Књижевне новине

<q B Beogradskom - dramskom

9enfimentalna Pomansa

Artur Miler: „Sećanje na dya ponedeljka“

Milerovq prvobinca nocmera je bile da se njegova jednočinka »Pogled s mosta« i »Sećonje na dva ponedeljka« izvode u loku jedne večeri. Kasnije je odustao od togga i napisao produžene verzije oba komqadc. O razlogu se može samo nagađoti ali je moguće da ih je razdvojio uvidevši u kojoj su meri oni suproini jedan drugom. Pogledajmo osobine jednočinke ıGećoanje na dva ponedeljka-.

Nije neumesno ako se ovde utvrdi da je na Milera najviše ulicao veliki norveški dramaqatičar Ibzen. Za razliku od Judžina O! Nila u čijem se delu mogu naći duboki odjeci Sirindbergove dramciturcije i koji je pred očima uvek imoao izrazite individucilnosii, u Milerovim komadima preovlađuju socijelni mohlivi. Tako i u »Bećanju na dva ponedeljka« Miler« pre sve qa opčinjava lema o irenuinoj orcaomizaciji ljudskog društva. Teško je oleli se uiisku da su ličnosli ove jednočinke pre ulkane u temu nego što je proizvode svojim akcijoma i delonjem, Posmalrano izolovemo tema »Sećanja na dva ponedeljka« od viiclnog je značcijci, To je priče o grupi ljudi uhvaćenoj w poaukovu mrežu „mašinske civilizacije, ma. magacinu meke velike robne kuće m Njujorku, priča o rmobovanju koje nema nikakvog drugog smisla osim šio ljudima obezbeđuje moaterijulnu egzistenci= ju, U krajnjoj konsekvenci ona pokreće jedno etičko pilanje: da li je svako izbavljanje iz log sveia 5G-

mo slučajno i neopravdono. U pred govora komada Miler nocglcšavc aulebiogroiski karakter jednočinke i piše: »Komad je po formi apstrakino=reolistički«. Mokoliko roazmišljali o ovoj deliniciji doći ćemo same do zaključka: autor je želeo de situacije u kojoj se nalaze junaci drome (prouzrokovema žalosnom organizccijom drušiva) oličava i tomnicu koju svet preisićvlja za sve ljude uopšte. No kcko je ovoj komad somo senfiimenicincr romensc (doduše veoma fopla i prisna na ljudski način) koja se iscrpljuje slikanjem cimoslere Miler me uspeva da stvori univerza– lon simbol. Možda je takav utisck prouzrokovon i lime šio Miler neubedkbivo demonsirirc kako mehanizom indusiriskog oparaic mrvi ljude, što mnogo štošta prepušid

" nočem podroazumevanju 1oko dedo

lozi do suproinog elekta: čini nam se da mesreće juncka izvire. iz njih samih, iz razloga subjektlivne prirode,

U dromcturškom smislu komad je sigumo i ubedljivo vođen. Ciklične je slMukture i sačinjen od dve dromske slike, prevučene blagom, Gotovo romocntičnom pgalinom poe=zije davnih uspomena. Slike su olprilike isle dužine a srodni ckcen= ti jecvljuju se ncr istom stepenu razvoja. Između šlika postoji lirski obojen intermeco koji sugerira pro loženje vremena i priprema izbijanje eličke dileme o pravednosti Bertovog izbavljcnjci.

Reditelj Sojc Jovanović reclizovola je preistavu čistih i jasnih kontura. Osnovna situacija i qatmoslera koja izvire iz nje sugestivno su podvučene. Mizcmsen, ležeran u razvoju, ckcentovao je pojedince

ili grupe učesnika, pokret ili mirovanje, gest ili repliku i stvarao

Prers) / Vera Božičković-Popović: Ugao atelje,

KMajsvibeyiNifF, -· MOVBBBNE

raspoloženje i fempo prigušene kao sparcan letnji dan, Mizomsen je istovremeno omogućavao da se dramski sukobi logično zaošitravc= ju u pravom irenuiku. Nekim rešenjima reditelj je dograđivao Milera i činio. njegov zaključak prihvailjivijim. Pre svege ngiurclisličkim elemeniima u preistavi čime je dočoravao goešenje ljudskih života i topline u okolnostima gru

· bim i surovim. Kao ozbiljen kvali~

tet mora se priznati i način na koji je u ceniar akcije izsvučena Bertova. sudbina i otvoreno jedno etičko pitonje.

No s druge sirene redilelj je, u težnji da istakne cpshckino ljudski momenot, bilno udaljio zbiva= nje od prilika u njujorškom predgrađu. To udaljavonje momnilestovalo se već u dekoru koji je potsećao nc predimenzioniron · poriski slikarski atelje. U prigušenom lempu preislave nedovoljno su se

osećoli odjeci usploahirene hislerije toliko kcrckterisiične zc omerički poslovon don. Kostimi su poisećali ne evropsku bedu ali je lo shvatemje dobilo ncjpoipuniji izraz u likovima koji su gotovo odreda preistavljali ličnosli iz noše sredine,

Time se ne misli do glumci nisu bili dobri. Neproiiv, u okviru ove koncepcije, čak izuzeina dobri, Šio se iiče glumočkog izraza rTGdilo se o najujedncačenijoj preisiavi Beogradskog dramskog pPozori= šta za poslednje dve godine, Diskretna u humoru, jarkq i sigurna u ekspresiji, čivoma u korakteriza= ciji ova ostvarenja ne dozvoljevcgju dc bilo kog posebno izdvojimo. Spomenimo ih: Tatjoma Lukjemova, Rade Moarković, Mića Tomić, Miodrag Popović, Ljubiša Bačić, Predrag Loako%wić, Vlastimir Stojijković i Mihailo Viktorović.

* * *

U Narodnom pozorištu

Pooma o (uševnoj snazl

F. Gudrič — A. Haket: „Dnevnik Ane Frank

Prišavši pc ireći put pisanju o :ıDnevniku Ane Fronk« iskreno som posumnjao dc ću moći da kažem bilo šta novo, Srećom ili nesrećom, izvesno neslagonje sa koncepcijom reditelju dr Huga Klajna, otkrilo mi je, u jasnijoj svellosti, neke bitne lepote ovog neobičnog dnevnika. Moguće je, naravno, istoriju o dve jevrejske porodice koje su se pred terorom besmislene rosističke fikcije sklonile na monsardi neke poslovne zgrade u Amsterdamu shvatiti samo kcao doslovnu priču o fragičnim časovima čovečemsiva za vre me Drugog svetskog rata. No iz dnevnikc ove irinaestogodišnje jevrejske devojčice zrači istina: mno= go poraznija i suštastvenija, u njemu nas majviše zaponjuje zrelosi, ako hoćete čak cinična ve= drina sa kojom se Ance naginje nad ljudsku prirodu i odnose. Ko„ko su bistre morale bili oči koje su mogle, icko pomućene glađu i strahom od smrti, da sagledaju koliko je iragičen čovek u svojoj ležnji da sočuva krpice iluzija i kakva je suština ljudske solidcr= nosili, a da pritom ostanu čovečne i mimo dobre sa prisenkom tuge.

Rediteli dokior Hugo Klajn nije podvukao ovu sironmu Aninog »Dne vnika«, Za njega je'>Dnevnik Ane Fronk« bio pre svega vrsici poeme o čovekovoj duševnoj čvrstini pred svim vrstoma nesreće, Čvrstina ia javljala se kod raznih ličnosti iz raznolikih motiva, a najviše je bila ispoljenee kod Ane i njenog oca, dok je u nešto moenjoj meri korakterisala njenu sestru i mqgajku i mladog Pelra Von Donc. Porodict Van Donovih i gospodin Desel međuhlim, oličavali su onu drugu stranu medalje ljudske prirode, Sukobi ove dve grupe ličnosti prigušeni su u ležnji da odno=

si dobiju humoniji vid, a TaVDO

_ nje koje prethodi kolapsu. ' f- im

iežu je uspostavljeloe više duševna snagc Fremkovih nego silna kohe= zionc moć spoljne preinje. Reditelj je osim toga i kod Van Đano= vih i Desela neprestcono isticqo za= pretconu dobrotu. Pretstavom je icko vejole neke ideclizovona blagost, smernost i dobrota a dve o= snovne dromcličnosti >»Dnevnika Ane Frank«e nisu dobile pun izraz. Na prvom meslu spoljni svei nije surovo zadirao u Život ljudi osudđenih na izgnansivo i nije posicdo očigledno u kojoj meri rjihova sre ća ili nesreća zavjse od buke ulice ili od pogleda slučajno bače= nog kroz prozor, Istovremeno, u atmosieri komada nije preovladcao karakterisličon vid ljudskog egoizmc, koji neprestano preti da ra zbije solidarnost mole zajednice. U centar zbivanja reditelj je po= stavio odnos Ane i njenog oca, naročiio samu Aninu ličnost. Ocr-

lavomjem _Aninog sazrevonjca re-

ditelj je zgušnjovoo dramu, obeležavao proliconje vremena i razvoj ostalih ličnosti. Sve druge istori= je prigušio je i odlučno polisnuo ustranu Gde su se iek ovlaš ocriovcle. Okvir zbivonja činila je retrospekcija Aninog oca. Dram= ski „segmenii koji sačinjavaju »Dnevnik« povezivani su emotivanjem, sa moacgnetolona, Aninog glasa, koji je čitao delove »Dne= vnikas. Pritom je njeno lice bilo u irisu sveilosi, ali mom je često smetalo njena grubo preoclističkce ilustrotivne mimika.

Dekor (Miomira Denića) i muziko imali su značajno mesto u pret stavi. U gomjem delu scenmc je preistavljala . geomelriski „presek neke zgradurine, u donjem delu bila je sačinjena od izlišnih praŠnjavih slvoari koje su budile žive asocijacije na tavane iz našeg detinjstva, Kao znočajnc vrednost preisigve ngmeće se, lino, postepeno približavonje „neminovne katcisirofe, U rozvoju drome svaki ckcent ili pauza zvučali su kao opomena sudbine. U kondenzovcnoj cimosleri drugog čina nije bila gesta i akcije koji nisu živo potsećali na blizak i jeziv kraj,

Čovek ne može da ostane hladon pred onim što je posligle Mileno Dapčević u ulozi Ane Frank. U prvom činu njena Ana imala je sve osobine jednoslavnog i nezgrapno izraslog delela, dok su njena reagovanja imala čar dečje neposredne dirljivosti. Docnije je Ana postepeno olikrivala svet, ispu njavalcr se gqorčinom i stravičnim. slutnjuma, ali je islovremeno na direkion nočin izrožavalce i prais= konsku dobrolu čovekovu. Soczre= vala je mimo, logično, duboko ljudski i uspela da sa nemarnošću koju nema ni mnogi daleko iskusniji glumac ostone preko iri časa u cCeniru akcije. Skoro nikad, osim za vreme čitemja »Dnevnikas« njen poslupcik nije bio pravolinijski ilustrativon već uvek pun dubokih odjeka života.

Zoe Božidore Drnića nažalost mo=

. rom da ponovim ono što sem pre

godinu dana rekao za Huga Flor= jančiće u isloj ulozi. Bio je isuviše apsoluino i neopozivo nadyroćan nad svojom okolinom dok je po Aninom »Dnevniku« iaj čovek samo neužurban, pomelq staromodoan, i lek prividno bez emocija, Anc kqaže da on deluje kao »hladna riba, U Dmićevom iumačenju, dokle, nije se osetilo da je u pilanju sirqšno samopoliskivonje prirodnih nc gonc, neka vrsta afektivne oluplje nosili pred nesrećom, duševno slq>

ML) RRK

SREO

Dvadeset godina od smrti Momčila Nastasijevića

Nedavni pomeni povođom dvadeset godina otkako je preminuo Bra nislav Nušić potsećaju nas na još jednog našeg pisca koji je umro sa mo nekoliko neđelja posle Nušića. To je Momčilo Nastasijević, „čudesni mag reči“, suptilni pesnik tananih stihova i majstor proze sa dubokim korenima u našoj krvi i zemlji,

Potomak makedonskih zografa i frulara, mRudničanin po rođenju (rođen 25 septembra 1894 godine u Gornjem Milanovcu), Momčilo Nastasijević bio je svestrano darovita ličnost. Bavio se muzikom, razumevao se u slikarstvu i vajarstvu, ali se stvaralački osobito iznazio u književnosti. Pošto je dugo, zbeg svoje skromnosti, bio neprimećen, odjednom je izišao na glas kada se pojavila njegova wdlična pripovetka „O darovima moje rođake Matije“, koja je mnoge novine i pozivala na nove načine umetničkog stvaranja.

Ovom pnripovetkom i nekim svojim pesmama Nastasijević je postavio osnovu svom originalnom sti lu i izrazu, što je u toku svoga daljeg rada usavršio toliko da je mogao ostvariti svoje veoma interesansne cikluse pesama kao Što su „Magnovenja“ i „Reči u kame-

donosila ·

"lačke publike, Ova zbirka

nu“ i kakva je čuvena zbirka pripovedaka „Hronika moje varoši“.

Sa pesmama počeo je još kao gimnazist. Već njegovi prvi sbihovi pokazali su da im je tvorac rođeni pesnik. To se potvrđilo kad je Nastasijević konačno ostvario svoj novi stil. Odmah su se javile njegove osećajne, misaone i muzikom prožete pesme iz kojih su posle proizišli nizovi i ciklusi „Jutarnje“, „Večernje“, „Bdenja“, „Gluhote“, „Odjeci“, i već pomenute „Reči u kamenu" i „Magnovenja“, Uz pesme ređale su se i njegove Suptilne i prođubljene misli, koje je pisao u toku celog svog književnog rada, čitave dve decenije. A tako isto i umni eseji koji sa mislima pretstavljaju teorisku pod logu njegova stvaralaštva i njegovo gledanje na svet, život, ljude i umetnost.

Gođine 19927 pojavljuje se njegova čuvena zbirka pripovedaka „Iz tamnog vilajeta“ koja mailazi na opšte priznanje i kritike i čitadonosi Nastasijeviću potpunu književnu afirmaciju kao pisca sa novim jezikom i izrazom kakvi dotađa u nas nisu postojali. Iste godine izlazi njegova muzička drama „Međuluško blago“, koju je napisao za

Leposava St. Pavlović: Soba za rad Brazma Roterđamskog

Novi članovi izdavačkih saveta

U većini beogradskih izdavačkih preduzeća imenovani su ovih dana novi izdavački saveti.

Za članove izdavačkog saveta u preduzeću „Prosveta“ imenovani su: Milan Bogdanović, Književnik, Ivo Andrić, književnik, Milorad Pa nić-Surep, književnik, Eli Finci, književnik, dr Dragoslav Janković, profesor Pravnog fakulteta, Sreten Stojanović, vajar, dr Vojislav Đurić, profesor Filozofskog fakulteta, Edib Hasanagić, upravnik Državnog arhiva Srbije, Zdravko Vuković, se kretar Ideološke komisije CK SKJ, Emil Hajek, profesor Muzičke akađemije i Živan Dimitrijević, direktor preduzeća „Prosveta“.

U preduzeću „Nolit“ novi članovi izdavačkog saveta su: Oto Bihalji-Merin, književnik, Oskar Davičo, književnik, Milan Đoković, književnik, Milan Vukos, sekretar Univerzitetskog. komiteta SKJ, dr Mihailo Marković, docent Filozofskog fakulteta, dr Dušan Puhalo, asistent Filozofskog fakulteta, dr ing Rajko Tomović, naučni saradnik Instituta „Boris Kidričć, Predrag Milosavljević, slikar, dr Tihomir Prodanović, docent Filozofskog fakulteta, Dragi Milenković, načelnik Istoriskog odeljenja CK SKJ i Sveta Đurić, direktor preduzeća „Nolit“.

Kao članovi novog izdavačkog saveta preduzeća „Kosmos“ imenovani su: Dragi Milenković, načelnik Istoriskog odeljenja | CK SKJ, Čedomir Minderović, književmik, dr. Miloš Đurić, profesor PFilozofskog fakulteta, Dragoljub Vukotić, pretsednik Saveza gluvonetnih Jugoslavije, Dušan Matić, knjižewnik, Živan Mitrović, nowinar,

Đorđe Kostić, direktor Instituta za fonetiku, Arsa Stefanović, novinar, Sreten Ilić, sekretar u Državnom sekretlarijatu za inostrane poslove, Trifun Konstantinović, načelnik Odeljenja za fonetiku SAN i Mirko Marković, direktor „Kosmosa“.

Članovi novog izdavačkog saveta u preduzeću „Narodna Knjiga“ su: Jelisaveta Kušić, direktor Kulturnog centra Beograda, Guzina, asistent Pravnog fakulteta, Sveta Popović, direktor Instituta za ekonomiku i poljoprivredu FNRJ, Radošin Rajević, član Komisije za selo SSRN Srbije, Mihailo Lalić, književnik, Milenko Bojić, referent Odeljenja za informacije Izvršnog veća NR Srbije, dr, Hugo Klajn, reditelj Narodnog pozorišta, Vera Popović, direktor Centra za ekonomiku domaćinstva i Apostol Pršendić, direktor preduzeća.

Izdavački savet u pređuzeću „Rad“ čine: Čedomir Đurđević, na rodni poslanik, Ašer Deleon, član Pretsedništva Centralnog veća SSJ, Stevan Delić, pomoćnik direktora Instituta za međunarodnu politiku i privređu, Jovan Marjanović, načelnik Istoriskog arhiva, Bo ra Pavlović, član Pretsednišiva republičkog veća SSJ, dr Tihomir Vlaškoyvić., docent Ekonomskog fakulteta, dr Dragoslav Nedeljković, docent Filozofskog fakulteta, ing Dušan Lučić, tehnički savetnik Glavne uprave vojne industrije, Nikola Segota, rukovodilac Organizacionog odeljenja CV SSJ, Erih Koš, književnik, Petar Mitropan, profesor Pilozofskon fakulteta, dr” Nikola Lalić, direktor „Rađa“ i Milisav Mijušković, glavni urednik bre duzeća „Rad“,

'svoga brata kompozitora Svetomira Nastasijevića, Ovo delo pored svoje književne i umetničke vrednosti i oniginalnosti značajno je i po tome što je u pogovoru dela postavljeno nekoliko novih principa za ostvarenje muzičkih drama, a osobito načelo muzičkog nađmotiva i ingeniozni prosede konačnog stapanja reči u melodiju. U godini 1954 pojavljuje se i druga uspela njegova istoriska i muzička dral ma „Đurađ Branković" koju je tako isto pisao za muziku svoga brata. · O ay: Zbirku pripovedaka „Hronika moje varoši“ Nastasijević je završio godine 1956, ali joj sve do smr:i nije našao izdavača kao što i drame „Nedozvani“, „Gospodar Mladenova kćer" i „Kod večite slavine“ i danas čekaju svoje reditelje i izdavače koji će u njima naći što nikad ne mogu naći u uvezenoj dramskoj robi koja preplavljuje naše pozornice. Pozorišta nisu izvodila njegove originalne i pottesne drame, kao što ni izdavači nisu. štampali ni jedno njegovo delo o svom trošku, nego je on morao, ukoliko je uopšte skupljao svoje spise u knjige, da ih sam izdaje ili da nadoknađuje izdavačima tirošak za njih, i pored toga što je ' većina njegovih dela proglašena za najuspelije umetničke tvorevine toga doba ' • , Momčilo Nastasijević je do kra-

a ja svoga života neprestano rađio u

javnosti Mao Književnik, kao pro-

- fesor i kao prijatelj mnogih srpi skih pisaca i mlađih intelektualaca.

On je imao duhovni lik u kome su se susticali stari grčki filosofi i lovenski mudraci tipa Tolstoja i Dostojeyvskoq, Zato je njegov uticaj zračio svakoga dana iz svake njegove reči, iz svakog postupka, jer je to bio čovek integralan koji je celim svojim bićem i životom pretstavljao jednu izgrađenu cen~ “ tralu dobrih misli i osećanja, Ali za svoj veoma značajni književni rad nije od naših kolektiva ničim bivao ni počastvovan ni nagradivan. Od svih'ovih navedenih dela, stvaranih u toku dvadeset godina, on gotovo nikada nije primio nikakav

| novac, On je bio od one veličan-

stvene rase starijih naših pisaca koji su sa velikim strahom i pažnjom pazili šta će dati, a nimalo misu vodili računa da li će, za to primiti pare, porugu ili mržnju. Družeći se mnogo godina s njim uvek sam se divio njegovom intenzivnom duhovnom životu i doživlja ju prirode i umetnosti. Taj čovek

| nikad nije pisao zbog sujete, nego

gonjen neodoljivom snagom svoga duha. Zato, ako nije dobio nagradu za života, on je dobio jedno naročito priznanje koje samo izuzetni umetnici dobijaju i postižu posle smrti: mnogi današnji pesnici i prozni pisci stvaraju pod zračenjem njegovih dela i njegovog originalnog stila, uzimajući po koji njegov umetnički i psihološki pronalazak. Diskretno ali stalno, duh njegovih dela i stvaralački načini njegova pisanja prodiru u pesme, pripovetke # drame naših umetnika. Kod sviju nas, od njegovih vršnjaka ili savremenika, pa do najmlađih pisaca koji se danas javljaju, može se naći trag: od lektire njegovih dela i od tih novina koje je unosio u naše umetnosti.

Njegova biografija malo je pozna ta zato što je bio veoma diskretan i što svoj veoma komplikovan i bu- · ran život nije iznosio na tržiste taština pređ radoznalce i prostake. Od prvih svojih prvenaca 1915 godine pa do poslednjih svojih dela on je naporedo s njima proživeo ratove u kojima je bio dobrovoljac, i ljubavi koje su ga inspirisale za yoeoma ·suptlilna dela, i doživljaje nekoliko umetnosti koje su ga duboko obuzimale. To su u prvom redu muzika i slikarstvo čije je stva~

Ružica ralačke manifestacije imao prilike

da gleda neposredno u svojoj najbližoj porodici jer su mu sva tri brata takođe umetnici. Sem toga njegova lektira nikada nije bila banalno zabavna, a njegova velika erudicija stalno se bogatila potDunim savladavanjem stranih jezika: francuskoq, nemačkog, enaleskod, valijanskog, ruskoa i latinskoq. Tako je. momao čitati velika dela svetske književnosti U originalu. Kad još tome dodamo da je poznavao arhitekturu i vajarstvo, da se kod njega, kao i kod Malarmea, skupljalo svake nedelje društvo umetnika i ljubitelja muzike i poezije, te su se proživljavali časovi najvišeg stvaralačkog i duhovnog uspona, onda se može mirno reći da je Momčilo Nastasijević bio jedan od najznačajnijih pisaca svoga vremena. Kađa je 15 februara 1958 godine umro, sećam se da je Isldora Sekulić rekla: „Njegovo vre me ide i doći će posle pedese: godina“, Naše kultume uzdizanje "svakako će skratiti taj rok jer se već danas oseća njegov značaj, uticaj, zračenje. : i Božidna» KavačeVvić

7

~“