Књижевне новине

PREVODU

DO B:ON ONO

PUTEVI I DODIRI UMETNOSTI 1 REVOLUCIJE ČMŠJIRČJC“ T TJTıl — ——-————I GI —-_______—_

ČIR GRO IJIVO “Oumeko svedočanstvo

malo objavljivao. Njegov, ina

če veliki književni opus WM Go želite da ostavild za 5Qbom svedočanstvo o događaju is

VELIMIR HLJEBNJIKOV ro

- dio se 28 oktobra 1885 godine u selu, Tundutova Astrahanske gubernije. Ceo život je proveo u Kalmičkoj stepi. Stnđirao je u Kazanu gde je pripadao napređnom omlađinskom DONKretu. Počeo je pisati movele još kao srednjoškolac, ali se ' m literaturi pojavio tek 1909 gođine i to sa poemama. Pripađao je književnoj grupi Vja

Kkupljen je, nepotpun, tek 1031 godine, Po književnim shvatanjima stoji na granici između 3 futurista i simbolista, što je naročito izraženo u njegovom shvatanju da »poređ jemika reči, akmstičkih jeđinica, Ppo-

stoji i jezik satkan iz jedintea

malim sudbinama ljudskim u Fom vihoru na pragu mođernog doba.

ZOPE tad Goo a 0 Risto TOŠOVIĆ Možđa najvrednije u ovim sve- :česlava rvanova, Brjusova, Ma: ma (tkagpinma pojmova 80 imali učešća, dovoljno je, reklo · ; r dočanstvima su viđovita zapažanja jakovskog, Burljuka i dr, ođ OSa akustičkim jeđim bi se, da se sna| ij ~ . Š Ta %- | | o tome kako su mali i priprosti kojih su većina kasnije bili | „cama)« jim priborom a et riUe edo ga ao ia život, bili predodređen da glasno ili tiho dO jjudi primali velike ideĆ toyolu- | komi i hartijom. To bi značilo đa tranje, oni su se avraia a SmM— vori, ali da govori o čovekovim čije, ginući za njih i boistovetu- : ste se odlučili da pišete neku vr~ eee koje 5. SVrstavali u či- nemirima i sumnjama, morao je jući se s njima. To je jedno bok PRETRES U NOĆ l stu dnevnika u kome biste zapi- da dočaraju ambijtat Oto izraziti ovu sumnju i zbog sebe, no, duboko ljudsko, ponorno saPOO dt što ste čuli i videli, a opredeljenja, dakle Paor Sčajd 8 „da bi zao o NOVO Ja ja TRaiGnOO i dayjšenog U (Odlomak iz istoimene poeme) ponekad i ono Šš ćali. i 5i a. h O MS S i | | ? ta čovekovog. abelj nema Piljkav bi dhevniie eca Sa ada PO LE Me 1 :mio štrukoj duši revolucije, da bi nam njakove sposobnosti ža univerzal~ Šestim sam čulom osetio menicima i potomstvu ae jednu jete k. 209 1 nepromišljene su- objasnio čoveka, jer on je re- no, on nema te slobode da na či- Belu žvet, pesovizornu sumu činjenica ce j rava Ooo OVU literaturu bes- volucija. „Ti ne znaš šta voliš, njenicama dograđuje stravične po Jelen! Osećam TBogle! donekle ODOH e oje ea A nemotivisano optužilš da Heđali, ubiću te, onda ćeš to sa- etske vizije, nema ni njegove se- Mosše. Ba belo đ da odgonetnu tajnu E šio ci ORC TELO PR a i > Dor znati, a ja ne mogu da te ne U~ ic za starim i drevnim, nema ni On to nešto brekće! Bt alt za tl, vrsku O PLO- ŠO revolucije govori neisti- bijem jer ja sam — revolucija...“ metafore, ni kitnjastog stila, ni Za zavesom je stajao, ipak mi ne možemo reći da a 5 ; „Ona ne može da ne ubije, He- jeda, ni gorčine. On je samo svo- Pritajio se tu mamin sin. snagu đubljeg poniranja u uzro- „„Nleđan Od ovih pisaca, kome je dali — govorim starcu, jer ona je dok sa visokim moralmim alayom, Promaši ke i posledice ljudskih postupaka, "eVOlucija omogućila takvo glo- revolucija“. Svedok koji u odlomcima priča I smeje se. Potrebne su izvesne osobine izu- čaplja na stvari, nije, međutim, Babelj se lomi u ovoj zbunje- sudbine o ljudima svakojakim {o Velim mu: „Stoj mali!“ zetne, pa da neko, ko se odluči na „zdvajao iz tih „dnevnih po- noj nedoumici i zna đa revolj- tim fragmentima revolucije) koje A on: takav poduhvat, toliko svesno zapo La nije sumnjao u njih. Ali cija ne može da pobedi ako ne je revolucija pokrenula sa svojih „Ciljaš mi u čelo šta li?" stav. sam događaj, ustvari Je, stoga, svaki od njih izdaju ubija, ali on zna da ne može biti ognjišta u bitke za ciljeve veli- „Tako nešto“, velim osnovni potsticajni TOG: da bi revolucije izjednačavao” sa izda- njen istinski svedok ako ne ka- ke i nejasne. Ali, koliko god je to | — Trah-tak-tak! se mogao pređati onome Sto o jom svoje umetničke sa- že glasno tu 'svoju sumnju. Ona pisac fragmentaran, njegova sve- A on je tako veselo često, ali prividno pokazuje ao Vesti, što znači da Je imperativ je stravična, sudbonosna, kao što dočanstva imaju uvek opšte zna- stresao glavu Srdgorazredng: kali So, KOPIGIEAVA no težio. da o revoluciji govori 1- su bili stravični i sudbonosni tre- čenje. Uzmimo samo, kao primer, Smeje se. | | je u ljudima taj dogads) KORU stinito, ne zataškavajući ništa, u- nuci kada se javila u svojoj tra- sudbine onih mnogobrojnih mla- Baš kao da se o ceni radi iste ljuđe, gotovo stihii J TOM 6 pravo onako kako je to i revolu- gičnoj viziji: Šta je čovek u ve- dih kozaka što su sa čudnim po- Mao da se cenjka. i Jude, g HNJno, Čas UZ cija tražila. Tako će se desiti da. likim burama koje potresaju svet kikom na usnama: „Za svetsku |! to je neka vrsta trgovine, a

diže do primamljivih visina ljudskog, čas ih nemilosrdno baca u ponore poroka i izopačenosti.

U tom slučaju događaj će poslužiti kao polazna tačka, ili, tačnije, kao opšte merilo, da bi, kasnije, dobio svoje prave ljudske dimenzije, svoju ljudsku suštinu, vrednost svoju u ljudima koji taj događaj, konačno, svojim postupcima i ođređuju. |

Tako, gledan iz ovog ugla, i ta· kav jedan sudbonosni đogađaj kakav je bila Oktobarska revolucija, događaj koji je imao dimenbije jednog' od najvećih istoriskih potresa, jer je iz temelja rušio konvencije na kojima su se qgradili odnosi među ljudima, literavno se osvedočio jedjno tamo gde lje pesnik imao toliku unutarnju sigurnost da se ne poda „svojim strastima, već đa sačuva duhovnu nezavisnost, što će reći da, po 'Wvome prirodnom pravu, t svakoj situaciji, sve meri merilima čoveč mosti. Takva literarna svedočansiva o „danima „Koji su potresli svet“, o tom nezapamćenom sveljudskom komešanju na jednoj še stini Zemljine kugle, o tom surovom obračunu sa starim svetom i neminovnom rađanju novog u krvoliptanju, bedi, sveopštem bolu i suzama, svedočamstva koja nam je dala još nmeđovršena, neđorečena, kao što je i sama revolucija još neđovršema i neđorečena, _proza jednog Šolohova, jednog Piljnjaka ih jednog Babelja, potvrda su ljudskog kojim literatura Ostvaruje svoje meminovno traJa-– nje među nama,

Ako je revolucija, po svome Istoriskom opredeljenju, rušila sta re konvencije, onda je i ova literatura, kao izraz njen, donosila sa sobom jedno novo gledanje na stvari. Setimo se samo onog Te” volucjonarnog poleta koji je tih dana” zahvatio „ruske umetnike: svi su tražili novu umetnost, preko noći su se rađafi novi _praw ci, novi nianiTentii možda a arapi čajhij revolaeija um i obi objavila se u trenutka had i najveća društvena revolucija postaje stvarnost | modernog društva. Stoga nije preterano tvrdibi da su ovde bili i mnogi poćeci onoga Što se kasnije, u raznim vidovima, manifestovalo u ramolikim „strujanjima koja su pratila rađanje moderne umetnosti. Što su, kasnije, ovi revolucionarmi motivi đobili druge smerove, nije predmet ove beleške. Reč je, međutim, o literaturi koja je, i sama delo revolucije,. svedočila istinito o tom velikom istoriskom činu novim jezikom i novim duhom, pa tako i sačuvala moć trajanja. i svoju radoznalu svežinu. Po analogijama istorisKim, znamo da je to tako zato što U

rvi plan nije stavljala spoljašnju "atičbiu Bogi duhovni pejsaž o volucije, njene ljude, BO CUD njihove, gledanje njihovo na s i tojest sve ono što ih je Op e ljvalo kao ličnosti. Da a nije bilo, ova literatura bi Oe sla na periferiji života, eV ua

j i i situaciji, a Jednoj drugoj Bi O zePvativhib

zvala otpor kod atiVni? i i Ji 1Ci ljudi koji, mada i sami ea 1 revoluciji, nisu nikađa USP o la shvate njenu revoluciona Sustinu, šdošB

Potreba da o revoluciji SV Dre svega kao o revoluciji duh nužno ih je izdvajala iz Kkoloseći linevnih razmišljanja o strategiji, raktici, propagandi, „Stvari DOS ucije“, „nužnosti pobede“, „po : bi dana“, i svega onoga o Čemu SC moralo govoriti po štabovina.. comitetima revolucije. Ovi dome ni, iako sudbonosni za revoluciju, nisu bili sudbonosni i za literatu-

KNJAŽEVNE- NOVINE

žaja sveta

će oni — svedoci surovih obračuna u jednom surovom “trenutku modeme istorije — ·5postaviti pitanje, bezazleno možđa ali sudbonosno ipak: može li revolucija da ubija kada je došla da bi sprečila ubijanja i sramotu čovekovu? Babelj je ovo pitanje postavio nagleđavši se stravičnih klanja u bezbrojnim jurišima Crvene konji ce. Doživeo je ta klanja i doznao da su neminovna, jer da revolucija nije ubijala — nju bi ubili. Ali, od te očigledne istine, on je morao da pođe dalje. Pesnik,

i svest? Babelj je postavio jedno od onih velikih pitanja današnjice (jer revolucija još traje): kakva j» sudbina ličnosti u revoluciji? Pitanje, đakle, koje će od tada stalno lebdeti na usnama čo veka ovoga našeg modđernog doba, a koje će umnogome odđređivati njegov duhovni život. Babeli, razumljivo, nije mogao dati odgovor na ovo pitanje, kao što ga nije mogao dati ni jedan Piljnjak, ni Šolohov, ni mnogi dru gi, ali nam je dao nekoliko ubedljivih svedočanstava o velikim i

EK. Šegali: Objasnili sm se (sa 'Freće izložbe mlađih umetnika Moskve, priređene meseca jula ove godine)

revoluciju“ ginuli po stepama %krajinskim. Babelj je na potresan način umeo da sjedini taj čudesno fascinirajući verbalizam sa stvarnošću koja je bila i svirepa i tragična u svom ljudskom Uznošenju i ništavilu. Ali, Babel ništa nije izmišljao, On je posmatrao život i dolazio do zaključaka koji nama moqu biti i čudni i ne uverljivi, pa ipak istiniti: taj poklik na usnama kubanskog kozači ća nikad nije bio lažan i samo verbalni izraz jednog doba, nego živa stvarmost, njena krv, hjena misao. Babelj je pisac osobite vidovitosti kađa nam na jednostavan način govori kako su ti mali ljudi u životu povezivali iđeje revolucije sa svojim životnim potrcbama, ali nikada ih ne izneveravajući i ponižavajući ulepšavanjoem njihovih postupaka, nego uvek go voreći istinu o njima kao ljudima običnim, smrinim, grešnim, surovim, lakoumnim, kojakim vrlinama i porocima, dajući nam i sliku revolucije po nji hovom Tliku, jer revolucija za nj nikađa mije' bila nešto apstraktno, već deo čoveka, on sam, njegova duša i njegovo ielo. Njegova rloedišta su se zasnivala na istini, a istina je nalagala da se o ljudđima govori otvoreno i da se ništa ne zataji. Ni ogromno poštovanje prema revoluciji, njenoj velikoj iđeji, nije moglo sprečiti, nije sme lo da spreči, reč istine. Revolucija je s njom samo napredovala, s njom se preobražavala u ljudsku svest, s njom je i pobeđivala. Ovo novo gledanje na život, toliko strano starom svetu i staroj umetnosti, međutim, nije u sebi sadržavalo i čar dopadljivosti za one koji nisu voleli golu istinu. Tragična sudbina Babeljeva uzviŠšena je potvrdđa njegove moralne gordosti i odanosti umetnosti? i revoluciji, “

SVEČANOSTI rušenja ı obnove Života

ozvuka neomeđena prostrans a ruskog Februara i Oktobra 1917 odjeknula su u književnosti melodijama i temama rušenja vekovnih temelja života, Na poetske dO ljaje bura u mikrokosmosu ljuds: e duše, na literaturu neodređenih unutarnjih nemira i elemernih moralnih konflikata, na književna tra~: ženja apstraktnih puteva preobrapala je gigantska senka opštih potresa U ljudskom društvu, neizgladivih sukoba među LOGOS vim klasama i pukla u neđogle perspektiva jednog stvarnog proobražaja u ljudskim odnosima. ad, ta neminovna pratilja svih meteža, bez ostatka je progutala sve Unutarnje nemire, sva osećanja a grubo materijalizovanih nagonski prohteva sračunatih na samoodržanje i održanje vrste. OVO O ni trenutak, u kome „e _smrt ila stalno prisutni saputnik života, potisnuo je problem prolaznog i. : nog koji je rešavala sva Pr o književnost kadgod je dublje O. hvatala ođrednjce ljudskog ŽiV :: Taj suvereni trenutak u ZU a burno sagorevale vekovne DEO Va čovekove o ljudskim. odnos PEOOE votu i Svetu kristalisao je polš ie. ioš neuobličene. maglovite O POVPSR sveta. Rušenju OB TIP inteligencija, i napose nJČ jo avzit pogleniei bili već odavno VIC

[]

ni. U svom rušilačkom naletu revolucija je okupila najveći deo, po životnim i umetničkim koncepcija ma, jnače vrlo raznorodnih kKknjiževnika. Ona je nadahnula kamernog liričara, pesnika „beskraja” i „mira” K. Baljmonta da peva „Ruskom radniku” i teškom čekiću koji

Mila STOJNIĆ

je „pao i u paramparčad razbio uporišta kmetstva” u Rusiji, da poziva na „boj sa mrakom prsa u prsa”. Zbog njega je i putnik na nepostojecim stazama mističnih traženja preobražaja sveta Minski u svojim beskrajnim krivudavim putovanjima još jednom svratio na staze revolucije đa uzme učešća u svečanosti rušenja i klikne u zanosu, koji je njegovo normalno stanje, „za poslednji boj kao za praznik pripremite se! Ko nije sa nama protiv nas je i mora propasti”. AIR dar Blok će. svoju poemu „Dvanaestorica” pisati uz „Strašni tresak sa kojim se slamao stari svet”, i on će taj tresak „Skoro fizički osećati”, zato će i u poemi „ostati nešto od te buke”. Brjusov će svoj „idealni svet", „Stvoren u tajnim snovima" žrtvovati „novome boju,

u ime nove slobode” i za trenutak se odreći svojih stvaralačkih htenja pod geslom „Rušiću sa vama, a graditi ne!' Taj rušilački akt će simbolisti doživeti kao očišćenje du< hova, proleterski pisci kao romantiku barikađa, bojnih pokliča i umiranja za velike ideale, nastavljači klasičnog ruskog pesništva će pokušati da izbegnu susret sa njim i ostaće u okvirima svojih nemoćnih jecaja za starim, a futuristi će ih sve zaglušiti svojom poezijom „,ulica i trgova”, diskusijama i kafanskim skandalima. i

U traženju sopstvenih izraza revolucionarni sadržaji su razlili tokove prethodne ruske literature i preplavili međe koje joj je postavilo najpre rusko plemstvo, pa raznočinac-intelektualac i najzad ratovi sa svojim patriotskim bojama. Ono što je ostalo u tim opustošenim međama dokrajčiće svoje poslednje dane sa jalovom nadom na osvetu, pod krovovima Pariza u grupi „Preporod, oko „Plamena” u Pragu, m okrilju izdavačke kuće „Epoha” u Berlinu i ko će sve nabrojati gde, rasejani po sićušnim grupicama obeju Amerika i svuda po svetu. Tamo će se vremenom izdiferencirati đuhovi. Polako će se vratiti u domovinu Aleksej Tolstoj sa jednim ođ najlepših i najdubljih literarnih svedočanstava o revolu-

obđarenim sva- i

Jasno

Svak jednom mora umreti

... |

Dvaput se ne može.

(Frevela Mila Stojnić)

LEONID MARTINOV

LEONID MARTINOV rođen je 195 gođine u Omsku. Pesme je počeo da objavliuje 1922 gođine. Štampao je nekoliko Knjiga stihova — jsfori-

I OPET

i opet. Nebom kruže ptice: Golubi, Ševe,

Laste smeđe,

sku poemu »Tobolski Jetopisac« liriku »Ercinska čuma« i đruge, Poslednja zbirka »Sti hovi« objavljena mu je 1956 godine,

NEBOM

Mo treba znati za granice,

Vo AV Y180y

Hej!

"7. Za krajnje tačke, za sve međe!

Čemu kruženje sred neba! Let bez ravnanja vam je loš. Jer praviti figure treba Trouglove i nešto još!

No ipak Jure, Zbrku prave,

Ne valja! )

Dosta! | Kroz etar jednu

No

Samo sam stao Pa ih gledam.

e Smrkava se. Zrak večernji,

Ali već je Dobre volje.

ciji romanom „Hod po mukama", Kuprin sa svojim starinskim romantizmom i tugom za đomovinom i jedan za drugim „dopuzaće u prašini” poput Tolstojevog „Hromog gospodina” slomljena srca natrag na nacionalne izvore svojih nadahnuća. Sa hrpicom suznih vizija domovine u kojima će i zaostalo rusko selo i beda dobiti patinu idđile dobrojaće poslednje od svojih osamdeset godina stari Bunjin ostavivši književnosti svoga narođa rukovet priznatih dela iz svog emigrantskog periođa. No duh vremena će i u njihova dela nevidljivo ući, Revolucija će i ovde na svoj način biti odražena. Rušilački revolucionarni akt će ovde izazvati poeziju Wžasa i tuge, razorenih domova i ljudskih malih sreća.. ali poeziju, On će, neumitan kao kob, srušiti nesuvisle mistične vizije i kradomice u njih uplesti iskidanu logiku' revolucionarne stvarnosti i u poetske simbole uneti značenja svojih sadržaja, Kroz aritmične, iskidđane damare poezije Andreja Bjelog i proze Borisa Piljnjaka poteći će razbucani trenuci od kojih svaki za

Uzmuvale se grđno već, Ko da na ptice svojeglave Ne deluje sa zemlje reč,

Tužan slučaj! Šteta!

Izgleđa, nema reči te,.. Kao i pre sto tisuć leta Sad lete ove ptice, gle!

strogu!...

Kazaću njima da to ne dam.

Ja se rešiti ne mogu,

Dužajući sporim tokom, Zuri u građ neizmerni Februarskim mutnim okom.

Mrk mu nije pogled sada: Naučio iznenada Da na ljuđe gleda bolje.

(Preveo L. Z.)

sebe pretstavlja čitavo razdoblje u istoriji razvoja ne samo ruskog, nego i uopšte ljudskog, društva: „Sva vlast sovjetima”, „zemlja seGOČ „prosveta u narod” itd, itd,

Stihija u naletu, taj nezadrživi rušilac bez milosti, uspostaviće u literaturi zakone haosa, snage koja opija i nosi. Njome će se inspirisati svi književni saputnici revolucije: „Serapionova braća”, imažinisti, akmeisti, dadđaisti i svi oni mnogobrojni „isti” na koje se razbila ruska književnost u to doba. Ona Če inspirisati Vsevolođa Ivanov8s kađ bude pisao „Oklopni vož 14-69", sumanuti, beli oklopni voz što juri nekud u neižvesnu gluhu noć i naleće na zasede bradatih partizana u tajgi, na telesa što su se prostrla preko šina da mu „zaustave let kroz „divlji peisaž bez rađosti: kamen-zver, gđe čak i leptir vreba! Plen... pod gustim toplim nebom kao' vučje krzno”. Pod tom toplom vuč-' jom kožom „svi smo mi zveri” sa' sumnjom starog Veršinima: „da li će ljudi posle nas dobro živeti?” ji

Nastavak na 8 Gtrani

5