Књижевне новине

Pripovetke Slobodana

Džunića

Trađicije pripovedanja o selu, u našoj literaturi veoma snažne, deluju, međutim, još i danas... Ali, pričati o selu, danas, u trađiciji čak i najviših dometa ranije naše proze koja je bila zainteresovana problemima seljaka, tu mislim na Janka Veselinovića, Glišića i druge, to bi značilo svoju prozu koja pledira na atribut savremenosti surovo lišiti vrednosti autentičnog izraza ekonomskih, psiholoških i eCB problema života. današnjeg sela.

Uslove za savremeni umetnički tretman problema sela i psihologije likova koji su u selu ponikli i koji su sastavni, živi deo ambijenta — Slobodan Džunić je već afirmisao svojom prvom knjigom pripoveđaka, „Zrna”, koju je objavio 1951 godine. Zbirka pripoveđaka „Glađi” viša je afirmacija Džunićevih pripovedđačkih mogućnosti. Meni se čini, da je važno istaći sklad koji postoji između ove Džunićeve zbirke pripovedaka i knjige „Zrna”; to je, naime, tematski sklad. Džunić ostaje veran svojim temama i održava i proširuje, na jedam ubedljiv način, kontinuitet interesovanja za atmosferu sela ali i maJograđanskih odnosa, za likove čiju psihologiju, očigledno, poznaje.

Čitajući prozu Slobođana Džunića, uvleravamo se đa pisac poseduje snagu sagledavanja posebnosti koje su karakteristične za ambijent. To ubedljivo dokazuju pripowvetke „Kamenorezac“, „Kada sunce zalazi“, „Otuđeni“, „Ziđovi“ i „Kačina pesma“. Poslednje dve pripovetke koje sam ovđje pomenuo zaslužuju posebnu pažnju čitalaca i kritike. Pripovetka „Zidovi”, izvesno, u svom najboljem smislu, reprezentuje Džunićeve pripovedačke anosobnosti, i ona je, kako temat

ski i psihološki, tako i kompoziciono, po svojoj fakturi — najpotpunija. Rađi se, naime, o priči koja možje da uđe u svaku reprezentativnu antologiju jugoslovenske priPovetke, radi se o jednoj ubedlj,vo ispričanoj ljudskoj drami onoga što u životu tako često srećemo a to je neopozivi rastanak posle sastanka, sastanka dugo željenog, uvek nedosanjanog i u magli nadanja ukrašenog ornamentima rađosti. Ova pripovetka. me pati od „padova” koji su, naprimer, „karakteristični za pripovetku „Kačina pesma“ (u nešto izmenjenom: obliku objavljena 1951 u zbirci „Zrna”), prozu u kojoj pisac nije uvek bio vičan tome da izbegne zamke konvencionalnih deskripcija: „Kača zato s poštovanjem, pomalo poguren, kao da se boji da ga ta kuća nječim ne uđari, ulazi u nju. David je u sobi zastrtoj ćilimovima, sedi na dugačkoj i širokoj klupi, „ogrnut kaputom postavljenim jagnjećom šubom, puši i pravi neke račune sučući pritom brke”. Ovo je, mislim, slabo mesto, jer, ko do sada, od naših pripovedača okrenutih ka problemima sela nije na upravo isti ovaj način sitnorealističkog đetaljisanja slikao sleoskog gazdaša, sirovog i vulgarnog ali ništa manje prepređenog ?! Džunićev ovaj opis, kao đa je stvoren po obrascu već ranije pročitanih tekstova koji da-

nas pripađaju samo istoriji naše pripovetke s početka ovog veka.

Zelenaš David, promućuran i jađan kada se suočava sa materijalnim gubitkom, — nije potpuno ostvarjen lik, pre je iskonstruisan nego reljefno đat kao ličnost koja može đa nas ubedi u svoje postojanje. Sasvim je drugi slučaj sa likovima Stojana i bugarskih vojnika iz pripovetke „Kad sunce zalazi”. Tako

b_ O UR SAVREMENE LAKRDIJE

Komedija i pripovetke Vase Popovića u izdanju '; „Stožera“, Beograd, 1957

| Toslednja Mnjiga popularnog Vase Popovića sastavljena je od jeđne komuedđije, koju je autor duhovito defipisao,na pođnaslovu kao »savremenu ljakrđiju s pevanjem i plakaniem u dva, čina i još dve slike« i pet humorističkih priča. Komedija »Tu je nmegđe sreća« zapremn dobar deo knjige i ona je novitet koji zahteva centralno mesto u čitaočevoj pažnji, dok su priče, priđođate na Kraju Wšnjige, više tu da pokažu, odnosno, Dpotvrđe duhovitu Popovićevu opservaciju, nego da ukažu na neke nove 'Kvalitete.

Komeđija Vase Popovića kreće se ma relaciji između dobre nušićevske trađicije da se humorom, koji dje mnogo više jedan vid istine, nego duhovito ocrtavanje ličmosti i njihovih problema, osvetli stvarnost i bojažljivo traženje malih ljudi, koji su već gođinama motiv našeg humora, za nosioce SsVih šaljivih, humorističnih i satiričnih zbivanja u našem vremenu i našem društvu.

Tako asocira. na Dobričaninov »Zajednički stan«, Popovićeva komedija nije proizišia iz takvog problema. Ona se bazira na širem spletu motiva, u njoj je stanbeno pitanje jedan od prvorazrednih elemenata, ali ne uzrok sveg dramskog zbivanja. »Tu je negđe sreća« je kompleksnija od wZajedničkog stana«, ali više litera"

— Nis

KNJIŽEVNE NOVINE

i se usuđivao

liura mego dramski kiekst. Komedija se čita lako, interesanina je, ostaje otpočetka do Kraja u svom lakom zabavnom Žanru, ali tek bi sa scene njeni junaci mogli đa pobuđe u gle= daocu pravo raspgloženjB:

Pet pripoveđaka Vase Popovića, koje đopunjuju ovu Knjigu, nejednake su vrednosti, mađa su sve napisane duhovito, sa bogatim spletoni asocijacija i dđuhovitim opaskama •o sukobu ličnosti različitih karaktera, Recimo, između pripovetke »Napras sna peđagogija« koja govori Koliko nemaština može da ugrozi intimno ljudske odnose, ali isuviše usiljeno, patetično, i humoreske »Ljuđi m& suvom«, koja je puna mašte, opser= vacije i nepretencioznih varijacija o l1juđima ma letovanju, postoji očigleđ na razlika, ne samo u nijansama, ne= go čak i u stilskoj renlizaciji, To je, ustvari, ona razlika Koja prati stvas ralažštvo Vase Popovića. Naime, ne gujući savremenu Phumoresku, mn ađekvatan i slobođouman način, Va sa Popović još uvek nije „npoznacd granicu koja đeli literaturu ođ nos vinarstva. Pojeđine njegove repori terske humoreske ođuševljavaju | w novinskom. formatu, ali čim iziđu LJ fog okvira, one unekoliko gube SVO-

ju draž,

' Žika Loo,

a čitaš kad ja govorim dok

„Gladi“, izdanje „,Minerva“, Subotica, 1957

je svega sa nekoliko poteza ocrtao Stojana, on je ubedljiv lik potresne a tako obične ljudske drame koju nam sugerira ova pripovetka. Pripovetka „Otuđeni” uistinu pređ čitaoca postavlja u svoj svojoj ro. busnosti etički problem otuđenja ličnosti od samih sebe. Pripovetka „Setva” nalazi se u domenu proze koja je izraz neosporne pripovedačke rutiniranosti Slobođana Džunića, dok pripovetka „Osmesi” pri-

pada najpotpunijim dometima pi-

ščeve invencije. Ova pripovetka,

pored toga, obiluje i jednostavnim, –-

upečatljivo izrađenim ali nimalo površno i idilično đatim pejsažima; uopšte, Džunić pejsaže slika sa tako evidentnim unošenjem u kolorit onoga što vidi oko sebe i što ga iskreno uzbuđuje. Kao naročiti kvalitet njegove proze ističem neprohterarisanu, mirnu, a ipak neposred nom svojom lepotom „egzaltiranu deskripciju pejzaža. Tamo gde on opisuje prirodu — njega ne izneverava paleta izražajnih mogućnosti kao što je, mestimično i retko, slučaj kod dijaloga koji nam, kojiput, zvuči neubedljivo (dijalozi Kače sa svojom ženom posle rođenja deteta). .

U pejsažu — Slobodan Džunić, očigledno, ne traži meetaforu, ne konstruiše je; ona mu se izvorno nameće i u nama ona oblikuje utisak, upravo jednostavnošću svoje autentične, asocijativne vrednosti. („... jedan poveći kamen potseti ga na grubo isklesanu glavu šutog ovna, bez očiju, a drugi, uspravljen kao međaš, oštre ivice i crven, kao da je ispuštao neki zvuk”),

Pripovetka „Preljino kazivanje“ sa jasno izraženom tenđencijom ka poetizovanju dramske potke, mogla je da izostane iz ove, dobro komponovane zbirke pripovbedaka. Džunić je poetizovao reminiscenciju i gatku legende ostvario u duhu narodnog pripovedanja; folkloristički elemenat preovlađava „nad biranim metaforama «koje deluju knjiški, papirnato, kao literarni nadomestak života („Jednoga dana banu u sleoce mlađ čovek, lep i jak kao morsiki talas. Imao je plavu kovrdžavu kosu, i mišice kao kakav kovač”; „A sutradan svi dobri ljudi koji ođoše da viđe devojčicu, rekoše dđa je Topolino lice opet poče-= lo da liči na breskvin i oleanđrov cvet“; „Bila je olujna noć, gusta kao testo, kada se Topola porodila“; „Imali su svoju ljubav, i činilo se đa ništa drugo ne traže, da im ništa drugo pod ovom lepom kapom nebeskom nije potrebno“). Da je, naime, Slobodan Džunić u „Preljis nom kazivanju“ manje išao za poet skom evokacijom onoga što je, mo= žda, njegova impresija iz detinj= stva (ne poričem da je ova impre= sija bila za njega veoma suglestivna i iskrena!), — možđa bi ova pripovetka manje ličila na folkloristič ki zapis sakupljača narodnih priča,

Slobođanu Džuniću, piscu pripo= vetki „Otuđeni”, „Zidovi, „Ambis“ i „Kad sunce zalazi“ nisu potrebna · evidentna oslanjanja na Šarm narodnih predanja. Čak i onda kađ se neizbežno suoči sa folklorističkim elementima, — n ima dovoljno ·snage đa ih asimilira i transponuje kao svoj originalni umetnički doživljaj i na nas prenese kao sugestivnu reč koja ima swoj P»vučni

Brcobie Peić

si bio na slobodi

Jovan Bijelić: Devojka sa bokaijom

~: Uzdarje slave

Otkrivena spomen-bloča na rodnoj kući

Tina Ujevića u Vrgorcu

U Vrgorcu je 29 septembra otkrivena spomen-ploča na kući u kojoj se rodio i jedno vreme živeo hrvatski pesnik Tin Ujević. Tom prilikom održana je svečanost

kojoj su, pored građana Vrgorca,

prisustvovali pret-

stavnici javnog i političkog života, vajar Marin Stuđin, književnici Milan Deđinac i Jure Franičević-Pločar. Tom prilikom priređema je akademija mna kojoj je govoreno o životu i radu velikog pesnika.

REČ MILANA DEDINCA ,

Drugovi i drugariče,.

došao sam u rodno mesto pesnika Ujevića, u vaš Vrgorac, čije je ime danas poznato širom čitave naše domovine. Pominje se ono među decom. po školama, pominje se među studentima i naučnicima, među umetnicima, a zrači jednim zaista neobičnim i čarobnim sjajem kakvim samo sjaje oni građovi i ona mesta koja su prisno vezana. za pe&nike, '

_ Kao uzdarje za tu zračnu slavu koju je pesnik Avgustin Ujević doneo vašem građu, vi mu se sada iskreno i od srca ođužujete ovom spomen-pločom, koja meni ne govori samo o toj vašoj zahvalnosti nego još o nečem — nečem velikom i plemenitom — a to je — da wi a borbi za bolji život čoveka, u svakodnevnim naporima za obezbeđenje materijalnih uslova za Život svakog ođ vas pojedinačno, ne zaboravljate, niste zaboravili da oda= te priznanje duhovnim „vređno= stima. 1 *

I ja dolazeći iz Beograđa, Kao izaslanik Udruženja Književnika Srbije, nisam danas ovde samo za-

to da bih odao poštu poeziji Avgu-

stina Ujevića, već i da bih izrazio zahvalnost i vama, njegovim sugrađamima, ma pošti Koju ukazujete jednom pesniku, ·

Dolazim, drugovi i drugarice, #a Beograda u kojem je Ujević pro„ weo čitav niz gođina, u njemu stradao i patio, sagorevao u svojim pe-

sničkim vizijama, noćivao na klu-"_ pama po parkovima i skitao se bes- ·

kućnik, đanju po ulicama, · ali.tw njemu ispevao i objavio dve zbirke stihova, patnički Lelek sebra i ozareno-kristalnu Kolajnu, te dve

zbirke koje neosporno znače naj-

viši domet njegovog pesničkog stva. ranja. l ;

Vi ste se prvi odužili Ujeviću upisivanjem njegovog imena na kuli, na kući u kojoj se rodio. Tako i treba da bude: Vrgorac je prvo mesto koje je pesnik svojim radoznalim očima ugledao, đa bi ubrzo zatim krenuo po svetu, skitnica i pesnik, za svojim umetničkim pozivom. Beograd, Zagreb i Sarajevo, u kojima. je dugo živeo i stvarao, još nisu stigli da mu se odđuže, iako je u svima njima ostvario i tu ostavio deo svojih pesničkih vizija, deo samoga sebe. Međutim, Ujević ipak živi u svim tim građovima, jer živi u njegovim stanovnicima, i ne samo u onima koji su ga sreli, jeđnom viđeli u životu (to bi bilo ma15!), već i u svima onima u kojima se jedared ugnezdila njegova bistra poetska reč, u kojima je jeđared

__ Ćopićew

| sunčani svet

o (Povodom knjige „Bosonogo Fr djetinjstvo“)

Ljuđi i detinjstvo — koliko je samo programskih nežnosti u tom spominjanju, u toj neumitnoj slozi!! Koliko zađobijenih dužnosti iz doba kađa se dužnosti ne ime'nuju, kađa se dđesetogodišnja duša neštedimice poverava svetu, kada .Se naivno nadahnuće zadovoljava čarnim · sitnicama, kockama, krpi·cama, ukosnicama, peskom i paučinom, senkama, belutkom, klikeri·'ma i snegom. Onda su svi dani :praznici i svi praznici nesebični .dani. Onda: su sve kolibe kraljevstva bez računa i svi meriđijani imovina bez rastanka. Onda ... onda počinje plemenitost, mesečarski i nadničarski tiho, plemenitost bosonogih, bleđih, inokosnih, umnih :i ćudljivih. Onda počinje avantura Žaka Tiboa koji se odriče petica iz geografije da se ne bi ođrekao zemalja. slobodno rasejanih po njegovoj nezaduženoj mašti... ,

Ali vratimo se dečacima sa naših planina, dečacima koji nam zwižduću na samo uvo. Oni se naravno ne povinuju uvek vragolanskom peru Čopićevom ali se povinuju sanjari„jema koje prepoznajemo u sebi DAVNIMA, ONDAŠNJIMA, ili to u' zaludno želimo. Paradoks je inače Krasan: umetnik postiže punoletstvo baš onda kada piše o đdetinj-stvu, o. godinama sa staza i bogaza podgrmečkih. Samo onda njegova ·iskrenost izbegava lakome definicije i snažno nagoveštava prija teljstva bez ostatka. Detinjske = gure i njihovo podrhtavanje glasa neižbežno se uđevaju i u ona dela koja ovaj raspusni pisac poveravm starijim ćitaocima. i a

Izlišno je nabrajati šta je Sva pomoglo rađoičnom „sazrevanju, ove izuzetne knjige koja je natrpana poezijom i koja će da izdrži zahteve svekolike današnje dece, · jednako simbolične i kada skitaju: velegrađom, u šarenim majicama i sa ne manje šarenim očima, i kada, sa natučenom šajkačom, pre< skaču stepenike uboge seoske škole. Poezija dece i dečurlije upravo je nagoveštaj jedne pustolovine koju krajičkom oka prisvaje i stariji svet. Putuju, boluju, sanjare, čudđe se i mimoilaze, sriču i letujui Ćopićevi dečaci i mi ih nestrpljivo dočekujemo. Literatura nas zamara ali oni nikada. Oni sklapaju prijateljstva sa nama koji jesmo ši koji smo umeli da svoje detinjstvo, bezazleno „ja” pretvorimo mw neobuzdanmm jasnoću. ~

Tako se nemarno ali verno pono=

zabrujala, duboka i često tragična, \ila bajka đece tek prohodale i o-

melodija njegove pesme.

___A takvih je mnogo i ja sam uveTen da njihov broj raste iz dana u

dan.

pismenjene, „dece roditelja i boz njih, „mesečarska bajka o Ivici i Marici, srčanim skitnicama po ne-= kom iracionalnom i tako znanoni svetu, po nekoj ljubopitljivoj, nemaštini koja je u korenu tolikih naših tabananja. Šta mari što je i ta bajka zapisana bez sitničarskih ispravki na marginama vremena „vrlo ratnog, koje se survalo u dno vida da bi bilo pobeđeno pesmom, onom pesmom koja je muzika plemenita, radosna, čovečja. (Marko „. Ristić: Marginalije VI).,. _ 'Bosonogo detinjstvo ulazi na sva · omo.i postaje neponovljivo utočište za čitaoce sadašnje i sutrašnje, mlađe. . ) : Milošav Mirković

Kula u Vrgorcu u Mojoj se rodio Tin Ujević i detalj sa spomen-ploče

pesniku (rad Marije Ujević)