Књижевне новине

Retko je čiju maštu, misao i osečanje uzbuđivao problem rata i mira kao Barbisovu. Od velikih pisaca koji su se bavili svetskim problemima on je najviše pažnje poklanjao „antiratnoj borbi, njome se inspirisao i unosio je u svoju svakodnevnu aktivnost. Više nego što se obično misli,

I kad je reč o Barbisu kao antiratnom piscu najviše se govori o Ognju. Unekoliko s razlogom, jer pisac ni u umetničkom ni u idejnom pogledu nije prevazišao ovaj „dnevnik jednog odreda”. Ali delovi i potonjih romana i Knjiga

. koji se bave ratom ni u čemu nisu izostajali iza Ognmja. i da bi se dobila potpuna slika Barbisove odanosti miru kao izrazu vlastitog osećanja potrebno ju je stvoriti i na osnovu ostalih antirathih stranica njegove umetničke proze, delatnosti i privatnog života, pošto se obazre i na njegovo najslavnije delo.

Oganj je pođelio kritičarena dva tabora — prema njihovim „gledištima, Jedni su hteli đa ga stave

u red bezvrednih dela koje je „na-·

merno ocrnilo rat”. Drugi su ga glorifikovali. Anatol Frans je govorio da prevazilazi u epskom rodu Iga i Zolu, Lenjin i Gorki su isticali značaj knjige u buđenju revolucionarne svesti, a čitalačka publika se izjasnila u bezbroj oduševljenih pisama kojima je zasula Barbisa,

Barbis je gledao rat očima običnog vojnika, pokazao da se radnici i seljaci i sitni službenici naterani u rat bore bez oduševljenja. Pored njih nema onih koji su ga pokrenuli, niti onih koji se daleko u pozadini bogate koristeći ratne okolnosti, Sva tragika dela je izrasla na suprotnosti između prirođe i želje čoveka u uniformi i nemilosrdne smrti na koju je, za korist drugog, osuđen. Ona je slikana na ovom sumornom platnu vrnim bojama, koje je Barbis uzeo s fronta (tamo ih nije bilo svetlijih) i upotrebio ih namerno, jer „bi bio zločin prikazati rat drukčijim nego što jeste”, kako je jednom napisao u Ognju.

Ali Barbis humanist — recimo 5 Laluom — nije mogao svom odredu da dosudi tako bes-iljnu smrti, On je u delu izneo nadu da će ratova nestati kad nestanu đruStvene suprotnosti koje ga uslovljavaju: da će biti suvišni kađ pobedi običan vojnik, radnička klasa. U vreme pojave đela, a i docnije, ona je bila draga mnogim ljudima zamorenim od rata.

Slava koju je piscu doneo Oganj nije se razvila samo na revolucionarnoj ideji, koja, uostalom, nije bila samo njegova. Unesena u delo kao spoljašnji društveni faktor, bez krajnje piščeve doživljenosti, ona ne bi mogla da buđe produkt i emotivne Barbisove ličnosti koja izbija ispod naoko hladnog i bezličnog izraza njegova romana. Pisac je nedeljivo spojio svoje nade i ideje sa ubeđenjem i verom običnog vojnika, stopio svom snagom svog talenta lično osećanje, stvarnost i umetničku formu. Zaustavimo se sa umetnikom usređ okršaja i oslušnimo kako se stapa život i umetnost, kako se rafali, pucnji i eksplozije od pojedinih, povremenih napada pretvaraju u dugi monotoni jek u kratkim zbijenim i ispresecanim rečenicama koje se postepeno združuju u produženi jednolični val zvonkih i

slivenih reči. Ili pođimo, zaustavljenim dahom, u atmosferu bolničkog mira, pa ćemo osetiti sve bogatstvo izražajnih sredstava počev od boje predmeta, upoređenja, do izbora reči punih prikladnih fo-

pig punu araa O —————-

38. Kasapoli: Devojka

TRAJNE VIZIJE

Barbisova borba za

O antiratnim idejama pisca ratnih romana

metskih osobina, kojima pisac wobličava i do savršenstva daje impresiju tišine. Ili tamo gde revolucionar dokazuje, razvija' i zanosi svojim ubeđenjem i odanošću, gde njegova kompozicija dobija oblik sve ubedljivije gradacije iz koje trepti umetnikov žar. I đok se na tom jedinstvu stvarnosti i forme razvila ona često isticana raznovrsnost Barbisova stila, bogatog kao i sam život, neposrednost u slikanju pisca bliskog junaka izrazila se i u nmeprestanoj naizmeničnosti jezika: vojničkog argoa i piščevog Književnog izraza.

Doživljenost Barbisova dela ipoezija slikanja učinili su da je Oganj zauzeo jedno od najvidnijih mesta u bogatom poglavlju francuske književnosti o ratu. On je zasenio Plamenove u rukama od Žeralđija, više uzbuđivao od dramatične Posađe Žozefa Kesela, zaklonio sasvim Mog dragog Tomia od Prevoa i doneo dosta neprijatnih časova Benžamemu, koji je zbog toga što je Kritika često upoređivala njegova Gašpara, prodavca školjki sa pariskih ulica iz doba vrata, sa Ogmjem uzalud pokušavao da napiše svoje istoimeno delo koje bi nadmašilo Barbisovo.

Barbisova mržnja prema ratu imala je vazda jaku osobenu notu i zato će se već i u romanu „Svetlost” dešavati tri četvrtine radnje u ratnim prilikama,

Manja je epizoda'o ratu, ali snažno deluje u Barbisovom romanu Okovi. I ko jednom pročita ovaj tako upečatljivo pisani odlomak neće nikad „zaboraviti misao da su mase vojnika te koje ratuju i da one treba da otkažu poslušnost novim „pokretačima ·ratova, Barbisov gnjev i ogorčenje su isto tako veliki, ali „bolno prigušeni” kad je video da Prvi svetski rat nije doneo željeni mir i da se zaboravljaju njegove strahote. Po Hitlerovom dolasku na vlast i u doba priprema za Drugi svetski rat, on uzima svoje poglavlje o ratu iz prethodnog romana, proširuje ga i objavljuje zasebno pod naslovom Što je bilo biće, kao „,epilog i sintezu” čitave svoje antiratne umetnosti. Još jednom on potseća na užase koje je ljudima donela prošla katastrofa, uzbuđuje i razdražuje revolt čitaoca pred novim Krvoprolićem.

Težnjom đa se čitaocu „wemrzne rat nađahnute su i nekolike pripovetke u zbirci Svakodmevnmi događaji. .

U romansiranoj, živoj i zanimljivoj biografiji Zola, Barbis nije mogao propustiti da svom dučitelju prigovori, Sezanovim rečima, što 1 sam nije išao na front (dok se za njegova života ratovalo) kad je smatrao da je rat u prirođi ljudi, nego se bavio svojim sitnim poslovima. Ideju đa rat ima opravdanja samo kad se vodi za slobodu čoveka, rađi nezavisnosti potlačenih narođa Barbis je razvio u napisu Reči jednog borca.

Što se senka rata više tuštila i kretala nad Evropom, Barbisova antiratna borba je bila razvijenija, svestranija, On je nazirao grdnu snagu nmemani koja je pretila svetu i želeo da skupi ogromnu silu koja bi bila u stanju da joj se ođupre, koja bi se sastojala od miliona ljudi zđruženih u razne svetske organizacije. Time je ispunio veliki dco svog revolucionarnog rađa.

Pisac Ognja je proveo dosta nemirnih noći uz misao: kako sprečiti rat. Proputovao je mnoge zamorne đane i prelazio granice pojeđinih zemalja da bi se našao sa slavnim, ljudima i drugih ideologija i đa bi ih ubedio u potrebu borbe za mir, izlažući se i neiskrenim prijemima (na primer, Fridrih Adler mu je iza leđa krišom namestio stenografa, koji je beležio svaku Barbisovu reč).

Barbis je tražio vazđa načina da ujedini ljude raznih shvatanja i isticao da je „mir stvar svih ljudi”. Ponavljao je, duboko iskreno, da je potrebno u toj borbi preći

preko različitih filozofskih pogledai ,

partiskih ciljeva i tražio samo jedan uslov: biti protiv rata i imperijalizma. Ali u tom pogledu morao je savladati dvostruke teškoće: uskogrudost ne samo ljudi drukčijih i suprotnih ideologija, nego i ograničenost pogleda koji su se javljali i u ređovima njegovih političkih drugova.

Ne jednom, i inače, napadan od nekih komunista sektaša zbog svo= je širine, Barbis je u svojoj antiratnoj delatnosti morao, i mogao samo svojim jakim ličnim autoritetom da održava nadstranački duh pokreta za mir začetog na Međunarodnom kongresu protiv rata 1934. U prepisci sa nekim svojim političkim drugovima iz komiteta formiranih za odbranu mira, sklonim da izjednače ciljeve svoje partije i pokreta za mir neprestano je popavljao: „Partija i pokret za

mir su dve različite atvari, Koja, svaka za sebe imaju svoj raison d'čtre”. Kad god je znao za sektaštva i uska shvatanja nekih partijaca u antiratnim odborima, u porno im je govorio da su to „zablude zbog kojih je teško ostvarenje jedinstva u borbi protiv rata i fašizma”. A kad bi između njih i pristalica drugih partija dolazilo do polemike, Barbis je imao velike muke da nekoje svoje saborce ubedi da polemiku ne treba voditi s brđa s dola, nego na osnovu precizno utvrđenih činjenica, da sene sme uopštavati tako da se u jednoj uvredi napadaju svi ljudi iz partije s kojom se raspravlja, niti da ona sme biti a priori iznošena.*) · '

Kao iu književnim delima, Barbis je u antiraknoj delatnosti bio human, zastupao „male ljude”, Dolazio je u dodir sa neznanima što sačinjavaju mase boraca da bi se nadahnuo njihovom „mišlju, poneo njihova osećanja i pomogao da svet sazna njihove želje. Kroz njegov „veliki glas” kako ga je Lenjin nazvao, čuo se očajni krik žene u strahu pred novim ratom: „Žene, ne budite majke, to bi bio zločin”; odjeknula je bolna konstatacija jednog bivšeg borca da „nikad nije imao dvadeset godina”, i upućeno svetu očajničko pitanje jednog radnika koji je znao da će opet biti nateran u rat: „Kad će čovek već jednom imati smelosti da se ne žrtvuje”.

Rat je večita piščeva opsesija, Sa tribina međunarodnih kongresa, ona će ga goniti i preko Okeana, u Ameriku, da i tamo silinom svog ubeđenja i reči potrese savesti i okupi u borbi za mir. Bi-

lo na kom delu Zemljine kugle da

je planulo žarište rata opeklo bi

Barbisovo srce.Naročito st ga vređali kolonijalno-osvajački ratovi. 1 kao da je baš njima bilo dato da mu uznemire poslednje časove života. Barbis se našao u samrtnoj agoniji kratko vreme posle upada Italije u Abisiniju. Njegove poslednje, u ropcu iskiđane reči, izražavale su zabrinutost za sudbinu etiopskcg narođa.

Pisac Ogmja nije mogao da se miri sa mišlju da će uvek bitiratova kao Dorželes. On je pokazao da večina ljudi mrzi ratove i da je čovek stvoren da živi u sreći i miru, Svojoj slici o ratu davao je epsku širinu i opšteljudsko obeležje. Ne zaboravljajući da u malo prođornih poteza ocrta i ratnu tragediju pojedinaca on se nije zaustavio samo na sitnom sekciranju đuše ranjenika na onoj uskoj granici između života i smrti kao Dijamel u svom Živofu mučenika, niti je iz rata izneo sporedne epizode kao Benžamen. Pristupio je ratu dublje, šire i sveobuhvatnije,. i hteo da ukaže, na makar i trnovite, puteve ka mirnoj budućnosti. Pa iako se u novije vreme ti putevi, možda u nekim pojedinostima drukčije trasiraju nego u doba nastajanja Ognja, ipak ostaje trajno vredna i savremena ona Osnovna Barbisova želja da se u borbi za mir ide široko, iznad religija, ideologija i iđeoloških religija, da ona bude zasnovana na poštovanju prava v#velikih i malih narođa, obavijena i prožeta pleme-

*) Vidi: Anette Vidal, H. Barbusse, soldat de la paix, Paris,

1955. ;

Sava Šumanović: Doručak u polju

HEHE"

Anri Barbis

nitom barbisovskom ljubavlju prema čoveku.

I da nije bilo one „nesvakiđa-

. Šnje lepote” Barbisova Ogmja, ka-

ko je ođuševljeno govorio pisac Sirana od Beržeraka, a dođajmo: i svih stranica koje je autor posvetio borbi za mir, njegov humanizam, iskrenost i širina pogleda bili bi dovoljni da se u vreme priprema najstrašnijih uragana. koji prete da unište svet, u doba omalovažavanja stremljenja miru svih narođa, bez obzira na sistem njihove vlađavine, i često neđopustive isključivosti nekih njihovih pret stavnika, potsetimo na ovog velikog prijatelja mira.

Pera POLOVINA

Čedomir .BRAŠANAC j ri Podnevni peizaž u jednoi palanci

čitava grupa na

slepe i sa tarabom

Hoja jo mogla tamo gde je bila

kvareći sklad

slobodno i da ne. bude

5 presecajući hlad dva bagrema ža attaan kg nepravične đelove

ostavljajući uličnom

crevu

samo krpice senke u leto

izjutra Č uveče + u tople letnje dane

tarabe koja je tako glupo zatvarala viđik ptema reci

bila je tu u kasno 1

eto.

>=

vić sasvim na završetku U avgustu posle kiša i prvih svežih noći

al sunce se još otimaloc

dižući obe ruke i kovrćajuči lišće Nije važno šta su sve pričali ·

da buđem iskren: jeđan roman

5 najmanje iri drame no

svejedno.

Svako ima svoj komentar

dva bagrema procvetala u avgustu a jeđan čovek sa čvorugama na čelu i malo grbav ali sasvim malo

na stranu na đesnu u lopatici i ramenu

ali je nosio kuku

stranu

zaboravljenu kuku bagrismovu

u nuždi. Reče (ODLAZEĆČI NIKO GA NIJE ČUO a to je mislim dobro) Ti | kad bi mogli đođavola sve otkidaju od mas te godine kakva snaga

da i mi nešto otkinemo

jzdno puce cveta ne sto grozdova

kao bagrmovi nego jedan tučak jedan jedno zrno cvetnog

jedno puce:

polen praha

život je tako grub prema nama.

wp a ANAHI II ene eTEĆNp

ERNST GLEZER:

„MIR

1919“

(HIzđanje »Svjetlosti«, Sarajevo 1957)

Mapredđdno Krilo memačke Književ“nosti kojoj i Glezer pripađa, — bilo je uvek m položaju onoga koji ulaže sizifovske napore đa humanističkom rečju zaustavi nabujale čelične .bujice nemačkog imperijalizma. U isti mah, svi pravi preistavnici velikih trađicija nemačke literature, počev ođ Nibelunškog mitosa do Getea i nemačke romantike, — to su i pretstavnici otpora svakom nasilju wopšte. Gotovo faktografsko ukazivanje na ratom razrušene ljudske egzistencije — jeđinstvena je i opšta osobenost pisaca, koji, kao i Ernst Glezer, staju u odbranu onoga što svetu i posebno velikom nemačkom narodu omogućava razvijanje o50Đina koje su bile njegove skrivene, latentne mogućnosti. |

Glavni junak Glezerovog romana, osamnaestogođišnji mladić, po svojoj zbunjenosti pređ problemima u svome vremenu, pravi je bpreistavnik opšte pometnje koja je zahvatila Memačku posle Prvog svetskog rata. A kako je tek ta pometinja vešto iskorišćena! Kađa su se ma ulicama, pojavile , SA i SS jeđinice i ođređi »smeđih košulia« — bilo je ođveć Wasno matice zbivanja vratifi putevima normalnog građanskog razvoja u kome je nemački narod mogao majeviđentniie da ispoli svece

Sa-

svoje prave Kreativne talente. mrtni mir posle neuspele društvene revolucije — ustvari — nije bio mir, jasno nam kazuje Glezer. Prašnjavia, gotovo sasvim zamračena perspektiwa nemačkog građanstva, filistarske nezađovoline strasti i besmislena pasivnost nemačkih masa, to su, naravno, Sociološki uzete, posebnosti koje se projektuja na dušu junaka Glezerovog romana. Ako ovome delu možemo da zamerimo to što sa njegov autor nije ostvario kao ukazivanje na put ka izlazu iz izgubljenosti nemačkog naroda posle Prvog. svetskog rata, — onda, izvesno, ne možemo nepravedno prećutati, da je roman »Mir 1919« mpečatljiva i rcljefna slika onoga vremena u kome je Nemačka tražila vidove svoga đruštvenog musmeravanja. „Glezerov roman nije delo najviših umetničkih dometa. „ali obiluje reljefno izvajanim scenama i stvarnost nam priWližava u totalitetu humanog.

BoE:

GRIGOR VITEZ: i " • peri „Povjerenje ~: 6 zivotu OAGGaı prosvjeta«, Sarajevo, 1838 -

Izdavačka Kuća »Nafddha prbsvjeta« iz Sarajeva štampdih' je, "treću: po ređu, knjigu pesama »Povjerenje životu« istaknutog pesnika i Dprevo- – dioca Grigora Viteza. (Prvu Knjigu pesama »San boraca u zoru« objavic je 1948 godine.)

Grigor Vitez je jeđan od onih sa· vremenih pisaca, koji, skoro uvek, · daje odrešene ruke svom stvaralač. kom instinktu, nepomtućenom i ne· preopterećenom riskantnošću eksperi mentisanja. U tematskom poetskom kolu Grigora Viteza, s podjednakim pravom, rame uz rame, stoje Ova · ploćene reminiscentno doživljene stra hote ratnih haranja na Banjici, 0 Jajincima, i mnogim drugim muesti• ma na geografskoj karti sveta, kojd, prevedena, isto znače: smrt i prkos, prkos smrti; kao i živa, sublimna meditiranja na toplim raskršćima novog života, ozakonjenog »rumenom učom slobođe«. To su, ujedno, dvć najsnažnije Vitezove poetske preokupacije; one su neođoljivo prisut• ne wu svakoj pesnikovoj reči.

Jednostavnost, ali i ne jednostranost poetskog sagleđavanja sveta, · daju poetskom govoru Grigora Viteza elementarnu jasnost i upečatljivost, fe dve vrsne vrline svake prave poetske reči. Najiustrativniji pri» . mer za to je' izyrsna pesma »Ebpitaf · vojniku Koji je pao mw času potpisi« vanja primirja«: tu, vreme noumitno

pobeđuje čoveka: đelić sekunde uni" štava, hiljade ljudskih života. Dovo“ ljan dokaz visoke vrednosti ove pe-* sme je i činjenica da je ona dosad oduševijeno prevođena ma dđesetaR svetskih jezika.

Sigurnost kojom Vitez drži u NVO" jim rukama sve niti poetske atmo-

sfere upravo impresionira: Witezu

„leži poetsko fabuliranje materije: je”

dan trenutak života po receptu biološke formule trajanja, razvija 6, gravira, ali ipak čuva aromu “elcmentarnosti, celovitosti.

»Povjerenje životu« pođeljeno je W tri ciklusa: »Povjerenje životu (nai- · veći i najbolji ciklus wu Rome pesniKka okupiraju pustoši rata), »Dimnjaci i ljubičice« (čovek je i posle rata nastavio bitku, ali drugim sredstvima (oruđem umesto oružja) i u drugom, slobođom ovenčanom Životnom prostoru) i treći ciklus — »Recite wjetrovi dalijina«.

M. BLEČIČ

KAMNJIŽEM:NE NOVINE

ya