Књижевне новине

JONI. VJ

POZORIŠNI ŽIVOT DVOČASOVNI I NEPROLAZNI

Odavno su se već spustile zavese posle završenih pozorišnih pretstava o kojima je pisao Hugo Klajn; spustile su se zavese, zaboravljeni su već mnogi (i dobri i loši) glumci, reditelji, scenografi, pisci-dramatičari, dramaturzi, paučina je pala preko novina i časopisa koji su #veličali ili rušili, prekonoć stvarali i obarali pozoriŠne zvezde i primađone, brižno i brižljivo negovali „umetničke“ skanđale, senzacije, zakulisne afere, rođendane, jubileje, god šnjice; odavno je uvmulo premijersko cveće (korpe, buketi, mnogo finog i skupog cveća), zamrtli aplauzi, ugasnuli i ohladneli reflektori, izmenjene, preudešene, mođer nizovane pozorišne zgrade... Sve je to prošlo, palo u provaliju zaborava. Živi još sama (ko zna gde, ko zna u kome) poneki čudesnom pglumačkom igrom dočaftan prizor, poneki stih, poneka reč, krik i jaak. Zatim će, umre li onaj ko je to — slučajno ili svesno — nosio u sebi, pamtio, patio ponekad zbog te upamćene reči ili stiha, umre li, nestane li taj neko — umreće, nce~

staće poslednji svedok jednog ve- .

likog nadahnuća, ushićenja, napora i žrtvovanja. 1...”

Nažalost, ništa. Jer, sada bi se ovde, prirodno, očekivala jadikovka i žalopojka o prolaznosti, o kobnoj, skoro tragičnoj kratkotrajnosti pozorišne umetnosti. Jednom viđeno i doživljeno čudo u pozOtištu nikada se ne može ponoviti a onoj izuzetnosti i lepoti kako smo ga viđeli i doživeli prvi put. Nekad smo za to krivi mi, nekad glumci, nekad neko treći ili četvrti, svejedno. I zato, čini mi se, velike pretstave, i velike glumce u velikim pretstavama treba gledati samo jedanput. Ponovni put ka istoj velikoj ljubavi put je ka razočaranju: većem ili manjem, ali neminovnom. Mislim stoga da je veličina i uzvišena tragika pozorišne umetnosti upravo u toj njenoj prolaznosti, u vedrom, stoičkom saznanju đa sve, kad-tad, prolazi, biva pregaženo i satrveno vtemenom, godinama i stolećima, i da, naposletku, ljudi i stvari — pozorišne pretstave — onoliko vrede i traju koliko su nas svojom vrednošću (ili zlošću) primorali da ih pamtimo i da ih se sećamo. Neka, dakle, — ma koliko to zvučalo svirepo, — prolaze pozorišne pretstave, neka nestaju u magli godima... Neka! Jer one tako žive, one tako traju; to je jednodnevni život leptira, kratak i srećan, ili nesrećan, ali ipak život. — Mada time još nije sve rečeno, niti je mračna sudbina svih pozorišn:n pretstava time besprizivno zapečaćena... _Postoje, naime, na svetu i pozoOrišni kritičari. Na uštrb ili na radost pozorišta i glumaca, — tek, oni postoje, i, da nije njih, pozoriSni život, ona kratkotrajna i. zanosna i neprolazna „gluma dvočasovna“, o Kojoj govori Šekspir, bila bi istovremeno i svoj vlastiti muukli i večni grob. Čitajući pozorišne kritike Huga Klajna u knjizi „Život dvočasovni“, koja obuhvata život i probleme pozorišta u Beograđu i nekim evropskim centrima u razmaku od četvrt stoleća

(NJE NOVINMB

„rišnih prilika i

apo aber vamo se, bivamo uvereni kako pozorišna kritika ipak nije jalov i uzaluđan posao kao što se ponekad misli —, niti je suvoparno i gnjavatorsko trošenje reči i hartije. Tvrđeći to, ja prvenstveno mišlim na predratne kritike Huga Klajna, u kojima je oštro, nemilosrdno, neokolišavajući, ponekad pamfletski, često zajedljivo i cinično, ali skoro uvek obrazloženo i razložno, vodio bitke sa lošim dramskim piscima i njihovim delima (tojest „đelima“) i nedelima na sceni, sa vulgarnim, primitivnim, prostačkim ukusom jednog dela publike kome su pozorišne uprave i repertoar pre rata ne retko robovali, sa nesavesnim novina-=' rima koji su taj neslavni „ukus“ podržavali, obdelavali i zalivali talasima. besmislica i gluposti u plitkim lejama svojih novinskih stubaca. Te duhovite i oštroumne Klajnove kritike čitaju se sa zanimanjem i pažnjom kao napete i dinamične detektivske novele. (Svaka Kritika Hi, smatram, morala u izvesnom smislu da sadrži dobre osobine detektivske priče: da traga, otkriva, objašnjava svoj predmet, i da ne dozvoli čitaočevoj pažnji da klone, da se uspava). Napredan društveni stav u tim kritikama i zalaganje za pravu umetnost, nasuprot neumetnosti i kiču, bili su kođ Klajna uvek u punoj saglasnosti. Kratka ili dugačka, gotovo svaka pojedina Klajnova kritika ili recenzija pozorišne pretstave daju čitaocu uvid u atmosferu, društvenu i Kknjiževnu, u kojoj se delo pojavilo, u sadržaj dela, režiju i glumu, u neposrednu atmosferu pretstave, pisano analitički prodorno, pole= mički žustro, sa reporterskim sklonostima katkad, ali živo, krepko i nekonvencionalno. I stoga te kritike nisu nipošto „tragovi lanjskog snega“, kako kaže Klajn u svome predgovoru knjizi, nego izvanredno sadržajan, zanimljiv i raznolik kaleidoskop naših predratnih pozoneprilika; kakvetakve, one su tu oživljene, rasvetljene i spasene od zaborava. Mo= žda te prilike i nisu baš uvek bile tako crne i jadne kao što ih Klajn prikazuje; tada se, kaže on, radilo „bez udđubljivanja, na brzinu, s pogledom na .policiju koju je trebalo odobrovoljiti, i na, publiku koju je trebalo privući, i na kasu koju je trebalo napuniti“; pa ipak, ustupaka u kriterijumu i ocenjivanju nije bilo, niti je moglo da ih bude.

Najzađ, kriterijum...

Za razliku od većine naših pozorišnih Rkritičara, Hugo Klajn je našao sklađ i ravnotežu između literarnog i stručno-teatarskog dela kritike; nema kod njega olakih i površnih improvizacija, ni lažnih oduševljavanja; sve je potkreplje= no činjenicama, dokazima, analizom... Kritičar, piše Klajn, nije „bezlični elektronski mozak“, on ima svoja ubeđenja i predubeđenja, i može da pogreši. Ali, da ne bi grešio isuviše mora da bude sitručan u svome poslu, i đa poseđuje idejnu usmerenost koja će mu pomoći da razazna i vidi šta je šta, da razdvoji belo od crnog, dobro od lošeg. Hugo Klajn je, dakle, za iđejnost, i (na rečima) protiv Uskog i slepog dogmatizma. Ta antidogmatičnost nije u suprotnosti sa ovim zanimljivim KIfijnovim stavom u čijem su đuhu napisane neke njegove kritike: „Od svih mo gućih sania i sanjarija, pozorišno snoviđenje može biti daleko naju-

— Najzad, evo liste aDesek” Mkauiga koje bih poneo u satelihu«,

Hugo Klajn: »Život dvočasovni,

" izdanje »Nolit«,

bedljivije, najstvarnije, najživotni-

je; takvo je naročito onda kad pretstava pretstavlja jednu vrstu životnog eksperimenta, stavljajući

žive ljude u nove, drukčije a mogučne okolnosti, pronalazeći ili izmišljajući heroje, ali izmišljajući, stvarajući ih onakve da mogu žŽiveti, da se mogu održati u jednom svetu koji bi se mogao, koji bi se morao stvor:ti.“ To je jedan krite-

·rijum, razuman i prihvatljiv. A dru

gi: „... u pozorišnoj pretstavi dominira pretstava o cilju nekog Oosnovnog društvemog stremljenja i delanja...“ A to već, bojim se, miriše pomalo na dogmatizam.

Krupna reč! Pa ipak, ona proviruje i zrači iz nekih tekstova Huga Klajna, ma koliko se on inače vešto trudio da je zabašuri, prikrije, da je utopi u toku bezbrojnih sporih i hladnih rečenica. To je, poređ ostalog, razlog zašto su posleratne kritike Klajnove bez one nekađašnje svežine i bodrosti, što su prilično ukočene, akademske, i, poređ sve stručnosti i objektivizma, ili valjda baš zbog toga? — suve i pomalo apstraktne. (Možda je, uostalom, i to jedna od mnogih životnih neminovnosti, pa i literarnih, naravno; najzad, ne čeka li i nas ostale u tom „pogledu nešto slično?). Ali.. — „dominira pretstava o cilju nekog osnovnog društvenog stremljenja i delanja“. Šta je to? _

U okviru ove formule, koja u politici ima svoje sasvim određeno i nepobitno značenje, Hugo Klajn je posmatrao izvesne književno-pozorišne pojave i probleme, i taj stav nikako ne bi mogao da se pozlati, niti da se istakne kao uzor: ni onda kad je, u pojedinim napisima, primenjivan, a ni danas. U tom stavu ispoljava se uzdržana ali i-

Beograd

pak uočljiva odbojnost prema novim, modernim dramskim teksto= vima i problemima; prema slobođnim, razigranim, nešablonskim, vizionarnim pothvatima yredđiteljske fantazije; sklonost sociologiziranju; (tako Hugu Klajnu, naprimer, smetaju turisti koji đolaze na Šekspirov festival u Stratforđu; ne kažem da su oni najidealnija publika, ali ko će da dolazi ako ne turisti?!; i ko posećuje naše dubrovačko splitsko-opatiske i ostale festivale?); najzad, netrpeljivost prema mođernoj američkoj drami,

Hugo Klajn je, dđođuše, pre dva~> naest godina, prilikom gostovanja moskovskog Teatra lenjinskog kom somola, takođe ispoljio izvesnu, tada i u takvim gostovanjima neuobičajenu kritičnost. (Moram da potsetim na fina Klajnova zapažanja još finijih efekata moskovskog pozorišta: prilazak glumca rampi, kao da će tog časa sići u gledđalište, razgovor na sceni u punom mahu dok se spušta zavesa itd. efekti koje, potstvesno, očekujem da vidim, slične ili još bolje, i na našim scenama). Ta Klajnova kritič nost nije i ne može biti opravdanje za njegove nepravične i netačne sudove o Žanu Anuju, o Tenesi Vilijemsu (za Klajna je „Tramvaj nazvan želja“ samo „američki šlager”!), o savremenoj zapadnoevrop skoj i američkoj drami. U njoj, znamo, ima često svega i svačega, ali ne isključivo i jedino ono što Hugo Klajn u njoj vidi: „mešavina kriminala, prostitucije i psihopatije“, „veličanje smrti, kakvo se u zapadnoevropskoj i američkoj drami susreće...“, „luđilo i smrt dva znamena teške duhovne krize Zapada — ređovna su pojava i u njegovoj modernoj drami“ itd. Teška duhovna kriza... Redovna pojava...! Preterano! Hugo Klajn, međutim, zaboravlja da nipošto ne

znači da ludila i smrti nema i tamo gde se o tim stvarima jasno i Nevolja, nesreća

glasno ne govori.

i smrti ima i biće ih uvek i svugđe gde buđe živih ljudi, i u kakvom god društvenom uređenju živeli...

Bilo bi, svakako, još i drugih sla ganja i neslaganja sa mišljenjima i sudovima u knjizi „Život dvočasovni“. Tojje u svakom slučaju zanimljiva i značajna knjiga; u Ssvojoj vrsti jedna od retkih. Uz izvan rednu kritičarsku ličnost i dragocenu sistematsku delatnost Eli Fincija, pojava knjige Huga Klajna mnogostruko je korisna i poučna. Razumljivo, kao rad, napor, savesnost, stuđioznost, ali ne toliko kao shvatanje i orijentacija. U vreme kađa se danas najzađ pokazala u pravoj svetlosti i velika istočnjačka laž o cvetanju svih cvetova, kada su otpale i propale mno ge druge iluzije i zabluđe, izvesna

konzervativnost i uskost Kknjiževno-pozorišnih ideja Huga Klajna izgleda utoliko arhaičnija i neprihvatljivija. Tražiti, „dakle, nešto novo? Promeniti se? Raskrstiti energično sa starim?

Sloboda izbora je stvar napretka, zaloga budućnosti!

Miloš 1. BANDIČ

„Naša prava domovina je naša koža“, K. Malaparte

Roman Malaparteov je van svake serije, pa i reč o njemu, bilo u kojoj formi, ne može da bude samo sud ili impresija, već i odgovor jednom čoveku, reprezemtu jedne Evrope, ili jednog vremena Evrope. Dakle, nisam mogao da počnem ovaj napis. a đa već prvom rečenicom ne kažem da je „Koža“ ne samo beletrističko delo o porazu Italije, što je ona u Dprvom redu, već i komplememtaran lik jedne ličnosti — njenog auto= ra. To je pisac koji je pronašao najkraći put đo svoga čitaoca, nudeći mu uz svaku čisto literarnu sliku, koja je često latentni zaključak, istoriski „dokumenat sa svojim potpisom; da bi se odbacila svaka sumnja o mogućim . improvizacijama, na scenu stupa lično Kurcio Malaparte i nabraja stvari i pojave, otkrivajući njihova prava imena, a zatim Se povlači, da bi ustupio mesto litera-

treo Rajan »Kožat, OSOS, Beograd

turi. Pritom je autor dovoljno insistirao na činjenici o vlastizom suđelovanju u određenim događajima, ne uvrstivši sebe u one činioce, koji su imali istaknutiju ulogu u prelomnim momentima, ali s očiglednim naporom da sve do- ” gađaje poređa oko neke svoje ideje tako kako bi ona imala punu životnu uverljivost i snagu. Kurcio Malaparte, oficir za vezu Badoljove armije, dočekao je saveznike u Napulju, sklopio . prijateljstva s američkim oficirima, zavoleo ih, (jednom od njih je Uostalom, ova Knjiga i posvećena), služio im je kako je najbolje mogao da bi se što pre svršio ratni haos u kojem je· on osetio sva nje gova zla, ali uprkos svemu, Malaparte je osećao samo poraženu Evropu kojoj je pripađao zajedno sa svojim narodom, osećao je tu Evropu kao parče smrdljivog: mesa, kao leš koji se raspada, i njegovo spokojstvo, ili njegova kratka rađost nije mogla da budđe oslobođena, čista od sramnog smra da poraza, i u svakoj pojavi video je znak poraza, U njegovom Napulju, pre svega, gđe je dočekao saveznike septembra 1945-će i pro veo s njima dugo vreme, pre mego što su Krenuli napred goneći Nemce Malaparte je, oslobođem svake "predrasude, slikao taj Napulj, otkrivao je taj ranoseptembarski Napulj, negdašnju prestonicu sveta, sada jednu ranu Mu-

solinijevog pada, poraza Italije, DO

raza Evrope. Na napuljskim ulicama majke prođaju svoju devetogodišnju đecu marokanskim vojnicima. Prostitucija je zahvatila sve slojeve, ali to nije konjunktura na

*Rt ii

bred, koji zapanjuje svojim religioznim poretkom i praksom, Malaparte je hteo, valjda, da i borce, antifašiste priključi svojoj viziji pobeđene i srušene Evrope. Roman „Koža“ nije pleten oko

jednog događaja, oko jedne lično sti, niti se razvija uobičajenom romanesknom dijalektikom. On je i

B. L: LAZAREVIĆ

BOREN

· glašavajući

Ruđol Kremifčka: Prale

roman zato što danas sve može da bude roman, ali ne mislim da opovrgnem ni jednu njegovu vrednost, Naprotiv, „Koža“ je za mene mnogo više nego bilo koji današnji avangardni roman. Po svojoj neposrednosti i pripadnosti životu, 58= svoj tok sa proticanjem vremena, ova knjiga ne može da se primi kao jedinstvena celina, jer opisi raspetih Jevreja u Ukrajini, opis ulaska američke divizije u Rim putem kojim su se vraćali najveći vojskovođi starog Rima, ili detalj za sebe — Humiranje jednog američkog vojnika u polju i Malaparteova ideja da svi prisutni zabavljaju vojnika kako ko ume da bi mu skratili muke, + još nekoliko drugih, stoje potpuno izdvojeno, uklapaju se u knjigu samo zato što ih je ukomponovao jeđan pisac sa jeđinstvenim ciljem. Druga stvar, sasvim nova, za mene čitaoca, čini ovu knjigu posebnom, a to je njena antiliterarnost i veličina, istovremeno. Za razliku od mnogih drugih ratnih romana, u njoj je vidljiva i treća dimenzija, ništa tu nije đato po sebi, niti je jeđan događaj prirodan nastavak prethodnog. otkrio čitaocu put opažanja do čula i njegovu ponovnu, transformiranu projekciju, on je uspeo da pokaže kako nema granica u približavanju literature životu, me Oskrmnavivši literaturu i ne povređivši život.

Meć svojom prvom Kknjigom Malaparte traži posebno mesto u mom sećanju, i on ga dobija, a što se trajnosti ove i ovakve literature tiče, mislim da je njeno putovanje u buđućnost obezbeđeno, kao što je neminovno trajanje svega onog što je ponelo atmosferu i iđeje vclikih svetskih događaja.

Žika LAZIĆ

E

Dok ns razdami sa do ujutru, vetar zarobljenik hoće woćas da istraje: seđamdđeset seđam put je pokleknuo,

pa sad sedamdeset

osmi put ustaje!

'1 dok ptice beže U noć nejasmoga cveća. mesečara iz gnezda samnimuj daleko bez nađe, pod prozorom. mojim

plaču suri vuci sili sa planina!

A plaču u meni brata svoga —~ vuka,

INKnog njima —

jer sam samac borio se

po zvezdanoj noći s mnogo golemijim,

pa sađ misle da sam već izmorio se!

Malaparte je

Al neravna borba nije meni bila

cak teška ni kad sam pod njom sustajao, ni kad sedamđeset osm? put je opet počeh, pa me opet .

jači

nadjačao, —

koliko je teško bilc, moji Vuci,

kad su posle pod moj pendžer razbijeni dolazili podli puzavci sa žutim

pijaci seksa, već jedna strana po- | ., raza, njegov svedok istovrememo. Žene misu prodavale svoja tela, timajući se o Crnće, jer su oni najviše plaćali, nego su prođavale svoju glad — kaže pisac, U Napulju se okuplja bizarno društvo | O iz Rima i Pariza. Jedni |' su iz redova visoke rimske aristokratije, drugi istakmuti pariski in-

telektualci, organizatori i učesnici Pokretu otpora, marksisti, Ali, i RANOM dugo ažalost, njihovo ispovedanje mark men

sizma je neodvojivo od njihovog dojučerašnjeg šupljeg nacizma, i njihove homoseksualnosti, · kojoj pripadaju svesno, sa primetnim po nosom obeleženih I izdvojenih po~

a ja sam pust samo morao da ćutim! Dok ne razdani se do ujutru, vetar zarobljenik hoće noćas da istraje: bunjenika protiv buržoaskog kom- Se BBG RBH iGe Ob Bubf ja: Dok i formizma, Dajući ovom skupu fe~ Osmi

miniziranih i vrlo obrazovanih mla- put ustaje!

dića posebnu ulogu, opisujući čak 8 jedan njihov homoseksualni o-