Књижевне новине

SVET NAUKE

„Životinje umiru, osfavljajući samo svoje mlade; covek ostavlja iza sebe rad, rad koji se neprekidno oplođuje.“

· Neobično je važno primetiti da su se indukcija i intuicija neprekidno služile dvama pojmovima:

pojmom ' Punog (ili neprekidnog, ·

kontinualnog), i pojmom Praznog dili isprekidanog, diskontinualnog). Mituicija je prevagnula nad indukcijom, i u velikoj meri je prepo-

idila Energetiku primenom sta- |

tističkih metoda pozajmljenih cd Atomistike. Svaka je formula nemoćna da obuhvati Raznolikost kcja nema granica, i neminovno gubi svako značenje kad se mnogo

iuđaljimo od uslova pod kojima je !

izgrađeno naše saznanje. Na utisak koji je tumačio Paskal, kad nam je pokazivao Čoveka lebdi između dveju beskrajnosti“ se dolazi kada u mislima povećavamo loptu koja bi obuhvatila jedno za drugim. Planete, Sunčani Sistem, Zvezde, Magline,

. Postoje dva oblika energije Lkoja fskonišćavamo, a koji ne vode direktno poreklo od Sunčevog zračenja — to su teža (gravitacija) i marmetizam — ali jedini način na koji možemo đa iskoristimo ove oblike je upotreba energije dobijene od Sunčeve toplote. Savlađivaniem Nijagare, odnosno građenjem velikih brana iskorišćavamo pad vođe zahvaljujući Zemljinoj teži, Ali, bez Sunčeve toplote voda ne bi mogla teći. Da bismo proizveii elektricitet moramo da počnemo sa hemiskom energijom u uglju ili nafti koja se prvo pretvara u toplotnu energiju, zatim u mehaničku i konačno posredstvom magnetizma u električnu energiju.

Zračenje Sunca i džinovskih zve zda, više miliona puta većih od Sunca, potiče iz jednog sasvim drugog izvora, najvećeg izvora cnergije u vasioni, poznatoj pod imenom nuklearne energije (encrqgije atomskog jezgra). I u ovom slučaju, energija je posledica pretvaranja „materije.. Dvostruka je razlika između nuklearne i hemiske onergije. Kođ hemiske cenergije, na primer, sagorevanjem ua:ja izgubljena materija za vreme ovog procesa potiče od spoljnjeg: omotača atoma i izgubljena količina je toliko mala da se ne može neposredno meriti nikakvim postojećim sredstvima za merenje, S druge strane, kođ nuklearne energije materija izgubliena pretvaranjem u energiju potiče od samog nukleusa, teškog unutrašnjeg jezgra atoma, i količina izgubljene materije jie više miliona puta veća od količine dobijene kod uglja, dovoljno velika da se može mueriti.

Dve vanredne značajne Ččinjenice za razumevanje nuklearne energije (pretpostavljajući „osnovnu zaliha“ pojmova i pretstava) su:

a) Moguća je obostrana promena protona u neutron i obrnuto. Proton otpusti jedno „negativno punjenje i pređe u neutron. Vekovni san o preobražajima elemenata je tako ostvaren.

b) Svaki proton i neutron U jez' gru ima manju težinu nego u slo-

„koji |

Zaštitni betonski ziđ. debljine pet u ovom zidu puni se čist metal urana

ovividovimoći

stopa opkoljava reaktor, Kroz rupe u središte peći od grafiiskih opeka.

Ovđe se vrši lančana reakcija koja oslobađa ogromne kKoličine energije

bodnom nevezanom stanju; gubitak u težini jednak je energiji xOja drži u zajednici Čestice jezgra.

Ajnštajnova jednačina E=mc otkrila je činjenicu da su materija i energija dva različita ispoljavanja jedne iste suštine, a ne dve različite bitnosti, kako je do njene pojave vladalo uverenje. To je dovelo do revolucionarnog shvatanja đa materija nije „nepromenljiva, već da je energija u čvrstom stanju, dok je obratno energija materija u fluidnom stanju. Gram materije pretstavlja 25,000.000 kilovat časova u čvrstom stanju. Oyo bi odgovaralo hemiskoj energiji koja je oslobođena prilikom sagorevanja tri milijarde grama (tri hiljađe tona) uglja.

Nuklearna energija se može iskoristiti na dva potpuno različita načina. Jedan je fisija — cepanje jezgra težih hemiskih elemenata na dva nejednaka dela koji su jezgra dva lakša elementa. Drugi je fusija — spajanje dva jezgra najlakših elemenata u jedno jezgro težeg elementa. U oba slucaja su novo dobijeni elementi lakši od prvobitne težine jezgra. Gubitak mase ispoljava se. oslobađanjem ogromnih, količina energije. Proces cepanja, koji bi odgovarao „sagorevanju“ nuklearnih „goriva održava se reakcijom poznatom pod imenom „lančana reakcija“. Kao projektili za cepanje upotrebijavaju se neutroni, koji zato što nemaju nikakvog električnog punjenja, mogu da prodru kroz jako naelektrisani ziđ kojim je okruženo pozitivno naegelektrisano jezgro. Postoje dva tipa lančanih reakcija: kontrolisana i nekomtrolisana. Kontrolisana reakcija je slična sagorevanju benzina u automobiskom motoru. Propuštanjem kroz „usporivač“ i “upijačć“ smanji se brzina neutrona sa preko deset milia u sekundi na manje od jedne milje u sekundi. .

Nekotrolisana lančana reakcija nastupa u slučaju kada ne postoji usporivač niti upijači neutrona. Ona bi se mogla uporediti sa ubacivanjem zapaljene žižice u benzin ski motor. Brzi neutroni se tada oslobađaju u trilionima i kvadr.ilionima u milionitom delu sekunde. Ovo dovodi do cepanja odgovarajućeg broja atoma, a posledica je oslobađanje neverovatne količine nuklearne energije strahovitim eksplozivnim tempom „(atomska bomba plasirana na Hirošimu i Nagasaki 1945 godine). Prva lančana reakcija izvršena je pod kontrolom Enriko Fermija 2 decembra 1942 godine u Čikagu cepanjem čistog U-255.

Godine 1950 Ajnštajn je objayio krunu svojih dugogodišnjih napornih istraživanja (započetih negde oko 1915 godine): „teoriju jedinstvenog polja“, koja otvara most preko prostranog ponora između relativiteta i Kkvantuma, između beskonačne vasione zvezđa i galaksija i isto tako beskonačno male

vasione u unutrašnjosti atomskdaj :

jezgra. “

Ako je sinteza materije i energije dovela do Atomskog „Veka, šta možemo očekivati od poslednje sveobuhvatne sinteze? Na to pitanje je Ajnštajn svojevremeno odgovorio: „Dođite kroz, đvađesei godina“, što se slučajno podudara sa istekom stogodišnjice za koju su braća Gonkur rekla da će bog da vrti ključevima i da kaže čovečanstvu: „Vreme je da zatvorimo (lokal),

gospođo“.

Ali zveckanje ključevima ne mora da znači vreme zatvaranja za čoveka, i sumrak njegovoga dana na ovoj planeti. Ono isto tako može da znači i otvaranje vrata u novu zoru, na novoj zemiji i u novom nebu. Vlodislov Tišma

LEK I SMRT,

Atomi u službi ljudskog uništenja i medicine.

Neko je ovih dana rekao da oni koji proizvođe atomske i hidrogenske bombe i vrše sa njima eksperimente čine dvostruki zločin: povećavaju opasnost od radijacija i hiljade naučnika odvajaju od rada za dobro čovečanstva. A — šta bi sve mogli da pruže čovečanstvu ovi umovi angažovani na proizvodnji atomskog naoružanja od materijala utrošenog za atomske i hidrogenske bombe — možemo tek naslutiti. Ali, dovoljno je ako kažemo da je proizveđeno više razornih nukleamih bombi nego „kobalt-bombi“ — bombi koje leče.

Veliki broj radioloških instituta u svetu jOŠ uvek ne raspolaže ovim dragocenim instrumentom koji, često, veoma blagotvorno deluje na ljude obolele od raka.

Pomalo čuđan naziv naučnici su dali ovoj „bombi“ — verovatno zbog njene velike moći radijacija (obično oko 400 kiri-jedinica, što odgovara zračenju 400 grama radijuma). Njena zračenja naročito razormmo deluju na tkiva u brzom razvoju (rak i tumo?).

Prema obaveštenjima koja smo dobili u Saveznoj komisiji za nuklearnu energiju i naša zemlja treba u toku iduće godine da nabavi jeđan ovakav instrument: ,

Na slikama: jedna od poslednjih eksplozija britanske hidrogenske bombe kod Božićnih Ostrva :: pacijent za vreme zračenja „kobalt-bombom . Kao što se vidi na slici „kobalt-bomba“ nema nikakvih sličnosti sa izgledom standardnih bombi već. potseća na neki rendgen aparat. U njenoj glavi, zaštitnom oklopu, nalazi se komađ kobalta ozračen

u nuklearnom reaktoru. , )f.

Još jedno dejstvo | zračenja

U Harvelu je izrađena jedna šipka rađioaktivnog goriva sa ciljem da se usavrše metode konzerviranja hrane radioaktivnim zračenjem. Ovo je saopštenje izneo dr, R. S. Hanan, jedan od naučnika 12 Kembridža u svom referatu na zasedanju sekcije za hranu i ishranu kongresa Kraljevskog zdravstvenog društva koji se održavao u Folikstonu.

Dr. Hanan je rekao da on predviđa dan kada ća hrana moći da se konzervira zračenjem po ceni od jednog penija na svakih pola kilograma. On je

'"dđođao“da je još“ udaljen d

zračenja za konzerviranje hrane ali vreme.

Naučnici danas imaju u vidu primenu zračenja za' preradu hrane u fabrikama Hu velikim količinama ali prethodno sve okolnosti moraju da postanu najpovoljnije za upotrebu ovog važnog i ubitačnog sredstva.

Eksperimentalni zaključci govore da bi se ·'sterilizovanje moglo postići po ceni od nekoliko pensa na svakih polf Kilograma hrane i đa će se docnije troškovi smanjiti na 1 peni na svakih pola kilograma.

Postoji očigledna mogućnost da sterilizovana hrana postane pradioaktivna i zato treba još mnogo naučnog rađa da bi se dobila bezopasna hrana i posle prepariranja koja će sadržati minimalnu dozu radioaktivnosti, AAA AAA AAA AAA AAA AAZ AAA AAA /AZA A/V AVA VA AAA / A/V AVA VA AVA AVAZ VAZI ZAZA/VA VA AAA AVAZ AA AAA ZA AAAAAAZAAAAAAAAAAAAAAAA AAA AVA AAA AVA AVAZ AVA VA Z AAA AZ /ZVA JP AAUZZZZ77. ZU

(Dpaf/etč LGIAČIMICI

Wwzbuđujem se čim se pomene

»Istorija nauka;

rija grupnih transmutacija izmenila u nekoliko ljud-

zar lakvo delo nije ustvari i istorija ljuđske svesti, istorija čoveka i njegove borbe za oslobođenje od materije, Epohalno Mejsnovo delo »Istorija nauka« samo je jedan lep pokušaj sređivanja erudicije, i ono se preporučuje istoričarima, jer će u tome delu našči čitavu listu naučnika koji su doprineli razvitku i veličini ljuđske misli. Ali jedino zameram Mejsnu šio nile ·ppmenuo, makar samo sa nekoliko reči, i one »velike i natprirodne glave«, one duhovne ispoline, čija imena divno odjekuju u srcima onih koji vide wu Svakom naučnom Mspebu umetničko delo stvoreno ođ spleta mesa, krvi i nerava: Evarista Galoa, Nilsa Henrika Abela, Ogista Morana, Barla Gerharta.

Nesumnjivo je da je glavna. drama života Evarista Galoa, poginulog u dvadesetoi gođini života u jednom glupom ·dvoboju (30 maja 1832 godine), njegpovo odbijanje da odgovori na pitanje o aritmetičkoj teoviji logaritama, koje mu je postavio ispitivač na prijemnom jspitu Politehničke škole, pitanje koje je Galoa, upoznat sa najvišom matematikom, smatrao za vređajući prosto, To je bila obična gordost, ali oma je baš irebalo đa upozori ispitivača, Renan je lepo rekao za Kloda Bernara: »On nije imao onaj površni dar, koji pomaže da se uspeva na ispitima, na kojima je velika nezgođa imati svoje lično mi• šljenje, i na kojima je čovek obično izgubljen ako đomvoli da ga vode njegove lične misli« Slična tra gedđija Galoa đogođila bi se i sa Aragom „da nije imao sreće đa ga ispituje veliki Monž. Mtička sintaksa suptilna je stvar i istorija čovečanstva govori da mnoge ličnosti, obuhvaćene njome, na ma kome nivou bile, u ovome su pogledu bile neuke. Otsustvo, moralnog stava odgovara otsustvu veličine,

·Da bi se izgrađila savremena mitologija nastojalo se naročito da se istakne »prokleti- pesnik Rembo, razmaženo dete očajanja; njegovo ogromno đelo teško će moći đa se prevaziđe, Galoa, republikanac i beznađežni matematičar, ostaje u »predgrađu-«, a ipak nije preterano reći da je njegova matematička teo-

\

ski duh, On nije slavan i na to nas Mejsn svirepo potseća, Treba reći đa nijedna ulica ni u Jednom' građu Francuske ne nosi njegovo ime, đok ima puno trgova sa veoma praznim imenima, Bezlični ljudi koji su ubjli Galoa, sebe su za svagda obeščastili. Treba da osetimo MWoliko Svaki potez dželata čini ovoga manje čovekom i sve više dželatom, i koliko Kkijvica dželata postaje opšta, a ako sunce mrtvih bude jednom svanalo, ta će nas zora sigurno neo” bično zacrveneti, * ć

Setimo se Pejsonela. U području jednoćeličnih bića

nije uvek lako raspoznati kojoj vrsti pripađa neka

· jedinka, i smatra se da je tu điferencijaciju lakše

odrediti kod višećeličnih bića, Međutim, što se tiče korala. ta stvar nije izgledala tako laka našim precima. Masilji je zapažio {1706—1%25) da u povoljnim uslovima Koralska stena razvija izvesne čvrste izrasline, za koje je on srmaatrao da su ovetovi, i nazvao ih linofit:ma. Pejsonel, tađa mlad lekar u Marselju i učemik Masiljila, ispitivao Je postojanje tib »cvetova« (1725). Poznat već zhog Svog hrabrog držanja za vreme kuge, 1720, Pejsonel, na osnovu SsVOE izveštaja o prenošenju zaraze te bolesti, đobio je ođ Akađemjje nauka tiklulu đopisnog člana, Zatim mu dodeliše misiju da prouči morske biljke na obalama Barbarije (Severna Afrika), Bio je'to sjajan početak. U Africi PPejsomel je zapazio pogrešku svoga učite)ja, i otkrio da su Kkoralne grane usivdri Žživotinje. Na ovo otkriće Reomir ustade protiv Pejsonela, koji ogorčen napusti sve i ođe za lekara na Antilska Ostrva, Više godina docnije Tramblej Je Objavio rezultate svojih istraživanja o hidrama slatkih voda (1740) dok Bernar de Žisije, Kitar i Reomir obiđoše obale Francuske da bi ispitali vrednost Pejsonelovih zapažanja. I oni ih potvrđiše. Ipak, i pored tog divnog otkrića ništa se nije izmenilo 7a prognanog Pe!lsonela, Čsh sm doumije. 1756. Rehn "u Dpripisali zaslugu za pripadanje korala Iauni a ne flori.

Za sirotog Pejsomela nije se znalo ni kad je umro.

O Pejsonelu g. Mejsn ne govori ni reči, Naučnik, rekao je Bekon negđe, »ne treba nmnikad da ovlaži svoje oko zbog ljuđskih strasti«. Međutim, danas se može reči, posle nekoliko vekova iskusiva, da ijudđ"ske sirasti nisu zabranjene naučniku, i zato odbijamo da primimo taj strašni porire klasičnog naučnika u svojoj objektivističkoj apstraktnosti. Paster, kađ je zaplakao prilikom otvaranja svoga instituta, nije bio ništa manje naučnik, Amper, zaljubljen, nalazio je baš u svojoj ljubavnoj strasti potrebne elemente za svoja naučna ostvarenja. Iz slične osetljivosti i humanitarnosti Ajnštajn je Pprotiestovao protiv nuklearnog oružja.

| * ~

A zatim, tu su još Loren i Gerhart sa svojim borbenim ubeđenjima. Šia su oni učinili? Oni su osnivači atomske simbojike. O njima g. Mejsn ćuti. Loran je đao osnovne pojmove o funkciji u organskoj hemiji. A što se tiče Gerharta, od njega današnji hemičari takoreći žive. Pogleđaimo pre svega njegov princip serijske lasifikacije. »Na stolu poređamo špil karata, tako da su u prvom veriikalnom redu sve karte iste boje, a paralelno sa ovim redom, u drugom vertikalnom ređu, slične karte u drugim bojama; tako se sve karte nalaze poređane u dva reda, pretstavljajući dve vrste serija; karte iste boje, ali raznih Vređnosti, poređane u Vertikalnom smislu, pretstavijaju sčriju tela koja proizilaze jedna iz dru gih, a različita su (heterogena); karte različitih boja ali iste vrednosti, poređane horizontalno, pretstav-

ljaju seriju sličnih tcla, a pripadaju različitim izvo-

rima (serije izogene ili homogene)«, Ciurajmo još jedno Značajno mesto u Gerhartovom delu: »Usvojene vređnosti u organskoj hemiji ne slažu se sa mineralnim formulama, Organske formule su upola jake, ako Se uporede sa Pormulama ovih poslednjih. Treba duplirati organske formule da bi ih izjednačili sa formulom vode H,O, upijene Wiseline CO» | amonijaka NH;y. Atomi, jednake Vrednosti i mase su sino-

nimi«. Ove postavke, koje su' osnove mođerne hemije, primijene su 64 nerazumevanjem i mržnjom, MKoran i Gerhart imaju protiv sebe Berzelijusa i njegovu dvojnu teoriju o telima; oni imaju protiv sebe i klevete Libiga, kao i ljubomoru mnogih hemičara svoje generacije. II. tako prolaze godine od 1843 đo 1856. A za (o vreme Koram i Gerhart žive u provinciji bez sredstava za, dalji rad.

Najzad, Loran se buni, dolazi u Pariz, gde živi u još većoj bedi, ali ipak radi kad mu naklonost nekih to omogućuje, Gerhart dolazi za njim, i usred najvećih novčanih nezgođa oni rade zajedno. Ipak, ne uspevaju da dobiju mesta ma koja bi imali pravo, Loran umire 1853, Gerhart 1856, obojica od tuberkuloze u četrđesetim godinama života i ostavljaju neZbrinute porodice, Obojica su smatrani da su OKkuženi i da se sa mjima »ništa ne može wčiniti«.

* :

Najzad, pošto je I ovog g. Mejsn sakrio od drugih, hoćemo da pozđravimo trubađura matematike Nils-Henrika Abela, umrlog 182, u dvadesetšestoj godini života, takođe ođ tuberkuloze. Abel je Norvežanin, a iako je u to vreme Norveška bila veoma Biromašna zemlja, ona je ipak mogla dati čoveku, koji Je pronašao opštu teoriju o transformaciji eliptičnih funkcija, bar' da, pristojno živi, dgakob, Abelov Kon kurent, koga protežira Gos, rekao je o pronalasku Abelovom, O generalizaciji integrala, da. je to »m0žda najvažnije što je u ovom veku učinjeno wu matematici« Ali Abel nije imao sreće, U početku svoga

rada bio se prevario n izvođenju korenova. Gos 808

žustro napada, Abela nema ko đa brani, a om Je su"

Više plašljiv da se suprotstavi autoritetu G0Osa, veliPE: matematifara toga vremena. Ali, ova pogreška o: : % je na put njegovih najvažnijih pronnla: TO co Ori Abel dolazi u Pariz, Uz njega je ER Oe » RH ovaj je suviše star, a sa drug”

o. o je preziranje — opet preziranje! Rošija, onog istog sa kojim je Galoa imao posla, i koji je Ponselea uništio.

Da bi se mapisala »Istorija nauka« potrebno JO fmati hrabrosti, jer Abel, Galoa, Gerhart, Loran i Pejsonel, legenđarne ličnosti koje nisu znale za svoju

Slavu, zaslužuju da budđu zabeleženi pored ostalih.

koji su doprineli ljudskoj misli. Prokleti, ali be

Mi oni su pravi feniksi; đrugi su, najviše, li sice...

B. Bb.

KNJIŽEVNE NOVINE

an opšte primene sw. znaci nagoveštavaju da će to biti u dogledng '