Књижевне новине

pa pričaju o Sebi: pričaju javno, pa to čuje i javnost. Publika voli đa joj tabdpiBhi javni KON priča s. sebi, bez obzira na to da li joj je u zbilji i mal stalo do toga javnika; ali, kad joj priča čini jai se, valjda, da om nju voli, Kao što je ženi dkago da joj netko, zaljubljen u nju, brblja o SČbl; ženi to laska i onda kad joj je zaljubljenikova ljubav samo lanjski snijeg na kojem joj nije zima i ne će se prehladiti, ali joj nije ni vruće. Ja publiku poštujem, ali nisam pgaljubljen u nju i ne mogu to biti, makar je publika ženskoga rođa, \

"UP Pričati i o Svom spisateljevanju, donekle je pričati baš o sebi privatno. Spisatelj treba da govori samo svojim gotovim djelom. Njegovo je djelo, barem u prenesenom smislu, neko svjedočanstvo o njemu. Kako neki pisac biše, to će „čitalac, koji umije čitati, naučiti po stilu toga „pisca, i ni po čem drugomu. Pisac može. govoriti o sebi i u obliku svoga govora o Kknjiževnosti. Ono Što se piše, pisac objavljuje po nagonu da. javno prosvjeduje protiv stanovitih shvaćanja | zbivanja, od kojih mu se zbivaju neugodni osjećaji i neugodne misli, i da se oduševljava onim što mu je drago; da prosvjeduje, ili da se oduševljava uime sebe i sviju onih koji čitaju, ili ne čitaju, to što on piše. Moj prosvjed protiv nepodobnosti, što se mnogi ljudi više zanimaju za to kako pisac piše svoje spise i za dogodđovštine u njegovu životu negoli se zanimaju za sama njegova djela, nije mastao istom daWas. Protiv takve rađoznalosti bio sam uvijek. To je, u zbilji, znati-

želja · za, spisateljeve privatne poslove. Znatiželja'

čitalaca za književnost — ponavljam — treba da buđe samo za gotova djela, a ne za način kako je on to djelo načinio i za prilike u kojima ga je ođjelovio. Pjesnik nije filmska diva, kojoj se vrijednost povećava time što ona o sebi brblja tričarije, i što se hjezino brbljanje razbrbliava što dalje i sve više, tako da je ta diva, na koncu konca, ogromna svjetska brbljarija. Kako ga ja predočujem: pjesnik je samostanac u samostanu ođ Svoga tijela; samostanac što rađi Svoj posao po svomu duhovnom natonu kako mora i kako može.

Pisac Se ne smije obazirati na hirovite zahtjeve svoje okolice, kakvi ne bi bili u skladu s njegovim poslom. A hjegov posao je pjesnički; to jest on Sse.odriče svega Što je suvišno u pjesničkom 'djelu i što je suvišno pokraj pjesničkoga djela. Kađ je posrijedi da se izrazi, on će se odreći čak i prilika u kojima bi i tjelesno i đuhovno živio dobro, Svoj život on uđešava po svom radu; svrha mu je njegovo djelo. Dok je ekonomskom čovjeku rad, da dobro živi, pjesniku je vlastiti život sredstvo da stvori pjesničko djelo. Ljepotu svoga rađa pjesnik, gotovo uvijek, mora otkupljivati time što živi ružno. Velik đuhom: malen“ kruhom. Privatno, on Žživotari između ružnoće vlastitoga svagdanjega života i uživanja u svom radu. Rilke: Demn irgendwo ist eire alte Feindschatt zwischen dem Leben und den grossen Arbeit. Naime, negdje neko staro neprijateljstvo vlađa između života i velikoga rađa. Razumije se, ta misao vrijedi o svim važnijim i sudbonosnijim poslovima. Sve, što pjesničkomu djelu ne doprinosi vrijednost, suvišno je; makar ga se ticalo. Pričajući o sebi i o svomu radu, pisac se može popularizirati. Ali mora biti svijestan da je protiv smisla pjesničkoga djela kađa on u životu čini nepotrebnosti i bilo šta što nije u skladu s tim djelom. Ono samo djeluje na ljuđe, oplemenjuje ih, i poučava da se ne bave suvišnim, nego da je potrebno čitati samu poeziju a ne ogovaranja o njoj. Xa O:

Pričajući o svome rađu, pjesnik, možda, može nekoga potaknuti đa zavoli književnost. Tko jamči da mu je time ne će omraziti? Ljubav „prema književnosti može se roditi u svakakvim okolnostima: zaljubiti se može imućan i siromašan i glup i gluh, i pametan i smušenjak, i onaj koji radi i onaj koji ljenčari. Ali nemojmo brbljati o sebi kojekakve ništetnosti. Suvišnost nije književnost! Svjetska književnost povećala se brbljarijama i drljarijama toliko da čitaoci, čitajući je, sumnjaju u svoju pamet., Suvišnosti ie potrebno sprečavati, da bude više razbora i da se vrijednosti lakše razabiraju. Govoreći to, ja neću da buđem u neskladu, nego hoću da postignem harmoniju između ljudi i sebe.

Naime, i onda kađa se ljudi ne slažu, to je samo nastojanje da se slože. Kažu jedni drugima da ne-

Viš> Više Više Više

Slobodan BERBERSKI Zašto sad ćutiš

Zašto ćutiš tako druga za stolom ove skrivene kuće ove ukradđene večeri

reč

između golih zidova

Petnaest godina sam ti govorio”

o ljudima kekašaj kako ne prepoznaju s»be

obučeni u tuđa, odela Zašto

petnaest godina sam ti došaptavac šad

Zstine ćutiš

o svetu

što se zabeli i zacrni petnaest godina sam te pitao da li bi uz mene plakala kad sam plakao na oranicama -da li bi mojim glasom govorila ji kad sam urlao na Kamenom trgu da li bi pila iz moje case u krčmi lađara kad sam htieo da nestanem đa li bi u kad sam.,.opet prohodao n Be kad sam se rešio da živim na vetrovima svojim koračanjem da li bi glasno bila uz mene kroz hale crnih zidova kroz zborenmje noći <

Zašto ćutiš

Toliko šudbina sam ti ispr:čao

smrti kazao

koje nisu morale da budu | gladovanja odglađovao

sa svojim da budem isti x škrgutao j i jer samo tako se živeti moglo

uštajao

bar eho

đa čujem u prostoru

Sve sam ti dao

VAAKLVRPAANRE, N.OM,}N.+

Čovjek -

kad sebi kažem

Zašto ćutis U meni si uvek govorila

U meni si ruku steza!a U meni s) očima kaziv"”

Veličanštveno poraja širi

čim se voda

\

Što nije tako i tako, ne da bi tako ostalo, nego da tako ne bude; to jest da bude sklad. Ljudi raspravljaju i svađaju se: da se slože. Svijesno, ili . nesvijesno, oni duhovno nastoje da se usklade. Između, ljudi i njihove okolice zbiva se prilagođivanje,\Pa i kad se to prilagođivanje, nečim prekine, ili naruši, to je dokaz da ono postoji i da se ono zbiva, premda je narušeno.

Ali zbiva se i usklađivanje ljudi i događaja u svijetu uopće. Ono se očituje pogotovo u poeziji. Poezija je sama po sebi odjelovljeni sklad. Nesvijesno nastojanje čovjeka, da se uskladi sa svim i da buđe sve harmonićno, izražava se baš u poeziji. Po momu mišljenju, baš”jie u tome tajna što je rmanoštvo ljudi sklono poeziji, muzici, umjetnostima uopče. Pa i ona golema većina ljudi, koje se umjetnosti ne tiču, ipak, hotice i nehotice, ćuti neko poštovanje prema umjetnostima, makar ne zna zašto.

Čovjek i svi ljudi teže prvotnom stanju svijeta, prvotnoj cjelovitosti: svijetu onakvomu kakav je

a]

bio kad njih još nije bilo. Ne mogući da io po-

stignu zbilja i praktično, taj sklad, to jedinstvo, tu cjelovitost odjelovljuju u harmoniji pjesničkog jezika, muzičkih zvukova, likovnih oblika. Upitajte sami sebe: zašto čitam Knjigu, i zašto slušam mu-– ziku?/Zašto volite slušati kada netko lijepo pjeva? Volite to ne samo zato da se zabavljate. Jer ima i drugih načina zabave. Ako je zabava zaborayljanje, onda zaboravljamo nemir i, prosto naprosto, brige; zaboravljamo sebi sebe: taj nesklad/ sa sobom: hoćemo dakle da se oćutimo kao u skladu. Cari igre, bilo koje igre, bilo kakve igre, dok se igramo, čine da se zabavljamo i zaboravljamo. U poeziji također postoje čari igre: čari jedne više duhovne igre, kojima se oslobođavamo svagđanje rastrešenosti, skupljamo*se u se, usklađujemo se sa sobom; i, barem časovito, predočuje nam se slika cjelovitosti svijeta, ili tu cjelovitost ćutimo. Život je sveuđilino nastojanje da postanemo cjeloviti individualno i da kao indiyiduumi sačinjavamo sklad i cjelovitost sa svim drugim ljudima i svijetom. EPOHA PAPIGA Moderni pisac čita da sazna kako su radili rugi bpisći: da bi radio drugačije, i da vidi Šta je hapisano: pa da to isto ne bi on pisao ponovo. Da bi bio izvoran, pisac treba da bude samouk. Starinski su pisci pisali lakše i olako bili izvorni; pisali su lakše nego moderni, premda nisu čitali o životu i načinu rađa drugih pisaca. Od koga su učili pisati prvi poznati pisći u povijesti? Pisac Gilgameša? Ili Homer? Jli spjevalac naše narodne pjesme? Mnogi mođerni pisci pregrađuju i razradđuju djela starinskih, to jest klasičnih, pisaca, Velim mnogi, a ne svi. Ili ih, bolje ili gore, Ooponašaju. Kad god sam pogledao u izloge velikih modernih knjižara u Parizu, u Munchenu, u Londonu, u njima su se šarenile mođerno optemljene knjige modernih pisaca. Sarenilo ovitaka tih knjiga i moja pomisao, kako je u mođernoj imagina– tivnoj književnosti, ražzmjerno, malo Knjiga koje su svojim idejama i svojim općim umjetničkim smislom zaista nezam/jenljivo i nenadomjestivo originalne — to šarenilo i ta moja pomisao, kako je u većini tih knjiga oponašanje onoga Što je rečeno u knjigama starijih, dozivalo mi je u pamet šarenost papiga i njihovu sposobnost da oponašaju ljudski govor. I uvijek bih kazao: ovaj knjižarski izlog šareni se kao kavez pun papiga. Mnoštvo modernih beletrističkih knjiga je egzotično, baš kao i papige.

Egzotičnost je zanimljiva, ali ne mora biti uvi= , jek kulturno vrijedna. O starinskim Kknjigama ne -

'bih mogao, reći da naliče na papige; ne bih to mog se svojom vanjštinom nisu ša-

ao. već stoga Št

renile. Sarenost je slika o današnjem čovjeku: on ne zna šta hoće: sad bi ovo, sad bi ono, sad bi ovako, sad ·bi onako: šareno. Kao bolesnik: prevrće se sad na ovu, sad na onu stranu: đa mu bude lakše. Šarenila je u modernom svijetu sve više. Današnje doba književhosti jest: epoha papiga. (O tom bi trebalo napisati poseban esej!). Kada to kažem, nisam konzervativan, nego revolucionaran protiv suvišnoga. Protiv ponavljanja. Današnja polovica XX" ·•ČP:stoljeća naslijedila je i nasljeđuie modernizam književnosti i umjetnosti, Što se razvio u prvoj polovici toga stoljeća. To će nasljedovanje trajati dugo. Razlagati, koji su uzroci da će tako biti, nije nezanimljivo; ali ovdje nije umjesno. Jedino napominjem: raznolikost u književnosti, europskoj i američkoj, „posljednjih decenija, prestala je i postaje već jednolikost.

nego suđiji :

nego ispovedanju pred komisijon nego dnevniku koji spaljujem nego

Potoci neodgovorno čavrljaju Reke osiono nabujaju

Da bi

na kraju

svi. utekli

u bezličnost mor

RIBA

na mirmoj površini

'

Ali

makar malo namreška sunovrati še u tihe dubimiš u carštvo Mudrog smeškš ı čeka gong vremena da peraja opet širi pod plavetnilom neba na mirnoj površini

Fador ŠEŠUN

{

ceca eaeneaeo Oea

Maujan Mai »BHeraklo«

Premijera a Natodnom pozorišta

Slično kao i mnogi drugi savremeni dramatičari Marjan Matković se u „Heraklu“ poslužio „mitološkom fabulom da bi, nevezan precizno određenim vremenom i mestom zbivanja, na uopšten način govorio o aktuelnim pitanjima našeg doba. Mora se priznati da je Matkovićeva tema o pravoj prirodi herojskih mitova i njihovoj ulozi u

istoriji od vitalnog značaja. Pola-

zna piščeva teza je da su narodima, isto toliko i istoriji, neophod ne personifikacije snage, hrabrosti i volje, oličene u mitskim herojima, No u daljem toku izlaganja autor želi da te simbole, neophodne masama i istoriji, svede na ono što mu liči na njihovu pravu meru: na stotine nagomilanih laži i iluzija koje vremenom stiču samostalnu moć i deluju nezavisno od volje pojedinaća. Ideja svakako nije naročito nova i gotovo se može reći da se dramska literatura prve polovine XX veka (zađržimo se samo na njoj) razvijala u znaku takve anti-herojske koncepcije.

U tematskom pogledu Matkovićeva drama pretstavlja pokušaj da se legenda o heroju opovrgne putem suprotstavljanja pravih ljudskih sadržaja Heraklovih (sumnje, kajanja, skepse, dobrote, okrutnosti, nemoći i pre svega težnje da se drugim ljudskim bićima otkrije sopstveno naziranje istine) mitu o Heraklu, onakvom kakav je reflektovan u svesti njegovih sugrađana i dubljem smislu istorije. U drami dominiraju dve ličnosti kao nosioci dva suprotna postupka, dva potpuno oprečna dramska toka: to su Zevsov sin Heraklo i njegov vavilonski rob Poliks. Matkovićeva antiherojska koncepcija ima svoj subjektivan odraz u Heraklovoj ličnosti, i Heraklo je nosilac tragičnog osećaja teme. Poliks je objektivan komentator i nosilac onog drugog, satiričnog osećaja u Matkovićevoj drami. Dva dramska toka se prepliću povremeno zaoštravajući piščeva fina ruganja, ali istovremeno čine dramu stilski neujednačenom i vrlo'teškom za prikazivanje, a

Ovde je Matković uspeo da ostvari SVOju nameru: da napiše modernu idejnu dramu „Uuklopljenu u omaj lok evropske dramaturgije koji se razvija od Šoa naovamo. Za takve drame karakteristična je i formalna pobuna protiv tradicionalnih heroja i u njima dramske ličnosti uvek olićavaju određene iđejne teze ili društvene tendencije. Ako pogledamo u kakvoj je formi Matković želeo da izrazi svoju antiherojsku koncepciju doći ćemo do zaključka da je samo otškrinuo zavesu pred nekim domaćim enterijerom. Posledice takvog postupka bile su mnogostruke, Pre svega,

.jjedlno se za Herakla, i to u po' ere NO Te algo 4 NANE e se Hiopamo upitatt da MH

OPže

Marjan Matković

četku komada, moglo reći da pretstavlja neki idejni princip, oko koga se kreću realne ličnosti a drama napreduje postepenim razgradivanjem fabule. Odnosi Herakla i drugih ličnosti su gotovo isključivo melodramske prirode a uskoro se i ispostavlja da je i sam Heraklo, kad se definitivno nađe u svetu realnih dimenzija, dobio obrise konvencionanog heroja, Umesto u svetu ideja dramski sukob se odigrava u emocionalnim i psihološkim oblastima: delo postepeno gubi universalan duh i svodi se na doslovnu priču, Tako dolažzimo do osnovne nelogičnosti Matkovićevog dramaturškog postupka, do kontradđikcije izražene mnepodudaranjem osnovne ideje dela sa formom komada: amti-herojska koncepcija realizuje se u okviru tradicionalme drame u čijem se središtu nalazi izrazit heroj. Istaknuto je i to da se gledalac neprestano pita da li je to mitološki okvir najsrećnije izabran đa bi se raspravljalo o prevashodno istoriskim kategorijama.

ae

Umesto da dosledno ipd:rebi jednostavnu, dosledno stilizovafMi insćenaciju i tako nadlasi „pšteČovečahski karakter zbivanja, treditelj Braslav Bdrožan je u dekoru i kostimima učinio aktivnim. samo bezbrojne realističke pojedinosti, Istovremeno reditelj je zahtevao od glumaca da izgrade karaktere realnih Rkohtura, kao i da svaku konkretnu scensku radnju psihološki pripreme i objasne, U pretsta-

cao

cione i idejno-deklarativne | elemente i tako još više prigušio ihlverzalne prizvuke drame, Sem toga, pretstava u pogledu stila nije bila jedinstvena. To se u prvom redu odnosi na atmosferu i gluričev postupak. Prvi čin, naprimer, rć-= alizovan je u okviru atrnosfere ti pične za privatnu dramu, U drus gom činu, atmosfera se zgusnulaj i tada je preovladao dostojanstven uzvišen ton tragedije. Pretstava 5e neprijatno kolebala između privatne drame i herojske tragedije, a už to su u njoj bili zastupljeni različiti žanrovi: patetičan gest,i fraza, naturalistički detalji, iitona cije iz svakodnevnog života i burleskna akcija, Izgleda da je reditelj želeo da suprotstavljanjem različitih stilova ostvari naročit vid, đramatičnosti, Postigao je, Taprotiv, da pretstava nema jedinstven ritam i da se radnja neprirodno razvija. | .

U okviru takve koncepcije, naročito su zapaženi napori Ljubiše Jovanovića i Sirahinje Petrovića. Ljubiša Jovanović je sa merom i ukusom ublažavao, prelaze iz jednog postupka u drugi, i nastojao da održi psihološki kontinuitet Heraklove ličnosti.

Strahinja Petrović je „ostvario roba Poliksa pomoću obilja finih realističkih karakterizacija i naturalističkih detalja, ali se u njegovoj idri osećala i primesa diskretne ironične distance prema sopstvenoj sudbini,

*

Gostovanje pozorišta iz Lođa

TRI PRETSTAVE

TEATRA

„Josifov život“ — „Povratak stare gospođe“

Poslednjih godina „Teatar novi“ iz Lođa odigrao je značajnu ulogu u napuštanju „socijalističkog realizma“ i približavanju oržjentaciji koja zahteva i veće posvećivanje pažnje formi pretstave i reperto-

ar Šireg raspona, U okviru takve.

politike pozorište je stavilo na repertoar dramu „Josifov Živo“ koju je po bibliskim motivima napisao poljski pisac Mikolaj Rej. Delo je nastalo 1554 godine, a po karakteru odgovara prelaznom periođu između moraliteta poznog Srednjeg veka i ranih profanih drama s početka Renesanse. Dok su maoraliteti na diđaktičan način rešavali etička pitanja, pri čemu su ličnosti bile apstraktne figure koje oličavaju određena „moralna načela, u „Josifovom životu“ srećemo stvarne ličnosti u okviru realističkih scena iz Života kojima provejava farsičan humor, i u kojima se često slikaju začeci ljudSških strasti i nežnosti,

Istovremeno „Josifov život" pokazuje i duboke sličnosti sa moralicetima: njegova dramska struktura, sačinjena od centralne radnje i dramskih umetaka — intermedija, uslovljena je multipliciranom scenom i simultanom sceno= grafijom; u okviru intermeđija pu nih aluzija i satire Rkreću se nestvarne ličnosti, personilikacije različitih poroka i vrlma; i najzad, u delu je prisutna didaktična mamera da se žigošu rđave osobine poljskog mentaliteta.

Režirajući ovu staropolisku dramu-– Kazimjež Dejmek je u okviru centralne radnje težio ka izvesnom pojednostavljivanju karaktera, akcije i situacije. Dejmek je sa blagom ironijom karikirao karaktere, njihove konflikte i sam coentralan. etički motiv o iskupljujućoj snazi Josifove vrline. Glumački postupak je bio realistički uz povremeno do davanje farsične akcije. Naprotiv, u okviru intermedija reditelj se pri bližio stilizovanoj grotesci i tada

. je dominirala gruba maska lišena

dubinskog pulsiranja života, maska ispod koj» "mo nazirali glumčeuprotstavljanjem ražlia

yu_ ulogu... šitih }retmana, u prvom.redu qro- ~

— „Hladan tus“ teske romantičarskom patosu i lirike sarkazmu, reditelj je nastojao da zbivanju doda aktuelan politički smisao izazivajući asocijacije na neizvesnu sudbinu Poljske u procepu istorije:

Druge večeri poljski gosti su iz'veli dramu švajcarskog pisca Fridriha Direnmata „Povratak starc gospođe“ — jednostavnu priču o siromašnoj devojci, obeščašćenoj : prognanoj iz rodnog mesta, koja se posle pedeset godina vraća kao milijarđerka. Građani se nađaju da će njenim novcem uspeti da obnove grad razrušen u ratu, no ona prethodno postavlja uslov: zaht>va da sc osudi na smrt njen nekadašnji „zavodnik. U prvi mah grad to odbija, ali uskoro postaje jasno da će prihvatiti, jer je to jedini način da se ponovo uzdigne.

Direnmatovo delo komponovano je s ugledanjem na antičke drame i u njemu še lako uočavaju neki njihovi elementi: tako je zavodnik stare dame heroj s tragičnom ktivicom; stara gospođa oličenje sud bine, dok stanovnici grada pretstavljajdđ vrstu parodije hora u kome se izdvaja nekoliko protagonista. Na izvestan način Direnmatovo delo je vrlo aktuelno jer tretira jedan od centralnih problema savremene civilizacije: kako olako

\ljudi žrtvuju moralne vrednosti

radi materijalne sigurnosti i kohnfora. Sem toga, Direnmatova drama na prevashodno moderan način raspravlja o suštini egzistencije. _ U prva dva čina reditelj Dejmiek je na ekspresionistički način podvukao fantastično-groteskne ele. mente zbivanja. Pritom je korislio specifičan ritam. govora, potenćiran pokret, kostime, scenografiju i pojednostavljene, groteskno ih. zovane ličnosti. U sklađu sa ovi je i duševni svet junaka sveden na dve-tri preuveličane crte. Heroji su delovali kao marionete Čija je uloga unapređ određena, dok je samo zbivanje neminovnog toka sudbine. Pred Naštavak na #8 Btrani

šara ONO a kB NKAPVNI Y

Vjadipur, SLAMENKOVIĆ

ı—

74

vi je odlučno potisnuo kohverža-

uzimalo oblik"