Књижевне новине

Sunisao i (rajamje jedme :: jbesine „Dođe čas kad novom svetlošću zasjaje“

Problematika pesme kao celovite i samostalne umetničke tvorevine, kao specifične organizacije reči poteklih iz ljudskog (pesnikovog) Uma i srca izvanredno osetljivih na neprestane reflekse životnih tragedija i radosti — ostala je do dana današnjega, i pored klasifikatovskih i sistematizatorskin napora, naprezanja i kalupljenja mninogih poetika i estetika, živa: otvo rena i uvek alttuelna. Živimo u s atelitsko vreme kad je ljudska misao, uza sve svoje istinske

uspone, uzlete i pobeđe, još uvek .

omeđena i određena stependm mogućeg, predviđenog i dozvoljenog prostiranja. Smišljene već misli ı gotove formule bi da nas zarobe i zdrobe. Na sličan način teoretski (ili bolje: teroretski, teroristički!) patenti bivaju izmišijeni s vremena na vreme — da „objasne“, „rasvetle“, „razotkriju“ dramatiku i složenost pesničkog čina i dejstvovanja, Ne tvrdimo, naravno, da su svi pokušaji anatomskog raščlanjavanja i proučavanja poezije dosad bili bezuspešni i jalovi. Ali svaki, i najmanji korak napred odvodio je proučavatelje u još veće daljine i nepoznatije prostore. Uvek se klonimo mistifikovanja i dđivinizacije pesništva; pa ipalk, izvesno poštovanje neće nam smetati ni škoditi, sigurno je. Ne obogotvoravati, ali i ne bogohuliti preterano! Ostalo nam je tako malo tajni u životu i bar neke — ove nedužne — treba da čuvamo i volimo i da im ostanemo verni. Jedna od tih tajni Je pesma: čarobni, večni cvet

·od reči, od uzđaha i krikova, pla-

menih „nada, suza.

. -Neću,. pretpostavljam, reći ništa osobito novo ako kažem da jedna dobra pesma vredi ponekad isto ko= Hko i neki roman ili drama; da može isto toliko da bude uticajna i

od svetlih ljudskih

| dekotvoma i popularna; i da može

isto tako da izrazi (ih simboliše) deo wiveralačke ličmosti svoga tvorca. Gete je poznat i velik kao

pisac „Fausta“ š romana „Verter“.

— ali i kao autor male, kratke, jedinstvene „Putnikove noćne pesme“, Geo životni trud pesnikov svođi &e naposletku na nekoliko bitnih, ođabranih pesama koje treba đa ga nadžive. Pesnici i kritičari govore stoga o pesmi kao o pojmu, kao o đelu, sa mnogo pažnje, ljubavi i razbora. Čujmo ih!

„Pesma je iprava slika života iz-

| raženog u njegovoj večnoj jstini“

(go da spremi svoj rasplet“

(P. B. Šeli). . |

„Kontemplacija predmeta, slika što uwzleće iz sanjanija koje su je pobuđile jeste pesma..." (Stefan

Malarme). i „Sanjam o kratkoj pesmi — sonetu — nmpisanom od rafiniranog

'sanjara koji bi istovremeno bio u-

man arhitekt, pronicljiv, algebrist, kalkulator nepogrešiv u efektu koji želi da postigne. Pesma po momie mišljenju nema drugog cilja ne(Pol Valer:).

„Svaki pesnik ponovo izražava svemir na svoj načia i svaka je pesme samonikao i nezavisan izraz“ (DŽ. E. Spingarn). | „Dokle god se buđe pisalo, pesme će biti jedan napor da se izYazi nepotpuno zapaženo znanje, da

se wčine jasnijim netačno viđeni

odnosi i da se u svet pusti ili u

njemu otkrije nešto od opšte va-

znosti. To je borba sa nečim nesređenim, a ne poslanica jedne ličnosti upućena drugoj. Kad je pesma jednom napisana i objavljena ona pripađa „svakom ko hoće da je ima“ (Ričard Vilbmr).

ewe teme! fiaamaı sasa fTemesj pdaap daaa eni \h=p | Mi | |P

2 Posboji w našoj književnosti, U našoj poeziji niz pesama koje kao usamljeni spomenici dostojanstveno i gordo govore o svojoj veličini, lepoti i zrelosti. Neke sU budile narodnu svest i savest; neke su bile samotna, zagrcnuta jadikovka Žž mraka, teskobe, pustoši, iz tmUurnog, blatnog vilajeta u kome 1 O qraničeno buja samo mržnja, a GU je raspet i okovan 1 trajno „Beogdisbyo: Pesma često a: čitije i averljivije svedoči od ie rije. (O tome je pisao „JOS Bri Lel). U pesničkom delu Veljka Fetrovića ima dosta takvih pesama; one su već klasične. U DOI od njih poezija se uhvatila u Žestok koštac sa životom; i ŽIVO uhvatio u koštac 84 VO a preplavio je, ali je nije prepo:O Pi molomio. Koštac težak, epski, SUC 'nmski, Pesme tako nastale nemaju bora ni brazgotina vremena S laznosti, niti postoji bojazan “9 'h ikad imati. One uvek a PGE svetlošćwm zasjaje“ PO

KNTIIŽEVNE NOVINE

ili osuđen na”

šaću sad nešto da kažem o takvoj jednoj pesmi. . 5

Imati dvadeset dve gođine i napisati (godine 1906) stihove kakvi su stihovi Veljka Petrovića u „Srp skoj zemlji“ — to je činjenica koJa mora izazvati iskreno i neprikriveno poštovanje. Ne zato što je to jedinstven slučaj, neupamčen i nepoznat na drugim stranama i u dru gim književnostima, nego zbog toga što je frapantna i stvarno za civljujuća smelost i zrelost kojom je, surovo i nepoštedno, uOČena, uopštena i iskazana | jedma istina, nimalo utešna i nimalo pitoma, nipošto ružičasta istina o jed noj zemlji, mentalitetu, jednom načinu života. „Ovo je zemlja burjana i drača“, „ovo je zemlja . gde se mnogo sanja“, „gde se il kađi il pakleno kune“, ovo je zemlja...

Veljko Petrović

Tako je, eto, niz nemilosrdnih optužbi i kletvi pao na lice ove zemlje — „plodove čije ne okusi niko“, „korenje gdeno krepkog duba trune“, „a berbu misli tuča. po-

'tamani“. Koliko god sve te invekti- —

ve bile grube, tvrde, nedvosmislene, porazne, one ipak nisu cinično nihilističke, otpadničke, prezrivo razornme. Te tužne, opore, crne misli, ta mržnja, ti prividno hladni vapaji i jecaji potekli su iz ljubavi koja može (tako gorka i svirepa) da bukne samo u mlađoj đuši, u dobrom i vernom srcu: \ „Ovo je zemlja prokleta, al moja: maćeha moja, moja mati draga; o, ja'te mrzim, jer te niko ko je ne ljubi tako, moja mati đraga! O, ti si zemlja prokleta, al! moja?” Ta poenta nije kajanje Mi ublažavanje onoga što je prethodno re= čeno, Ona je samo potvrda neminovnosti svega izrečenog, i vera u jednu dublju ljubav koja može tome da se suprotstavi. A to je dovoljno! Izražavajući tako „antipe“ triotski“ svoj patriotizams, pesnik je stvorio svojevrsnu, mpartnu pesmu: izuzetna osećanja i raspoloženja iraže uvek posebnu, izuzetnu umetničku objektivaciju. Osobitost navedenih stihova nalazi se prevashodno Uu njihovoj aforističnosti: u kratkoći i preciznositi kojom je, nesumnjivom pesničkom snagom, iznet jedan evident, no objektivan i tačan etičko-psihoJoško-sociološki zaključak: To je osobina i odlika velikih i ne prolaznih pesama. Mislim da je savišno potsećati ma „Gorski” „vijenac i „Smrt Smail-age Čengića", na Đuru Jakšića („I ovaj kamen zemlje Srbije“), na Silvija Strahimira Kranj čevića („Od iskona, o drevni dube“), na Vladislava Petkovića-Dise („To je onaj život gde sam pao i ja“), na Antuna Gustava Matoša („1 dok je srca bit će i Kroacije“), na Milana Rakića („U kvrge su me bacili, o srama!“), na Tina Ujevića („Kako je teško biti sam ) i ma mnoge druge. .. Veliki pesnik pamti se po dubokom, istinskom osećaniu nenadmašno svedenom U 5ažetost pesničke slike, misli ili aforizma. Veljko Petrović kaže: „Ovo ie zemlja burjana i drača“. i pred vašim očima, ako u, naravno, ne primate bukva Š 1 se Pr trenutak saživite sa posni!» kom, — izrasta ogroman, _neomeđen prostor, vetrometina, ciju površinu ne zapažate dovoljno VB, ali vam već prisustvo „drača" da je približno obaveštenje | orijentaciju, vizija predela DOO. tajanstvenija, strahotnija, neđdomašiva Okom i pored sveg napora i UDIUR“ nja, Wlivajući sttalopočiovaLi ja. ljubav: to je ta naša zemlja muke, trnja, bura i oluja, nemira i nespDkojstva, u kojoj se od vajkada, proklinje sudbina, liju suze i krv i S5OjB nedostižni cvetni vrt sreće. i blaženstva.

Drugi stih U prvoj strofi iste pe-

Ino i ako hoćete đa

sme još je je primamljiviji i čudesniji: „ovo je zemlja podlih suncokreta“. Njegova vrednost i lepota gotovo da se ne može dešifrovati i objasniti. racionalno-logičkom ana lizom, Materija stiha je fluid, a eterika reči, koja dočarava izvesnu (pojmovnu) pretstavu, rasplinula bi se i iščezla pod mikroskopom analitičkog reč-po-reč „raščlanjavanja. Simbolika toga stiha može se protumačiti na nekoliko raznih načina a da ipak ne budete sasvim sigurni da je to baš ono značenje koje je pesnik u tom stihu hteo da da. Pesma je tajna čije se rešenje nalazi u našoj ljubavi za nju. I stih je to takođe, T. Š. Eliot u jednom eseju piše: „Znam da je deo poezije koju najviše volim upravo poezija koju nisam razumeo pri prvom čitanju; za deo te poezije, naprimer Šekspirove, još uvek nisam siguran da li je razumem“. U navedenom stihu Veljka Petrovića privlači baš ta nenametljiva nebuhoznost, to prvosusretno „nerazumevanje“ koje će se zadržati i kasnije: tako će nas uvek vraćati tom stihu, pitaćemo se šta su to „podli suncokreti“ (sećajući se i stiha Tina Ujevića „podla ramena zgrčena od briga“), zašto baš „podli sunco'reti“, stvaraćemo, imaginativno, hrpe pređođžbi, nagađanja, pretpostavki. Možda je sve to ipak beskrajno jednostavnije nego što pomišljamo; ali, eto, stih taj, te dve reči zapravo, opčinile su nas i o njima moramo da snujemo i raspravljamo kao o gatki, misteriji, čudu, zagonetki! Iz konteksta, doduše, razaznajete njegov psihološki smisao, ali suština ostaje i dalje

' nepoznata, neđirnuta, a fascinantna

i zasenjujuća: stih živi,

Gnevno-nežna rođoljubiva apoteoza Veljka Petrovića neće sađ biti povođ ni za kakve naše patriotske egzaitacije. Moralna, moralizatorska tendencija pesme usmerena je protiv svih lažnih ekstaza, protiv naših vekovnih zabluda, zava=-

(Veljko Petrović)

ravanja, bacanja prašine u oči; patriotizam Veljka Petrovića je kritički, rastrežnjavajući, deziluzi« onistički: u tome je njegova izu'etnost, značaj, savremenost, poučnost. Ali je u suštini pozitivan i duboko human. ie

Tendenciozna je, kritička i pole= mička ova pesma Veljka Petrovića, Strašnih li reči! Pa ipak, ona zbog toga nije ništa manje pesnička ili poetična, Imaginacija tu doduše nije užarena, pomamljena, stihijska, vihorna. Ali je cela pesma ispevana u slikama, u nizu skladnih slika koje su potpuno zamenile, onemogućčile pripovedanje, stihovanje i slikovanje činjenica i podataka. Slike su pretežno vezane za svet bilja (jer je zemlja opšti, zajednički simbol), ali je i tu čal svesno ili nesvesno —' pesnik težio da razbije jednoličnost, stvarajući gradđaciju: u drugoj strofi, u prvom stihu, pominje se „zemlja gnojna, zdrava, jaka“, u drugom štir, korov; u trećem — „zemlja čmalih pupoljaka“, čije plodove (kaže se u četvrtom stihu) niko ne okuša; peti stin — ponavljanje prvog kontrast je i ironija; i evo najzad gradacije: zemlja — korov — pupoljci — plodovi... U fakturi sti« ha nema rogobatnosti; ritam odmeTen, jedanaesterac pravilan; jezik probran, tek ponegde arhaičan; rime'nebanalne. Cela pesma ostavlja utisak pouzdane, čvrste, sigurne poetske građevine. Možda racionalne više nego što bi trebalo? Ne, Ideja pesme sačuvana je, a njeno pretapanje u poeziju sproveđeno je sa ingenioznošću i merom dostojnom ovog pesnika. u

Možda bi se pesma mogla ragledati još sa koje strane. No ne treba zavirivati uvek i svugde do kraja: razborit čitalac umeće da oceni i sam vrednosti ove (i ne samo te) pesme Veljka Petrovića i da potraži njene druge skrivene lepote, u nemom razgovoru s njom, čitajući je, i u ćutanju.

Miloš I. Bondić

Nastavak sa 1 strane

Pomamljuje se, dođuše, ba krv, kađ nekom muškarcu dođe „ono mjegovo“, ili nekoj besnoj lJepotici „ono njeno", čega kod starijih žena nikako nema, a kod starijih muškaraca se oko toga celo selo zavrti, i neka čeljade 0#o skupo plati. Starih žena je dan i prilika kad dođe „io tamo njino idenje na groblje i nošenje u prepunim tepsijema...“ I sve tako, i između toga sazrevanj= neke drame u nečijem muklom ćutanju i poganoj volji. Sve tako, ljudi i žene ne sa pet nego sa sedam čula — čulišta žive, žive ili trpe, trpe. Ako je neko srećan, lud je; ako je žedan, skapava kap po kap, umire „kapavo“, što bi rekao Bora... Ali, bilo i bitisalo. Nema više granice, ni hanova u pograničnim oblastima, kuda beže i gde se kriju muževi i očevi kojima je dom i sve u domu dodijalo; i gde se izmenjuju spekulacije sa novcima, sa imanjima, i sa dušama, i to živim, ne mrtvim; gde, jednom rečju, rađi i mašta | u vrelom Kkaprisu odlučuje i preseca nečista krv, i pogana ljudska priroda, i Životinjska sebičnost... Vala bi se u Borinom vilajetu svest ponekad sasvim ućutala... No, bilo i prošlo, groblje ćuti, samo što ludi Stevan nanosi skupljeno kamenje pred grobljansku kapiju... Međutim, kao vrela vatra' zrači iz Bori-

nih knjiga takozvana vranjanska

atmosfera Borina vremena, Atmosfera gusta i požudna, i slatko opasna, Atmosf«ra puna pesme i veselja i' novaca, ali često baš zbog novaca puna Žrtava, teških, grenih, gnusnih žrtava, gorih no kad je ono nekada, po božjoj volji, Aa vram trebao da žrtvuje sina Isaka, Bog ipak nije dao da se zakolje dete, a ljudi, očevi i starija braća u Borinu vilajetu žrtvovahu bez trepeta i kajanja decu, Svoju rođenu decu... a 1 tu se sad krije pitanje: da li je Bora Stanković svesno i namerno iznosio, pre svega, strašan problem tragedije dece? Da li je namerno zatrpavao i prigušivao užas pod šuštanjem basmi i svile, pod debelim borama finih čoja? Da li je s bolom u duši pisao grozna zaptepašćenja i mučenička Ć tanja dece koja postaju žrtva oca, Svekra,

brata, svemogućeq boga muškarca. A da bi zlo bilo gore, žrtvovana sa, pored žena i kćeri, sestara, svekrva i tašti, i muška deca u dobu dečaštva. Da li je Bora, čovek dva razna vremena, dobro znao šta Šara po poeziji nekadašnjega kiptavog Vranja?! Da li tu negde treba tražiti odgovor: zašto je Bora prosto pobegao iz Pariza, ne našao načina đa čita drukčiji život i običaje? Koji je tovar bio na Borinoj svesti kad je pisao: kako takoreći skliznuv do gole adšure, krije svoju glavu pod pnajudaljeniji krajičak jorgana Tomče, dete i muž od dvanaest godina, gurnut u prvu bračnu noć od dva besramna oca, u bračnu sobu sa Sofkom od dvadeset šest godina, ali bujno ucvetalom i razbludno nemirom, kako treba za oca Tomčetova, za svekra njena. Ako je Bora to pisao sa grčem u duši, sa istoriskom odgovornošću, velika je zasluga njegovć umetnosti, Tragedija dece bespomoćne i pokorene dece, težak je problem i do današnjeg dana. Jer nema više ni krvi žednih bogova, ni domaćih zlih duhova, ni zmajeva koji traže baš mlađu devojku, čistu devojku. Ali sve to zamenjuje čovek! koji može i dvaputa da proda dete, da ga kinji i muči i sramoti godinama, da od očajanja i suza svoga deteta živi... Ko bi rekao da toga ima u Borinim po=tskim knjigama, punim životne slasti i paradnih •crvenkastih mirisa bosiljka i tamjana! Ima. Hadžijin sin, bogataš, efendijaMita, dakle gospodin Mita, prijatelj begova i paša, znalac i turskog i arapskog jezika, uvek tamo negde na granici, tobože u poslu, u trgovini, u sticanju, on harči i troši; on gospodski živi daleko od svojih, dok mu gospodsku kuću u varoši čuvaju i neguju žena i jedina kćer, lepotica Sofka. Zna se Borin roman. Kađ je došlo u pitanje da se proda i ta poslednja Kuća, efendi-Mita prodaje i Sofku za ženu detetu od dvanaest godina, i za „milosnicu matorom seljaku i orjatimu Marku, Pokorno i pokoreno dete savlada užas i zaprepašćenje, dađe „ocu reč da dobrovoljno pristaje, da hoće strašnom žrtvom da spase gospodinovo gospodstvo. Polazi i odlazi na više od dvanaest stanica do Goltgote. Pogibija Markova spasava je svwekrove milošte; plemenitost

učini napor,

za malo pakla,

| BORE STANKOVIĆA · VILAJET

Isidora SEKULIĆ

njena pribi?i joj sve ukućane prljave, prostačke kuće nekuće; godinama neguje i vaspitava Tomćču, zavoli ga, a on nju i voli i poštuje bez granica. Tada, pošto je potrošio od Marka đobiveni novac, on, redak gost tamo među seljacima, efendi-Mita, gord i nađut, odlazi zetu i traži ponovo kupovnu cenu, jer nije badava dao Sofku „seljaocima i pezevencima“, Zet mu baci kese, uleti kod Sofke, i prvi put, ali ne poslednji, udari je pesnicont u čelo i nogom u trbuh. Efendija efendiše, žena njegova, majka Soikina, radi, služi i ćuti, a Sofka propađa i bedno i sramno. Pije rakiju, prljava je, muž je bije, ili joj jedno dalje dete ostavi, kad nekad kući navrati; deca su svakojakua, Sofka ih vija i udara papučom i:i nanulom, i kune ih. Stigla je Sofka na dno pakla...

_ A tamo dalje, gde se još po vranjski igra, peva, pocikuje, i dukati se lepe Ciganima po čelu, tamo je to isto: Koštana je, od roditelja, batinama i glađu naučena đa se vuče po kafanama, da se savija gde je obla i topla, da zavodi i draži muškarce — da joj novac otimaju rođeni otac i majka. Vlast je progoni preko granice, otac je vraća. Vlast naređi đa mora da se uda. Ima tu sad velika scena istine, teške istine. Koštana odlazi na selo, udaje se. Tobožnji ljubavnik se savija oko nje, ne dš je, a ona mu kaže: da. je na sve spremna, da nikoga nije volela, da nikada nikoga neće voleti. I Koštana propada, i Koštana raščovečena ...

Pa onda, ima još jedan Mita, čuveni Mitke, možda najveća Borina poezija. Mitke je bekrija, neradnik, po sudbini i opređeljenju; a po svo= joj neutoljivoj čežnji je žalan i

nesrećan „čovek, jer samo jedno

voli: sen mladđosti i zanos lepotom. I kada se tome preda, i to nađe, srećan je, zadovoljan sobom i onim što je u njemu. Mitke nema oca, ali, što je po zakonu i običaju isto, ima starijeg brata, katila, dušmanina, koji mu ne dš da bude ono što jeste. Arsa stariji brat i pretsednik „opštine, vlast, Krvnik je mlađem bratu, ne razume da oženjen čovek — bo bratovljevoj zapovesti se Mitke ženio i decu izrodio — da oženjen čovek može ići za snovima, za slatkom tugom, za Koštanom, kao mesečar, A kako da

—— WIN PTT TONE ŽAN KASU

ZA MALO

Za malo stida, za malo bede,

daj sve od sebe.

" Za malo mržnje, za malo uvreda, za šaku gadosti, daj čitavo svoje srce.

Za malo bola, prezrenog bola, za kaplju otrova, đaj celo svoje telo.

Za malo kajanja, za malo gađenja,

· daj svu svoju dušu,

Za malo propasti, za malo smrti, za svaki dan po malo smrti, daj sav svoj Život.

NA ŠIREM PROSTORU

Na širem prostoru no što je kutija za smeće

dve krpe, pored puta, privukoše mi pogled.

Vetar ih je podizao kao dve nespretne ptice

i mosio ih čudnom igrom slučaja ruševina

do zidova od kostiju koji su ivičili prostor.

PBeskućnika jednog tu nađoh gde srče svoju ćorbu u senci neke biljke nakostrešenih grana, i on mi reče: „Nijedan moj san nije mi govorio o tebi, natmureni brate, i nikakva ti zvezda ne ozarava čelo. I kad hodiš ne šknipi nijedan kamen,

znak da je poznao korak starog prijatelja.

Dosadni stranče, da li ćeš otići ili produžiti

svoje bavljenje ovde, baš mi je svejedno.

A i ništa mi ne nudiš da ti vračam. Zato dosta!

— Eh, odgovorih tađa, druže ovih loših časova, gutljaj vina popije se brzo, uskrs ili zađučnice dolaze uvek u dobri Ćas, svađa sa ženom isto je tako dobra kao i čas ljubavi. , Pošto smo ovo rekli sedimo i ćutimo, jer ja sam gluv.' Čovek je posrkao čorbu, a ja se ispružih

poređ njega na humci od otpadaka. I pesme,

pesme koje nije nikada nikakav glas pevao,

a koje su kao nevidijivi bumbari prozračnih leta,

kao lhutajuće razonode, moćnije nego težnje,

lebđele oko mene u smrtonosnim skokovima,

od cveta do cveta samoće, ućutkah u sebi! „Koliko je sati?“ ugrabih da kažem, ali moj sadrug, preteći prstom, potseti me na ćutanje, Tađa zatvonih oči,

U meni je postojao još samo, dopirući izdaleka, jedva do ivice onog najdaljeg i već izgubljenog od mene, jedan miris

i kao neko detinjasto i ispresecano sećanje na neki tavan

i prašinu, ah, i gadni miris groznih okolnosti,

koje se, truleći, produžavaju u beskraj, raščepljenih čeljusti?

(Preveo Nikola Trajković}

———— ·— — _— _— — —–– — | —~ —-- --Ž— _——__ _-_ _— ____ ___ ___ ___ __________ “ a III I—-–—___————

stariji brat i vlast razume i ono drugo: Mitke voli u Koštani zamos, poeziju, njeno pevanje i igranje, dok on njoj kroz suze govori “žal za mladost“, tugu što su oboje več izgubili mladost, što sve prolazi i weć je i prošlo, a ne može da se prežali. „Otvorenih očiju treba u grob da legnem!...“ Jeđan engle-

• ski pesnik kaže: „Bolje je da dete

usmrtiš m ljuljci, nego da neguješ i hraniš neispunjene želje“. Arsa, s batinom i s pandurima goni brata kući i pripasuje mu kecelju, njemu, mesečaru. Ne da stariji brat da se Mitke ispuni prirodno, sam sobom, kako mora, a što će ipak doći i ispuniti se...

Bto naši koreni. Pisao ih je Bora Stanković sa atmosferom; piše ih danas Dobrica Ćosić bez atmosfere. Borino je vreme bilo vreme šalvara i zlatnih nanogvica, vreme romantike, hadžijanja i bekrijanja i slatkog nerađa, i vazdan novaca i u hadžije i u seljaka. Ćosić je iz vremena partizanskih bojeva, samožrtvovanja, siromaštva, i velikih briga i ođgovornosti za decu. Tamo romantika; i pitanje:.koliko je pisac hteo da pređ savest ljudi izbaci problem tragedije dece. Ovde realizam koji korene poziva na odgovornost i u kaznu... Ali ostaje, ostala je problematika žrtvovanja dece, Šta mislite o toj užasnoj pojavi, i danas, o pripovedači, o vi koji ste i velike sudije i veliki

branioci čoveka i njegova života?

Jovan Bijelić: Devojka sa knjigom

5