Књижевне новине

- TAGEN

VODA STAROSTAVNA

· Trnov6, ži-VI-1958

Na sofiskom aerodromu mema prozivke — bo.

vjerenje na veresiju. Ljudi ulaze u avion kad se ovaj postavi porebarke ispred glavme zgrade pristaništa. Zatim bijeli „Iljušin“ počinje da kruži, obazrivo se udvarajući Vitoši koja stoji pored Sofije kao opomena. _ Kao da nas u Trnovu čeka nešto znano, želim da Što prije minemo glavni planinski vijenac koji je vito rebro ma geografskom tijelu Bugarske. Neko nam tamo u drevnom gradu iznosi bocu dobrodošlice. Možđa stara priča o drugoj bugarskoj prestonici zapamćena, u školskoj klupi. Možđa kolor-smprovizacija sa turističkog prospekta koja tako poznanički obećava doživljaje. Možda zadnji osmjeh i grč prvog jugoslovenskog pisca Rastka Nemanjića. Nijesam poštovalac onih očeva koji svojim sinovima daju imena poznatih ličnosti, ali zažalih što na domu ne mogu zovnuti Rastkovim imenom nestašnog dvogodišnjaka,. Ne sa iluzije da se. nastavi literarna tradicija započeta Rastkom Nemanjićem, n>davno visoko dignuta od jednog drugog Rastka, modernog pjesnika koji je umro kao emigrant sa Afrikom u srcu i pet dolara u džepu... : . S

· Okolo bijeh humulusi, a dolje žuta jezera njiva sa kontrolisanim obalama, zatim po bregovima gustiši Šuma u kojima još živi mogućnost za legendu i skazočna događanja. Visinomjer pokazuje nesmanjeno. nađoblačje., Čovjek osjeća dio izmišljene moći antičkog boga, zatim razmišlja o tome: kako su nas ptice morale prezirati sve do trenutka kad smo poletjeli na sopstvenim krilima, Jer.— dolje se pruža znana slika — ista na svim geografskim širinama: automobili se poštapaju tojagom i kukavno gmižu cestama!

Ipak, Wutobus mnaglo otkriva, pa zatim zaklanja kućama i krošnjama lipa, prv: trnovski pejsaž. · Kaleiđoskopski se pomalja i gubi rijeka _ = Janptra — žuti kaiš oko trnovskih bregova...

. Tri najvažnija punkta Trnova — Preobraženmski manastir, arheološki muzej i crkvu Četrđeset mučenika obilazimo taksijem po nesmanjenoj vrućint. Prema muškom mamastiru ka kome nas mosi neaerodinamična „Varšava“, nalazi se, s druge strane rijeke, ženski manastir. Između dva botougodna zdanja razapeta je premostiva Jantravoda. Ali između momaka u crnim rizama i djevojaka koje su se odlučile za nebeske slatkarije — Jantra je ognjena voda moralnih granica. Ali ne 'može biti da se nekad, bar jednom, nije napisao ovdje ljubavni roman i sakrio u korice sa brstovima 1 pečatima voska i tammnjana.

Prvi. kaluđer nije momak — ođbacujem pomisapo na avanturu između monaha i lijepe monahinje. On je star i hrom — otkleca stazom Žživotarenja pravo u gomilu zelenila, Između zgrađa za stanovanje — izlijepljeni razni oglasi koji otkrivaju savremenost: biti budan prema požaru! Bog ne čuva svoje stađo ako se ono ne zaštiti,

jer starac sa neba može i manastir sagorjeti samo .

da dokaže svoje postojanje. Manastirske su loze

posute plavom galicom — ni tu bog nije htio da interveniše, pa se pribjeglo hemiji. U jednoj sobi lipov cvijet i kompleti „Pravde“ — miriše na

slovensku đušu i politiku. Sveti Sava gleda sa jedne freske sitnim očima onoga koji je prodao muškost za znamje, Jedna· crkva sišla u zemljine dubine da bi se uz molitvu povela i nacionalna borba za oslobođenje. “ ·U arheološkom muzeju Leon PFilipov priča jezikom maketa o starom Trnovu i njegovoj okolini. Soba miriše na fosfor. Vodič kroz muzej riča kao da postoji samo ovaj muzej i samo on kao vođič, Smatra da ćemo primiti kao uvredu labiđarnost i isticanje najvažnijeg. Jedino ostajć u sjećanju čitava lepeza legendi oko Balduinove kule — svaka izgleda lažna, ali zanimljiva. | · Stara crkva u slavu Četrđeset mučenika dočekuje memlom koju siše iz Jantre i taloži u temelje i ziđove. Vrijeme se nataložilo po mracnim uglovima tf ubajatiloe do plijesni. | 35 · Možda bi odatle mogao nastati penicilin kojin bi se liječila zapaljenja političkih ekskluzivnosti! ' Žena koja objašnjava zna mnogo i sve je napamet naučila. Između nje i gramofonske ploče nema razlike -— i jedna i druga su kratkovjeke i promuknu na kraju. Miriše na ručak koji je dosad spremala, ali se brzo uhodala po novom kolosjeku. Najzad nas odvodi do mjesta gdje je bio sahranjen Rastko Nemanjić. To je hodnik između dva dijela crkve, malo sakriven. Dolje je improviziran nekadanji grob, a gore na mptalnoj tabli piše: „TUK POČINALI OSTANKITE NA SV. SAVA SRBSKI, SVAT NA VELIKIJA BLAGOVEREN BLGARSKI CAR IVAN ASEN II“. Negdje u blizini Trnova nalazi se Srpska livađa — mjesto gdje su se nosioci Savinih kostiju zaustavili đa odđahnu. Zatim gledamo kalendar u slikama, a preko toga. se fzliva kazivanje o prvom bugarskom princu koji je. odbio da se diplomatski oženi jednom primcezm | uzeo za svoj putokaz otkucaje stca... Nosi nas korak ka Carevcu, brđu na kome se nalazio dvor, Na drevnoj kapiji nema ni stražara ni pokretnog mosta. U prolazu vidim kako se prethodnice noći zavlače u šupljine bigor-kamena U starim zdanjima Trnova. Vrućina silazi, sunce tinja na zalasku — osipa se žutim pepelom gašenja. Sa Trapezice sjenke bivaju sve duže i prušaju prste ka Carevcu. To mrtve velmože iđu ka mwitvom caru — da ga zagrle ik zađave, a on diže hožni most sa Jamtre u žešj da mu sjekira ne wadne u san... i | ' Jedna crkva zazvoni muelođiju koja je bliža muzičkoj sekvenci nego molitvanju. Triput po tri BIM, dvaput po dva BAM. To i nije nikakvo mo-

ljenje, wet izuinjenje bogu šio“ molitye nema, Što

Božo BULATOVIĆ ·

(Kapis iz. Trnova) |

je zvono promuklo, U srcu mi odjednom i tuga i ponos nad pravoslavljem koje je bilo desma ruka naših balkanskih nacija. Tuga što je nepotrebno, istoriski prevaziđeno, ponos što se ono sada tiho povlači, bez otrova i podzemnih zavjera. I ne čudim se što ja, bezbožnik do sedmog Kkorijena, stojim nad. crkvom i odajem priznanje toj divnoj čovjekovoj zabludi o višoj sili, široj pravdi, sveobuhvatnoj ljubavi, Toj zabludi koja je bila ne= ophodna mladom čovjeku na proputovanju kroz prašumu istorije... _ dJantra je više nego sve starine u Trnovu saćuvala stara melodije nekađanjeg življenja. Stiglš Je ovamo po magli, sudarala se sa bregovima, a bila i jaka i mlađa da bi odustala od pravca. Gvozđenom pesnicom probila je sebi tokove, zazmijala, sagrađila mnoštvo prirodnih utvrđa i poluostrva. Sađa, u predvečerju, zagalami nekakvim starosjovenskim aplauzom. Mogao bi to biti poklič prvim slovenskim prosvetiteljima pred othođenje za Moravsku. Ili srđba narođa koji je bio sabijen u Asenovoj Mahal' između Carevca i Trapezice, između dva bogatstva, Možda je Jantra jedna od onih rijeka koje se neprekidmo vraćaju, pa pokatkad, kao magnetofonska traka, oda nekad zapamćene glasove, U tom njenom šumu što se prosu preko sumraka bilo je i zveketa pokretnih mostova ma prilazu Carevcu, mostova koji su bdili nad neprolazima i čuvali sinike na Carevcu, Još jednom izletješe iz vođe, kao jato pastrmki, nerazumljiva mrmoljenja, sada već vođena, nemušta pričanja koja razumije samo trnovski modro-zeleni arhipelag: neba i zemlje. Ruševine su groblja bez kostiju. One su tu nepotrebne. Iskopine su rađoznalost savremenika za život pradavni. One su opomena, ali ne za izgub snage i vjere, već za uzlet da se za kratkovjeka bitisanja wstvare savremena djela. Iskop:ne se jezivo, mođrim Uusnama, smiju nečijem zaboravu, Jer život je kratašan, a na stubu u crkvi Četrđeset mučenika stoji zapis: „I najbolji čovjek mora da umre“. A ovi na Carevcu, čiji dvorovi izrastaju iz pepela i zemlje, nijesu bili svjesni toga. Građili su rezsrvoare za vođu, skladišta za vina, vjerovali da nema sile koja bi oborila njihove tvrđozidne kule. A Sad je sve to pod nogama momka i djevojke što su se zaboravili na ivici zida, sa glavama u oblacima, sa nogama u okeanima.

do usijanja. Okolo strah, od upadnika i divljih plemena, unutra mir bezbjeđa. Tvrđe pleći grada od stijena i debelih zidova šŠštitile su noćno taloženje mirišljave tišine, Sa njegovih bregova nazirala se varljiva budućnost kao duga iza kiše. Dio svega toga prepleten je i sada ovdje, sa svakom granom lipe i akacije. To je ovo dvojno gleđanje sa Carevca kroz koprene vremena čak iza Ivana Asena i kroz mreže prostora čak iza Arnautskog predgrađa.

Na Lobnu Stijenu silazi klupko mraka đa se

sakriju tragovi krvi bačenih izdajnika otadžbine i umotaju u vatu noći njihovi jezivi krici iz polomljenih dubina. _ Smrt se, znači, prikrađa i ovdje, i sada, i prije, i svugdje. Nekad ovako sumrakom, nekad pr- | vim maglama, nekad sakrivena i okovana srebroni mjesečine. I ako je išta garancija pobjeđe nad smrću, onda je to čvrsto saznanje sadašnjeg čovjeka da je smrtan.

Mrak se zgušnjava. Toliko da pod prvim zvijezdama može išetati drevni građ i njegov mrtvi žitelj, đa iz pećine „Bačo Kiro“ izađu ljudi u| kožusima, nosioci slobode i prezreni bugarski „sebri“ sa Tinovim lelekom na gornjoj usni... Da iz seoske mogile kod sla Hotice d'gne tanjušan vrat ljepotica sa divnom posudom od Kkeramike u seđef-rukama, Blizu je česma i njemi srebm mlaz pod lunom koja je i tada bila jeSe~| njinski bona... Da pred mojim očima, u nekom od susednih sela, polože uz mrtvo tijelo susjeda i rođaka „silznicu“ — „staklenu epruvetu sa Ssuzama... Da krčag sa novcem stavi u zemlju velmoža Gorđiana III — u nađi da ga ljudi ne pronađu i ne odnesu u buduće arheološke muzeje... Da sagledam niz strmine i stepenice trnovske neizabrane prvakinje ljepote u onim zlaitotkanim haljinama ispod kojih ne cepti žensko bedro, voć slonova kost...

:..Da čujem kako dolje, ukraj Asenove Mahale, blizu sirotog bugarskog puka, kašlje pre= hlađeni Rastko, a bogojavljenska noć, koja mu ja uđarila pečat gorušice na visoko čelo, smije se kikotom razuzđanih mećava, To on umire, ali nema sina da mu nađ čelo prošapće toplu riječ, a kasnije opiše zadnji njegov tren kao što je Rastko učinio sa blagovjernim Nemanjom, svojim ocem...

*

Silazimo polako, zastajemo. Saputnici mešto razgovaraju, nešto strašno praktično i potrebno. A ja se, iako tek sjutta putujem iz Trnova, Oopraštam sa gradom na neulovljivim obalama Jantre, Zbogom! Ne smijem reći doviđenja ako ta riječ treba da me obaveže na povratak. Ne bih želio da lažem, bar ne želim to u ovaj sumrak..s

Zapiši, drevni' građe, koju moju riječ ma bijelom papiru brezova tabla, Zapamti koji moj korak između lipe. i akacije, Neka ih čuje moj sin kađ ovamo dođe sa svojom nestalnom ženom iz svijeta ritma i pjesme. Neka ih iznenađi taj glas između stabla prve ljubavi sa bjelocvijetom ı drveta koje miriše na slovensku dušu.

Sa tvojih lipa, građe, cijedi se nektar za grudobolne i one koji su željni priča o prošlosti.

Ti si vječan i mlad, a ja, mek kao mulj na obalama Janmtre, mek i povijen, svjestan da ze-

kratko nosim, owo divna i teško breme.zsa „au.

Džems Terber i njegovi crteži iz knjige basni

BASNOPISAC

našeg vremena

tim crtežima. U ovom broju donosimo dve Terbe-

Mora đa se u starom Trnovu ljubilo do _ | | i

rove basne iz te knjige.

FILOZOFI I BISERNA ŠKOLJKA

JEDNOG DIVNOG JUTRA šetao je kraj mora filozof — onaj koji traži veličanstveno objašnjenje za svoje ništavilo — i tamo naiđe na bisernu školjku koja je u svojoj ljušturi Ježala na pesku.

„Ona nema razuma koji bi bio opterećen sumnjom“, razmišljao je filozof, „nema prste koji bi rađili dok ne postanu sama koža i kost.

sračunava svoje.

,

gleđa televiziju, ne govori gluposti. nema zip koji b? zatezala, nema kosu ni zube koji bi joj Filozof ispusti đubok uzdah zavisti. „Ona stvara veoma sjajan kamen, velike ili neprocenjive vrednost“, reče on, „onda kad bolest zavlada njenom anatomijom, ako biste jednu takvu čudnovatu, izuzetnu bezobličnost mogli đa nazovete anatomijom“. F"lozof ponovo uzdahnu reče: „Kađ bi nešto ja mogao da se prnem iz bunila s đijamantskim kružićem na svom grozničavom čelu. Kad bi nešto, sem toga, kuća bila moje utočište, zdravo i sigurno kao ođaja za sefove“.

Baš tada se morski galeb kričećt ustremi s neba, zgrabi bisernu školiku u svoje kandže, ponese je visoko u vazduh, i pusti da padne na „jednu weliku vlažnu stenu, razbivši ljušturu rasuvš: njenog posednika u kapljice. Među ostacima nije byilo nikakvog sjajnog kamena, od ma kakve vrednosti, jer je pokoina biserna školjka bila vrlo zdrava bissrnm školjka, a, u svakom slučaju, n'jedna bisema školjka nije nikad imale koristi od svog bisera.

POUKBE: Sračunavaj viastite blagođeti, i pusti svog suseđa da

Ona nikad ne može dđa kaže: „Noge me ubijaju, Ne čujž o zlu, ne

Nema dugmeta koja bi otkopčavala, ispađali“.

moja

Tamo gde nema televizije ljudi takođe strađaju.

ww,

KOM I NJEGOVA KUMICA

JEDAN SVETSKI SAKUPLJAČ, koji je prošao Zemfju uzđuž i Đopreko, sekupljajući sve što je mogao đa wstreli, il? kupi, ili sa čim

je mogao da utekne, svrati, kod

svoje „kumice, male petogodišnje

devojčice, posle qodinu dama sakuplianja po razn'm zemljama sveta. „Hoću da ti dam tri stvar“, reče on. „Ma koje tri stvari za

kojima ti srce žuđi. Imam dijamante iz Afrike, egipatsko drago kammje u vidu kotrljana,

TIOSOrOgOV TO, smaragđa 'z Gvatemale,

šahovske figure od slonovače i zlata, losove rogov=, signalne bubnjeve, obredne gomacve, zvona sa hramova, i tr? retke i neobične lutke. Reci mi sad“, završi on, tapšuć malu devojčicu po glavi, „šta želiš više od

svega, drugog na svetu?“

Njegova mala kumica, koja ne beše oklevalo, 'wie oklevala, „Želim da t' slomim naočari i da ti pljunem na cipele“, reče ona.

POUKA: Mada statistika našeg vremema o tome me piše, ma ovom svetu Čovek hoče mnogo a Žena još više,

Džems Terber (James Thurber) poznati američki humorist i satiričar, objavio je pre dve godine knjigu basana pod naslovom Further fables for our time, u kojoj je, služeći se jednim starim i zastarelim Književnim oblikom, uspešno nastavio izlaganje svojih pogleda ma ljudsku prirodu, pomažući se često jednostavnim i duhovi-

'

(Preveo S. Đ.)

Smela. oštra merila

Nastavak sa 1 strane ·

%e nikada uspeo da se okrgne ses svim od njih. I en je više mar= kirao, obeležio svoje principe i program no što ch je na delu mogao da razradi, i on je još uvek, gledan 'z ove vremenske perspek= tive, više publicist, književni pu= blicist,no Književni kKkritik, više po-> lemik i pisac književnih maksima i aforizama, no književnik i književni mislilac i zakonođavac u stitrogome smislu. Ali, uzmimo u obzir vreme, pa tešku bolest od koje je patio celoga veka u ranu smrt.

Neđić je studirao logiku i poznavao je dobro englesku i nema=čku Kmjiževnost. Tražio je, dakle, od naših književnika: kad misle da misle pravilno, a kad izražavaju osećanja da ih izražavaju ozbiljno, usredsređeno, kao što to čine pesnic) velikih naroda. On je bio i suviše ozbiljan da bi bio snob, ali je ipak prvi među našima tražlo da Književno delo domaćeg pisca buđe na visini za svako tazdoblje svojstvenih istetskih zahtova koji se svuđa stavljaju kao pređuslov književnoj radnji,

No, primenjujuć) svoje načelo i provodeći svoj program čišćenja i preuređivanja, on je koji put za-

imanio i pretecom, M melem slu-

Lj

cajevima 5 teško se ogrešio.

| To njegovo teranje u krajnost, tu njegovu strast da se, oprostite mi tu reč, „ispizm:“ na nekoga, mnoqi svođe na njegovu bolest. Vezan za sobu, šta više, za stolicu, odvojen od altivnog društvenog zivota, tobože nije ni čuđo što js postao „mrzeći“. Mi ne mislimo tako. Česti su slučajevi da u bolasnom telu živi vedar, aoptim'=" stički duh, pum uv:đavnosti i pra= Šštanja. Neđić bi, verovatno, bio onakav f da je bio zdrav kao kre men i da se bio umešao i u naše tadašnje društvene i političke, ve= likoškolske prilike, i đa se dnevno rukovao Č prepirao s deseti= nama ljudi. On je bio takav, terao je svoju pravđu, svoj „venit“, ka= ko bi rekla jedna njegova velika žrtva, Laza Kostić. Jer mnogi Kkritičar njegove Vrste ima „uopšte, od rođenja nagon da tako „dela“. U tom se i razlikuje kritičar od prikazivača i literarmog istoričara, Što neće da samo posređuje i registruje. Krikičar se ne zađovoljava da, tobože, indirektno stvara, povodom izvornih književnih dela, kao Što izvorni književnik stvara povodom životnih pojava oko sebe i svojih doživljaja, tačnije rečeno, kritičar se ne zađovoliava Kknj-

škini doživljajima već ga njegov kritičarski demon tera da i neposredno utiče i stvara u književnom ” životu, u spisateljskoj rYepublici, razume se, slično političaru i držuvniku u društvenom t državnom životu. Da, konkretno rečeno, sta-5 re vrednosti ruši, a nov3 pušta u opticaj. I zato svaki kritičar od rase kao što je bio Neđić, Č ne= svesno menja durbin svoje ćudi 3 ocenjivanja, prema veličini pisca o kome raspravlja. Obično, utvrđene reputacije, stvaraoce opsežnoga dela, posmatra obrnutim dogledom. Umanjuje mu razmere, ilj pak lupom istražuje hrapave podra bnosti na njima, a skromn'je rađnike posmatra uveličavajvćim sta= klom, s unapred preduzetom dobrom voljom, snishodijivo, · zaustavljajuć) se na svakoj povoljnoj sitnici i pobedonosno ukazujući ma kontur» koje se, razume sžb, na manjem lakše daju obuhvatiti, To je jedno prisnc Kritičarsko zađovoljstvo, samom sebi nepriznato opravdanje postojanja, iluzija stva ranja novog reda stvari i novih vrednosti. , Tako je Nedđić napisao poraznu ocenu o Zmaju, o Lazi Kostiću, o Mileti Jakšiću, a, u isto vreme, uzdigao do nezaslužene visine Kaćanskog i Jovaha Ilića. . Suviše, s nešto malo autorske bezazlene pakosti i uzaludne odmazde, moglo bi se reći | to: da kritićari radije pronalaze, kao ne= ke nezapažene vr»dnosti no da sm saglašavaju sa suđovima, boljereći, s oduševljenjem il odbijanjem „gomile“, više vole mutore da vridižu, kao jaki nejake, da ukazuju na oblike koji se zapažaju odđjednom nego da đižu poglede na likove većih razmera. To je tako ljudski: imat? veće zađovoljstvo od uloge protektora no od one poklonika. Po Dokle je išla i njegova Ppristrasnost (zato i jer se ona nalazi kođ mnogih Kr'tičara, naročito kođ onih koji su i sami pokušavali da se bav>ž poezijom), viđi se iz Oonoqa: na šta se Neđić obično okomio bio prilikom kritikovanja njemu nesimpa?.čnih pisaca poeta. Zato što je stavljao pred s-be pisca a ne delo, on je, zbog izvesnih promašenih rađova, odbacivao sve ođ njega: usredsređujući se na slab'je tačke previđao je i ono što je i vreme potvrđilo kao pozi= tivno Čak je umeo, za druge obla= sti kao što su udžbenici logike, fizike li amatomije, možđa, i važećom analizom, đa raščlanjava izražajne tamanosti lirskih izliva. Tako je postupio s jeđinstvenomi Kost'ćevom balađom „Mmadir“ ili s M. Jakšićevom „Luđom pticom”. A prošao je, ne slep već iz pizme stisnutih očiju, pored, naprimer, onih „Među javom i međ snom“ 3 Miletin'h, u nas prvih i do danas svojstvenih, ođuhovljenih pej zaža, retkih susreta nage Ćovečije đuše s prirodnim utišanim i silovibi'm moćima. Pazite šta on citi“ ra: obično tako istromute”' rađove kojima se može da potsmehne. Ođaće priznanje i prilozma. M. MK. Dranutinovića (što baš da ne”), al' niqđe znaka o tom da je sve= stam velikog đela jednoga Stevama Sremca. i. ; _ Ali, ma koliko đa su te njegovš nepravedne kritike zasekle bile u ličme sudbine pojeđinih naših ve likih pesnika, to nije ođ prvorazredne važnosti za njegov rađ. Vreme leč ' ispravlja, naposletku. T ono je već to učinilo. Mnogo je važnije ono što je Nedić urađio za postavljanje visokog i strogog merila, Kkriterija, naše Književne proizvodnje, za podizanje razine našeg knjižšvnoq života uopšte. Čini se, kadgqod nastupi u jednoj književnosti stagnacija, kađ uzme maha neodgovomi diletantizam te razne tenđenmcije izvam Književne umetnosti potisnu opšteljuđsku sadržinu i poeziju, kadđ kao prirodna. posledica tome, đođe do toga da se publika počne odb:jati od književnosti, rodi se potreba za takvim jakim kritičarima, kao što je bio Neđić, koji svojom ma i ne= milosrdnom i često nepravednoni cenzurom, zavedu nov ređ u mets žu, uliju ponovo poverenje u pisce i u Čitaoce, i probude ponovo u pu? blici interes za dobru i lepu do maću knjigu. Oni, što {· sam Ne dđić vidi i predviđa, ne stvaraju' ta lente ni dela, ali, raskrčujući izđikalu bujađ, omogućavaju da sd istinski darovi održe i razviju. Veljko PETROVIČ

Alberto Viani: Kompozicija

9