Књижевне новине

Parienon: stubovi i čempresi na suncu

Rimljana)"mitskog kralja Brehteja, čijem. je kultu, zajedno sa Posejdonom, posvećena druga pnostovija hrama, u kojoj su i oltari Hefesta, i atičkog · hetoja Butesa .Hram. je podignut na „mističnom mestu koje je smatrano najvećom. svetinjom.

Tri portika (prostazis) ovog malog hrama jesu tmi Ćudesne lepote. Istočni i sevemi portik u vitkim, krhkim, jonskim. stubovima, jesu remek delo jonskog reda. Ako je jonski red mnajljupkiji, najnežniji, najplemenitiji od svih klasičnih redova, jonski stubovi ova dva portbika jesu neprevaziđeni sjaj i lepota, jonskog reda.

Treči portik, koji, mesto jonskih stubova, nose

snažne ali spretne i vitke figure devojaka — karijatiđde — jeste mnajčudesniji doživljaj, Ti kipovi devojaka koje sa lakoćom nose teški kameni teret, ponositi i pravi, kao mijedan kip do sada, nebrojeno puta su podražavani i nikad dostignuti. 'Portik karijatiđa, na dugačkom glatkom i golom zadu, na kome nema ništa Što bi moglo da pomuti mir i dostojanstvenost ovih kamenih devoJaka, dovoljan je sam za sebe da opravda svetsku slavu Erehtejona. _ _ Erehtejon je uvek uživao naklonost i zavojevača, Akropolski dizdar smestio.je u njega svoj harem, načinio ođ njega svoj harem ljubavi i zadovoljstva. Ali je lord Eldžin prema Erehtejonu bio nemilosrđam i surov. Iščupao mu je ugaoni stub na istočnom portiku, i otkinuo jednu od HMarijatida da sve to prenese u London.

Misteriozno pođzemlje Erehtejona danas je kroz ruševine izbilo na svetlost dana. Ispod Ssve- · tilišta Atene Polias nalazila se kripta za Svetu zmii — čuvara Akropola. ispod Erehtejevog svetilišta bilo je u steni uklesano udubljenje nazvano Erehtejevo more, koje je, kako to mitologija kaže, načinio Posejđon udarcem svog trozupca u stenu. Sve ovo đanas ne izgleda mnogo neobično, ali je ipak neshvatljivo i nedđokučivo.

Ali, zaista, kako iskazati sve o Erehtejonu?

MIKONOS — ČAROLIJA KIKLADA

Plitka polukružna uvala ojvičena vencem belih kockastih kuća, izgleda sasvim nestvama. Kad već stupite na tlo Mikonosa, malog ribarskog gradića, na ostrvu istog imena iz grupe Kiklada, usli ste u drugi svet nesličan svemu Sto ste dosad videli i zamislili.

U Mikonosu, ništa sem belog. Tolika belina vas prvo zaboli, zaslepi, a zatim vas potpuno ispumi, tako da izgubite svaku drugu pretstavu sem beline.

Sve su kuće kockaste, okrečene belo, sa krovmom terdsom takođe okrečenom belo. Uuljce su isto tako bele, popločane kamenom i revnosno, „skoro svakodnevno premazivane krečom. Ničeg izuzev belog, izuzev... vrednih žena uvek sa loncem kreča i Četkom u ruci, brižne đa belinu uvek održe savršenom, odevene u duge crne haljine i zabrađene crnim maramama., :

Senke prestaju da budu senke, to je samo jedna nova nijansa belog, tanka koprena, belinom izgrižena i ispijena senka.

Kađ je čovek primio taj čarobni svet, kada je

„____ __._––– —ı,

LIKOVNA UMETNOST

Retrospektivna izložba Jov

„Ja sam u životu slikao mnogo, mnofjo,

ali mislim da sam u tom ni dvadeset dobrih PON OIR među kojima i ovu KupaćčiCi, • ij (Bijelić — Pavlu Beljanskom, Izložba Bijelićevih slika — metro Od samog spektiva priređena u znak popova nja i zahvalnosti seđamdesetogo išnjem slikaru — praznik je i za svak. jsetioca. . . SEN |I kaže da je panlićna eko tri hiljade slika — nije, Ha le bio lak zađatak izabrati pede

set! Mada se naročito U kla. Sie o ; nekom sil Se riodu, samo po faza Bijelićevog

jedina g SODIBVR EC ova izložba, CRRV dovoljno i o Bijelićevoj li OODOI kulturi i o poznavanju Ray O strujanja — kaže u stvari gle 90 ono što je bitno: vizionar, fata ljen u najsmelije hrepaiake, SprOE — Bijelić je u POMO e n T ek ostajao ličan: ... : Plavna SrodBjost S. tOPIBEJ a! karakteristika koja Bijeliću 08 izvesno opredeljenje U Dogo modernog likovnog traženja, a Pad ko ne zasenjuje njegovu ume

ku individualnost.

KNJIŽEVNE NOVINE

svog visti SC straktnih VIZ}

ve, V fe tu i imaginac!J!, sliku, ili kontrastom MOČUSVAe slike,

tođa — ostvari

nikova fantazij običnih stvar,

je na svom Pr munare dža:

perativu celine,

zu dao zaista

1941 g.)

početka, Bijelić je odabrao boju kao osnovni elemenat

slikarstva: i a Č discipline, đo gotovo apie ja, sve živi i diše u

atmosferi boje. I — slično svojim kolegama — ne pos

po duhu srodnim

{u nikakve naučne ili idejne cilje'eran slikarskom temperamensamo bojom gradi

tvarujući _ ie: agPbsičih odnosa.

akt, pejza POI | PR je u stvari umet-

ia. Mada sazdane od one deluju kao najlepše kolorističke vizije u kojima ommpoziciski SVE » Baya avom mestu: jabuka, mije ili papagaj a j | eđeno kolorističkom imje sve podr Sa Mati DN

potisnuo stvarnost, đenja.

Svaka ulica je poseban doživljaj. Svakih nekoliko koraka je mali trg, sačinjen ı uokviren kućama, kao cvet sa belim laticama, tako &ličnim i tako uvek različitim. Ulice, sad su stroge i prave i Čine šahovsku tablu, a zatim neobuzdano izlomljene, iznenađujuće raznovrsne, neiscrpno bogate u rečitosti svojih odlika.

prepušta se svemu bez ču-

potseća pomalo na neku Bahovu tokatu, izuzev... trista šŠezdeset" malih „crkvica, mnajflantastičnijih oblika. Tražiti objašnjenje otkud tri stotine šezdđeset crkvica rasutih po celom gradu, u kome ne Živi više od hiljadu pet stotina stanovnika, iluzormo je i nepotrebno ako smo prihvatili ovaj fantagtični svet. Strogost kubičnih oblika kuća i uzdržanost u svemu, mnogostruko je nadđoknađena iznenađujućom fanmtazijom oblika ovih malih igračaka-crkava, u koje se jedva može ući. Kupole, zabati, timpanoni, krivi zidovi, nepravilni wblici, krstate osnove, apsiđe, sve što se moglo izmisliti nepotrebnog i suvišnog. Jedino na crkvicama, usred tiranske bele boje, ponekad se javi neka kupola obojena pastelno plavo ili žuto,

Iznad Mikonosa, pod brdima, venac belih yvetrenjača, sa Kmilima načinjenih od belih uzanih platnenih jedara poređanih u zvezdu, kao yetrenjače u Porkugaliji i Španiji. Ovde, u nekim mesecima duvaju besomučni vetrovi. Kako li izgleda tada kovitlac lepršavih belih krila, kako li se ona pretvaraju u Donkihotska čudovišta — divove?

V DELOS

Nedaleko od Mikonosa leži malo ostrvo Delos, po mitologiji postojbina Apolona i Artemize. Danas, ostrvo-muzoj. Jedno od najslavnijih na svctu, bez ijednog stalnog stanovnika.

Apolonovo svetilište i danas postoji, i danas privlači ljude iz celog sveta, i danas „svetilište čuva dvostruki red ljutih, zmijolikih lavova.

Na drugoj strani nalazi se čitav grad u ruševinama, građ rimske kolonizacije. Sve skoro i sada postoji. Ulice, kuće sa mrkožutim zidinama od granita, kuće ofvorene, otkrivene, bez krova, ali sa svim odeljenjima, sa wodovima u mozaiku, sa svečanim salama, sa mermernim stubovima, oma-– mentima, statuama. Malo više uzbrdo je pozorište, sačuvana je čak još i biletarnica. Vidi se da je to bio građ obilja. Ove sure zidine bile su siqurno prekrivene malterom i belo oktečene kao u Mikonosu. MeFfmernih stubova, okvira od prozora i vrata, skulptura, na sve strane. Ali savršenstvo helenske arhitekture, tu na. njenom tlu, već je zaboravljeno. Proporcije stubova, kanelure, kapiteli, ormamenti, sve pokazuje površnost, UŽUTban rad. ·

Ovde u neposrednom susedstvu grčke arhaične wme+tnosti Apolonovog svetilišta, koju su Rimljani možda i prezirali ali je ipak nisu umištili, vidi se taj ogromni raskorak koji je učinjen. Evo grčke umetnosti u povoju. Na prvim koracima. Ona je istančama, prođuhovljena, osećajna kao i u Delfima, Olimpiji, ili na Atinskom Alkropolu.

(Juli, 1957)

nima ni zakona ni pravila — sem njegovog, ličnog, koje. se manifestuje nepogrešivim osećanjem za boju. Sve je drugo samo povođ i sredstvo: i predmet proizvoljno uprošćen, i oblici sumarni i sveđeni na nosioce boje, i faktura nekada u gotovo reljetnim nanosima paste a nekad lazurna otkrivajući platno, i uđar četke beskrajno slobođan i nagao, u svim pravcima sugerirajući ritam bojenih masa, :

· Boja je na Bijelićevim slikama i rušilac i graditelj; ona ruši uobičajenu, viđenu harmoniju i uspostavlja jednu novu umetnikovu čulnu i vizionarsku. Jer, mada polazeći od realnog i viđenog — od drveta, alkta ili kuće, manje ili više uprošćenih — u svojim slikarskim realizacijjama Bijelić bojom menja svet gradeći prema svojoj viziji: crvene kuće, mrke oblake, zeleno nebo, ljubičasta stabla... Ove Bijelićeve „kolorističke orkestracije“ (kako još Othon Friesz naziva hromatske kombinacije fovista), pravi su triumfi emancipacije boje kao slobodnog, „odnosno samostalnog kreativnog elementa — a u našem

Od konstrukti-

ovaj naš fovista,

tavlja svom de-

ja harmonijom

kojima je povod ž ili mrtva pri-

drži“ i sve

Sve je belo, sve je strogo kubićno, tako da to latentnu snagu

MUZIKA.

žao

· Kružeći nad jednim

kamernim koncertom

Na omotima knjiga naših izdavača, ne svih i na uvek sa istim ciljem, sve češće se javljaju mali tekstovi, obično izvod ili centralno, najjezgrovitije mesto iz predgovora ili pogovora prevedenom roma-– nu. Ako je tu, u sažetoj formi, skraćeno, dat pregled radnje, fabule beletrističkog dela, proširenje bibijografskih podalaka, skoro da je ušteđeno samo čitanje, pa je zato na svom mestu smatrati takav tekst promašenim; ali ako je estetskoanalitičnim osvetljavanjem samog smisla (one dubinske tenzije koja u delu baš i pokreće naracioni mehanizam zapleta) pogođena i formujiisana sama suština dela, mislim da nije preterano reći da je delo na istinski način pretstavljano radoznalom i zainteresevanom nepoznavaocu, i da će ovaj za njega upravo tim putem biti privezan i pridobijen, pretvoren u čitaoca. Eto, dakle, jednog plemenitog vida reklame, kakvog muzici, nesrećno po nju, sasvim nedostaje.

Da je samu muziku moguće ver= no i tačno prevesti u reči, nje po svoj prilici ne bi ni bilo, jer je reč, sa svojom dvostrukom — praktično-komunikativnom „i specifično umetničkom funkcijom — masovnije „govorno“ sredstvo od tona; međutim, onu naponsku, unutarnju, tonskih struktura, kao zvučno-slikovitih oblika mate-

rijalizovanja, „objektiviranja, ova-

ploćenja nekog misaonog i osećajnog stanja, moguće je iskazati rečima, ja u to zaista verujem, uostalom, nimalo ne usamljen u tom uverenju, u toj nadi da će muzici

slikarstvu pretstavljaju one originalna otkrića u rešavanju mrtve prirode i pejzaža. ae. y

Bijelić nije samo tvorac najsmelijih bojenih odnosa, on rekreira i predmet svoje obrađe. Bijelićeva Bosna, naprimer, samo je njegova, bojom ju je slikar ispričao uyodeči nas u svet svoje vizije — izmaštan i oduševljen, pun neke herojske spontanosti. Njegovoj nesvesnoj želji da pretpostavi zamišljenu realnost vidjenoj — nije motiv bežanje od stvarnosti; niti dramatičnost „kontrasta svetlo-tamnog kojim on rado operiše izvire iz nekog osećanja tuge ili revolta. Napro tiv, dinamičnost Bijelićeve vizije puna je nekog: vedrog Rkliktanja, neke sveže lepote i radosnog oduševljenja — zbog čega su njegove slike ne samo poštovane nego i voljene. Bijelić nije slikar metodičkog rada, nego tip modernog romantika koji pod pritiskom osećanja stvara smele i spontane vizije. Naizgled rađene proizvoljno, njihova su oslvaroenja u stvari merena n*pogrešivim instinkcom rođenog “slikara i

Jovan Bijelić: Rupačica

baš i'sa te strane kad-tad ipak biti ukazana toliko potrebna pomoć. Muzička kritika — moram to reći posle četvrt veka praktičnog rada na njoj — skoro da i ne zaslužuje da postoji, a čitavo ono izobilje novinskih 1 časopisnih be-

·ležaka, kraćih ili dužih, koje idu

pod tim imenom, nose izrazito hroničarski, referentski i reportažni karakter, tako da se od „kritike" ta verbalna pomoć muzici zbilja.ne može očekivati. No predznaka, možda i prvih prototipova istinski celishodne reči o muzici, sa svom dubokom i eksplikativnom njenom ulogom u razvoju ljudskog smisla za slušanje muzike, mi već danas imamo, pa je zato više nego karakteristično da takve, suštinske formulacije duha i značenja muzike dolaze baš od onih koji su prave „zanatlije“ muzičkog posla i koji nikako nisu u obavezi da ma šta o njoj govore. Mogu samo da zažalim, i zaista žalim, što za dvadeset i više godina pisanja o muzici ne nađoh reči sličnih onim konciznim primedbama pedagoga klavira Isidora Filipa o preludijama i etidama Šopenovim, ili onim gustim i misaono oltkroviteljskim formulama koje je Furtvengler, čovek dirigentske palice, uspevao da govorno, čak usmeno fiksira, razgovarajući, 1957 godine, sa čoyekom istog ćutljivog faha, Abendrotom.

Treba, dakle, biti u samom muzičkom, kozmičkom tj. sveljudskom prostoru, i odatle, iz samog jezgra muzike, odašiljati poruke, gradeći il: ostvarujući auditivnu &liku samog njenog bića, a pokatkad i go-

ana Bijelića

rukovođena temperamentom, koji ma kako bio buran i silovit poznaje svoje mo”učnosti uslovljene jed nom ličnom, umetničkom koncepcijom. A ona, u svom izražavanju nije opterećena problemom ni materije, ni forme, nego zna samo za boju, kontrastnu i dramatično postavljenu, intenzivnu i blistavu, napetu munjama jedne unutrašnje vizije — koja sugeriše osećanje ra= dosnog uzbuđenja.

Cetrdeset pet godina umetnikovog tada beleži ova izložba. Te su Bijelićeve godine iznele u našoj sredini borbu za slobodu savremenog izraza, markirale generacije mlađih umetnika, a našoj Mođernoj preko: „Devojke sa knjigom", „Kupačice“, „Pređela iz Bosne“, „Iz Žarkova“, „Coveka sa žutim šalom“, „Devojke u crvenom“ dale nekoliko, najznačajnijih priloga. Kroz to vreme, donoseći svežinu, bljesak i najneobičnije hromatske odnose, Bijelićeve su slike značile autentična otkrića u svetu naše umetnosti, u periodu između dva rata.

Dr Katarina Ambrozić

: skog violiniste

voreći šta'se to sve sa materijom tonova Čini i zašto se čini. A onda, kađa u toj drugoj, sporednoj funkciji, baš ti pečeni-prepečeni znalci „zanata“ muzike štogod o njenom pravom biću zucnu, pogledajte samo koliko su te najstručnije opaske srodne i bliske onom što nevinost amaterskog, slušalačkog iskustva zna, sama za sebe, i ostavljena samoj sebi, nezađovoljna muzičko-kritičarskim Semama formalističkih „deskripcija. · Furtvengler, u pomenutim razgovorima sa Abendrotom, ne libi se da jeđnostavno kaže: „Betovenove teme doživljuju se zajedno kao ličnosti neke drame. U svakom Betovenovom delu, štaviše u svakom stavu, odvija se neka sudbina“. Drugi „zanatlija“, pomenuti Filip, govoreći sasvim skicozno o Šopenovom Gismol preludiumu (br. 12), ne ustručava se da izrekne: „Gusti oblaci bure survavaju se. Izraz je taman i tragičan“. A Anton Rubinštajn, čudesni pijanist nekadašnje carske Rusije, rekao je o 17-om, As-dur preluđiumu nenadmašnog poljskog genija: „Ovo je mali roman, koji treba ispričati — prstima“. Ljuđi od neprikosnovenog muzičkog zanata služe se, dakle, metaforama, i govore o specifično tonskim struk turama, upoređujući ih sa dramama i romanima, sa literarnim, verbalno umetničkim oblicima, sa vi zuelno opazivim pojavama i prizorima! Čovek se brani, makar i od nevidljivog, pa i od nestvarnog protiynika, — u konkretnom slučaju od estetskog nesamišljenika, — i ja sam ovu digresiju muzičko-istoriskih fragmenata „načinio samo zato da bih se opravdao (ako ho ćete, i izvinio), što sam na nedav< nom solističkom koncertu sovjet5 Leonidđa Kogana i njegovog vanredno utančanog klavirističkog partnera Nadreja Mits nika imao pravu i duboku ljudsku sreću, da iz arabesknih zvučnih struktura triju sonata iz triju- ra= znih epoha (Bah, Brams, Prokofs jev) primim i dramu, i roman, i vidljivu sliku smisla ljudske egzis stencije, ophrvane jađom, ozareme saznanjem, okrepbljene utehom i svojevrsno objašnjene zakonitošću, koja je prema svemu ljudskom sa= svim pošteno ravnodušna, neutral: na, mirna, samodovoljna i neumit= na, dopuštajući nam da se u njoj ogledamo kao u bistroj, neustaiasanoj vodi nezadržive i neotklonjive prolaznosti i totalno regularne propadijivosti,

Taj u izvesno razmatranje uzeti sovjetski violinist Kogan zapanjio me je — a nađam se, još ponekog u dvorani koncerinog večera nekom vrstom „nulte tačke pisa= nja“ u tumačenju prve od trijt Bramsovih violinskih sonata. Bio je to, razume se, klasični kamerni stil duo-sonate, sa primetno naglašes nim tematskim deklaracijama klavira, po zamisli i inspiraciji autorovoj. Ali, bila je to i ona nultos stepena objektivnost interpretira= nja koja upravo danas, toliko dece nija posle Bramsove mladosti, dos pušta autentičnoj misli i autentičs nom osećanju jednog klasicističs kog romantičara, da iznese svoje lirski osenčene i lirikom prevučene poglede na svet, koje mi današnji ljudi, upravo i jedino onda možemo razumeti i još uvek usvojiti, ako im pridođamo dah i đuh svoje sopstvene epohe. To je ono čemu je weć citirani, pokojni Furtvengler rekao: „Ja sam mođernii muzičar i mene interesuje ta takozvana „kla; sična" muzika samo utoliko ukoliko se ona nas, ljudi današnjice, nešto tiče, ukoliko je ona upravo „mo“ derna muzika“, Ničim neuskolebana rezignacija, sa kojom je Leonid Rogan bojio i senčio Bramsovu „dramu" ili „priču“, učinila je tu već skoro zaboravljenu sonatu ispovest — uskrsim fenomenom jednog epohalnog stila koji je, ipak, bio bremenit trajnim pitanjima čovekovim, u svetu, na bespućima, na stazama snova i vizija.

Kogan je, zatim, ·došao sim na podium, da bi nam saopštio ništa manje do muzičko-dramaturšku sas držinu Bahove treće sonate za sas mu violinu, Polifonijska struktura ovog opusa, dođeljenog sirotnom, skoro isključivo melođijskom, hos mofonom instrumentu sa svega če: tiri žice, mislim da je usamljeni muzičko-istorijski, svetski primer ljudske moći naseljavanja jednd sasvim ograničene oblasti tonskiH pokreta i kombinacija metafizičkoni meditativnošću, duhom čiste ap-4 strakcije, naponom svesti koja ovde, svakom i najsporednijom svojom invencijom (premda ovdđa hijerarhijskog ranga u tematskoni građivu i nema), prevazilazi granis5 ce neposrednog ljuđskog saznajnod

Povle Stefcmović Mastavak na 9 sirani

%