Књижевне новине

\

Prijatelj

KrjiŽevmnosfi

Zoltan Cuka, pesnik i prevodilac, u poseti našoj zemlji

Kao gost Komisije za kultHrne veze sa inostranstvom u našoj zemlji boravi duže vremena mađar– ski književnik Zoltan Čuka, poznati prevodilac dela jugoslovenskih pisaca na mađarski jezik,

Prvi put posle toliko godina Zoltan Čuka posetio je zemlju za koju ga vezuju mnoge uspomene iz mladosti, čiji jezik i kulturu dobro poznaje, kojoj je posvetio znatan deo „Svog plodnog prevodilačkog posla. Kao politički izbeglica, Čuka je godine 1921 ostavio svoj rodni Pečuj, grad poznat po tradicionalno jakom radničkom pokretu, i došao u Novi Sad, gde je ostao sve do 1955 godine. Tu se bavio novinar= stvom. i književnošću; usavršio je svoje znanje srpskohrvatskog jczika, i već tada počeo da prevodi, Prve radove, prevode dela Branislava Nušića i Tina Ujevića, objavio je u časopisu koji je na mađarskom jeziku izlazio u Novom

Sađu i Subotici, i koji se zvao „Vojvođanska književnost“. Zanimljivo je pomenuti da je

Zoltan Čuka, još u prvoj mladosti, u Pečuju, upoznao našeg slikara Petra Dobrovića.

U periodu od svog 'povratka u Mađarsku do rata 1941 godine, Čuka je radio na popularisanju jugoslovenske literature i na uzajamnom upoznavanju naših i mađarskih pisaca. Preveo je i štampao roman „Seobe“ od Miloša Crnjanskog, kada su objavljeni još i prevođi novela Slavka Kolara ı pripoveđaka Ivana Cankara. Godine 1957 ođržano je u Budimpešti jugoslovensko književno veče, kojom prilikom je scenski prikazan jedan deo „Centrifugalnog igrača“ od Todora Manojlovića, a pred sam rat 1941 godine mađarsko književno veče u Beogradu. Tom prilikom Zoltan Čuka poslednji put je video našu zemlju. Utoliko je sadašnji susret, posle toliko godina, bio za njega uzbudljiviji.

— Promene su ogromne, i to me veseli — rekao je u razgovoru o prvim utiscima svog boravka. Ali me istovremeno i rastužuju, jer uviđam koliko sam se i ja sam f#zmenio t međuvremenu dodao je.

Pionirski posao, počet pre rata, nastavljen je i razvijen posle Drugog svetskog rata. Jedna po jedna knjiga prevoda najreprezentativnijih dela jugoslovenske Kknjiževnosti objavljuje se; jugoslovenska književnost stiče svoju čitalaćku publiku u Mađarskoj. Na listi od oko tržiđeset preveđenih knjiga preko deset su prevodi Zoltana Čuke.

— Prema kojim delima osećate

Prv&.

Ovo nije pitanje.

Druga.

Zoitan Čuka

najviše 'afiniteta i koja najrad:je prevodite — upitali smo ga.

— Sam sam pesnik i prema tome razumljivo je da me intimno najviše privlači poezija. Uostalom, to sam š delom dokazao, o tome „svedoče moji prevodi Njegoševog „Gorskog Vijenca“ i poeme „Jama“ od Ivana Gorana Kovačića. S druge strane, veoma me mnogo interesuje savremeni jugoslovenski roman, što i naši izdavači najviše traže. Nalazim, međutim, da u vašoj posleratnoj proznoj književnosti malo ima romana sa lemama iz današnjeg života, iz izgradnje socijalizma. Verujem, ipak da ću i u toj oblasti naći dela "koja interesuju naše izdavače. |

— Za koje jugoslovenske. pisce mađarska čitalačka publika pokazuje najviše interesovanja ?

— Najpopularnija su dela Iye Andrića i Miroslava Krleže. Andrićev roman „Na Drini ćuprija" pojavo se u drugom izdanju, a sada će izići zajedno, u jednoj popularnoj i jevtinoj ediciji koja dostiže tiraž do 80.000 i 100.000 primeraka, „Prokleta avlija“ i „Anikina vremena“. Krleža je sada, posle iz= vanredne postavke Bojana Stupice njegovog komada „Gospoda Glem= bajevi“, učinio „proboj na dva fronta“ — i knjigom i na sceni.

Zoltan Čuka je isključivi prevoJilac Andrićevih dela u Mađarskoj i pored pomenutih, prepevao je još „Travničku hroniku“. Od Krležinih drama preveo je „U agoniji*, dok je „Gospodu Glembajeve“ preveo Kalman Dudaš. Čuka je preveo Jakova Ignjatovića („Vasa Rešpekt“, 1948); Borisava Stankovića („Nečista krv“, 1948); Augusta

Radoslav VOJVODIĆ BALKANSKE' SIMFONIJ|E

Stao sam na pola pula, smiren i nem,

bez oduševljenja. Kao da više nema poleta,

nijednog. Sve se završilo, ono najbolje.

Sad ne pretstoji put, a bio je, i jeste,

kao opravdanje, i kao nastavak drugi.

Za ovaj umor ima granica, i objašnjenje

postoji, odavno, na koje se zaboravlja.

Drugo ništa ne ostaje. Ili jedino ja, |

a to su razne moručnosti da se postigne,

| i sve i ništa, kao u početku sveta. | Najbolji dokazi da se nesigurno penje

pomerili su sva ušća, i sami sebe, . . | još pre nas. O tome je pisao Homer,

i nije se zaboravilo. Oni što zaboravljaju,

| na glavama :maju rane, i krv.

| I kroz zidove može da se prođe, evo.

Čula se još nisu pretvorila u ožiljke,

a ima u njima: i sumnjive muzike i praha,

što se u duhu, u telu mirnom prostire, i buni,

a pobuna je kao oglas: bez smisla. I zvona uzalud.

Nadnesen na detinjstvo ja vid:m sebe i zanos, tad iskren i najverniji, kao san bez iluzija. I gle, još oca vidim, oranice i tuđe vojnike, koji su livade raskopali. I vidim: dva sveta ne postoje, ni dva kraja. Tu: bio je jedan let,

najlepši; činilo se da mogu učiniti sVe. Nije se pretpostavljalo ništa, u začetku beše

i početak pravi, i poslednji sjaj, Do kraja.

Biti bez sjaja značilo je biti na rubu

propasti, “zgubljen, ili tek pretvoren u ništavilo. A to je smrad. Bolje je biti nego ustajati.

I ustajanje je jedan čudni zanos, već ponovljen. Bolje je buditi se ako nisi svoj, ako možeš,

ako već nisi za sebe svet, nezavisan i sam. „

I uvek opređeljen na svoj zrak, tako je bilo.

U mom vraćanju samo postoji mir, evo, nedogledan i pust. II to nije vraćanje,

' već detinjstvo, početak traženja sveta,

i svetla, apsolutnog; još uvek, i uvek

preobraženog.

Još uvek nada je moćnija od. sumnje, a to je dosta. Ovo je odgovor.

Cesarca („U katakombi“", 1956); Vladimira Nazora („Kurir Loda“, 1947); Prežihova Voranca („Jamnica) i jednu zbirku srpskih narodnih ·pesama. |

— Koje ste osobenosti, zapazili u delima jugoslovenskih pisaca? Interesantnu karakteristiku zapazio sam u knjizi Oskara Dayiča „Beton i svici“, koja će uskoro biti prevedena. U njoj vidim srećnu kombinaciju nadrealizma realizma, tako da je, iako osobenu, mo> žemo dati u ruke širokim narodnim masama... Hoću da vam. skrenem ·pažnju da je Branko Ćopić tek nedavno preveden kod nas i da se upravo ovih dana mnogo piše o zbirci njegovih pripoveđaka u dnevnim listovima 5 časopisima, jer je naišla na odziv i publike i kritike. Budimpeštanski Radio Košut posvetio je prošle subote jednu emisiju od dvadeset minuta Branku Čopiću i njegovom književnom de= lu... Ovih dana izlazi iz štampe i prvi prevod dela Veljka Petrovića.

Zapitali smo Zoltana Čuku, šta misli o preyođenju mađarskih pisaca kod nas.

— Očekujemo da jugoslovenski prevodioci potraže one mađarske romane i ona pesnička dela koja reprezentuju „današnju mađarsku književnost. Lajoš Zilahi je „bestseler“, ali je on godinama mrtav kao stvaralac u Mađarskoj # nema veze Ss njenim današnjim životom. Ali, to je styar pisaca, njihovog bližeg upoznavanja putem živog kontakta. Mi, prevodioci, obavićemo posle toga svoj deo posla.

O: HR.

LIKOVNA UMETNOST

Izložba Marka Čelebonovića

ı

Povremeno, može se prosio reći, retko buđenje osobeno oranizovdine mase ionova koja sačinjavc OVO jli ono simfonijsko-vokalno delo Gu stava Malera, buđenje jednog mno štva zvučnih nili iz filišine napu štenog vremena i zaborava bezmalo da je praznik svoje vrste u muzičkom životu kod nas, i ne sa– mo kod nas. Nešto utvarno, nerealno, u jakom stepenu distanciramo, sumnjama i sumnjičenjima izvrgnulo i podložno siruji i ireperi iz već izbledelog a ipck čudssno privlačnog muzičkog zaveštanja Ovog neobičnog kompozitora, od ko=jeg nas ne deli u tolikoj meri vre~

me u kolikoj — podozrenje prema

izražajnim obrascima njegove muz zike, premca slilističkim svojstvima njegovog kontatnog simfonizmoa. Lck je i ipak težak muzički jezik iog zbilja čudnovatog Guslava Ma lera, zaslareo je taj njegov tonski jezik u poređenju sa pravcima i školama koje su u muzici nastale počev od Prvog svetskog rata pa do demcs, a kada se bez istoriogrodski klasifikatorskih predrasuda i predubeđenja oslonimo jedino na uho, — na naše današnje, sd= vremeno, mnogim iskustvima uopšle i mnogim specijalno muzičkim iskustvima ispunjeno i već skoro gaclunulo uho, — piri, ipak, neki dah večitosti (razume se, ograniČene, relativne, ljudske večilosti) iz sveg onog umorog i pomclo rezignirmog lirizmga, iz sve one sume jako hibridnih sitruklura i oblika iza kojih se i krila i otkrivc= le ne čista već mešanc, ne· kristalna već mutna, ne toliko svečana i pompezna koliko zagrcnula i splinovima rastočena duša Gustava Malerqa.,

Ima — da govorimo otvoreno mnogo muzičara, pravih i iobo= Šnjih stručnjuka za neka ili sva pitomja muzičke umeinosli, koji sa neprikrivanom netrpeljivošću pome• te ono što su morali obavezno saznati i upoznati iz života i sivara= lačkog rada Gustava Malera, austrijskog kompozitora semitskog soja, veomc istaknutog dirigenic, tvorca devef, skoro enormno Proporcionironih simfonija, direktora

Zdravica

Y

Gustava Malera

Bečke državne opere od 1897 do 1907 godine, i njujorške Melropoliten=opere otada pc skoro do prerane smrli, 18, moja 1911. „god. ui Beču, Ima, isto tako, čak i među muzičarima, fakvih koji su ga VI” soko cenili i poštovali, pc ako kažem de su u redovima ie monjine bili i njegovi učenici Oto Klemperer i Bruno Valter, ja onda, ogem ćajno duboko ' vezan za simfonij=sko stvaralaštvo Gusiava „Molerg, pridružujem | svoj neznaini, mu zičko-kritičarski glas momjini koja qa nikad nije mogla pobedno izglasati ali koja se o njegovo, Molerovo, simfoničcirski netipično ı evo već polc veka sporno i osporavano ww korozivno i irublanino delo nikoda nije moglct oglušiti nili ga zememoriti.

Razume se, čisto bi smešno Se da bilo za ovog čoveka-krizu, Čoveka-buru, čoveka-žudnju i čoveka-patnju sa nekim neposlojećim vetrenjučama vojevcli „ zc neku konsekraciju pozno-romcntičorskim »velišmercom« nagriženog i razjedenog Malera jclovu bitku ponova otpočinjati i uzaludno obnavljati, pošto, kao šlo vidimo, i u cboneninim simfonijskim koncertima naše, Beogradske filharmonije s vremena nca vreme njega izvode: te Pesme o pomrloj deci (jedan užas od sveljudskog bola), ie četvrtu, G-edur, čisto insirumentednu simloniju (jedno etlapno odmorište), te drugu, C-mol, sim{oniju »Uskrsnuća« (jedno vaznesenije iz imine i znojnog tumulia sivarnmo= sti), te boš ovih dena »Pesmu o zemlji« (jedon ozoareni smiraj pred odlazak u večito, večilo mirovćd= nje). Uostalom, krize — bure žudnje — palinje (sve samih elementarnih i bitnih ljudskih slanje) ima na pretek u mnogo kojoj dobroi muzici, u delima beiovenski čvršćim i berliozovski mekšim no što su Malerova, te ja zato ovom iskrzonom, umornom, anahroničnom i svakako promcšenom ecpologijom u grku slqvu večno lulajućeg Jude, svugde dobrodošlog i rado primljenog a svugde stranca i iuđina, Gustava Malerc, zapravo niŠto poslići neću i ne mogu.

Sa otvaranja izložbe Marka Čelebonovića

»Sve su ieme iste, umetnik slika scmog sebe«. Marko, 1958

Sadošnja Markova izložba — širokc i mirna sinteza — nqoibolji je odgovor na iako česic pitanja o njegovoj novoj fazi od 1956 godine. Na ovim je slikoma uprkos novina Marko koga poznajemo. A boš zbog tih novina, tako znalnih i tako vrednih, kako logično i razumljivo deluje sada njegova sveila faza sa prošle izložbe.

Tehničke novine nc sada izloženim slikama su zncgine, one beleže vitalnost Markovog puta. Pro blem prostora je uslupio prioritet snožnom hlenju za koloritom. Što znači da su kompozicije uglavnom organizovane dvodimenzionolno, a slojevi guste site boje široko pokrivoju platno na kome svetao koJorit ima. svoju punu ekspcnziju.

Izložene su uglavnom mrive prirode, jednoslavne i nenomeiljive, beskrajno lepe zelene i plave pozadine pred kojima i noajsinije

stvori dobijaju dostojansivo misli,

i osećanja: žuli sločić ulonuo u plavo, punjena sova, luk konopea nad bokalom, gipsana glava, dve-

tri jabuke... i uz lo nekoliko svežih pogleda kroz slikarev prozor.

Dok u kompoziciji Marko neguje čvrstu, široko shvaćenu celinu u kojoj se gubi važnost detalja i time postiže monumentalnost koja impresionira (br. 20), doile mu je u postupku svaki delić osećon, o= brađen, svaka i najmanja površina boje značojon nosilac uzbuđenja, Tako na slici sa sovom (br, 7), sq pozadinom koju dele zeleno i boja peska, kako je kao slučajno a istovremeno sa izuzetnim šmislom za ravnoležu, tonkim crvenim polezom, grcdički, odvojena površina plice sa hladne pozadine, kako su dva-iri crvena ckcenia ustvari ispunila sliku. Slično i mrtva priroda sa flašom (br.15) na kojoj je s malo sredstava osvojena beskrajna plava ime što je oplemenjenc toplim sivo-mrkim wckcentimoa. Takva je i u jednoslavnosti bogata, izvanredno lepa mriva prirode sa posudom (br. 5), na kojoj se duboko ljubičcsto-crvenc pozadine preko sive vaze vezuje sa površinom slola čija se boja peska u toplim .prelivima sukoblja va 5a zelenom flekom na pozadini, pa iz čudne line — boja zvoni

0

A kako lho deluje u uglu mole sale slika sa dve plice na beloj draperiji (br. 50) čija je pozadina zelena i ružičasto-siva. pokrivena vorijacijoma umbre ncr koju je bačen po neki triler jusno plave, žule i crvene — a punc je najvrednijih slikarskih kvoliteta. I tako bi se moglo nocstaviti, gotovo od slike do slike...

I sve je lo uvek rečeno neposredno i lapidemo, sve je uvek logično i jasno. Veliko znenje i izvanredna senzibiMmost izraženi su jednostavno i spontano, sa mirom koji se nikad ne sukobljava sa tem peraturom pod kojom je slika stvaranci. A uza sve io, uza sve kvalitete ovakvog slikarsiva i superlalive koji oni povloače ima još nešto, nešto ličnije, dublje i bilnije. Ima nešto što je svim Morkovim slikama zajedničko, što im daje obeležje i prisnost. Nešto posebno i u ovim kompozicijama koje čuvaju svežinu slučojnosti, nešto uvek o selno među negovim malim neng= meštenim stvgarima, nešto blisko a u. umelinosti najdragocenije — pri susivo čovekc, .

Dr Katarina Ambrozić

Ipak, je bih de njegovom proh što počiva na ihom groblju Beča, sablasno, noćnički, ponoćnormrys klim ditirambom osmejkoplače ngs zdravim: za oncj sublimiremi, praw duhovlieni i uzaludni dert poslo jemja, koji vrca i zagrenuio svelluw cca u prvoj Viziji »Pesme o zemlji (»Nopilnica. o jadu zemlje«); zg snenu jišinu »Osomljenikc u jeseni, tu ponhumenu elegiju drugog slava nirvanski oprošioajne Malerove »Pe„ sme o zemljji«; za peniatoničk drevno kinesku, skercoznu, nebri„ gom mladenstva oboasulu pesmu »O mladosti« irećeg odeljka ove Moalerove oproštajne »Pesmes zg kipeću, valreno nabujelu a ipak ioliko uzdržanu čeivrtu pesmu, pe» smu »O lepotli« ovog faniasmocgoj ričnog Molerovog ciklusa; za drevno-cazijski ponovljeni »derie nas kleontskog blaženstva u mudros nosnoj inkonmiciciji pele pesme gis klusa (>»Pijonica u prolećes); zq smiraj životnih bura i lomova, Uw sponc i slomovd, genijalno uhvaw ćen i ozvučen u Šesiom, posleda njem stavu »Pesme o zemlji, da završni refren produženog, IGZVUs čenog, širokog i relativno beskraj«. nog vapaja »večiloj# trajnosti mija ništa drugo do simfonijski muzi= koliziremo ridonje nepresušno bos coate slarokineske poezije O pros laznosli, o prolaženju, o propadljis vosti i propadcenju.

Poezija starih kineskih pesnika, storih i vazda savremenih, — Li Tai Po, Čong Ci, Mong Kao Jeni Vong Vei — jnspirativna je baza Mualerove »Pesme o zemlji«, po» gon simfonijsko-konicinih vizija bečkog Jevrejina, Gustava Moales ra, i ja se sada pitam, o onome šta, su neki noši muzičari pod plia= nje slqavljali, koda su »Pesme pro stora« Ljubice Marić, oslonjene na poetski veličanstvene i filozofski premudre zapise sa bosanskih ste= ćoka, stručno muzički procenjivali i prosuđivoli; da li Mcalerov šeslom slavni simfonijsko=kantaini ciklus pesama za lenor i alt sa orke= strom drži i održava, čuva i pbro> nosi, raznim budućnostimc {(kras ćim i dužim) predcje semo i jedi« no bosnoslovna starokineska poelska lirika napred pomenulih pe snika nekadašnje Kine, ili u toj perzistirajućoj snazi i lepoli, oža= lošćđenosti i milošti, pomirenosti i

ozorenosli jedne drevne orijenicl~ |

ne. poezije, specilično muzički, ton= sk, impresionističko – ekspresioni“ slički, kompozitorski ravnopravno saučesivuje i fonski pesnik, muzičar, Gustav Moaler?

Odgovoriću nc ovo svoje sops slveno, kriično i samoispilivački muzičko-estetsko pitenje opomis njemjem slušalaca osmog preiplais nog koncerit Beogradske PFilhars monije (na kojem je, pored drugih vrednih dela, izvedena i ovde mal čice preiraživcimmci, ispitivcina i pro» veravanc »Pesmca o zemlji« Gustas va Malera)-na onaj strehoino imu= li i tomni zven i brđj gonga s pos četka poslednje, šesle pesme u”. ciklusu, na onu usiqljenu, produs Zenu, zagoneinu i icjansivenu zvO» njavu zvuka koje se nadnela po» vrh čitavog fiog poslednjeg slava Malerove »Pesme o zemlji«, prelepa i sirošna po sebi, izvcm svih Đrekrasnih drevno kineskih reči, nezavisno od stare orijentalne poezije, koja se možda nije ni do mogla „sluha i duha slušqlgca. Kao počeini ckord i završni on već pomenuie kompozicije našeg današnjeg, savremenog pesnika muzike Ljubice Moerić, i brujna Zvonjava icom-iamca, praćenog mu” klom ckustičkom dajsivenošću kon irafagota u poslednjem „Ššesiom sletvu Malerove »Pesme 'o zemlji«, bruji u nedogled kroz. maštu ljudi, koji su ovo treperenje zvučnih iz Vora saslušcdi, čuli, proosećali + intuitivno pojmili, žalna i bespul= na istina o prolaženju. Kao sve šio tajonsivo zvuka sobom donosi, o basjala je slušaoce ovog beograd= skog simlonijskog konceric emolivna misleriju Molerovog jodo, somozciborava, oipisivanja i splinskog prevcozilaženja sebe i svega SVOg sopstvenog. Kao sve što posloji i prolazi, dodimulc je duh slušalaca Ovog konceria | lepola snevanja i ludog traćenja efemernih vrednota sveta, lepota čistog stfujemje i brujenja zvukc, koji donekle irgje i adbleskuje, da bi 5e, zalim, zemavek ugcisio, rcspligu9 prosiorno i vremenski rasio-

Ako Gusiav Maler ništa drugo

:

nije umeo nego samo io dc brujanjem zvuka u jednoj genijalno Yidovitoj insirumenicciji priziva SVE ljudsko »ı bolno i vapajno iz vazdašnje ljudske egzistencije, on je zdslušio i ljudski izborio priznanje, Koje mu ja ovde, ovom verbalnom Sd:BYicem Veoma oedocnelo ukcar ovom 'ieaekE Je, galo, slava i časi mena lude pesniku jada i.pja POI udŠkOg, ovom dekgadaninom ca ru iskazivonja osnovne igli i ekove: luge i rcdosti nje~

Pavle Stefanović