Књижевне новине

i nepoznati. Rani ruski revofucflonarni filmovi imaju prirodnu sklonost prema mođernizmu jer pripadaju jednom vremenu kad su umetnički zanesenjaci mogli shvatiti revoluciju kao apoteozu poniženih i uvređenih. aa \

Američki pisci koji su došli u Pariz posle Prvog svetskog rata bili su instinktivno modernisti kad nisu imali uspeha. Dok se Hemingvej brinuo za nemaštinu i mrzeo publiku i čak nije ni želeo da bude shvaćen, imao je čisto modernu osobinu koja mi se još uvek čini jednim od najdivnijih pronalazaka ovog veka. Ali već „Zbogom oružje“ otkriva ton kompromisa. U izvesnom pogledu, to je knjiga koja još u toku pisanja pripađa publici i koju nublika ne otkriva kasnije, kao, recimo, „Tri života“ Gertrude Stejn. |

Mođdernistički pokret pokazuje da ništa tako ne propada kao uspeh, Postojali su naročiti razlozi zašto je vreli vihor uspeha bio koban po njega. Jer, i njegova snaga i slabost ležale su u činjenici

- da je on dramatizovao stanje pojedinog pisca ili umetnika u sukobu s mođernim svetom, i da je nekako u njegovom delu trijumfovao nad njim. Biti „apsolutno moderan“ znači prihvatiti ili anticipirati potpunu trulost svih trađicionalnih vredđdnosti, zaroniti u reku savremenih pojava i upotrebiti svoj dramatizovani, razdraženi senzibilitet da bi se iz njega stvorila umetnost ili književnost. To je trijumf pojedinca nad nad mašinom koja ga, zaista, može konačno uništiti. Umetnik koji sebe stavlja u takvu situaciju boljie da podnese da ga mašina uništi — kao Apolinera — nego da od, njega načini priču o uspehu. Možemo se diviti mo-

| dernistima sve dok održavaju zategnutu suprotnost između svoje individualnosti i surovosti grada. Ali u trenutku kad se takav stav počinje da isplaćuje, oni počinju da imaju načelo uspeha na svojoj strani. Tako njihov stav postaje poza, a to se ubrzo pojavljuje i u njihovim đelima.

Stav koji, mada triumfuje u neuspehu, ne može podneti uspeh, mora biti samofaza. Modernisti su bili potisnuti prema tradiciji i društvu, pošto ih je priznanje neizbežno pomirilo s onim na šta su pljuvali. Štaviše, intenzivno politička prirođa vremena u kojima živimo čini ulogu društvenog izgnanika gotovo nemogućnom. | Tako je modernistički pokret apsorbovan novom vrstom konfomizma i akađemizma. Američki pesnik, smatrajući se „modernim“, drži kurs stvaralačkog pisania ma nekom univerzitetu i raspravlia o tehnici Remboa čiji je prvi princip bio prezir prema akađemiku. Engleski pesnik vrši sličnu fankciju na Bi-bi-siu ili u Britanskom savetu. Idiomi mođernizma postaju poslušna tehnika za stvaramje mirisa mođernog stila, koga svako prepo-

'u uglednom autoritetu i

znaje, baš kao što su ozbiljna ispitivanja atonalnosti „stvorila „sasvim pgzadovoljavajući idiom „disharmonične muzike“,

Ta situacija je neizbežna zato što su mođernisti izbacili suviše mnogo tradicije i postavili preterane zahteve senzibilitetu svoje izdvojene ljudske individualnosti. Posledice su, u najboljem slučaju, bile čiste i herojske, mađa prilično 'prazne. Ali veoma je malo pisaca imalo snažan karakter da ne pravi kompromis kad počne da uživa u uspehu. Kompromisi kao što je promeha stila Gertrude Stejn u „Autobiografiji Alise B. Toklas“ čin se potpunim napuštanjem principa njenih ranih dela; jer ako joj nije smetalo da piše na taj način, izgleda da nije imalo' smisla pisati na prethodni.

Izgleda da je mogućno pratiti u prilično mnogo modernih pisaca trenutak kad se dogodila zbunjujuća promena odgovornosti. Rani T. S. Eliot izgleda

da nije odgovoran ničemu sem prafrokskom sen-

zibilitetu T. S. Eliota. Danas je, čini se, Eliot u odnosu odgovornosti prema jednoj ili više insti-

· tucija i prema publici koja njega samog smatra za neku vrstu institucije. To što se dogodilo. ovim

piscima dogodilo se čitavom vođstvu pokreta, koje, pošto je napustilo modernizam, pruža publici ono Što ona očekuje od modeme umetnosti.

Ja se sam nikad neću sasvim pomiriti s tim da je ovo neizbežno, U izvesnom pogledu ja pretpostavljam rane radove skoro svih mođernih pisaca njihovim kasnijim. Ništa što je Fokner dosad napisao ne izgleda mi tako dobro kao „Vojnikova plata“, ništa Hemingvejevo tako dobro kao „U naše vreme“, ništa Eliotovo tako dobro kao „Preluđijumi“ i „Pusta zemlja“. Naravno, ovo nije sasvim pravedno, U mnogom pogledu, kasnija dela svih ovih pisaca pokazuju veću lepotu, moralno osećanje i zrelost. Svejedno, goli, izdvojeni, sirovi kvalitet je iščezao. Slike i ritam prestali su da

buđu naročito lični i postali su odgovorni na .jeđan ·

sumnjiv način — odgovorni izdavačima i publici. Značajno je da su dobijanjem naših vodećih pisaca konvecionalnosti, mali časopisi, koji su bili laboratorije gde su izvođeni najsmeliji eksperimenti veka, gotovo sasvim iščezli. | |

Ja pretpostavljam ritam mođerne poezije, koji nešto đuguje svesti o promeni u modernom senzibilitetu, prouzrokovanoji mašinom na gazolinski pogon, ritmu crkvene službe, ma kako da je" on lep. Nikakva vrednost tradicionalizma, tehnike i zrele muđrosti neće mi nikađ sasvim omogućiti da savladam svoju tugu za umrlim mođernističkim pokretom. i (Preveo Slobodom Đorđević) ·

IZ STRANIH GALERIJA Zapostavljeni majstor

Izložba Jakopa Basana u Veneciji

Svake godine Venecija organizuje » jednu veliku izložbu internacionalnog karaktera i to naizmenično iz oblasti savremene umetnosti i iz renesanse. Ove biename priredbe imaju svoju lepu tradiciju: Mođerna će iduće godine imati 29 izložbu, — a ove druge, posvećene klasičnom. periodu venecijanske u-

" metnosti, počete su 1955 g. mono-

grafskom izložbom Ticijana. Izložbe su komponovane delima iz svih svetskih muzeja i pozmatih privatnih kolekcija, te pružaju uvid u celokupno stvaranje pojedinog starog majstora. I za ljubitelje i za stručnjake ovakve sU izložba beskrajno zadovoljstvo jer među okupljenim delima, poređ onih poznatih i slavnih, uvek ima mepoznatih ili zaboravljenih starih pala koje se čuvaju u manastirskim Ti znicama po provinciji. Cesto su baš to dragoceni objekti koji potvrde pretpostavku ili, osvetle nov podatak o umetniku.

Ove je gođine (u vremenu od jula do novembra), Duždeva palata primila opus jednog starog ma jstora, Jakopa Basama (Jacopo Bassano), koji je u jednoj od njenih.sala slikao pod kraj života „Povratak Jakova”. Izložba (organizovao i POostavio prof. Pjetro Campeti) je kom ponovana iz tri dela: religioznog slikarstva, portreta i crteza, 1 obuhvata 130 eksponata. Među ovima mekoliko je slika sasvim do sad nepoznatih i prvi put objavljenih u izvanrednom katalogu ove izložbe (rad Pjetra Campetija). Aranžirana je — mada uz sav raskoš somota ! starih tkanina koje oblažu ziđove pod pozlaćenim, kasetiranim tavanicama mermernih dvorana — sa izvanrednom jednostavnošću: često

su velike pale bez'ramova, a okviri su slikama atmosfera dvorane ili . Čist profil prozora palate. Ovako utonule u ambijenat svog VO M kompozicije deluju kao da SuLOVPE tu i stajale, a portreti kao ličnost čiji je ogrtač sad zamakao U ŠUsednu dvoramu. .

Rođen u Basanu Oko 1515, rastao

j ikarskoj dionici je Jakopo u: slikarskoj Ta . svoga GBR: od koga sem zanatskih osnova, nije imao šta da ea Mora da je bio zbunjen, šin 78108 provincisko: Pitao a O OGINg a ij a 1 g. MČISDU ee: e Pitati. Trebalo

atelje Bonifacija d a je o4BB ~ dbbhakl- ili nastaviti ou lokalnu tradiciju ili je ODO ed hrabro prihvatiti novo. Prve IE : ne slike govore o lutanjima ofa zajmicama: osetan je uticaj O đo cijana do Savolda. od Porđenona da Lota. Ali ovo je bio jedini naci! .

mlađi umetnik prekine sa OOCOAR šablonima. Slika rađena 1555 oba salu za audijencije u Palati Pre

rio, u rodnom mestu umetnika, 2_ kaz je uspeha i priznanja. Na BS

DNpBžpabE MIO VE

kama ovog prvog perioda očigledan ' ||

je sukob trađicije (napr. donator sasvim mali u poređenju sa svetiteljima) — i novih uticaja (tip Boqgorodice je Tićijanov) kao i ugledanje na velike savremenike. Ali sva kađ se Basano inspiriše i Ticijanom u traženju novih, slobodnijih kompoziciskih rešenja, njegove slike nikad nemaju onaj uzvišen, svečan ton — nego ostaju uvek „domaće”, ličnostima uzetim iz svakodnevnog života. Boja mu je jaka, čak smela u kontrastima, i uvek čista („Suzana i starci”, „Bekstvo u Egipat”).

Slike drugog perioda govore da je Basano, mada gotovo ne' odmičući iz svoje male provincije, video kartone Rafaela i Mikelanđela i posvetio se studiji plastičnih problema koje postavlja Rimska škola („Poslednja večera”), Kompozicija mu je dinamičnija, sa mnogo figura koje gube statičnost iz prvog per: oda i pokazuje uticaje Skijavona, pa i tragove Direrovih elemenata („Hristos i Veronika”) koje je mogao upoznati preko otisnutih listova, tada poznatih po celoj Italiji. No, važniji je i trajniji, — a i zanimljiviji kao želja za rafinmanom jednog primitivca — uticaj jednog, finog majstora manirizma, zaljubljenog u izđužene forme | eleganciju linije Parmeđanina. Pod rijegovim uticajem, do tađa robu-

stne figure Basanovih slika dobijaju „

izvesnu lakoću i graciju remesansnih likova, ne izgubivši svežinu i prirodnost tako dragu ovom velikom. realisti .

U trećoj fazi, oko 1550 g. oslobađa se Basano zanosa mamirizmom., To je period njegovih velikih luminističkih preokupacija. Atmosfera kompozicija ovog periođa je dramatična, 4 kontrasti bojenih. akorda puni uzbudljivosti. Sukobom svetla i senke modelira Bašano SVOje, u boji goruće forme: Nekoliko slika ovoga perioda govore O. velikoj srodnosti sa' ranim Grekom. („Poklonstvo pastira”) -- jedna čak, vrlo poznata slika „Dečak raspaljuje ugarak” pripisivana Je duže Vremena majstoru iz Toleda, zbog načima wosvetljavanja lika i gotovo nervozne brzine širokog poteza.

Četvrti, pozni period, sinteza Je prethodnih. Basanova paleta .k ~

ovana je i u ovoj fazi od čis ih boja, utopljenih u smeđe-zlatnu izmaglicu karakterističnu za” veliki vek enecijanskog slikarstva. Umetnik se vraća opet, samo umerenije nego u drugom periodu, na izduženu formu i .kapricioznu arabesku, kontura zadržava efekto luminizma, ali se udaljuje od O lične konce a bez crtaža 3 RY d 6i samo kojom i Sv! HB, (Otaku

— približava se „S : („Suzana i starci ). Kolonit mu je

smeo i polifoničam,a boje tople i biiještave od obijja svetla —_ tasciniraju i velike majstore sledećeg veka. ZBPBUA je da e EO

po povratku sa Pp , HW SVN sinu, takođe slikaru: „Znaj Domeniko, da sam na svom putu viđeo čudo: crnu draperiju koja je izgledala bela!” — Reči se odnose na crnu haljinu svete Lucije na velikoj Basanovoj kompoziciji, tada na crkvenom oltaru. Tehnika ovog poslednjeg periođa je iznenađujuće „moderna, skoro impresionistička u postupku, kada hitrim „mneslivenim potezima guste boje natopljene svetlom pokriva platno često i vrlo velikih dimenzija („Retori Vičence pred Bogorodicom” 540 % 510 cm).

Poslednjih OG godina Oe: dencije, agali su starom slika leo Prava naročito „Frančesko („Bludni sin” i dr.).

Umro je 1592 g. u svom malom Basanu, u kome ge zahvalio na časti konzula — da bi ceo život mogao da posveti slikarstvu. ,

U zlatnom veku venecijanskog slikarstva, — Jakopo radi izolovan u svom malom građu, ali mu opus nema provinciski karakter. Usvo-, jivši likovne tekovine svoga vreme-

na i svojih velikih savremenika u j

pogledu kompozicije, palete, • problema luminizma i modelacije forme — Basano je ipak uspeo da izgrađi svoju umetničku ličnost, sa originalnim akcentom koji se kao dragocen prilog uklapa u ovu b= gatu slikarsku epohu. On je doneo

Jakopo Basano: Madona s đetetom (detalj)

| POCE'

K

KONCERTNE SEZONE

Pišem li o društvenim: pojavama sa kulturnog sektora zbivanja i događanja, moram usvojiti oblike i okvire koje tim pojavama-događajima pridaju ljudi koji ih organizuju. Obeležavajući koncert Ansambla zagrebačkih solista, grupu od trinaest guđača sa četrnaestim Antoniom Janigrom ,među njima, koji čas stoji pred tim malim, kamernim orkestrom kao dirigent čas seđi, izdignut na jednom spomeničkom postamentu kao koncertanitni (dakle, opet vodeći) sudelovač, obeležavajući, dakle, taj koncert od 12 o. m. kao „otvaranje koncertne sezone” 957/58 u Beogradu, Koncertna poslovnica Srbije utvrdila je i potvrdila jedan kulturno-prosvetni stil propagiranja i reprezentiranja muzike koji se već više godina sprovodi i društveno ostvaruje a kojem ću se ja ovde oštro suprot, staviti, bez obzira na to da li je taj lični, i po mom uverenju muzikalni stav usamljen i izuzetan, ili neporučeni i nepodmetnuti glas jednog slušalačkog auditoriuma čiji sam ja, eventualno, spontani i organizaciono neangažovani zastupnik i branilac. Hoću, dakle, da kažem, da u dnevnim listovima izađe jedmog dana oglas da jedam „renomirani kamerni ansambl, pred odlazak u Italiju, Francusku i Ameriku”, odr-~

venecijanskom svečanom, gotovo isključivo dvorskom slikarstvu bogatstva i raskoši — smisao za maturalizam.i popularno pričanje scena, Slikao je širinu oranica, tišinu polja s dalekim: razbacanim kućicama pod svetlim beskrajem neba i intimnu toplinu svakodnevice sa „ljubavlju za detalj, za ovcu i psa, za bakarnu tepsiju ili poljski cvet, za spontani život stvari... Svojim najboljim slikama („Bekstvo u Egipat”, „Bogati Epulon”, „Rođenje”, „Poklonstvo pastira”, „Sv. Petar i Payle”, „Duhovi”), donosi Basano ljkovnu interpretaciju rustične sna'ge i poezije o jednostavnom životu običnih ljuđi, snažnih plebejskih figura, malo teških ali prirodnih u pokretima, vezanih za svoju zemlju natopljenu suncem — koji kao da su sad ostavili poljske radove da bi uzeli učešća u neobičnom događaju... Ljubavlju za ovakvu realnost poetski transponovanu i interpretiranu u okviru najvećih likovnih dostignuća &voga vremena — Basano je zaoblio i upotpunio sliku velikog veka, dodavši tom izobilju svoj neobičan — a tako običan — prilog!

Tako je ova velika i lepa izložba pokazala na Basanovom primeru da e, — ma kako to bilo teško — i u doba najvećih: Tigijana, Tintoreta i “Veroneza, bilo ipak moguće ostati sasvim u svome vremenu, a ipa biti ličnost, jer je među tzv. „malim „renesansnim majstorima” . bilo i velikih umetnika. ii

Dr Kotarino Ambrožić

žava svoj „jedini” koncert, i đa će na tom koncertu biti solisti ti i ti i tako dalje, bez i jedne jedine reči šta će ti „renomirani” članovi dotičnog amsambla izvođiti! No. osim toga što je poznavaocu muzičke istorije lako naslutitt da je ta i takva kulturno-propagandna praksa oglašavanja muzičkih priređaba daleki, uvodni, neisplanirani i nesvesni predznak i prvo obelođanjivanje budućeg, istoriski nužnog odđumira– nja javnog koncertnog muziciranja pred kupcima ulaznica, ja lično mislim da je ta praksa još i svesno podržavanje jednog niskog dru štvenog ukusa, u kojem je nedovoljno iščauren smisao za duhovni klimat izvođenih dela, pa „stoga i sam interes za kompezitorovo gledanjšč ma svet — nerazvijen. Pretpostavljanje kolektiva ili ličnosti izvođača samom muzičkom delu, tj. latentnom smislu i ljudskom zna• čenju tog dela — to je, po mom uverenju, ili nepoznavanje strašne, otkrivačke snage muzike. (kada su njeni tumači sami dovoljno duboki da je shvate do dna) ili zanemarivanje te plemenite i uzvišene funkcije muzike u korist gole tehničke veštine n delatnosti muziciranja, veštine po kojoj muzička umetnost ničim ne prevazilazi, pa čak i ne dostiže spretni i opasni, zbog opasnosti uzbudljivi tehnicizam cirkuskih dresera, trapezista, saltomortalista i dragih egzibicionista fiskulturmičkih \ratolomija. Kad jedna koncerina „poslovnica ne čini ono što joj je u moči da taj niski vodostaj ukusa bodigne, onđa ona zanemaruje upravo ono što je u javnom koncertiranju — umetničko. Kad bi tema ovog malog članka bila pomenuta cirkuska veština, ja

Jovan Obični: Verenici

SLR, \ , use bih govorio o tome da je -visoka majstorija obučavanja nevinih, divljih životmja (kakva se baš ovih dana prikazivala u jednom beograđd= skom cirkusu) — eklatantna ilu= stracija jednog moćnog sistema Uvežbavanja čovekove koliko i medvedove sposobnosti za poslušnost, za služenje jednoj zadivljujućoj i, u krajnjoj instanciji, žalosnoj ve4 štini podražavanja odnosno prisiljas vanja na podražavanje; ali pošto je moja tema koncert Zagrebačkih solista na Kolarčevom univerzitetu, ja ću se zadovoljiti primeđbom, đa zađatak ovog umetničkog guđačkog ansambla prevazilazi granice veštine, kakva se i u najboljem cirkusti može viđeti. Taj vrsni muzički ansambI imao je da pokaže svoje shvatanje smisla raspoloženja i Mes tentnih misli u delima koja je sta vio na svoj program, i ja ću odmaš reći kako je i u kojem stepenu taj

umetnički zadatak ovog večera rešen. __ U čitavom izvođačkom stih i to

musu tog našeg reprezentativnon gudačkog ansambla trinaestoro odličnih svirača, pod rukovođstvom violončelište Antonia Janigra, đomi nira meki, svileni, tanani pianisimo„ elegancija glatkog guđačkog poteza, jedna naročito odnegovana artikus laciona tehnika koja je pogodma zs visoki đomet u stvarima gracije, elegancije, ćućoraste rafiniranosti

Pavle Stefcmović Nastavak na 9 strani

POZORIŠTE

· Festival drame u Dubrovniku m

„Ribarske svađe“,— „lfigenija na Tavridi“ — „Hamlet“

_ Pre pretstave Goldonijevih „Ribarskih svađa”, u režiji Bojana Stupice a u izvođenju Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, iskreno sam sumnjao u mogućnost onog gotovo mistenioznog pođudaranja osnovne iđeje dela (izražene grafički kroz scenski pokret) i ambijenta, Biće da je to bilo pre nepoverenje prema Goldoniju nego prema ređitelju. Izostalo je međutim svako uklapanje pretstave u prostor stare dubrovačke luke gde se pretstava održavala. Između zidina sagrađena je „obična scena, nešto smanjena i improvizovana, i amb:-

' jent nije imao nikakvu ulogu osim

što su se u jednom trenutku akteri dovezli na scenu morem. Sve delovanje prostora svelo se tako na blag povetarac i podrhtavanje zvezda na nebu. :

Van sumnje je đa je Stupica jugoslovenski ređitelj koji najviše oseća dinamiku onog što nazivamo scenskim spektaklom. Čovek se mo rao upitati pre početka kako će ispasti pretstava u kojoj će reditelj biti lišen pokretne scene i dinamičnog “<kvetljenja. Wioliko pre morale su nas opsedati ovakve misli kad smo znali da je osnova Stupičinog postupka upravo bogata upotreba tih sredstava (zbog njih on često izneverava i sam duh deJa), No ovog mu se puta tako nešto ne bi moglo prebaciti. Za ime italijanskog komediografa Karla Goldonija vezan je preporod komedije del'arte. lako je Goldoni pisao bufonerije i priče pune fantazije u kojima je dominirao smisao za humor ipak je stalno sanjao o pozorištu u kome bi taj humor bio samo sredstvo đa se dođe do plemenitog kraja kroz koji bi, na human način, bio protumačen smisao ljudskog zastranjivanja. U „Ribarskim svađama”, kao uostalom i inače, Goldoni nije dospeo do takve umetnosti i taj komađ je interesantan kao zanimljiv eksperiment đa se posmatranjem jedne društvene a PUe stvori komad koji bi svojim unutrašnjim ritmom izazivao bure smeha. „Polazeći ođ takvog

„shvatanja Goldonijevog dela Stupica je realizovao pretstavu čiji je osnovni sadržaj (i osnovna akcija) bio upravo raskošan smeh. Pretstava je data skoro u stilu bufonerije,

često papreno začinjene vicom i skarednim gegom. Ako je pretstava delovala• pomalo površno onđa se to u prvom redu može pripisati Golđoniju: iza originalne osnovne name= re stoji često vrlo plitka opserva=cija. U Stupičinoj režiji uživali smo pre svega u izvanrednoj galeriji tipova (neobično živo i duhovito eksponiranih) i u dinamičnom „scenskom spektaklu. Lišen pokretne scene i sa osvetljenjem svedđenim na najmanju meru Stupica je unutrašnju dinamiku pronalazio isključivo u govoru i gegu glumca kao i u pro: menama mizansena. Naročit smisao pokazao je za izražavanje temperamenta te priproste sredine koji je sav na površini. I sim Goldoni je u tom temperamentu pronalazio inspiraciju za ritmičke promene pomoću kojih je postizao komične efekte, U svojim rediteljskim rešenjima Stupica je veliku pažnju poklonio i promenama u tempu govora ili gestikulacije. Velike scene smeha ostvarene su u tremucima kađ su te promene služile za karakterisanje duševnih stanja priprostih Goldonijevih junaka (njihovog revolta ili zbunjenosti, naprimer). Osim toga padalo je u oči da reditelj kontroliše glumce do krajnjih granica (dobijao se utisak da je svaki glumčev pokret izračunat) i to je na izvesnim mestima oduzelo svežinu nekim rešenjima.

__U izvođenju festivalskog ansambla a u režiji dr Branka Gavele izvedena je u dubrovačkom parku Građac Getcova „Ifigenija na Tavridi”. Tako na ovom mestu ne može biti detaljno analizirana Geteova vrednost kao dramskog pisca necspomo je đa on nije ni izbliza tako značajan dramatičar kao vesnik. S druge strane sigurno jeda nje= gove drame još uvek mogu da qgovore savremenom qledaocu ukoiko se prikažu u scenskoj formi koja vodi računa o prirodi gleđaočevog doživljaja u današnjem pozorištu. Naprotiv, igra li se Gete originalno, stvoriće se pretstava nepodno-, Šljivo sporog tempa i ritmn a poznato je da se osećanjem ovih kategorija bitno određuje osetljivost modernog čoveka.

Vladimir Stomenković Nastavak 'na 9 strani 7 J