Књижевне новине

razum tako i osećanju, čitava oblast ljudske akcije i nečovečne sudbine. jolstoj nije uspeo. Iz različitih razloga, i tehničkih i stvarnih, verovatno niko neće uspeti. Ali „Rat i mir" je ipak jedno od velikih dostignuća umetnosti, A ljudi žive pomoću umetnosti, sjajno u velikim ili jevtino u malim umetnostima. ;

Ipak, pisci koji, kao Zola, daju snagu običnom·

i površnom pojmu sveta, rade koristan posao. To je zato što veoma mnogo ljudi prestaje, još dok su sasvim mladi, da dodaje bilo šta ograničenoj zalihi suđova. Posle izvesnog doba starosti, recimo dvadeset i pet godina, oni smatraju da je njihovo vaspitanje završeno.

Možda je prirodno da, pošto su prošli kroz taj mučni i dosadni proces, koji se izrično naživa vaspitanjem, oni treba da ga smatraju završenim, a sebe spremnim da u životu obeleže svaki događaj

i da ga stave u njemu namenjenu pregradu. Ali'

onaj ko ima gotovu oznaku za sve, ne muči se više posmatranjem, čak ni takvih običnih događaja koje je posmatrao za sebe, s pažnjom, pre. nego što je otišao u školu. On prosto deluje i reagira.

Za ljude koji su prestali đa zapažaju, jedino

meogučno novo ili obnovljeno iskustvo i, „prema tome, novo saznanje, jeste iz umetničkog dela. Pošto je to jedina vrsta iskustva koju su spremni da prime po njenoj sopstvenoj ceni, oni će izići iz svojih ljuštura i izložiti se „dejstvu muzike, drame, knjige, jer to je usvojeni metođ za uživanje takvih stvari. Istina, čak i dramama i knjigama oni mogu prići s umetničkim predrasudama, koje ih sprečavaju đa vide tu dramu ili shvate tu Knjigu. Njihova osetljivost može biti isto tako obložena korom kao što je i njihov razum. . Ali deo umetnikovog zađatka je probijanje kore, ili rađije recimo đa umetnike koji rađe za publiku, a ne samo za sebe, zanima probijanje kore zato što žele đa prenesu svoju intuiciju.

Slikari su se, naprimer, služili impresionizmom u svojim skicama, koje su pravili samo kao lični zapis i iz zadovoljstva, u toku stotina godina, pre nego Što su Termer i Konstebil u Engleskoj, Mone i njegova škola u Francuskoj, usvojili tehniku

skica kao sredstvo za saopštavanje svoje nove intuicije ili vizije prirođe kao igre svetlosti.

'počtične predmete komponovane u foPmalnom ot-

stupanju, ohi misu bili shvaćeni. Označili su ih kao nevešta mažala ili šarlatane, jer su to tada za njih bile jedine pregrađe na raspolaganju. Još nije bilo impresionističke pregrade u koju bi se moglo novo i često originalno slikarstvo baciti i zaboraviti.

Ali nova škola rešila je da bude shvaćena. Ona je insistirala na izlaganju svojih dela, A pošto je imala sjajnu tehniku i smelu invenciju, pošto je, isto tako, rano privukla mlađe i samostalne duhove kao i prepredene trgovce, ona je konačno zaista probila koru i dala svetu jedno novo i bogato iskustvo trajne vrednosti, jednu novu oblast iđealnog shvatanja.

Veliki pisci činili su to vrlo često. Ričardson je zapanjio Evropu novim svetom osećanja; Ruso ga je enetgično sledio svojim Emilom i Savojardskim sveštenikom, a kora koju su probili bila je kora feudalnog društva. Njegove su osnove bile podlokane uglavnom — sentimentalnim suzama.

Ruso i Tolstoj imali su neposredno revolucionarmo dejstvo na istoriju. Ali, ne ističem ih kao velike umetnike samo zbog toga. Čitava umeinosi stvara istoriju, ali uglavnom na posredan i nejasan način. Džejn Osten bila je veliki umetnik, i danas se čita više od bilo kog pisca svog vremena.

Njen uticaj na duhove bio je ogroman, ali skriven. On potiče ne iz originalnosti, već iz razumljivosti i ravnoteže njenog pojma života, kao i tehničke sile kojom ga ona saopštava. Njen svet je površinski ograničen, ali sadržajno đubok i, u SvoJim granicama, došledniji samom sebi od Rusoovog ili Tolstojevog. A ona ne probija kofu jalove imaginacije silovitim napadom, već nizom lakih udaraca. Njen stil, njen humor, to je ono što očigledno deluje na svest, A Ovo je, natavno, pogodno sredStvo za njen cilj. Ona nije htela da počhe čajanku raketom ili jekom truba. Imala je suviše mnogo onog što je Henti Džems nazivao ukusom, podrazumevajući osećanje sKkladiosti, kako estetičke tako i moralne. Njena veličina kao romanopisca

velikim delom je baš u tome što je ona pravilno

shvatila svoj rad, koji je trebalo da stvori nešto savršeno, a da to ljudi osete-· kao takvo. Funkcija romana je, ukratko, da natera svet đa posmatra

Naravno, je navikao

Vlađimir Udatni: Ulica

Nastavak sa 6 strane

sklađ karakterističnog osvetljenja, unutrašnjeg ritma dekora apstrakt nih linija u koji se projiciraju duSevna stanja heroja, i simboličnog glumčevog pokreta, dok je u gotovo grafičkom ukrštanju ovih linija pronalazio osnovni ritam pretstave i pojedinih ličnosti. U rediteljevoj koncepciji, đa je okvir radnje svest jednog pisca, ogledao se ozbiljan interes za Piran=delovo shvatanje o odnosu umetnosti i Zivota. Putnik je takođe pronašao čitav niz vizuelnih rešenja da izrazi onu kKkontradikciju između pojave i stvarnosti koja po Pirandelu leži u osnovi čovekove tragedije. Ali ma koliko da je Putnik postigaŽ ozbiljne rezultate u oblikovanju zaista mođerne scenske ekspresivnosti, moramo se upitati u kojoj je meri uspeo da nam približi velikog italijanskog dramatičara, čije delo pretstavlja epohu u evoluciji pozorišta.

Pirandelo se kao dramski pisac konačno alirmirao oko 1920 godine. Potekavši iz realizma, on je celog Žživola ostao realista u pogledu osnovnih scenskih formi kojima se služio, ali realista koji je u jednom trenutku osporio i sam fakt realnosti. „Svako od nas Vveruje za sebe da je jedan“, pisao je Pirandelo, „ali je to lažno shvatanje: u svakom od nas postoji onoliko ličnosti koliko ima potencijalnih bića u nama“. Makoliko da je ovo shvatanje bilo otsjaj određene filosofije, ono je ustvari bilo i razrada jedne od najdubljih koncepcija pozorišne igre: koncepcije o kontradikciji između lica i maske. Nesreća je bila u tome što je Pirandelo, iako prihvatajući realističke načine, u osnovi duboko sumnjao u njih, što nije verovao da se u doslovnoj priči, stvarnim karakterima i senžacionalnim događajima roealističke drame krije i viša suština forme i smisla. Potsvesho, oh je naslućivao svoj budući sistem kada je formulisao da čovek ima dve maske ispod kojih se skriva: unutrašnju, koju vidi samo čovek koji je nosi; i spoljnu po kojoj je poznat svojoj okolini. Ipak, u onom trenutku kad mu je postalo jasno da stvarne okolnosti realističke drame nemaju forme ni smisla, Pirandelo je putem analogije shvatio da je to i egzisteneijalni problem njegovih heroja. Odatle pa do formulisanja novog, originalnog smisla ljudske akcije bio je samo jedan korak. Osim toga Pirandelo je od samog početka mealističkoj jikciji, da jc pozorni-

pošto su se rođili u jednom svetu koji da vidi prirođu kao klasičan pejzaž,

nica viša realnost u kojoj se činjenice mešaju sa iluzijama da bi tek tako, pošto dobiju određenu formu, postale stvarnost. Po Pirandelu nijedna od pojedinačnih akciji (glumca, ređitelja).

Ima još jedna bitna karakteristika Pirandelove dramaturgije: to je statičan kvalitet njegove dramaturške osnove. Prihvatajući svo je paradokseoe· kao različite verzije konačnog rascepa u ljudskoj prirodi (između pojave i stvarnosti, neuobličenog života i forme), on je pokušao da taj rascep prevaziđe time što ga je učinio predmetom razmišljanja. Ali u osnovi Piranđelo je pružio sebi u večnosti konačno određen tragičan fakt čoveka osuđenog u svojoj realizaciji — i time zauvek ostao daleko od antičke formule tragičnog ritma akcije, koji izbegava takvu jasnost i ostavlja čoveka i stvarnim i misterioznim.

Ako je Jovan Putnik ostvario emocionalno hladnu pretstavu to ni je bilo slučajno. Sigurno je da Pirandelo nije pisac koji ne hvata za grlo publiku: on ne može biti takav već i zbog izrazitih romantičarskih karakteristika svojih ličnosti i melodramskog obeležja osnovne situacije. U osnovi komađa „Neka se odenu nagi“ leži obična ljudska drama, potresna priča o vaspitačici Ersiliji Drej koja je posle prolaznog flerta sa pomorskim oficirom i tragičnog ljubavnog slučaja sa svojim poslođavoem' pokušala samoubistvo. Posle neuspelog pokušaja nesrećnu devojku je doveo kod sebe pisac Luđoviko Nota. Kod njega Ersilija pokušava đa kreira svoju ličnost lepljivo se hvatajući za Književnikovo interpretiranje njenih akcija, ali joi život to ne dopušta. Svaka od ličnosti koje su igrale ulogu u njenom životu drukčije tumači činjenice, i onemogućava joj da po svojoj želji kreira sopstvenu ličnost. Iza normalne drame postoji, đakle, onaj karakterističan postupak zaustavljanja filma i neprekidnog osporavanja smisla akcije u kojoj je ličnost realizovala svoju sudbinu. Jasne su onda Piranđelove reči: „Moja lica sagorevaju da se izraze u tim ulogama, ali ja stvaram jednu drugu komediju za koju ona i ne sanjaju da postoji". Komediju o nemogućnosti da se premosti rascep između pojave i stvarnosti, nemogućnosti da se život uobliči, nemogućnosti da se sazna istina.

Slučam ga i alodam: još se paučina nije uhvatila na njegovom li-

i shvati sebe, ne samo kao racionalno biće već kao iskustvo od vrednosti, kao savršenu stvar.

Tako postaje jasno zašto je pret stava bila hladna: zato što je Put-

nik tražio samo formalni scenski '

izraz ove iracionalne drame, dok je onu prvu, ljudsku, prigušivao. On je težio da vizuelnim i grafičkim pokretima izrazi smisao poteksta sadržanog u replici i poje-

· dinačnom karakteru, i na taj na· Čin je dopuštao da · akcija dominira

individualna pozornicom. To je, međutim, u suprotnosti sa Piranđelovim shvatanjem. I sve o-

· stale žehničke egzibicije (projici-

ranje jedne ličnosti u drugu, multipliciranje karaktera i ostalo) do-

vodile su do izvesne scenske zbr-

ke. U Pirandelovom sistemu, naprotiv, zasnovan je neumoljivo Čvrst zaplet. Pomoću njega se, kroz karakterističan dramski postupak, realizuje ideja o kontradikociji između stvarnosti i pojave, između lica i maske. Potekst ove drame ne može pronači preditelj svojim formalnim wešenjima; on

je sadržan u osnovnom dramatur-

škom načinu zaustavljanja filma o životu heroja i u ponovnom interpretiranju prelomnih činjenica. To je, uostalom, i jedini volšebni način pomoću koga se stvara ona komedija o kojoj govori Pirandelo, a jedini put njenog projiciranja u stvarmu dramu. Ako se Piranđelo tako sagleda postaje jasno da se on može interpretirati jedino kroz nenamefljive, inteligentno tumačene scenske forme, pri čemu je od bitne važnosti interes za preciznu dramaturšku analizu. Vladimir Stomenković

ŽIVOT OKO NAS

Dugo nagoveštavani spomenik Branku Radičeviću, rad Aleksandra Zarina, pretstavnika posleratne generacije srpskih vajara, nedavno je postavljen na Kalemegdanu. Skulptor manje poznat šitoj javnosti, mada posebno prodđuktivan u izradi skulptura javnog karaktera, postigao je u Branku Radičeviću nesumnjiv uspeh koji kruniše njegovu dosadašnju aktivnost,

Koncipirana sintetično, u jednom bloku, bez većih profilacija, mode~

lisana meko, vazdušasto i opleme-

njena u izrazu, figura Branka HRadičevića pokazuje pojednostavljen, uprošćen ritam između naglašenih i udubljenih masa, koje se smenjuju i dopunjuju kao setno nostalgični „ađagio" i veseli „allegro“ Brankove poezije. Jednim izvan-

rednim detaljem: krajevima kapu-

ta, koji se ocrtavaju u predelu kolena i odvajaju od tela, pogođena je epoha i stil vremena, i time je jedna istoriska ličnost stavljena u okvir svoga doba, EO ONOIN možda zbog kratkoće i lapidarnost izraza, ali isto tako ubedljivo kao

što elementi ođeće na biđermajoer= · portretima

evociraju određenč pretstave o pesnikovom dobu.

Zarinov Branko bliži je pesniku „Tuge i opomene“ i „Kađ mlidijah umreti" nego „Đačkog rastanka“ i razuzdane, obesne muladosti; više lirik nego saborac Vuka. Prevedena na jezik književne kritike, ovakva koncepcija Branka možda može da izazove diskusiju. · Ali, ostajući u granicama plastičnog govora, to je kod nas jedinstven spomenik istoriskoj ličnosti, kod koga je đeskripcija zamenjena poniranjem u dublje i složenije probleme čoveka i dela. i

Među drugim pozitivnim svojstvima spomenika treba svakako istaći autorov osećaj za materijal. Kamen zahteva sažetu siluetu, ogra-> ničava pokret omekšava konturu, i skulptorska zamisao bila je ovđe dovedena u puni sklad sa'svojstvima krupnozrnastog „jablaničkog granita. Za razliku od većine spomenika, koji se prvo izrađe pa im se onda traži odgovarajuće mesto, elemenat lokacije bio je ovđe unapred uračunat. Blok kamena na koga se oslanja i izdvaja figura ima prvenstveno funkcionalni karakter, ali u odnosu na mesto i gleđaoca on podvlači optičku granicu. Tako uđaljen od posleratnih spo-

: LIKOVNA UMETNOST

PESNIKOV SPOMENIK

U PARKU

Brankov spomenik na Kalemegđanu

menika kod kojih je akademska čitljivost i dekorativna narativnost trebalo da bude umetnički ekvivalenat težnje da se javna skulptura približi publici, spomenik „Branka Radičevića je umetničko delo: reč našeg vremena o vćlikom pesniku prošlosti i ozbiljan doprinos posleratnoj srpskoj skulpturi.

Z. Markuš •

aa u anua KRU/ BEDGRADSKE GALERIJE

izložba Vladimira' Uđatnija. Zagrebački slikar srednje generaćije, Vladimir Udatni je do sdđa izlagao u Zagrebu, Opatiji, Rijeci i Osijeku. Sada prvi put izlaže u Be+ ogradu. Slike kojima se pretstavlja beogradskoj publici šu štrogo definisane, prečišćenog i smirenog kolorita, lepih tonskih odnosa sa dobro postavljenim svetlim akcentima. Uđatnijevo slikarstvo je vezano za realnost i konkretne oblike iz

Dva sus

U Beogradu je

cu pa je riđe, preplanulo, neposivelo. Zove se Ivan a upoznao sam ga na jednom gradilištu u Bosni. Razgovarali smo, a on nije ni prekidao posao: pljeskao je mistrijom malter, glačao ga i na njega, tako poravnatog, Sspuštao #igle, kucnuo ih čekićem, onda nadlanicom obrisao znoj sa crvenog čela i odgovarao: da, ili — ne.

Kao čovek tada sam bio zadovoljan: upoznao sam još jednog čoveka; kao novinar razočaran: pozhati mnogostruki uđarnik bio je siromašan na rečima koje su teško prelazile preko njegovih usana kao da im je put do. svetla strašno dug. Pokušavao sam da iskopam makar nekoliko podataka iz kojih bih mogao da iskonstruišem priču o čoveku koga je izgradilo naše vreme i koje qn izgrađuje i stvara. H

Ivan govori. Još mahovina nije prešla preko njegovih obraza, niti su lišajevi starosti nagrdili ovo liće što sada gledam u čelu stola. 1 ruke su iste, na zelenoj čoji, nespretne. “tele bi, izgleda, da se sklone ođ tih stostrukih „pogleda ostalih članova saveta koji su se upiljili u njih kao da on svojim grubim, velikim šakama, treba da iskaže svoju misao Što se bori u njemu da se probije kroz čudne, strane oblike reči.

Slušam ga i razmišljam o prvom našem susretu. Mislim o zidaru koji je odgovarao skrećući pogled sa mojih očiju, Mislim i gledam i

održan Kongres radničkih saveta

sad njegove ruke koje su onda slagale cigle — „ovaj ziđ ponovo zidđamo, srušili smo ga, bio se iskri vio!" — i gledam ruke koje se skupljaju na zelenoj čoji u dve tvrđe pesnice i uđaraju po orahovom stolu da pepeljare otskakuju. — Noego šta! Rađi se o domaćinstvu. Radnički savet mora najpre da buđe domaćin. Zato govorim ovo. Ne popujem! — zakivaju se tvrđe reči u tišinu i svest sluša laca. · Priznajem: zbunjen sam. 1 on je bio zidar — a i sada je! — i njegov otac, i ded, i otac njegovog deda! Kad jesen dođe, radovi prestaju. Sa prvim žutim resama na opuštenim prutovima vrba — torbe na rame i gumenim „opancima tabanaj drum! A sada čujem kako Ivan govori o kreditima, invest:cijama, operiše ekonomskim terminima, upotrebljava reči iz bahkarskog poslovanja. Kao da je i to jedan red cigli koje zidar slaže u ovoj sali prepunoj plavičaštog dima što se kovrča iznad oznojenih glava članova radničkog saveta. , Inženjer, koga sam upoznao kad i zidara, gleda u njega i klima glavom. Zatim se okreće ogromnom čoveku medveđeg rasta koji seđi do njega i Šapuće mu u uvo. Jasno mi je đa mekim «detaljima, primerima ilusttuje Ivanove tvrdnje. A ogromni kaže gorolomnim šapatom: „Da. Tako je!

Pitam se: gde je Ivanova škola?

Koju je školu pohadao od onog

prirođe, ali nije deskriptivno. On se šluži poukama kubizma u prelamanju formi, a u Kkoloritu ima nečeg ruoovskog. Pa ipak se ne može reći đa to slikarstvo nije ofiginalno, jer mu je Udatni dao jednu ličnu notu koja je neosporno dominantna i pored koje uticaji sa strane ne dobijaju neki veći značaj, Vrlo dobra kompozicija i opšta organizacija slike, naročito dolaze do izraza u „Jutru u luci”, „Ulici”, koja se još odli-

Jugoslavije ;

prvog susreta u jeđan vreo julski dan na započetom ziđu, i ovog sada? Ili je to iskustvo zidara-nomađa koji je sa džakčetom na ramenu tabanao drumove zajedno sa drugim crnotravcima, tragajući za poslom, iskustvo daščanih postelja i hartijanih džakova mesto dušeka? \

Tvrde reči ovog zidara, riđeg i još nepotamnelog od gođina i starosti, zakivaju se kao ekseri u tišinu sale, svečane, sa slikama i fotografijama, kao da završavaju azbuku rađanja jednog upravljenja, jednog početka,

Dim se koluta. Napolju pađa sumrak. Debele senke slažu se jedna na drugu a u sali niko ne pali svetlo. Reči dolaze iz polumraka i obvijene njim, „dobijaju nelu čudnu težinu i ozbiljnost jednog posla koga nismo toliko svesni jer treba, možda, malo đa se odmaknemo od njega, da bismo videli koliki je. Blizak nam je pa izgleda svakodnevni,

Gledam dve šake koje tonu u sumrak. Čujem reči:

— Nego šta! Jednom treba to rešiti. I, brate, na odgovornost pozvati. Radi se o mil:onima., A bez toga hanka neće dati kređit!

Riđi zidar sada govori iz potpunog mraka. Tek kad je završio, neko se setio: upalio je svetlo i beli slapovi pali su na lica okrenuta prema čelu stola,

. Vone Marinović

kuje i vanrednim štimungom, i „Ka vani”,

Udatni je slikar sasvim ođređene fizionomije, sa jasnim konćepcijama i sigurnim znanjem koje mu omogućava đa ubedljivo saopšti svoju poruku.

Izložba Ljubomira Cvetkovića, Mladi slikar Ljubomir Cvetković, koji prvi put izlaže u Beogradu, mije doneo nikakvo iznenađenje. Njegovo je slikarstvo u granicama onih iraženja kojima je preokupirana gotovo cela mlađa slikarska geneFracija. Njegovo shvatanje forme i kolorita nije ni naročito novo, ali nije ni lišeno izvesne originalnosti. lako sa formalne strane nije od nekog naročitog interosa, sli+ karstvo Lj. Cvetkovića ima jedan vredan Kvalitet. Ono je iskreno obojeno njegovim ličnim, autentičnim doživljajem. To naročite pađa u oči u „Smrt i želje u ledu, na ogledalu". Sa čisto zamatske strane, Cvetkovićevo slikarstvo joe prilično ujednačeno i korektno. Očigledno je đa on ima osećanja za lepe tonske i bojene ođnose. Kompozicija mu je sigurna, mađa pokatkad preopterećena. U celini posmatrano, to slikarstvo ne pretstavlja neki veliki đomet, ali sa može i đalje razvijati i ima sve mogućnošti da postane mhoto snažnije i ubedljivije.

Grafika Julina Kolesara. Novosađski umetnik Julin Kolesar izlaže sađa prvi put u Beograđu i prvi put uopšte. Grafike koje je izložio, pretstavljaju vrlo lepa ostvarenja i pokazuju do Kolesar ima vanređanm osećaj za igru crnobeloj i ume đa iskoristi sve mogućnosti koje ta đisciplina Pružš da bi postigao punu dramatičnošt. Vidna je sklonost autora da UVOdeći ormameoentiku kao samostalni elemenat, postigne đinamičnost | zvučne ritmove. U toj nameri Kolesar postiže potpuni uspeh.

Njegov najveći kvalitet je u spretnom komponovanju i ortanizaciji svetlo-tamnih površina. Moglo bi mu se zameriti đa ponekađ ima u grafikama više literature nego Što bi se to moglo dopustiti, ali je opšti utisak ipak povoljan.

Grafike u boji Veselina Rađojkovića. Prvom samostalnom izložbom, Veselin Rađojković nije pokazao đa raspolaže jednim izgrađenim Sštavom i nekim određenim načinom izražavanja. Njegove grafike deluju više kao traženje jednog oridinalnog izraza i ispitivanje mogućnosti koje pruža materijal, nego kao konačna ostvarenja. Ali sasvim je sigurno đa je Radojković talen<' tovan i puh temperamehta i istta– živačke radoznalosti. Ova izložba pre pokazuje da njegova traženja i eksperimentisanja neće biti uza» ludna, već će dati neke konačne rezultate. Među eksponatima se na ročito ističu „Nosač” i „Logika” koji u sebi nose klicu budućeg iz građenog načina izražavanja.

Zoron Popović

.