Књижевне новине

:

rukopisom za pretstavu s olumcima u istoriskoj hošnji, koji, om to zna, mikad neće biti upotrebijen., | Pisci za Novac, mađa su glavma potpora trgovine, daju objašnjenje o best seleru. Brbljiv, razenodi sklon mlad čovek koji je okrenut spoljnjem svetu, dobrog zdravlja, velikog apetita, i s ne više od skromnog obrazovanja, odvaja se jednog letnjeg praznika s nalivperom i, vođen slepim nagonom, zapanjujuće postiže najveći uspeh, Ali to znači mamah se zaplesti u konce velikog posla, a Razonoda isparava kada se učine ogromne ponude za nastavak, U međuvremenu, tok prodaje knjiga analiziraju prodavci i stručni dnevnici, pa se taj obrazac dđođaje nizu piskarala koji čekaju. Kađ kupci u knjižarama zapitaju: „Imate li nešto slično tom đivnom... zaboravila sam . naslov...“ knjižar će ubrzo biti u stanju da odgovori: „Da, „gospođo, evo baš te stvari!“ :

Uspešni pogoci, međutim, uvek su neočekivani. Hemingvejev „Starac i more“ izgledao je suviše kratak, a Džems Gulđ Kozensov „U vlasti ljubavi“ suviše književan da bi „upalio“; sem toga, oba su napisali profesionalci s ožiljcima. Sve što sam lično našao da je njima zajedničko bila je njihova nečitljivost, ali srećom po izđavače, nijedan mi rukopis nije bio poslat za mišljenje.

Ljubimci izđavača su izvesni do neba uzleteli ljudi od uspeha koji pišu iz Razonođe, i to stalno održavaju, iz godine u gođinu. Razonođa je. kao i dosađa, zarazna. Čak i kad se izrođi u nervnu naviku, kao što se desilo s P. Dž. Vodhausom na pola puta kroz njegovu karijeru — sam pogled na zabavljačevo ime s naslovne strane izaziva na> slućujuči kikot,

Grupa Bežanja je izmešana. Neki njeni članovi žele da pobegnu od očeva koji ih tuku, žena koje im jedu život, gazda koji im prete ili diktatora koji ih tlače. Pisanie je otprilike jeđino zanimanje kome se može posvetiti u ma kom dđobu, bez dozvole, diplome, sindikalne karte ili druge kvalifikacije, bez obzira na godine, rasu, veru, boju, pol ili pomi nagon; nije nikakvo čudo što ga toliki begunci „odabiraju! Jedina „potrebna osnovna oruđa jesu okrajak olovke i nekoliko tahaka ćiste hartije za pakovanje. A. ako je potreba da se pobeme preka i đovolino dramatična, be-

'gunac ima temu koja plače za književnom obrađom,.

«

+

Ova grupa Bežanja stapa se u jednom trenutku s onom malom grupom koja oseća užasnu potrebu da napiše neku poput more uspomenu na rat, ljubav ili đetinjstvo iz svojih sistema. Ali osećanje Užasne potrebe može podjednako da bude izazvano verskim preobraćenjem (na primer „Poklonikov napredak“) ili osetljivom društvenom savešću (naprimer „Čika Tomina koliba“) ili kakvom god obuzetošću hoćete, ludom ili ne. Čarls Dauti, pisac „Arablo Desert“, ispričao je T. E. Lorensu da je posetio Arabiju ne u bilo kakvom đuhu pustolovijne ili geografskog zanimanja, već u užasnoj po-

trebi da nađe vredan predmet za jednu Knjiga „koja treba da spase engleski Jezik iz močvare u koju je zapao od Spenserova vremena“. '

Izđavač pozdravlja nekoliko knjiga Užasne poirebe (ako nisu napisane tako ekscentrično kao Dautijeva, čije je prvo izdanje ostalo neprodato dvadeset ili više godina) zato Što one daju njegovoj listi izgled neođIožnosti; i zato što će ljuđi Užasne potrebe, po pravilu, potpisati ugovore i ne pročitavši ih. Ali, uglavnom, on računa na grupu Razonode za svoje best selere, a na grupu Novca, pojačanu poslušnijim članovima grupe Slave, za glavni deo svoje liste,

Takozvani „Univerzalni pisci“ prošlosti izgleda đa su pripađali podjednako svim grupama, Ako neki od Šekspirovih komađa i Dikensovih romana sadrže žalosno dosadne umetke, to je stoga što su poticaji Slave i Razonođe bili privremeno bez vlasnika. „Don Kihot“ ostaje trajno čitljiv, možđa zato što je, bar delimično, bio napisan u tamnici. Jedna starinska tamnica, gde se od zatvorenika ne zahteva đa razbija kamenje, čupa kučinu niti da šije poštanske vreće, već gde će tamničar da pribavi pero, mastilo, hartiju i pisaći sto — da ne pominjem hranu — za malu napojnicu, đaje svakom ođ ovih pet glavnih poticaja puno polje dejstva. Kađ je Servantes osigurao svoje oslobođenje, dovršio „Don Kihota“, i osetio da je slavan, om je propratio svoj uspeh još jednim dugim romanom, pođ naslovom „Persiles i Sigismunda“. Ovaj uopšte nije napisao ni iz kakvog vidnog razloga, sem što je njegov zaštitnik, grof od Lemnosa očekivao od njega još jednu knjigu; i om ju je unapređ oglasio za: „Majbolju ili naigoru knjigu ikad napisanu na našem jeziku“, I zaista, ona ie bila tako đobra ili tako loša đa se nijeđan engleski ni američki izdavač nije, koliko znam, nikad usuđio da objavi jeđan popularan prevođ — čak ni sa skerletnom vrpcom oko omota: „Novi neskraćeni roman od pisca nagrađenog „Don Kihota“!“ Osećam da dolazi pitanje: „Zašto vi pišete?“ Mađa, očigledno, imam mnogo Razonođe, čak i ako ona možđa nije zarazna, molim vas, stavite me pod Razno. Ja uglavnom pišem iz rađoznalosti, đa bih pročistio svoj duh na nekakvom mučnom i nejasnom predmetu, i nikad se ne ponavljam ako to mogu da izbegnem. Izabrao sam prvo da buđem književna lutalica zato što mi je taj život obečćavao sigurnost i nezavisnost potrebne za uživanje u jednom poroku: poeziji. To je on i učinio.

TH drukčije rečeno: prozne knjige su izloženi psi koje ia odgajam i prođajem da bih izdržavao svoju mačku.

(Preveo Slobodan ĐORĐEVIĆ)

RNK ra ene Cari O aBaO via e epereaLa uaaNaivY i) Ferari. KeEpNuuRiO lej iN aaa aaa ie Mostu au u u GRGIRNUREINNNUNRJNULNULAUUVUNNNJANANUNUNE

Kolču 1 praviti još jeđan cirkus, cirkus s ovim što se sađ dogodilo, što se sad događa, novu i gadmnu „cicu-micu“; „što, bre, kradđeš Jerini ponjave te nema čime da se pokrije? Niko ne dolazi kod nje a nema joj, kaže, ponjava, znači — tb si lopov! Ona ti pije krv a ti je skidaš golu, krađeš joj crge! Lepo bogami, takvo vam je, znači, svima ime“, teraće šegu sa Kolčom, šaliće se otrovno.

(I Kolča će sve to razumeti na svoj način, znala je; gledaće neko vreme potkivača mračno, stavački, uplašeno, dvoumiće se neko vreme da li da „shvati da to potkivač ozbiljno, istinu govori, ili ga samo dira, ili se samo sa njim šali zato što ga oli, zato Što je on, Kolča, po ceo dan oko njega, „pa sa njim voli da se šali kao da mu je sin a ne komšiče“, — a onda će iz Kolčmog dvoumljeRaja poteći krvav trag po njemu, po njoj, po životu: „ne, nisam lopov“, reći će, „ni ja ne odlazim kod nje, hvatam je samo ponekad za rukav, ne znam zašto, ona mi više ni za živu glavu. ne dodiruje ni teme ni trbuh, ne znam zašto, ali mi izđaleka pije Krv, izdaleka mi neko pije krv, to znam, izdaleka me ona voli, to znam, znači da sam ipak lopov“).

„Idite, marš“, dreknula je, „šta ćete kod gole žene ujutru! Da je Đorđija tu, on bi vam pokazao, ali on ubija buve... Sa drugim vi igrajte „Cicu· micu“, ne sa mnom“, ciknula je... ao Ua

Da bi pokazala sebe do dna golu, da bi videli da više u njoj ništa nema, da je zgarište, da bi postala — ono. što nije.

„Sasvim je pošašavela“, odlazeći, "ljuđi.., (Odlomak novele)

rekli su oni

Slobodan, DŽUNIČ

Milorad: BERTOLINO

Alkohol

Mali čovečuljak od gume

Mogao je uvek da oživi,

U jutra, jutra đete se buđi

I u gomili razbacanih igračaka Očekuje da vidi oživelog Pinokija: Malog čovečuljka od gume . Sa okruglim otvorom na leđima.

Večeras je Čovečuljak protrčao

Između usiljenih nevinosti stuđentkinja. Bio je sitan, ljubak i nizao skaredne šale, Pa đugo virio iza boce vermuta

I, u stalaktitima prostačkog lustera

Sakrio se, da se ljulja.

Bio je sav rumen i PORA zanimljiv, Znao je, devojko, da/ti ispriča

Puno neslućenih stvari

TI bio je ravnođušan što je nevidljiv za tebe.

Dugo je imitirao velike i sime ovoga sveta I, sa mnogo fine ironije sipao aforizme, Koji su pozivali

Na puteve van straha.

·

Na kraju Je postao jako setan,

Jer je znao da će se dete probuditi,

Pa je požurio da, ukočeno, zauzme svoje mesto Među igračkama razbacanim po dečjoj sobi,

sSimbolički realizaern...

prestonici,

Nastavak sa 5 strane

udarniji simbol, pa makar on bio s onu stranu granice logičnog slijeđa događaja. Čovjek koji traži sobu već toliko vremena, da je. izgubio sve druge želje osim te jedne jedine, đa se situira (i koji je zbog toga dehumaniziran), provaljuje jednog dana u neku sobu i izbacuie stanara Kroz prozor. Čuje se tresak stakla. Odmah zatim reski zvuk zvona. Tko je? — Staklar! Došao je đa popravi staklo. Više od toga on ne može, nije on kriv što je samo staklar. O ubijejenom čovjeku nema ni riječi, jer to i nije realni čoviek, nego simbol čovječnog u čovjeku, koje svaxodnevno biva ubijano zbog OpOoih uvjeta života. Autor time završava, ostavljajući nas u neđoumici u kojoj je i sam. . Bizarnost zna biti sama sebi svrhom u nekim novelama Ivana Slamnšga, koji je infantilizira zapažanja o svijetu i ljudima. U tome je nerijetko au– tentičan, i jedinstven u naso, književnosti. Naipotpunije je to došio do izražaja. u izvrsnoj psihološkoj pripovijesti „Neprijatelj“. To „e priča o djeci, koja se za vrijeme rata navikavaju na sve što rat donosi, pa i sarna. postaju čudni djelić čudovišnog svijeta, igrajući se eksplozivom i živcima odraslih. Njihova mašta dokučuje tajne, koje njihov razum još ne može razumijeti pa

KNIJŽEVM-NE. NOVINE

najdosljednije .

se osjećaju tuđi svijetu starijih, koji im je stran. Neprijatelj je Oličen u oficiru kvislingu, i Mališan, koji to sve priča u prvom licu, na oko ravnođušno i s uvjerljivom dozom dječačkog junačenja, smišija kako da Kvislinga likvidira. Međutim, pisac nije na tome gradio, nego na problemu šoka, Što đoživljuie svako dijete na svoj način u trenutku, kađ počinje sve đublje ulaziti u nepoznatu šumu odraslih ljuđi i njihovih odnosa, koji ga zbunjuju. Mališan se zađržava na stvarima, kako ih je on shvatio, i to đaje poseban čar njegovim zapažanjima o strahu od policije, o ilegalcima i životu građa pod okupacijom i pod avionima, što prijete bombama. U tčkstu, koji govori o susretima i dođirima djece s odraslima, interpolirani su kurzivom štampani fragmenti, u kojima se iživljava autentična dječja uobrazilja. Neki od tih odlomaka djeluju poput miesničkih bizarnih proza Henri Michauxa, Unoseći svježi dah djetinjstva, Što je zadržalo u pamćenju trupinu srušenog aviona, koji je prošao iz jednog lijevka svijetla u drugi, kao mrtva čelična ptica i simbol razaranja, koje donosi rat. Rat koji djeci donosi „neređ i rani bol“, kako bi to rekao Thomas Mann, i koji ih čini starijima priie no Što su odrasli. „Bio je ispaljen hitac i ubio je mene. Zapravo me nije u-

bio. Metak se dva centimetra od mene zabio u zid“. Tako zaključuje autor, ali — ipak — metak je simbolički ubio onog dječaka iz pripovijesti, koju je taj isti. dječak tako ležerno ispripovijedđao bez ikakvih kr:injih namjera, jer toga dječaka više nema: ušao je nepovratno u drugi lijevak svijetla sada ne više dijete! — izašavši, i ne znajući to, vjerojatno, iz Oonoga, u kome smo ga zapamtili. „Neprijatelj“ je jedna ođ najboljih pripovijeđaka poslijeratne generacije naših prozaika, i znatno bolja od svega Što je Slamnig u prozi napisao. Posve drukčije prikazuje dijete u ratu Čedo Prica, koji u romanu „Nekoga moraš voljeti“ iznosi neposredno svoja iskustva djeteta, koje je rano ostalo bez majke, a za vrijeme rata pred njegovim očima ubijen mu je i otac. Zašto? Zašto? Pitanje na koje on ne ĆŠ naći odgovora, jer je rođen za ljubav, a ne za mržnju i Osvetu. Prica svoja iskustva iznosi rečenicama prelivenim specifičnom sentimentalnošću. Premđa neke scene, realistički ocrtane, imaju očigledno simbolički karakter, Pricina proza je izrazito poetska i psihološka, analitička, pa ne spađa pod naziv ovoqa članka.

Simboličnost, makar samo periferno, ulazi i u djela prozaika Fedora Vidasa, Ivana Kušana, pa i

LJUDI T GOD

INE

|Sećamnie ua Nervala

_ Sto pedeset godina od rođenja ·

Neđavno je Francuska proslavila

| godišnjiću cođenja Žerara dc Ner-

vala, . pesnika sanjara, čije jedinstveno delo danas sve više privlači pažnju umetnika i naučnika; prvi ga cene zbog velikog uticaja na evropsku književnost (Kokto smatra da se taj uticaj „uopšte ne da proceniti“), drugi, psihoanalitičari, uglavnom frojdisti, u Nervalovim ponorima u potsvest i onome što je otuda izneo na videlo svesti, nalaze potvrdu za tačnost svojih teorija.

Na Nervalov psihički život već u detinjstvu utiču izvesne nenormalne okolnosti, među kojima ireba' posebno zapaziti otsustvo materinske ljubavi. Pesnikova majka umrla je u Rusiji, kuđa je otišla sa mužem, vojnim lekarom Napoleonove armije, kad je Žeraru bilo svega nekoliko meseci. Tako je on nikada nije video, i samo je po očevom pričanju znao da je lepo pevala stare provansalske romanse i da je bila čudno slična Pridđonovoj gravuri SRromnost. Maštajući o majci, koja za njega postaje pojam ženstvenosti i lepote, Nerval je proveo detinjstvo u francuskoj provinciji, u mestu Valoa, gde se nalazilo vrelo pesnikove inspiracije, vezane za folklor, za legenđe i pesme koje su bile na izdisaju, za sređnjovekovnu atmosferu zamkova i princeza, za večeri provedene pod mesecom u društvu ljupkih devojčica, od kojih je jedna, pevajući starinske balađe, očarala Nervala i zauvek ostala u njegovom srcu:

ı

„Za faj napev jedan, u čijoj sam

vlasti,

Dao bih Vebera, sveg Mocarta!

Koban

Starinski je nmapev, sve cuileči

grobanm,

On samo za mene ıma tajne

slasti“. t

U biblioteci svoga ujaka, Nerval je okružen gomilom starih knjiga, većinom religiozne i filozofske sadržine. On detaljno upoznaje stare grčke i jevrejske mističare, tumače snova i kabaliste, čija su učenja izvršila snažan uticaji na njegovu prijemčivu psihu. Kabala — fantastično jevrejsko učenje o tumačenju znakova i brojeva — često se sreće u Nervalovim delima, a kasnije, za vreme njegove bolesti, prepliće se sa ludim snovima; često su slučajno ' kabalistički vezani brojevi bili povod da se pesnikova ekstaza pretvori u bolest.

Još u Valoa Nerval počinje da piše stihove (Pečfi maj, Bitka ma Mon Sen Žanu); objavljuje zbirku narodnih pesama Naciomolne elegije. Uskoro postaje poznat, ali mu slavu donosi prevod Foatwsta, povo- . dom koga mu je Gete uputio pismo sa lepom pohvalom: „Sebe sam najbolje razumeo čitajući Vaš prevod“. Tađa Nerval, kome je dvadeset gođina, prelazi u Pariz, postaje prijatelj Viktora Igoa i učestvuje u čuvenoj raspri oko Ermamija. Tako počinju njegovi boemski dani u qde živi napušten od oca, pišući za novine, u društvu Teofila Gotjea i Kamila „Rožiea, s kojima učestvuje u skandalima,

talentiranog pripovjeđača šireg dana — Krste Špoljara, inače sklonog naturalističkim slikama iz suvremenog života ispunjenog sitnim brigama, ljubomorama, „razočaranjima, preljubima i niskim radostima. Što više nastoji unijeti vanj skih oznaka realnosti u svoje proze, Špoljar se to više udaljuje od suštinske istine o ljudima. Uskoro. treba đa mu izađu „dva romana, koja če donijeti odgovor na pretpostavke o njegovu budućem razvoju. Osim spomenutih, po časopisima objavljuju proze i mnogi „drugi, nešto mlađi ili nešto stariji pripovjeđači, ali njihov — ne tako značajan — onus ne bi ništa bitno izmijenio opću sliku o kretanjima, traženjima i pronalaženjima mlastitoga iskustva generacije, koja se

de hrvatske proze zaokupljene pro

blemom Čovjeka na temelju vlana svim mjestima „svijeta „zove poslijeratna i koju ta riječ karakterizira i ujedno odvaja od prethodnika kao i od onih koji upravo dolaze. Iznoseći svoja zapažanja o Čovjeku, „ova generacija svjedoči zapravo o nekim kompleksima t.zv. „poslijeratnih” i njihovoj nezavidnoj sudbini, oličenoj u bizarnoj simboličnoj figuri čovjeka, koji je u zakašnjenju usprkos tome (ili možđa baš zato!) što je došao prerano. Vlatko BAVLETIĆ

Žerar de Nerval

jedino mogućim u to vreme i u Parizu.

Međutim, ako je Žerar de Nerval i žrtvovao nešto romantizmu, on u suštini nikad nije bio romantičar. Ovaj pokret uticao je na njega više svojom spoljnom stranom, primorao ga da primi boemski način života; ali ako njegov trag tražimo u pesnikovom delu, videćemo da ga nije lako pratiti. Tačno je da je nemačka poezija,

intimno vezana za popularne le-

gende, uzbuđivala Nervala i inspirisala ga da se, objavljujući Pesme i legende iz Voloa, pobuni protiv zaboravljanja francuskog folklora, kao što je istina da je i ime Aurelija uzeo od E. T. A. Hofmana; ali u Nervalovom stilu najpre se Oseća draž koju nalazimo u sonetima Mariji, Jeleni i Kasandri, draž koja čini posebno obeležje Ronsara i Plejade — traženje nijanse, a ne boje.

Ljubavi prema zamišljenoj majci i francuskoj starini uskoro se priđružuje i platonska ljubav prema Ženi Kolon, zvezdi varijetea, vodvilja i komičnih opera, za koju je jedan nervalovac rekao đa su „njena pamet i njeno srce isto tako laki kao i njen glas“. Ali to je žena zbog koje je Nerval osnovao pozorišni časopis da bi je u njemu slavio, to je Aurelija, koju 35 „Žž rar de Nerval okružio bljeskom za sva vremena francuskog jezika, za sva vremema ljudskog sna ı izraza". Tako Ženi Kolon, izuzev retkog sa-

.žaljenja, ništa nije ossćala prema

pesniku, on nikako nije mogao da se oslobođi njene vizije, koja je u njegovoj uobrazilji dobila božanstvene crte, i sve njegove docnij? ljubavi, bilo prema Bečliki Mariji Plejel, pilo prema Arabliank: Salemi, u krajnjoj liniji svode se na Aureliju.

Nerval je često putovao. Poznato je da je boravio u Italiji, Beču, Nemačkoj, na Srednjem Istoku. Toliko ga je uzbudio dugo željeni put u Nemačku, Meku romantizma, da se čudno mešanje sna i realnosti pfretvara u pravu bolest. Postaje Sve

više neuračunljiv i nastran: jedđam-i put ga prijatelji nalaze kako uli= com vuče velikog morskog raka, drugi put, potpuno nag, pod utiskom smrti, stojeći „nasred. ulice, čeka da mu duh uzleti do zvezde njegove sudbine i njegove smrti. U Aureliji, jednom od poslednjih i najznačajnijih Nervalovih dela, koje se ne da uvrstiti ni u jeđan Kknjiževni rod, u kome je, kako je Gotje sažeto rekao, „Razum pisao memo= are ludila po njegovom diktatu“, nalazi se, poređ istorije ljubavi prema Ženi Molon, i autobioqrafski

opis ekstaze i bolesti: „Ostavši sam,

s mukom se pođigoh i nastavih put u pravcu zvezđe u koju nisam prestao da upirem oči. Putem sam pevao neku tajanstvenu himnu... U isto vreme sam skinuo svoju ze“ maljsku ođeću i razbacao oko sebe. Izgleđalo je da se put neprestano uzdiže i zvezda neprestano raste. Zatim stadoh raširenih ruku, čekajući trenutak kada će duša da se odvoji od tela, neođoljivo privlačena u oblast zvezde“.

Posle puta po Bliskom Istoku, Nerval se vraća u Pariz da tu proveđe poslednje godine svog kratkog i tragičnog života. On je u to vreme u stanju stalne ekstaze, otsutan od svega. Ovo nestabiltio ·postojanje „među javom · međ snom", veoma ga iscrpljuje. Ali to su dani kada .Nerval grozničavo rađi na ostvarivanju minogobroinih nlanova: piše libreta, feljtone, izdaie zbirku pesama Himere, koja se danas smatra za najznačajnije pesnikovo delo u stihu. U tem ppvrjodu napisao je svoja nhajvrednija dela — Aureliju i Silvifu. Poslednja stvar, objavljena 1855. pretstavlja pesnikov prilog traganju za izgubljenim vremenom, lirsko sećanje na dane mladosti, na Valoa, izmišljeni pesnički dnevnik dečaka iz pokrajin3 „u kojojje đuže od hiljadu nqodina kucalo srce Francuske“. To je „božanstvena Silvija“, kako je pisao Prust, na koga je Nerval izvršio uticaj ravan Sternovom.

Tako je Nerval uspeo da na svega sto dvadeset stranica, koliko iznose Silvija i Aurelija, jasno ocrta svu složenost svoje psihičke ličnosti, koja je u izvesnom smislu i opšteljudska, da živo predoči svoju čudnu mlađost u dekoru francuske provincije, da ispeva jedni”bd majlepših ljubavnih pesama na.francu~

“skom jeziku i đa zasluži slavu ve~

likog pesnika.

Januara 1855 Žerar de Nerva]l za-_ vržio je život samoubistvom. Koliko je tome razlog bolest, a kolikc beđa, neka o tome ovde ništa ne bude rečeno. Nerval je imao mnogo uglednih prijatelja, koji su danas ponos francuske istorije. U džepovima mrtvog Nervala nađeno je tačno — 'dva sua.

Ivan ČOLOVIĆ

Zoran Petrović: RBoplašemi konj (timu)