Књижевне новине

U brezovihi zgrade pokrivene

krošnjama. Na krc skih prijemnika ı ven barake i televiziske atitehe!

ia se vide

krovu ima i više antena. Dvostčuki

zofB ita fitiogo, šnjahe, i a bee čitave ai eže on. Borave ovde

Ove žgrađe služe i kan izletišta, *.

Gledam belu šumu, Neobično i

nogde, u prošlom ratu, bili Nemci,

sami Moskvu (na dvadesctak

Eki vojnici Mnogi su ostali pod brezsma., imju. Bele breze htele bi da rata, ali ih pamti zem)ja.

minju. Sve dok trava.

Moskve, grad ?

Uz kućice Junija Dugorukog, stotina godina osriovao Moskvu,

štablima oevane še Bašelja: dčvehe fa rivene crepom iM raženom slamo/ Mrke i crvenkaste gtađBvina među stablima, el o antene televizihiali krstovi podignuti uvis. D-

{ a stanbene prostotije su – Kondukter nam priča da OVEHiG, Ptk porodice Moškovljana. Na daču „nekoliko meseci.

zefalja je bila rrekobana. Rov O. NIĆAE rahe 18 hisu zarasle. Vide so rubčage. | srljali na Moskvu i, "11 godine smrzavali se ı snenu i ledenoj zemlji. Njihov še j}« hovu krv pokrila je zemlja ZBUNLE, Maa HaONa nas treperi granje belih breza, koje vetrovi povi<

, al Prekopana zemlja teško zaboravlja. Rupčage ćo još dugo da PINČ i Oopoih ne pokrije trava. Uporna, gusta

koji je pre osam stoje

Na . ponekom dokaz: televi-

preko pte čuvar parka, ča&

{epo: Ovde li, nistar ribne Stigli su pred

ča, Ova

komsomolac,

Ovudđa su noe-

neverovaf | negde krajem OCR O

uloga i

ljivo. i Nad njom da- ORO,

on

ponaša se kao najveštiji glasa mu je meka, nežna, lifska. Govori nenametam piše skečeve koje izvođi. RODIO NINO mala čuda na pozoro; . ICI, RkoJa se igraju bez dekora, Obučen je u crno žabotave ri strahote ~ odelo, i ne kida da u toku cele pepLAMNVa. Samo ponekad natakne šešir ili nabije njegovog lica menja se neshvatljivo brzo: čas je plačno, čas razdrađano, zapovedničko pa kukavno. je rođeni komičar, Ne napada samo sitne Ssre-

žuju nepojmljivom stdačnošću i &inim gestopbim-

Umetnik Arkadije Haejkin

Vodi jedno lenjiigtadsko pozotište. Obilazi i zašsmejava Rusiju. ime. On je i direktor i glavfil glumac. U svakoj pretštavi je zaposlen najmahje dva sata. Čas je ; cas milicioner, čas sektetar Rejkoma partije ili sindikalni rukovodilac. Menja svakog minuta: bitoktata,

Pozorišna trupa nosi njegovo

profesije pesnik, vatrogasac, mi-

n [i proižuodnje, režiser, ftajet, penzioner, Carli Čaplih, pevač, žena, električar, klovn, udavaki Džon Foster Dals, haivčina, rokentolist, okrutnik, i siledžija. Odlično

plašljivko, veseljak, plačljivac peva. Odlično igra. Glas menja U isti mah igra sedam raznih žohgler. Boja

od tuđih

brkove. Izraz

ske birokrate, već češe i ministre. Njegov humor

potseća na opominje... ogromna

Čaplind i Čehova: ne ubija, već tiho

·LBKOVNA-DMETN "SI

zdanja & bo tridesetak spratova. Univeržitet Lomonosova liči na čudesni hram. (Kažu da ovde stanuje 40.000 Studenata). Metro je veličanstveh, sav u mermeru. Tekstil jednoličan i slab, mada odrpanih nema. Ulice široke, transport gust. Šofer: voze brzo, ali sudara nema mnogo. Restorani se zatvaraju u dvanaest noću. Barova nema. Ima wiogo parkova. Park Mailsima Gorkog, koji je veoma omiljen, potseća. na bajku. Prođavnice su pune građana koji stoje u redovima. Čeka se sve:

izlet brodom, avgusta

Idemo kanalom Moskva—\Volga. Pi&ći iz razhih zemalja. Poznatijih fiema mnogo. Domaćin je Sur'Kov. Govoni mnogo i glasno, uvek sa nadmoćnim osmehom. Žestoko se prepire s Poljacima... Leonov ćuti natmuren. Starija hjegovdg zdravlja kao da se pogoršalo. Često dlonrcm pokriva vilicu, koja ga boli već nekoliko godina. Namršten je i bez osmeha. Neprestano je u društvu s nekim visokim

Zak d'Artoa: Zimiski pejzaž

Duh i misija nizozemske

tekstil, riba, frižideri, televizislci prijemnici. Red za automobile popunjef je za dve ipo godine unamože se kupiti za 15.000 rubalja, a za jeđah roman više). Prosečha plata je 700 rubalja. Usluga je kriminajna. Za ručak vam. treba najmanje tri sata. Pivo nije ohlađeno. Donešu vam sve odjedrioom: i hramu, i piće, i salatu, i cor_mu kavu i (Ctra kava, ako ne naglasite đa bude kuvana po turski, ustvari je crna saslađena voda). Ima mnogo dvoraha za koncerte i pretstave, Lenjinov stadion 100.000 gleđalaca. Publika je veoma objektivna i prosto meverovatna: zviždi ako protivnik, koji je recimo bolji, ne da gol. Baletske pretstave daju se i pođ otvorenim nebom. Na uliNasređ Crvenog trga mladići igraju zujalicu: đok jedan drži dlan na obrazu, drugi ga udaraju, a on pogađa ko ga je uđafio. Mnogo se ceni pozorišna umethost, hdročito opera. Ima i komedija, i sabite, mada je satita ptetežno uwumiljata. Savremeno slikarstvo je jadno, 5 iluštracija dnevnih političkih događaja. Pred

enjinrovim mauzolejomi neprekidno stoje ogromhi teđovi sveta, koji želi da viđi vođu ruske socijalističte revolucije. Među prolaznicima ima mnogo. inivaliđa, ljudi bez nogu i ruku, čije'su grudi iskiPine ordenjem. Pijace su slabe, Dobro odelo je skuplje nego dobar radioapatat. Televizija osvaja norove. Stanbena ktiza je očajna —«ı 060.000 ljudi fisfnaju krova had glavom. Avion TU-104, kojim se otađani ponose, prelazi udaljenost od Moskve do Vladivostoka za desetak časova. „Sta vam se najviše dđopađa?“ — to je pitanje koje vam DpDostav“laju na-svakom koraku. Imostrahe prijatelje okru-

pred. (Automobil „Moskvič“

fnože đa primi preko

cama se govori veoma glasno.

-——

sovjetske muzike

štitova, limenih kaciga i blistavih mačeva i bodeža, čitava srednjevekovna aparatura ratne „motorizacije“ rdanog srednjeg veka. Tu jeci i bleji mašinizirami, obezdušeni nabor pljačkaškog ćopora, koji so sa ripidama, ikonama, hramovnim dimom tamjana i surovom silom svojom ustremio na široku, bogatu, plodnu slovensku zemlju. Na vrhuncu ovog Prokofjevljevog iumultusa, u bledoj izmaglici izbleđelih boja starinskog goblena, treperi, kao list bele jasike ili nezne breze prolećne, čista ljudska dušica, beskrajna stepa nadanja i slućenja pravedne pobede. 1 tako, muzika, koja je samo tom, ı pokatkad jedva nešto poetskog stiha uz njega, evocira i agocira BVU nepreglednu imovinu čovekovu: njegov ponos, njegovu žrtvu, njegovo samopregorno predavanje budućnosti, istoriji, možda i onoj ograničenoj, ljudskoj „večnosti“.

Drugi granitni stub sovjetskog muzičkog izraza sveljudske tegobe i muke, sveljudske krasote 3 nadahnutosti, za mene Je, oduvek, bio mlađi drug Prokofjeva, PE ag kovič, O njemu će mnogi dt je satelit, podražavalac, ježICKI korisnik neoklasicizma PT. Ali ja bih da vas potsetim o s _ čaj Hajdnovod entuzijazma tak, tovim, mladalačkim izumim8, , Oi činjenicu da je stafi majstor

Mastavak sa 3. strane i Đunkan i veoma mlad e Oi

šio svoj život... Ovi ! mnočj g epa među njima Je-

aspekti teme — 48 . ı Son itnov odnos prema žbiyanlı: č gećanje Stvarno

Jesenjinovo 0' prelomnom imažizan itd. lo kako erudiciju, J _ dn Sve aspekt Pra pot) Da e ncj psihološkoj bo ; OG pičićevaj knjizi prevao eiapesnika — boema, ili aa a iBiez zanskog seljaka, ili zahva Orava: žistički period Jesenjinovog. Od nja, bila bi to nepotpun 26 a sirana knjiga koja bi sva O gebeti metnula pomisao 9 OP OBEHJa. produbljenijeg, boljeg oke Međutim, Pešić je izbegao. 7 me . jedmo+moguč !

svoje teme na |

NaHdopyONE NOVINE

Jesenjinov

vremenu, ; ražili su od pisca

ko i sposobnost

KNJIGA O JESENJINU ...

pisac dobije

sladoled.

oprosti, draga.

oprosti, draga, Glas deyojke:

Glas botca:

sicizma svesrdno prihvatio otkrića jednog mladića, da je veteran bredbetovenske muzike naztreo smisao muelodijske linije Mocartouve, i đa se ništa nije libio da pronalazak mlađega usvoji i upotrebi za veliku pesmu o istini čovekovo: postojanja. Šostakovič je, međutim, mlađi od Prokofjeva, i kada je «n dohvatio i prihvatio neoklasicistićku jezičku fakturu starijeg majstora, to je bilo zato đa bi &e otkrili ponori duševnosti i sapatništva jednog sveta koji u starom nalaz: novo, u prošlom — savremeno. U sedmoj tzv. „Lenjingradskoj simfoniji" svojoj, Šostakovič ostvaruje prvu temu prvog stava sasvim u već postavljenim pronađenim mustrama „muzičko-ježičkog izraza, Ali tu, u toj temi, u tom „oporo suhom i trezvenom muelodijskom nacrtu predratne istorije zemlje koja ga je odnjihala i pođigla (iako ga je, docnije, toliko puta i kaštigovala), Šostakovič prvi put — da, ja ću se usuditi da kažem: prvi put u istoriji ljudske ispovesti sredstvima muzičkog jezika ostvaruje jednu osobenu, trezvenu, pronicljivu i oštroumno dale kovidu brižnost, slobodnu od straha i panike, emancipovanu od svakojakog romantičarskog plača i poraženog grcanja. Ja ho bora strašni marš bitke, boja, ljutog vanja. sa osvajačem, poznatiji

način: tumačio je etape Preajidaybb puta kroz KOR ROE ranje u svetlosti novih, tek hay 3 lih momenata i stanja, a _iBto La — iz retrospektive. ODO AI j ova ili ona ostvarehja proslav SO liričara (a i njegovo OLORUJOI :0aa socijalnih i psiholoških uzro + 7 zanih za njegovo detinjstvo i T

mladost. Među naj spađa razvijena

lila „mesta knjige Baš interesantna DOE. | žizma, ti. teorije reči Idi Mao | osvrt na ulogu OE stičkog opredeljenja u BOTA OVU Jesenjina, velikog majstora Lir kog slikanja i metafore. Zamiš j Toa del o besnikovom životu, s i ie liuhavi, Pešićeva knjiga sa rži čipa bfio poglav}ie o Jsidori Dunda Lav Zaharov kam, |

Š

čovekomi, koji mu nešto objašnjava. Leonov samo ponekad klimne glavom...

_ Upoznao sam francuskog pripovedača Žan Pjer Sabrola. Kaže da piše roman o Pokretu otpora u Francuskoj. Odlično pbeva, Krumskog, poznatog sovjetskog umetnika. Pevamo zajedno partizansku (On, ja, Ugo Moreti, i nekoliko sovjetskih drugova):

uz pratnju Ivanova-

Izašao sam dana& ujutto i video tebe,

Izašao sami danas ujutro i video zavojevača,

Borče, povedi me ođavde...

Spreman sam da umrem.

I ako umrem, voljena, sahrani me u planinama, pod senkom cveta.

Neka ljudi koji prolaže kažu:

„Kakav divni cvet!

Ovđe leži partizan poginuo za slobodu...“

Pevamo zajedno: jedan Francuz, jeđam Italijan, jedan Jugošloven i nekoliko Rusa. Muzičkog smisla nemamo mnogo, melodiju svi ne znamo, reči pogađamo, ali se ragumemo. Poređ mene je Ugo Moreti, italijanski pisac koji je, kao pripadnik Musolinijeve vojske, ratovao po Jugoslaviji. Kune se da njegove ruke nisu ubile nijednog Jugoslovena. Grlimo se i nazdravljamo, uz pesmu. Dugo se gledamo i, osmehnuti, uveravamo jedan drutog da se među ljudima mogu podići i mostovi razumevanja.

V

popularniji odeljak „Šostakovičeve simfonije, nego bih da potselim jedino baš na tu prvu, neutralno meditativnu, trezvenu temu, na ono što je u njoj slika i prilika jednog sveta koji dotada nije postojao a koji će, otada, postati i biti novi činilac svetskog duha: baš socijalistički varijetet uma i srca sveta, koji se teško ali sigurno rađa i dolazi na pozornicu svetske istorije. I eto, po mostu, podignutom na ta dva granitna stuba sovjetske muzičke misli i plamene, plemenite osećajnosti, ja u ovoj prilici proslave Oktobatske revolućije, Čisto muzičarski i ljudski hodam, hodam. :

·Hikovne umetnos*i

Nizozemska likovna umetnost, koja u četrnaestom veku razvitkom gradanske kulture naglo stasa iskoro do osamnaestog veka du boko prožima duh eVrOpskc IIKOVne umetnosti, bila je podeljena političkim i verskim granicama. Heiormacija i ratovi za oslobođenje od španske viasti, stvaranje Sedam Pokrajina na severu i obrazovanje bcelgiske države nisu uspeli da razbiju jedinstvo i stvaralačko zajedništvo te umetnosti nego podelili samo težišta, na Flandriju, Brabant i današnju Holandiju.

Koreni likovnih stremljenja u 11 i 15 veku bili su delom u Italiji, a delom d novim shvatanjima koja su se manilestovala u Nizozemskoj. Nizozemska je Italiju obogaćivala nadmočnošću palete, stro gim realizmom i otkrićem pravog pejzažnog slikarstva. A iz Italije je zračilo snažnije vladanje prostorom i slobodnije uobličavanje ljudskog tela. A možda je baš ono unutarmje osvetljavanje likova, ona

zatvorenost u sebe, ona kob koja,

leži na pojedincu, ona izolovanost Čoveka, čak i u skupnim kompozicijama, možđa su baš ti neprevaziđeni ostaci gotskog osećanja života to Što nas danas tako dira i što kod današnjeg ljubitelja slika stvara naročito snažan afinitet sa umetnošću ranih nizozemskih primitivaca.

Hubert i Jan van Ajk, tvorci Gentskog Oltara, uneli su u slikar stvo ne samo novu t tehniku slikanja uljem već stvorili, nenadmašnim majstorstvom, i nov način uobličavanja svetlosti i prostora kao prirodnog uobličavanja čoveka i sveta. To je bilo u isto vreme kada su Okehem, Dife, Joskim d Pre i Crlando di Laso pronašli prvu kontrapunkciju i novo učenje o harmoniji, te temelje moderne muzike. Rožer van der Vajđen, Hans Memling, Hugo van der Hus, Kvinten Masis stvorili su ona realističko-linearna prođuhovljena dela u kojima se prožimaju misaona. đubina gotike i vek Renesanse. Hironimos Boš sagledao je vizionar ski more sveta, peizaže groza, nađdrealistički had nesvesnog, a Piter

Rubens: Velika Tiherijewa kameja

su joj,

Brojgel stvorio je minoštvo poznatih karakternih likova i veličinu i veličanstvenost smerne prostote seljaka koji je u slikarstvu dotle smeo da se pojavi samo kao pobožni pastir, štafaža u sceni Hristovog rođenja,a sada istupio ravnore —— n aaa

O. Bihalji-MERIN

Ooo oina l pravno, na mesto bogova, svetaca i kraljeva, Taj akord što ga je udario Brojgei odjeknuo je, posle jed nog veka, u seljacima i seoskim Frizorima Adriana Brauera. .Nasuprot alegorijama baroka koje su scvari idealizovale, Nizozemci, Brauer, Ostade, Tenirs, Jan Sten i drugi, stavljali su u prvi plan svojih slika, veseljački, jedri, radosni, ai grubi život narođa. Gerhara Terboh, Piter de Hug, a pre svega Jan Vermer iz Delfta stvorili su građansku žanr-sliku: prisne zabave u toplo rasvetljenim sobama, dostojanstvenost kretnje, gracioznost srava, materijalnost odeće, najfiniNM „nijansu psihološke karakteristike. Naročito kod Jana Vermera, ton privatnog i intimnog, sklađ boja i površina tako su majstorski povezani da su postali partitura moderne kompozicije jasnoće i duhov ne sređehnosti koja možda «dopire čak u delo nizozemskih apstraktnih slikara naših dana, Mondriana i njegovog kruga.

Od sitnih stvari građanske svakidašnjice, sredine, nov odnos prema zemaljskom svetuinova virtuo znost tehhike stvorili su mrtve pri rode velikog formata. Frans Snajdoers, Jan Fajt, Daniel Sehers, i mnogi drugi. Pejzaž je progovorio o novom odnosu ćoveka prema prirodi, inspirisanom panteističkim tumačenjem Spinoze, koje možđa počinje Rojsđalom i nalazi svoj posledhji egztatički odjek u van Gogu. A drukčije se slika i čovečje ice Antonis van Dajk, Rubensov đak, bio,je majstor neušiljeno otmenih vladalačkih i plemićkih slika. A Frans Hals iđe, naprotiv, putem odricanja i tihih tonova, preteča velikih slikara crnom i sivom bojom: Goje, Manea i Ruoa. Ali, pre svega, treba pomenuti dve

ličnosti čiji su iz osnova različiti odnosi prema svetu stvorili ekstremne škole nizozemskog i flamanskog slikarstva u doba baroka

lja ERENBURG

ZLI II JNA II III II NINI

Voljenima ? 1918

i uticale na umetnost kasnijih epoha. Petera Paula Rubensa i Rem branta vah Rajna.

Rubensovo flamansko-protestant sko poreklo vezivalo ga je sa prak tičnim životom naroda, snažnim materijalizmom, sladostrašću i izobiljem. Katolicizam kome je prišao omogućio mu je da svoju fantaziju iživljava u okviru #bibliske legende. Njegova majka božja je u isti mah i gospođa Venera, žitije Svetaca pretvara se kod njega u batokno pozorište. Iako slavljeni slikar katolicizma i protureforma-– eije (hasuprot protestantizmu koji se Skamenio u puritanskim oblici= ma), on stoji s one strane religioznoBti i crkvene pobožnosti, čovek sveta, diplomat, impresario apsolut ne vladavine i građanskog „bogatStva. Ali njegove alegorije i monumentalne slike ne iscrpljuju se u spoljašnjem sjaju i dekorativnoj režiji, one su mu često samo povod da u orgiskoj opojnosti boje cara rastvornu igru svetla i sonke, jedan svet čija će suptilna i prozračna supstancija vaskrsnuti a Vvizijama Renoarovim. i |

U svemu i svačemu, Rembramti mu je suprotan: u naglašenom opo niranju baroknoj idealnosti, protiv Stavljanju izveštačenom alegorisa~

nju apsolutizma, pa i mitologiji mesa. Pravi objekt Rembrantovog posmatranja nije bogatstvo, nije

moč „nisu sjaj i dragocenosti, već

ono što je prosto, đuboko skrive-

no. Gde mu tema zahteva Ššuštavu

svilu i skupocena krzna, oni čino

samo okvir prolaznosti i propasti

svega ljudskog. Kroz maske biti- ' sanja, kroz sve poze života, on nago

veštava legendu ćovekovog lica ko~

ja jedva može da se dokuči, koja

so tek sluti.

Izložba koju ovih dana posećujemo u Narodnom muzeju u Beogrnadu pokazuje nam jedan fragmenat razvitka velikog nizozemskog sli karstva: flamansko slikarstvo sedamnaestog veka. Što nam ono donosi i pruža, dostojno je zahvalno sti. To, doduše, nisu uvek snage koje su u najvećoj meri uticale na razvitak umetnosti niti su uvek najznačajnija dela. Ali su dela od ranga, pa u nama bude želju da jednog dana ovde zabruji više melodija iz velike simfonije boja koju sačinjava nizozemsko slikarStvo. Ja:

; Sokače. Škripi sneg. Iđu zagrljeni. Pucaju, eto... A njima svejedno. Ljube še, slivaju dva đaha ujedno pred uzdrhtalim usnama.

I smrt korača razjareno, ·

tu je već! za uglom! blizu! kraj njih! A čovek grli voljenu devojku

i govori.joj reči tako stare:

„O, draga moja! Najmilija!“ Pucaju. Oni se tiskaju međ sobom. Šta su pređ smrću pregrađe naše? Čak ni ona umeti neće

đa rastavi slabačke ruke!

Bože! zimi se ne nalazi cveće,

nit se susreću izdanci trava —d

a, eto, ljuđi mogu đa vole ~

i pred očima te smrti same! Zanihaće se, možđa, za trenut,

ko da su na ledu okliznuli se,

al' isto tako grleć se nežno

nai će doći i pred Tebe. Sad samo, valjda, molit se treba,

Š jP, rmožđa, samo plakati tiho... Al. bože, zašto ne oprostiti

(Preveo M. M. Pešić)