Књижевне новине

42%

VM. Hložnik: Žene

U velikom muzeju prijatno izne~

nadi organizacija arheološke izlo

žbe. Od paleolita, do prvih slavenskih državica sedmog, osmog, de= vetog i desetog veka. Prolazite kraj lepih vitrina i svetlost se pred va» ma postepeno gasi i pali da bi vam skrenula pažnju na pravac razvitka, Svetlost vas tako odvede do neolita, i eneolita, u doba bronze i da= lje, a prati vas prijatan, nenametljiv glas nevidljivog stručnjaka koji vam objašnjava razvitak i naj važnije predmete. Kao mnogi ljudi i ja se grozim raznih čičerona Koji vas muče u muzejima. Ovđe nema nikoga, Skrivene magnetofonske trake se automatski uključuju i isključuju sa svetlošću u vitrinama. One vam skromno i precizno daju odabrane koncizne podatke koji ne zbunjuju. Zaista, jedinstveno po organizaciji, a veoma zamimljivo po izboru materijala.

Ali ono što se ne da zaboraviti to je jeđan čovek s bradom, Jan Verih. U Vođičkovoj ulici ima svo'je pozorište nazvano ABC gđe svake večeri gotovo avanturistički sme lo pliva kroz oštru svoju satiru koju iz dana u dan aktualizuje. Pisac pozorišnih tekstova, veliki improvizator, oštroumni satiričar i neobuzdani liričar, izuzetno darovit glumac i dirljivi klaun, filozof i reporter, Jan Verih pretstavlja ličnost kakvu ja nigde nisam srela. „Moj politički i filozofski stav,

čuje se svako veče iz Vodičkove ulice, ništa i nikad ne govorim iza leđa“, Pozorište je svakog dana

BRATISLAVA A ZATIM PRAG

„U Bratislavu nami dođu svi Umorni i... sve su'već videli“, kaže „saudružka“ (drugarica) koja u Savezu književnika Slovačke organizuje doček stranih pisaca, A šta da ira pokažemo, posle Praga?

Istina je, Prag zamara. Ali ja sam u Bratislavi nanovo živnula. Pod mojim prozorom Dunav gura pređ sobom svoj nevidljivi teret, valja se, širok i brz, a vetar, naša, moja košava briše ravnicu iza njega. Stojim li na glavi ili sam ipak negde kod kuće, u snu? Ljudi piju vino i dele stanovnike planete na pivske i vinske. Vazduh potseća na Kalemegđan. A u Pragu mi se čad lepila na jezik, na glasne žice, na okovratnike bluza, ruke su mi bile večito uprljan3, pluća nadražena. Uostalom, pola Praga ima hronični bronhitis. Ne, oni u Pragu nisu krivi, naravno. Ipak ću prvo da govorim o Bratislavi, ona krije iza svoje skromne fasade mnoga iznenađenja. ». +

Sa scene mal pozorišta (kvazirealističke · folklorno-partizanske freske pokrivaju doslovno sve površine sale, opkoljavajući gledaoce sa svih strana) Galileo Galilej, skrhan i prezren, viče u publiku jedinu mogućnu svoju odbranu: Teško vremenu kome su potrebni heroji! ... Nesumnjivo, ovaj Breht koji uprkos svojoj očiglednoj tezi ima veliki uspeh na istocima i zapadima, dobro stoji i ovde, na Dunavu. Zar Breht nije živeo u Bratislavi, kaže jedan slovački pesnik. Režija je didaktički podvukla elemenat kritike Galileovog kukavičluka i isturila „večite moralne istihe“ koje izgovara Galileov đak u Wvi plan, ipak optužba starčeva preti, ljudi se razilaze zamišljeni. Da, treba biti velik, treba se bo-

KARIJATIDE

Uskoro počinje, sa Frojdovim „Uvođom“ kao prvom iKnjigom, ponovo da izlazi ova, pre rata toliko popularna • „KOSMOSOVA“ edicija

Ova biblioteka donosiće dela najznačajhijih pisaca OVOg, veka,

koja pretstavljaju karijatide savremene kulture. Pored obnovljenog izdanja Frojdovog „U“ voda u psihoanalizu“ i Adlerovog „Poznavanja čoveka“ u njoj će tokom ove godine izići, prvi puž ma našem jeziku,

„PANORAMA 'SAVREMENIH IDETA“ Gaetana Pikona

y \ KORRAR ZAEAMN:E. N-O.V INE

_-___ ——

riti za pobedu zdrave pameti, a mi bismo želeli samo malo od života: da budemo tu i da rađimo ono što nam se sviđa. „Jel' te, hoće li biti rata?“, pitaju me kao da sam neki međunarodni političko - strateški ekspert. „Rata neće biti“, odgovaram, sa naivnom sigurnošću, eto vam, kad već pitate. „Kakvi ste vi srećni, tamo, u Jugoslaviji“. Mislim u sebi, nekako smo srećniji, stvar no.

Bratislava ima Hložnika, slikara varljivih svestranih sposobnosti koje ga vode na manje trnovitu stazu života. On zida kuću, kaže mi neko. Posle će on već... Hložnik prevrće preda mnom nervoznim pr stima stotine ilustracija, čitavih ciklusa Šeherezade, Gulivera, Andersena, narodnih priča (da,on zida. kuću, a crteži su izvrsni!), a onda, posle mog insistiranja, javljaju se drugi motivi: još uvek rat, okupacija, strah, užasi; detinjstvo, snovi, uspomene, lirske že ružne prosi kinje, se} kao kamene grdosije čuče raj praznih boskrajnih puteva, žene za stolom kafane, žene na ulici, žene majke; šume, drveće, grane; najrazličitije mrtve prirode. Stotine skica. Stotine grafika. Nekoliko uljanih slika. Taj vitalni, ranljivi senzibilitet neprestano reaguje, nakostrešen i radoznao, i usred najtežeg zamora (radim 14 sati dnevno, kaže), njegova je ruka brza, duh nemiran, pravi istraživač u Oblasti likovnih rešenja, a u isto vreme strasni beleškar, ako se tako može nazvati njegova ničim neomeđena manija beleženja ljudi, pre dela, životinja, dece, “BOrhitekture, snova, kao da se utrkuje sa ŽivoOtom, kao da mora sve uhvatiti u svojoj intimnoj zbirci, unapred pobeđen, iscrpljen i tužan što će Uvek ostati iza života. „Mislio sam da ću već poludeti od one Šeherezade“, kaže, „pa sam prekinuo i crtao svoje det:njstvo. Ovo, vidite". Gotovo utvare, nešto arheološki uzbudljivo. Neoborivo njegovo đetinjstvo. Hložnik se mnogo interesuje za međunarodnu izložbu gra fike u Ljubljani, pita za stanje gra fike u Jugoslaviji, šta rade naši najmlađi. Voleo bi da ima više kon takta. „Čuo sam, kaže, vaša je grafika na velikom nivou“, |

Ljuđo Fulla je neobično zanimljiva pojava u slovačkoj likovnoj umetnosti. „Posle dugog perioda nedoumice i ćutanja, opet se goOvori o PFulli“, kaže kritičar Varos. Pri susretu s delom tog temperamentnog slovačkog i slavenskog slikara koji je pun folklornih reminiscencija, pun želja da izvuče Što više iz naivne narodne umetnosti,

zaista mi je žao čoveka. Kakve su ·

to teške zablude i čemu vodi tugaljivo prećutkivanje stvaranja koje je u svom kontinuitetu moglo i moralo biti pozitivni impuls za mlađe generacije? Slovačko izdavačko

"preduzeće lepe literature štampalo 'je skromni izbor iz Fullovog dela.

No i taj izbor, uz sve ograde suvog predgovora gde se Fulla definitivno uključuje u oblast dekorativnog,

a ne tzv. kamernog slikarstva, gde se čitaocu nameće mnogo sumnji i

'neverice u njegov talenat, ipak, ot-

štampan u odličnoj tehnici, s do-

brim reprodukcijama u boji, zaslužujoe priznanje i veliko je osveže-

nje.

e „U ŠOU ke Koje

!

Pesnici, saradnici „časopisa „Mlada tvorba" sad su u eri obračuna i manifesta. Zainteresovani za sve štO se zbiva oko njih, u njihovoj zemlji, iizvan nje, bez ikakvih dog= matičkih predrasuda a ipak :skreni marksisti, oni uznemireno traže nove puteve. Niko im ne pomaže. Nemaju literature iz inostranstva, Ne veruju gotovim sudovima starije generacije, odbacuju zaključke pri čijem donošenju nisu učestvovali, sumnjaju u svakoga, čak i mlađi pesnici iz Praga koji su im po mom mišljenju, najbliži, za njih su suviše intimni umetnički izraz od kojeg žele da se distanciraju; gube se u njjansama, nisu još formirali platformu; no oni ne spavaju, pišu, nemilosrdno · nezadovoljni i Wyritični, diskutuju, muče se u svojoj darovitosti pod strogim pogledima starije generacije koja ih gleda — kao decu. U njihovim očima nema skepse. Odvažni su. Veruju u sebe. Oni će biti. Siguno. Ovih dana će izaći iž Štampe zanimljiv "broj „Nove tvorbe“ qde će biti for'mulisana njihova gledišta na umet nost danas,' gde će biti štampana poezija i proza, kakva, po njiho= vom uverenju, izražava savremenog čoveka. O tom broju oni govore sa uzbuđenjem, Kad ugleda svetlost dana, obavestićemo o njemu čitaoce „Književnih novina", To će biti zanimljivi dokumenat o savremenom traganju za izrazom.

U izdavačkim preduzećima i redakcijama prime vas srdačno i razgovaraju kao da vas poznaju godinama. „Tako smo blizu, avionom sat i po, zašto se tako malo poznajemo?“ Pitaju je li Vasko Popa največi pesnik. Pitaju da li je e'stetska platforma Petra Džadžića oficijelno odobrena. Pitaju gde se ja nalazim između .Ziherla i Vidmara. Čuli su da je Andrićeva „Pro kleta avlija“ remekdelo... Avionom sat i po. Postoji „televizija (i suviše rasprostranjena u ČSR), radio, ekspresi jure ravnopravno po svim zemljama, telegrafski točkići otkucavaju lakonske vesti o smrti i izjave ljubavi, idu vozovi natovareni automobilima za eksport u daleki svet, konačno, da, i pošta je tu, jako jedno pismo putuje iz CSR do Beograda četrnaest dama... Avionom sat i po, ponavljamo, oni i ja. I Dunav imamo. Začas bismo stigli do Novog Sađa. A Beograd je odmah tu.... VO

Hoćemo li ikad stići da ih obavestimo o svemu što se kod nas dešava, da ih, srdačne i radoznale, uključimo u naše rasprave, diskusije i stvaranje? Šaljite nam kKnjige, razumemo vas. Sve ćemo bolje razumeti!, govore.

Za razliku od neposrednosti Slovačke, čini mi se da sam Prag doživela nekako stilizovano. Stara češka gotika po snazi utisaka na prvom je mestu. Bilo života dir_ljivo krči sebi put kroz gotski ukoćen pokret čoveka. Madone su portreti ljubljenih žena, a ne strogi idoli srednjevekovne vere. Izložba se baš vratila iz Pariza gde je doživela veliki uspeh. „Čehoslovačka je bila jedna od prvih zemalja koje su pripremale humanizam i renesansu“, pisali su povodom izložbe u Parizu. Nažalost, eksponati se opet vraćaju u stare građove i palate odakle su bili pokupljeni i neće se moći ovako u celini nanovo ' videti. PORA

Jara RIBNIKAR

puno. Ljudi u redovima čekaju da kupe karte za iđući mesec. Dolaze tamo svi, studenti, radnici, intelektualci, „krem“ društvo, lekari, pesnici, šta da nabrajam, kod Veriha Ćete naći svakog. Pomislila sam da mnogi dolaze kao na ispovest. Da im lakne. Ismeju sebe, ismeju nekog koga mrze, ponesu kući osećanje da su govorili otvore no. Jer iskrenosti nekako malo ima u Pragu. Čula sam i ranije da su Česi slavenski Mnglezi. Zatvoreni su. Nepristupačni. Pa čak i posle nekoliko čaša piva, oni ostaju rezoervisani. A možda nisam bila dovoljno dugo u Pragu. Mala planeta za koju Verih kaže da se u vezi S teorijom relativiteta naglo smanjila jer za jedan sat optrči jedno crknuto pseto, ta bedna naša pla" neta smeje se grohotom u Vodičkovoj ulici, kako Verih hoće. Teško je interpretirati mjegove duhovite obrte kad daje sve palate savroemenih književnika za jednog Šeks„„pira, dokazuje kako se Srednji vek neprimetno stalno: za nama pomera, pa je sad stigao među nas, kritikuje mere kadrovskih proveravanja nazivajući kurikulum vite „kadrikulum mortis“, ismejava stanbenu politiku, i skida drsko zavese sa raznih takozvanih neprikosnovenih pitanja za koja su nadležni samo izabrani... Verih, nmeosnorno, pretstavlja ozbiljna polugu napretka. Rado bismo ga pozdravili u Beogradu. U poslednje vreme štampali su u Pragu nekoliko veoma zanimljivih zbirki pesama. Na tom planu oseća se napredak. Kao da su se Česi probudili iz nekog začaranog sna, oni nastavljaju danas veliku tradiciju Halasa, Nezvala, Sajferta, Zavade. NOLIT priprema jedan izbor iz savremene čehoslovačke poezije tako da će naša publika imati priliku da prvi. put čuje imena: Šotola, Mikulašek, Petiška, „Šiktanc, Kundera, Rufus i druga i da se upozna sa tekstovima koji iznenađuju intenzitetom i dubokom iskre nošću. Zanimljiv je časopis „Kveten“ koji je u poslednjem broju štampao prevode naših pesnika, značajan je list „Kultura“ koji se pored literature bavi i svim drugim problemima kulture i umetnosti: redakcija ima veliku zaslugu da je objavljivala iz broja u broj dnevnik velikog pesnika Nezvala „Ie mog života“ u kome je Nezval sa tvrdoglavom upornošću izgovarao u žurbi, kao da zna da mu se bliži kraj, sve ono što može da pomogne. pravom kvalitetu da opstane među sitnim ribama koje ga sa svih strana grickaju. „Još uvek se strahovito uzbudim kad se setim da je bilo ljudi kojima bi bilo veoma dra ·go da su u toku poslednjih deset godina uspeli likvidirati Sajferta“, „kaže u 'ednoj zabelešci. Nezval je „mrtav. Sajfert leži a bolnici, nisam mogla da ga vidim. Bila bih mu rekla da smo ga ovde branili i vero~

vali u njega” kad ga je u Pragu. štampa napadala. Hrubin je veliko .

ime, Hoće Ji u nj»mu mlada gene· racija naći saradnika? Začudilo me | kako su tamo raslojeni po godinama starosti. Rekla sam im: Međi

naše moderniste spadala je i osam-

.desetogodišnja Isidora Sekulić.

Mnoge sheme | kalupi čekaju da |

budu razrušeni. Ali darovitosti ima mnogo. Zato atmosfera tihog, di-

sciplinovanot rada, lične izolacije,

zabravljenih vrata i „enoleskog ću„tanja“ deluje tužnije nego Što bi trebalo, i -

/

Lajoš Krašbik

LAJOŠ KAŠAK (Lajos KMassak) jedan je od poznatijih savremenih ma-– đarskih pesnika, Sada Živi u Buđimpešti, Ove pe-

LIRIKA U PREVODU

\

sme prevedene su iz njegovVOg poetskog ciklusa o mođernim evropskim Šli-– karima.

Dva velika slikara

FRANC MARK

Ti si onaj došljak .

koji je prispeo na plavom konju 1z Minhena

1911 u maju.

Kakav te je to oluj rodio zapitao sam onda kakva ti je to veštica otvorila oči da bi

plave konje

bele bikove

zelene tigrove j mogao da vidiš onde gde mi lutamo slepi.

O ti plode neznane vrste

na grani jednog drveta što se suši

limeno nemačko m»bo se zasramljeno natuštilo zbog tebe.

U tebi isto tako nema Geteove ovnujske glave :

kao što nema ni Vagnera sa njegovim mesinganim trubama.

Ali trebalo je videti pošao si da osvajaš ,

i već su se kapije raskrilile. Mlađe devojke i dečaci dive se

što se tvoji plavi konji 3 bez krila uzdižu visinama

ili nepomično leškare ovde-onde

uvijeni u perine tišine,

Najzad baciše na lomaču i konja i jahača kao i nekada svetitelj»

al oni su ponovo rođili sami sebe i sad na komađiću platna ili hartije

sa znamenjima svoje besmrimosti

prosijavaju talase plavog azura.

TI

ANRI RUSO

Plavozlatna zvezda pojavi se iznad kućice carinara i reče

Anri Ruso ostavi skitnice i krijumćare hvataj kičicu i naslikaj ono Što :.

Ajfelova kula Sena

Bulonjska šuma predlažu.

Tada je carinar u zelenkastom. halbcilindru sa ogromnom paletom istupio iz sebe samoga baš na jednom čistacu ukrašenom lokvanjima ljiljanima

i spazio je nemogućeg lava

pred nemogućom palmovom šumom

drugi put su neke karuce nemogućno progrmele kraj njega

opet drugi put je na čelu n»ke pobožne skupine Gijom Apoliner sa svojom Muzom izišao ispred njega takođe nemogućno.

On čuti radi samo

gnjavi ništavilo i izmesi ga u stvarnost.

On ćuti ali horovi ore se oko njega

vanvremenski jer nema niti vremena niti proštora.

Pomeša beskrajnost sa nepostojećim

da bi izdigao iz njega novorođenče

jednu sliku pred kojom se monstranc'ja otvara.

Potseća nas na snove našeg detinjstva

na jedno prijateljsko rukovanje možda na jednu ženu · sa kojom je vetar odleteo u drug: predele,

On ćuti

al: nemi od rođenja progovori kada se nađe u njegovom čarobnom krugu

slepac skine sebi s očiju opnu jer on hoće da vidi

onaj nikadašnji ali neprolazni svet

koji ie u senci Pariza

jedan carmar dočarao potezima svoje ruke.

(Predeo Todor MANOJLOVIĆ)

Barel Appel: Ptica, i čovek