samo upotrebio drukčiji metod.

Kao Što je zađatak filozofa da «objasni život razumu, da ga prikaže kao racionalno “jedinstvo, tako je i zadatak romanopisca da ga objasni osećanju. A to znači đa moramo imati postojanu tacku gledišta. Jer samo se s jedne tačke gledišta iskustvo, kao što~je pejzaž, može staviti u bilo koju vrstu potetka.

Možda je opasno reći da knjiga mora imati pouku, pa nazovimo to onda znaćenjem. Sta, tada, znači „Tristram Šendi“? Događaj je čitati ga, kao Što.je događaj prviput čuti „Petrušku“. Stravinskog, i to ostaje u sećanju, kao uspomena na posebno iskustvo, kaa susret za koji se kaže: „To mi je mnogo značilo“, Ne može se to dejstvo tačno opi-

VILI

* ~ a

(

sati rečima, ali žmnamo da je ono bilo određeno i trajno. | o

Ustvari, prigovor čak i knjigama Koje pružaju pouke nije stvarno prigovor obliku umetnosti, već lošoj umetnosti. Kritičari koji zameraju Zoli u „Nani“ Zbog moralisanja i ulivanja pouke u glavu čitaoca grubim sredstvima, trebalo je da prote< stuju protiv gtube pouke. Ako je Zola postizao svoj forte limenim instrumentima, on. je imao sva prava da komponuje za te instrumente, ali ne da, pošto je zaglušivši svoju publiku izazvao bpažnju, ponudi otrcane fraze ili obmane. j i ji

a kraju priče Nana umire od onog Što

ZM iludlVk ali boginjama, ali što je, mislim, originalno bio sililis, upravo dok francuska Fulja Drugog carstva viče po ulicama „+ Berlin", revoltirani smo jevtinoćom zamisli koja nagovćštava da ima nečeg zajedničkog između smrti jedne prostitutke i krize jednog carstva. Iza tona viđimo vulgarne iluzije ili, Što je gote, podozrevamo jeytin trik ili svest koja se hranila partiskom politikom. |

Zola nije bio prevrtljivac, On se, po cenu svom života, borio za pravdu u Drajfusovom slučaju, Ali on je bio dubok pisac. Stvorio je ijedan svet bogat likovima, ali su se oni kretali po površini, Bio je slep za sve velike dimenzije istorije i moralnosti. Mogao je da pojača stare impresije, ali nije preneo jednu novu, intuiciju, još manje veliku, ako pod velikom podrazumevamo bdgatu vi« dikom. in Je ed

Veliki pisac, u ovom smislu, bilo pesnik, isto= tričar ili romanopisac, jeste onaj čiji svet organizovanog iskustva pretvara nmajveći deo. stvarne zbrke u jednu skladnu impresiju. Tolstojev „Rat i mir“ je promišljen pokušaj đa se objasni, kako

RAK, PIRANDEL

O --=eppeonupiprenuuairsSEiumines paaa air ene amuenneeOerunIIIđi ini sap aims ae Canaria een maaeaaa

NAKNADNI ZAPISI O NOVIM PREMIJERAMA

Ima nešto u atmosferi veka što temu o ljudskoj usamljenosti čini univerzalnom, Bezbrojni su njeni vidovi, ona hara u luksuznim pansionima Rivijere isto kao što se uvlači i u hladne suterene svedo= čeći o žalosnoj čovekovoj sposob= nosti da svaku sklonost izvrgne u apsurd.

U drami „Zasebni stolovi“ koju je izvelo Narodno pozorište

Terens Ratigan dodiruje ovu gorku temu, ali na način koji ne izlazi iz kruga konvencionalnosti. „Zasebni stolovi“ su ustvari dva komada povezana istom temom i koji se odigravaju u istovetnom ambijentu sa gotovo identičnim učesnicima. U atmosferi prigušenih krahova neđoraslih do tragedije autor uobličava. dve varijante o strašnoj osamljenosti čoveka. I dok je u prvoj priči (susret razveđenog bračnog para posle osam godina) užas osame potishut u pozadinu, u priči „Sto broj sedam“ Ratigan dodiruje, za trenutak, srž ove velike teme. U hotelu živi penzionisani major Polak: ustvari samo poručnik i varalica. „Između njega, inferiornog i izgubljenog pređ ljudima, i jedne mneurotične devojke razvija se kroz šetnju i svakodnevne učtivosti prigušena romansa. Ali uskoro se ispostavlja da major uveče odlazi u bioskop gde seđa pored nepoznatih žena i pokušava da stupi u kontakt sa nji ma. I dok se svi okreću protiv lažnog majora, Sibila je, tako se

zove devojka, prvi put u životu nesrećna. i

Ali na nesreću taj utisak imamo samo neko vreme; odmah za tim sve se raspline u solidnoj dramaturgiji tradicionalnog „engleskog salonskog komada i konvencionalnom „realizmu, „kojima Ratigan ostaje veran do kraja. U Ratiganovoj rečenici sve je dovršeno i pri tome je simbolični smisao komada izražen prostim pojmom usamljenošću. Ali oko te male (i velike) reči ne pletu se bezbrojne niti asocijacija koje vode okomito u suštinu neke istine i mi umesto toga prisustvujemo samo tananim psihološkim objaŠšnjavanjima akcije. Sigurno je da postoje stotine čovečijih reagovanja koja Ratigan tačno demonstrira: isto tako je van sumnje da samo neka od njh objašnjavaju skrivenu suštinu. A upravo takva reagovanja Ratigan ili ne uočava ili pažljivo obilazi.

O samoj pretstavi (režija Braslava: Borozana) može se reći da je bila na visini tradicija ove kuće: gluma je bila precizna, tempo i ritam pretstave proučeni, dekor dopadljiv, a sa scene je zračila estetska usklađenost na koju gledalac često nailazi u ovom pozorištu. U naslovnim ulogama nastupili su Raša Plaović i_Nada Škrinjar (koja je kao gđa Šenklend sigurno dočaravala sve hladne, supewiotne i narcisoidne tonove ove žene).

Prancuski pisac Šarl Vildrak, čiji je komad „Tri meseca zatvoraf Narodno pozorište izvelo kao svoju poslednju premijeru ove sezone, rođen je u Parizu krajem prošlog veka. Vildrak je razvio delatnost u više književnih oblasti, a dramom se najintenzivhije bavio ižme đu 1990 i 1950 g. Intiman u pottretiranju, nežan u emocijama, sotan u raspoloženjima, Vildrak je pisac komada bez trajnije vrednosti koji su pronalazili put do malog bulevarskog gledaoca. Po osnovnoj emotivnoj podloži Žibh komada Vildrak bi mogao biti bledi francuski odjek Čehovljev. Tako naprimer u drami „Poklonik" Vildrak dočarava nežnost sličnu onoj u „Tri sestre“ i slika kako udar spoljnog sveta snažno potresa uzane okvire provinciskog doma, S druge strane se u Vildrakovim preokupacijama (ljubav i prijatelj stvo), a naročito u načinu na koji ih tretira oseća shažan prodor koji je u trećoj deceniji ovoga veka izvršila u umetnost Frojdova psihoanaliza. š

Akcija u Vildrakovom komadu razvija se kroz sukob dveju životnih koncepcija, ustvari dveju sre• dina, ali ne putem direktnog kon* flikta, već kroz psihološke promo ne koje sukob ostavlja u duši glav+ ne junakinje. Osnovni smisaa Vildrakovog postupka je u toma da se u ovim jednostavnim situ• acijama otkrije prikriven senti• ment. .

oran ikaE i: PPI BBK OGI O OSa

Riko Debenjak: Istranke„ — Na prvoj međunarodnoj izložbi grafike u Tokiju i grafičar Riko Decebenjak dobio je drugu od

Japana

i slovenački četiri nagrade Ministarstva inosiranih poslova

Reditelj Milan Đoković je sasvim blago ironizovao građansku sredinu suprotstavljenu radničkom pa ru, dok je odnos između Marijete . i njenog muža tretirao kao intimnu dramu, Komedija se tako pri gušivala, a elementi melodrame pojačavali. Ali u okviru ovakve koncepcije režija je tačno uočila da se drama razvija preobražajima kroz koje prolazi Marijeta. U tumačenju Milene Dapčević, Marijeta prolazi kroz četiri faze. Ovaj razvoj Milena Dapčević ostvaruje diskretno, u nežnim bojama i s morom. Iznenađuje sigurnost sa kojom ona u drugom činu „donosi sasvim mlado oduševljenje i spontanost. U tim trenucima ništa niJe prepušteno slučaju, a svako rešenje ima draž životne' improvizacije. Jedmo joj se može zameriti Što je intonacija pojeđinih rečenica bila na granici koketnog manira,

*

Posle pauze od nekoliko godina na našoj sceni opet se pojavio LUiđi Pirandelo, Već i samo stavljanje njegove drame „Neka se.ode” nu nagi“ na repertoar Beogradskog dramskog pozorišta pretstavlja događaj sezone, a ovaj zaključak se utoliko pre nameće jer se rađi O izrazito eksperimentalnoj pretstavi. U želji da izbegne konvencionalno prilaženje dramskoj materi Ji, ređitelj Jovan Putnik se poslužio ekspresivnim spoljnim izrazom — u suštini mođernim — i zamislio pretstavu u kojoj se radnja postepeno pomera iz sveta realni dimenzija u svet fantazmagorijć, pretstavu gde su stvarni karakteri zamenieni gotovo ekspresjonističkim likovima ostvarenim psmkomimom. Ređiteli je stvori? istanhed

Nastavak ma 7 strani

slikar