Књижевне новине

»GORSKI ·

VIJENAC« OPERA

Pretstojeća premijera opere „Gor ski vijenac”, koja će povodom Dana oslobođenja Beograda biti izvedena u Narodnom pozorištu u Beogradu, povod je našem razgoOvoru sa kompozitorom Nikolom Hercigonjom. Prostor predviđen za intervju ne dozvoljava nam da prenesemo čitav razgovor; stoga ćemo se osvrnuti samo na one momente koji, u ovom času, izgledaju ,najvažniji. — Jednom ste rekli da svim piscima suprotstavljate Njegoša, a svim njegovim delima „Gorski vijenac". Možete li objasniti, de{ini-• sati okolnosti pod kojima ste došli do tog saznanja.?

— Zaista ne znam da li u svetskoj literaturi postoji nsko tako veličanstveno delo kao što je „Gorski vijenac“, a, ako postoji, da se u njemu oseća tako duboka, tesna, organska veza sa tlom, sa zemljom, sa narodom, njegovim duhom, načinom mišljenja, sa pejzažom, pa čak i sa samom prirodom. Kako sam đošao do tog saznanja?! Upoznao sam Crnu Goru i njene ljude za vreme naše Revolucije. To što sam tada doživeo, i kako sam doživeo, udarac je, Šck — nazovite, na kraju, kako hoćete — utisak koji se ne da izbrisati. Čuo sam tada, u maju i junu 1943, crmogorski oro uz vatru i pesmu, ali pcsmu, staru kao i sam narod, koja „leta gospodnjeg” 1945 peva o onome što se pred nama zbiva, peva o živim herojima koji na nase oči ulaze, postaju 'legenda i mit.

— Crnu Goru ste, znači, doživeli kao ogromnu, nepreglednu „scenu na kojoj se mogu dešavati krupni dramski sukobi. Kao rezultat toga, komponovali ste prvo kantatu na stihove iz „Gorskog vijenca“, a sada i operu. Čini nam se da je ovo poslednje primljeno sa priličnom dozom čuđenja. Imate li i vi isti utisak ?

— Baš negde u početku rađa na operi „Gorski vijenac“ upitao me je, skoro zgražajući se i negodujući, jedan naš pesnik i književnik: „kako možeš danas da komponuješ „Gorski vijenac“ ?* Ne sećam se tačno šta sam mu odgovorio, ali znam da sam, između ostalog, pominjao i Lubardu, koga, zbog njegovih pejzaža iz Crne Gore, niko ne može, čak i kađ bi hteo, da proglasi nesavremenim ili (o, pogrdne li reči!...) zaostalim romantičarom. Međutim, ovaj termin vuče se. kao senka kad se govori o nečijem interesovanju za Njegoša. Čini mi se da je za ovakav stav presudno što mnogi, želeći da pokažu da su „već“ prerasli taj duhovni uzrast, proglašavaju i smatraju progresom oslobođenje od Njegoševog „kulta“. Ako se, pak, kod Njegoša i radi o nekom „kultu“, onda je to kult čoveka, humanizma, ljudske misli.

— Iz ovoga se može zaključiti da ste nastojali da u operi zadržite koncepciju i fabulu originala. Ipak, sigurno ste vršili i neke izmene. Koje?

— Libreto sam, prema Njegoševom originalu i dramaturškoj preradi Raše Plaovića, obradio sam. Pabula, forma ostala je ista —/ istrebljenje poturica pod okolnostima koje kroz sukob neminovno vođe pobedi. Muzika interpretira unutrašnju dramu, a glavni nosilac te dramatike je kolektiv, masa, odnosno u muzičko-scenskoj obra-

di horovi, kojima u originalu odgovara kolo. Hor je nosilac drame, a individualnosti, ličnosti izrastaju iz njega, bolje — deo su njegov. Posmatran s tog stanovišta „Gorski vijenac“ nije „opera“, iako ga i sam, po uvedenoj praksi, tako nazivam, već scenski-oratorij sastavljen iz tri čina i jednog intermedija. — Jeste li koristili — to je uobičajeno za ovu muzičku vrstu recitatora ili komentatora?

— Zbog kvantiteta i kondenzovanosti teksta morao sam, mada teška srca, reducirati više scena, a na izvesnim mestima, rađi jasnoće, upotrebiti komentatora ili pustiti neku ličnost da govori, umesto da peva. Moram priznati da ima dosta promena u redosledu stihova, a to će, verovatno, izazvati mnoge komentare i dosta prigovora. Solističke partije, isto tako, svedene su na najpotrebnije, ali u okviru čitavog oratorija ima i nekoliko većih samostalnih kompleksa, moglo bi se čak reći — tačaka ili „numera“, naravno, ne u smislu stare klasične „numere“.

— Bavili ste se, i bavite se još uvek, beleženjem i prikupljanjem narodnog melosa. Putovali ste po

POZORIŠTE

PRTA

|

„Nostojao som da održim koncepciju Njeqgoševog originala” izjevio je kompozitor

Nikola Hercigonja

Crnoj Gori sa magnetofonom i, sećam se, u okviru jednog predavanja na Muzičkoj akademiji, emitovali ste neke od retkih, starih me= lodija, U kojoj ste meri, komponujući „Gorski vijenac“, koristili narodni muzički jezik i šta uopšte mislite o folkloru?

— Folklor! Za mene — skoro sudbonosno pitanje... Najzad, kad ste ga već izvukli, kazaću nešto uopšteno :;li, za mene, principijelno, Muzičkim {folklorom nazivamo ono najoriginalnije i najautentičnije i ujedno najstarije muzičko stvaralaštvo naroda. Smatram da taj narodni muzički jezik ima čarobnu osobinu da može izraziti duh i karakter, najintimnija osećanja čoveka iz jedne specifične sredine, čitav njegov život, pa čak i ocrtati i sliku zemlje na kojoj je nastao i na kojoj živi. Ne vidim zašto te osobine narodnog muzičkog jezika ne bismo koristili da tu sredinu, u ovom slučaju — našu, prikažemo muzički što potpunije i Što istinitije. Što se pak mene tiče, komponujući „Gorski vijenac“ koristio sam četiri do pet citata narodnih, melodija. Inače, pokušavao sam da „mislim* narodnom melodijom.

Moarija Morinčić-Majdak

REMIJERA U BEOGRADSKOJ KOMEDIJI

» Provodadžika « Torntona Vajldera

Kao svoju prvu premijeru u novoj sezoni Beogradska komedija izvela je Torton Vajidđerovu „Provodadžiku“. Ovo nije reprezentativno Vajlderovo delo; no postalo je gotovo pravilo da se naša. publika upoznaje i sa najznačajnijim piscima kroz njihove manje važne komade. _ Vajlder je jedan od trojice vodećih američkih dramskih pisaca, a nesumnjivo spada i u nekoliko najzanimljivijih „eksperimentatora u pozorištu između dva rata. U ovom razdoblju svetska dramaturgija pokazivala je u svojoj evoluciji očigledan napor da savlada misaonu

i artističku skučenost pozorišta u

koju je ono zapalo tokom XIX veka lime šte se ograničavalo iskljuČivo na posmatranje domaćeg „enterijera. Konvencionalan .realizam nije više odgovarao potrebama vremena i reakcija se, u prvo vreme, :spoljavala u dva pravca: u potpunom napuštanju realizma koje su sproveli Georg Kajzer i ekspresionist čka škola, kao i u naporu da se evropska idejna drama usavrši i unapredi (nastojanja Šoa i Pirand=la u prvom redu). U Zapadnoj Evropi taj se proces nastavio i posle IL svetskog rata kroz težnje nove avangarde koja se sve više okretala ka intelektualnoj konstrukciji. Ostavimo li po strani Piranđelov .

slučaj uočićemo da su ovi napori doneli nesumnjiv rezultat ali istovremeno i krupno ograničenje: indiviđualna istorija i prepričavanje fabule bil: su zanemareni u težnji

U Beogradu je 15 ovog meseca olvorena izložba flamanske umetnosti, čiji ćemo prikaz doneti u narcdnom broju našeg lista Na slici: Rornej Deyos: Poriret Žana Bosa,

da še otkrije suština stvari i skriveni smisao pojava što je značilo odlučujuće poboljšanje. S druge strane, svojim isključivim okretanjem ka mentalnoj akciji i odricanjem đijaloga, karaktera i zapleta (u klasičnom smišlu), ova dramaturgija. je izgubila smisao za emocionalan pokret u pozorištu i odrekla se mogućnosti da gledaočev doživljaj bude najneposrednija reakcija na umetničko dalo. Ne samo đa je ovaj, doživljaj postao Širi i dublji ponovnim uključivanjem misaonog elementa nego je i osiromašio time što je izgubio dimenziju neposrednosti i elementarnost!. I sam Vajlder u potpunosti je ose ćao odvratnost prema veštalim oblicima standardnog realizma iako nije zanemarivao pojedinačan slučaj, elementarne situacije i emocionalnu podlogu pozorišta. On je nastojao da u indiviđualnoj istoriji pronađe nešto tipično, dakle i neki određen univerzalan smisao. Vrlo često Vajlder je svođio život na shemu rođenje — ljubav — smrt, na žalosno proticanje vremena kome se ne možemo ođupreti i koje pretstavlja najdublju čovekovu trageđiju. Život je tako postajao sićušan, kao posmatran iz kosmičke daljine, no gledalac je istovremeno neprestano saznavao, mislio i osećao da je taj život za njega i beskrajno značajan upravo zato što Je i njegov, gledaočev, slučaj samo beočug u neumitnom lancu vremena. Vajlderovi komadi udahnjivali su nam saznanje relativnosti ali i intenzivan osećaj (i misao) koliko su dragocene male radosti i patnje, daleke rođendanske muzike iz detinjstva, suze i mesečina. 1! upravo u tom spoju univerzalnog i pojeđinačnog i jeste značaj Vajlđerovog dela u savnemenom pozorištu.

Uzalud smo tražili ove Vajlderove osobine u farsi koju je izvela Beogradska komedija. „Proyođadžika“ je ustvari Vajiđerova adaptacija farse bečkog pisca Johana Nestorija, koji je živeo između 180% i 1862 godine i čiji su komadi svojevremeno bili neobično popularni na bečkim pozornicama. Nestori je u svojim delima gomilao apsurdnosti, a najviše je bio sklon parodiranju tuđih komada, Otuda u „Provodđadžiki“ toliko obrta, situacija i trikova koji ne deluju najsvežije. Sama osnovna situacija u kojoj zatičemo starog udovca Horacija Vandergelđera, koji oprezno pokušava da se oženi, do te mere je klasična da deluje kao poznata. Isto važi i za bračne klopke koje mu namešta gospođa Levi, kao i za obrt kađa se ispostavi da ona ustvari želi da se uda za njega,

Po svemu Vajiderov udeo u komađu nije odviše velik: on je verovatno sredio ovu farsu i učinio je logičnijom, a udahnuo joj je i nešto istinske tuge izazvane monotonim „trajanjem malih ljudi. Vajlđer je povremeno prekiđao akciju i glumci su se direktno obraćali publici (kao u „Našem gradu“). Na taj način junaci su se oslobađali onoga što ih muči iz prošlosti i pisac je pokušavao da

„"

\

da dublji smisao izvesnim pojava-

U OLI

; COJA VOLIMO

” I SUSRET .

Čudna je to stvar, i spavam i ne spavam. Ležim u mraku i idem neznano kud. Tonem, lebdđim, penjem se, ravnomerna lupa, neumoljiva, iskonska. Ritmično drmusanje i vibriranje čiji jezik ne razumem, opija mi glavu. Uvodi me u nezemaljski svet, svet prijatne jeze, neizvesnosti. Najednom, snovi su iščezli, sve je stalo, nema zvuka ni po„kreta, glava se ispraznila. Osećam da sam na Zemlji i to me plaši, to me ispunjava zebnjom. Mrak je potpun.

Poletim ka prozoru. Šta to može biti? Odgrnem zavesu. — Grčka. Iz punog mraka u svetlost. I to kakvu svetlost! Jutro je nad poljima i brežuljcima, bistro kao ptičije oko, Spokojna tišina. Sunce je

još iza planina nad kojima je kruna njegove ru.

meni. Sve je zadržalo dah, u očekivanju da se ono pojavi. Zato je sve tako umiljato, tiho, Zašto stojimo, nikakve stamice nema? Ispred voza je jedna pusta razrušena kuća, nedavno razrušena. Prosuta je njena utroba od polomljenih cigala u prah pretvorenog maltera, polomljenih gređa i dasaka, Ali ne tragična ruševina krvlju natopljena. Leži ta srušena kuća u ovom divnom mnasmejanom polju

kao nepažnjom zgažena igračka. Sada se sećam.

U Tesaliji smo, na tragu nedavno prohujalog zemljotresa. :

Onda su zazvonila polja i brda —O pojavilo se sumce. Kako je Grčka zelena ove godine! Kiša je mora biti darežljivo i milosrdno natapala ovu, inače spečenu, žutu zemlju.

TI voz je krenuo lagano, sasvim lagano, ne znam zašto. Ali hvala mu. Zažalio bih da se odmah već umešao neumoljivi pakleni ritam železnice. Ivicom pruge je gusta zelena trava, i m njoj davi, krvavi trag od cvetova bulki. prostire ravno polje sve do polje na kome je gusto zeleno žito. U žitu, u vilnim razmacima okruglaste ćube drveća, dugmad na raskošnoj dolami.

A zatim se II KAP-SUNION

pra-

Najjužnija tačka Atike je Kap-Sunion,. Brodovi ga obilaze, kad iz Atine idu za Kiklade, za Krit. Iz daljine se viđi njegova litica krunisana dijademom belih stubova Posejdonovog hrama.

Inače se do tog hrama dolazi kopnom, prolazeći kroz pitomu Atiku, kroz bogata sela, kroz maslinjake i vinograđe. Zatim, se put postupno penje i dolazi do pod uzvišenje na: kome je hram. Bog mora je zaista odavde gospodario morem.

Bilo je predvečerje, malo tmurno, pomalo kišovito. Duvao je i prohladan vetar. Hram stoji uspravan, dosta očuvam, uprkos godinama i udarima vetra s mora, To je zaista bliski rođak Partenona, iako nešto manji, sa istim proporcijama, sa istim oblicima dorskih stubova, istom čvrstinom i sigurnošću. Samo su horizontalne brazgotime ostavile neizbrisivi irag na licu mnjegovom, okrenutom moru i vetru, na večnoj straži. ' |

Slavni jedan posetilac, pre više od sto i triđeset godina, ostavio je traga svojoj poseti. Na podnožju jednog stuba čitamo Byron, urezano duboko, pisanim slovima. To je navelo mnoge da na lak način podražavaju' Bajrona, da ga. čak i nadmaše, bar veličinom slova svojih imena. Dokle god je modla ruka da dohvati, često pedantno ispisanim krupnim štampanim slovima, kamen je pokriven natpisima imena, onih koji su na taj način poželeli da traju koliko i Posejđonov hram, koliko i Bajron.

TI AKROPOL ~ q

Iznad. Atine, iznad atinskih krovova, lebđi nebeski brod Akropola. Videćete ga sa svakog kraja iz svake ulice Atine. Neodoljivo privlači pogled, vezuje ga, Parobljava. Nasukao se ovaj nebeski brod baš ovde, na ovom grebenu Atine. Zario je svoj pramac upravljen ka Eleuzisu, s kojim su ga vezivale nekađa beskrajne procesije i dah Eleuzinskih misterija. :

Nedostižno se uzdižu iznad nas Propileji kađa smo došli u podnožje i ušli knoz donju kapiju. Do vrha vođe strme, nepravilne stepenice, u ruševinama, u prepravci, pokazujući krajnju ravnodušnost prema nama koji hoćemo da se ispnemo na palubu. Propileji su uzbudljiv prag ovog nedđostižnog sveta. Neopozivo, neporecivo govore oni SvoOjim redovima teških, sigumih u sebe stubova. Propuštaju vaš kroz pruge dubokih senki i reke bleštavog sunca. A onda, pred vama je kamena

sionirali njegovi

đugi, krivu- , žja bregova,

kao

pokreti koji su

Iz zaboravljene beležnice ____sa buta bo Grčkoj

· Oliver, MINIĆ

pustinja Akropola, stenovita površina, odolela hujanju vekova. i

Od preistoriskog doba, od Pelazga, ljudi su klesali, zaravnjivali, nasipali ovu stenu koja se uzdiže skoro sto metara iznad donje varoši, zatav%njivali su i Wtvrđivali zidinama. Još uvek se na nekim mestima vide tragovi grubih, Kiklopskih zidova Pelazga, još uvek se odozdo vide, na Ssevernom i severoiskočnom rubu Akropola, Temistoklovi zidovi i podzidi, na brzinu nabacani komadi stubova i ostaci ranih akropolskih hramova koje su Persijanci srušili i popalili. Vide se i Kimonovi zidovi koji u pravim linijama oivičavaju Akropol sa juga i istoka.

Današnji ljudi su brižljivo očistili sve ono što se na ovoj površini nataložilo posle Perikla: dogradnje vizantiskog doba, Atinskog vojvodstva Prancuza-Krstaša, Turaka. Sačuvani su samo ostaci iz doba Bimljana: nezgrapni postament Agripinog spomenika, donja kapija i stepenice ka Propilejima, iako ne čine čast helenskom Akropolu.

A ono što se taložilo do Perikla, to je ostalo u temeljima ove veličanstvene palube. Vide se okrajci tih nesrećnih ostataka na severoistočnom rubu Akropola. Izronilo je na površinu neocenjivo blago helenske arhajske umetnosti i našlo se u polutami Akropolskog muzeja: čitavo jato devojaka — Kkores, sa večito zagonetnim osmehom danas već toliko poznatim, moskoforos ~— Čovek sa teletom, efebosi glatkih mišića, statue bogova, atleta, fragmenti frizova. |

Akropol je ulivao poštovanje i neprijateljima, Među rimskim gospodarima imao je poštovalaca i zaštitnika. Varvari su stajali sa puno respekta. pred veličanstvenim delom Akropola. Gotski kralj Alvarih. poštedeo qa je, Krstaši — zavojavaci, atinske vojvode đe la Roche stanovali su na Akropolu i Štitili ga. Turci su podigli minare na uglu Partenona pretvorenog u džamiju, ali su čuvali sve zatečeno. Posle više od dve hiljade godina pobedonosnog postojanja, mletački dužd Franče= 'sko Morozini preko svog najamnika grofa Kenigs< marka, upenio je top na Partenon. i porušio ga; Alcropoi je i dalje nušen, naročito wu vreme borbi za oslobođenje Grčke, Stubovi, zidovi, timpanoni, reljefi, sve je ležalo na zemlji. Ali helensko delo je neuništivo; ono se razložilo do svojih atoma, ali nije umrlo. Posle oslobođenja Grčke, hramovi Akropola se polako podižu sa' zemlje — anastilos zom — kako to Grci kažu, bez ikakvog dođavanja, samo Sastavljanjem. đelova razbacanih p6 zemlji. Prva je vako Pobeda, mali hram Atine Nike Apteros — pa dalje ostali hramovi. Partenon još uvek pomalo raste, od pronađenih delova.

Danas, na ovoj božanskoj visoravni, malo pu4 stoj, ovako temeljno očišćenoj nalaze se samo dvć izuzetne građevine, nevelike po svojim dđimenzijama, ali'nenadmašne po svojoj lepoti. Partenon

i Erehtejon leže jeđan pored drugog, skoro kao

potpuni neznanci, bez ikakve bliskosti, kao da su *

bežali jedan od drugog i povukli se čak do ruba Akropola.

Partenon, to je gorostasna snaga u nevelikom telu, snaga savršenstva izraza, čistote i preciznosti misli, Partenon u svemu potpun, niučem nedorečen. I ovako srušen, teško ramjavan i osakaćen, čimi mi se đa mu ništa ne neđostaje. Nikad ne želim da zamislim Partenon savršeno nov, no 78želim da zamislim kapitele stubova i plastične ornamente obojene živim bojama. Ne želim da ve= rujem u to iako ima dokaza da je tako bilo i tako tvrđe učeni ljudi, kojima se mora verovati. Ne volim ni da zamislim kolosalni hriselefantinski kip Atene Partenos, remek đelo Midijino. Više od svega toga volim današnju toplu boju penielijskog mermera. Ali voleo bih đa vidim frizove kao i reljefe u timpanonima, · koje je, za kulturu brižna ali i grabljiva ruka lorđa Widžima, snabđevena sultanovim fermanom, probrala na tragičnom razbo-

jištu Akropola, zajedno sa drugim dragocenostima .

i odnela u London. ~

Brehtejon nije od istog roda, od sumčane, kristalne jasmosti Partenona. Erehtejon je tajanstven, nedokučiv, plodno tle za maštu, nikad nezasićenu. Erehtejon je sa svakog ugla novii drukčiji doživljaj. Kalko sakupiti sve to u jedan jedinstveni i sintetični utisak? ;

Posvećen prvenstveno Ateni Polias, zaštitnici grada, nosi ime (dato docnije, verovatno u doba

nom svoju glumu bazirao na kon-

ma. Neki mali govori delovali su dirljivo i autentično, drugi su, naprotiv, bili sumnjive vrednosti,

Tako je komad od strane autora zamisljen kao gruba lakrđija prepuna skrivanja ispod, stolova i u ormane, preoblačenja u ženska odela, pogrešnog identifikovanijia i grubih šala, reditelj Marko Fotez nije Tealizovao pretstavu u obliku čiste farse. PFarsna akcija prigušivana je u želji da komad dobije suptilniji ton, a za farsu su pre svega nedostajali brži, vrtoglaviji tempo i siroviji karakteri. I spoljni "elementi pretstave (dekor, maska i kostim) nisu uglavnom imali farsno obeležje. U pretstavi su povremeno preovlađivali i sasvim suprotni postupci: ličnost modiskinje Irene Moloj imala je dosta melodramskih karakteristika, dok se u liku g-ce Flore van Hajzen osećao tragično prigušen lirski patos. Mestimično se mogao osetiti i vodviljski tretman. Ova mešavina žanrova svakako je jeđan od uzroka što, Vajlderova farsa nije bila komična u meri u kojoj je mogla biti. ·

. Događaj večeri bila je gluma Milana Srdoča. Srdoč je igrao dobrodušnog i naivnog Kornelija Hakla čija žarka želja za avanturama neupoređivo komplikuje zaplet. Srdoč je poznat kao izvrstan mimičar no ovog puta se pretstavio i kao glumac koji raspolaže velikom plasličnošću tela, Naročito su impre“

imali nešto od baletske savršenosti i lakoće kao i rafinirana sigurnost sa kojom je eksponirao samo ono što je najviše podvlačilo komičnost situacije. Srdoč je uglav-

trastu između ravnodušnog, samrtnički umornog držanja tela i žive mimike na licu i brzih pokreta, |

Vladimir Stamenković

a canupanaananu runs iti iii SCC Si O Oi SVO OVI

ISTOKOZAPAD

Podelimo ponovo votku s gumama za žvakanje kao onda na Elbi budimo onakvi kakvi smo bili u trenutku poslednjeg plotuma nad

Berlinom.

Jer jednako, jednako su nas odnosili vozovi i ovđe i u Varšavi i

u Londonu.

Jer jednako, jednako (zbog naših tuga) tugovale su i Barbare Diboa

i Sofije Krevs.

Jer jednako, jednako udaljeni od raja bili su i Harkov i Sarajevo

i Amsterdam.

Jer jednako, jednako nedostajalo je zemlje, i krstača, i mržnje i „suza, jednako i na Kozari i u Normanđiji, jednako i tamo i tu, Jer jednako, jednako je u šumi kraj fronta (u zatišju) jecala harmonika, jednako i pred Smniolenskom i pred Borđoom (i iste je budio uspomene čežnjivi starinski valcer i isti bio je bol).

1 jednako, jednako nosili su iz boja u boj prastara ali uvek ndđva pisma ostavljenih Izoldi, jednako i Ženja Dolmatovski i Fransoa

Šapiro i Džonatan Tenesi Vulf.

. I jednako, jednako braneći svoje poeme, svoje Vezuve strasti, hteli

smo jedno: živeti! živeti! živeti! I zato, o zato

podelimo, ponovo votku s gumama za žvakanje kao onda na Elbi

i budimo

onakvi kakvi smo bili u trenutku poslednjeg plotuna nad Berlinom.

Jer jednako, jednako će Londonu. ı

nas odneti vozovi i ovđe i u Varšavi i u

Jer jednako, jednako neđostajaće zemlje, i krstača, i mržnje, i 5u?4,

jednako i na Kubanu i u Kaliforniji,

jednako i tamo i tu.

Izet Sorojlić

KNJIŽEVNE NOVI