Књижевне новине

TRIBINA,

FALSIFIKATORI

ROMANA

Jožef DEBRECENI

Jedao Wwačeri u nekoj varošici,u upastrašnjosti, u nedostatku boljc razonode, ušao sam u neki bioskop pod vedrim nebom, jeđan od onih ih bioskopa — bašta koji su se u poslednje vreme razmmnožili poput gljiva. Sa malo izuzetaka, u ovim improvizovanim kinematografima prikazuju se, uz jevtine ulaznice, iskidane kopije Btacih filmova. Pored očekivanog swežeg vazduha, priznajem da me je u bioskop namamila jedna okolnost: plakat na uimzu oglašavao je da seu blagojle!njoj večeri prikazuje filmska varijanta Vajldovog romana „Slika Dorijana Greja”, čiju premijeru svojevremno nisam imao prilike da vidim, a groteskna fabula u tom „lkarakterističnom delu velikog engleskog pisca decenijama spada u moje najuzbudijivije čitalačke doživljaje.

Prođucent i režiser filma primili su se, besumnje, teškog zadatka, Podvig nije uspeo i nije ni mogao da uspe, Ako ima romana koji ne podnose filmsku kameru, onda je to „Dorijan Grej”, ta fantastična priča sa ekshibitivnim autobiografskim elementima, bizarnim psihološkim zapletom i sa jednim tajenstvenim portretom u prvom plamu, koji, takoreći, prima na sebe grehe glavnog „junaka. Uživanja raskalašnog života na čudesan način boraju obraze portreta, dok žiwi Dorijan i posle desetine godina provedenih u bančenju i u grehu postaje mlad, Ali čemu iznositi sadržinu priče? Knjiga o Dorijanu Greju izazivala je, od prve do poalednje stranice, jezu u stetinama hiljada, štaviše u milionima čitalaca, Čuveni junak romana jeste ovaploćenje Vajldovih hedonističkih nazora, ili „estetskog života” — da se poslužimo omiljenim autorovim rečima. U svom krajnjem akorđu roman aludira na .venredno čest unutarnji proces padenjia u greh i, na kraju, propadanje bednom smrću slabije ličnosti pod kobnim uticajem jače.

Naša stvarnost, naravno, nema nikakve veze sa snažnom, tuitamo erotičkim bojama protkanom tendencijom romana, Lord Henri koji bez prestanka sipa aforizme, Dorijan koji je obuzet obožavanjem samoga sebe i slikar — zanesenjak Bazil pretstavljaju za nas samo manje više dobro ispunjene lutke, a za ljubav istine moramo da dodamo da ni u autorovo doba nisu baš vrvili ti osobenjaci, željni „er stetskih senzacija”, U našim očima lovdovi „Dorijana Greja” sa njihovim orhidejama i kameama jesu pvosto naprosto prazni besposličari, čija čista svost je takođe u pitanju, Međutim, sve ono šLo u romanu pretstavlja vrednost, na filmskom platnu se gubj, Radnja je mršava, karakteri se ne razvijaju iznutra unspolye i ne kroz akcije nego kroz upujtrašnje botbe, Što režiser nije mogao prikazati drugačije ncgo putem glasnog razmišljanja junaka. Rezultat toga bila je nmeizbec žna razvyučenost, slike koje stoje duže nego što bi trebalo i mnogo tame. A tama — to znamo odavyno — na. pozornici i na filmu ne znači ništa, Tu treba da se gOVOri jasno,

Sam po sebi film ne zavreduje neku iscrpniju analizu, Međutim, on izbacuje na površinu jedno SUštinsko pitanje. Sme li pisac sCGnarija da zahyala u bit fabule romana? Jer ovde je to slučaj, i ako bismo rekli.da je film falsifikat „Dorijana Greja” — to bi bilo blago rečeno,

U Mimu su, naime, prikazani novi akteri, u njemu nalazimo nove motive radnje i shodno tome pro-

pao TT TT —T——~

Cite

Pozlvsju se narodi svih pet časti

nB hitno zas.jedanjž, Avloni neka ne uzmu kurs

prema :jednom poznatom gradu

zemaljske kugle.

Pozivaju sa

do promijene pravce svojih i dopreme svo oružje

na jedno mješto,

negdje ukraj debelog mora, “ potops ga svejednn da Hirošima, Brača

Mi Azora,

Neka se stvori novo ostrvo od granata i čelika ostrvo bez zelenila

i Mvada,

li kod Havaja,

'

tvrđa stijena 3 željeza, bratstva i dobrih nada.

Ovu wovu (geografsku ovaj spomenik: waira, nešc podicm» sebi čovjek

ces greha i ispaštanja ima drugi tok. U romanu Dorijanova verenica, lepa Sibil je obrazovana glumica Šekspirovih uloga a ne orfeumska primadona kao na filmskom platnu. Dalje, u romanu ona razočarava svog verenika ne time što ne može da izdrži jednu prilično besmislenu ljubavnu probu nego time što se pokazuje nesposobnom glumicom. To, a ne nešto drugo degutiralo je Dorijana Greja koji obožava „estetski život” i zbog to-

ga mora nesrećna Sibil Vejn da

· umre. Očigledno je da ovo važno

psihološko otstupanje mora samo po sebi đa transponuje motive.

Ali i od ovoga je teži atentat protiv istine to da dok je u Vajldovom romanu slikar Bazil zaneseni umetnik, koji, na svoju nesreću, gaji erotično obojena osećanja prema lepotanu Dorijanu, u filmu je on sveden na nivo sivog malograđanina. Sasvim „samovlasno, pisac scenarija izvodi pred nas jednu devojku i jednog ljubomornog mlađića, od kojih ovaj poslednji, da bi se osvetio Dorijanu što mu je preoteo draganu, počne da traga i na kraju otkriva strašnu tajnu Dorijanovog dvostrukog života — koji međutim u romanu ostaje večita tajna. Čitava masa učesnika: Gledis (pomenuta đevojka), mlađič, Sibilin otac i majka, a sledstveno tome i đuševne anteceđencije i okolnosti pada u greh, ubistva i, najzad, samoubistva — sve, sve to su samovoljna umetanja, odnosno prost falsif:kat scenariste.

Tako se ne bi smelo postupati s jednim romanom. Pogotovo ne kada je reć o romanu Oskara Vajlda. Pisac scenarija može da „moda vrši sažimanja, skraćenja, da difikuje raspored događaja, „može oduzima, izostavlja, štaviše — u krajnjem slučaju — može i da dodaje. Ali ovo poslednje samo tada ako novi akteri i novi događaji ne Kkidaju baš najvažnije niti višestruko isprepletanih karaktera i događaja. A ovđe se dogodilo upravo to. U porok Dorijana iz romana autor je nastojao da unase ljudske crte, ali usled mnogih'razblaživanja, usled nastojanja đa se ubrza radnja u filmskoj adaptaciji su se baš ovi ljudski elementi utopili u Kkal najobičnijih podlosti. Dorijan sa filma nije nikakav ekscentrični viveur nego ludak, koji nema ama baš nikakve veze ni sa psihologijom, ni sa Vajldom, ni sa gledđaocem.

U svemu ovome najčudnovatije je to da je film engleski, proizveden, znači, u zemiji. koja je odgojila, ubila i kasnije rehabilitovala pisca romana, A od engleskih producenata gledalae. na kontinentu mogao. bi da očekuje više pošto= vanja prema tragičnom delu tragičnog autora.

radi rad radi tako transpora?n

Kompozicija

Nebo ZaytH*savwijento Dizagomn Ću:

Nastavak sa 1 strane

pokazuje. I kad gođ je prinuđen da „krpi“ svoju vizuelno- figurativnu ornamentiku koja veštački izrasta oko jednog patetičnog ritma ili retorske . misli, pesnik ne pokazuje dovoljno sistematskog napora niti brižljive cizelatorske tehnike da bi uvek sprečio upad banalnog i trivijalnog. Ili čisto prozni ritam prvobitnog naslućivanja i formulisanja jedne misli ostaje za njega i krajnja forma umesto da naknadno buđe poetski transponovan (Ima jedna stvar, Ljuđska zvezda, ali i druge pesme delimično), Ova nam zbirka donosi, pored već poznatih raspoloženja, i potpuno sveže i nove akcente. Kao najznačajniju notu istakao bih najpre onaj biljni pohod protiv smisla i besmisla u kogsmičkom sklopu našeg bivstvovanja, onu zgUusnutu, sočnu organizaciju flore koja hvata i preliya u sebi svu suštinu integralnog života. To su izvanredni Biljni peisaži, naročito Kaktus. U jedan prirodni

okvir pesnik je upleo misaonu te- .

matiku, filosofiju besmislenosti i bespuća koje se ravnođušno usklađuje i uravnotežuje sar mogučim smislom života. Dve krajnosti postojanja simetrično se u njemu raspoređuju čistom organskom struk turom biljnog života. Uopšte, besmislenost i ništavost kao misaona kateqorija bića savlađuju se i svode na perifernu važnost pojave samo organskom sirukturom,. Organskom tvorevinom života. Reči i misli tu ništa ne znače, treba na ime organski upiti u sebe i ovaplotiti „besmislicu života jer se ona samo tako prevazilazi: prevazilazi je mali kaktus, čovek koji misli ne, sve đok ne nauči đa na nju reaguje poput svog malog bilinog prijatelja. A! pesnik je to naučio. Biljna organska struktura i morfološka tvorevina malog kaktusa samo je simbol za njegovu misaonu raspetost, raspetost čekanja na užarenom raskršću vremena i besmisla. Biljna organizacija života identifikuje se sa pejsažom ijuđske misli, ali pritom nijeđari „atri= but unutarnje organske suštine i njegove morfološke spoljne manifestacije nije zanemaren, tako, đa je sve povezano jednom Ssimbolikom koja se preliva prirodno iz svog organskog okvira i kosmički pejsaž. Simbolikom svog _ biljnog skeleta, svoje biljne egzistencije kaktus se razastrd, fivrežio između neba i misli, stvrdnuo se bodljikavi puzavac u džinovško raspeće kroz koje struji u podjednakoj me~

PILE.

radi majki na oranicama jesemjin, radi zlatnih kovrdža dječijih,

zaliva — očiju djevojačkih, tica što rone u plavet,

rijeka što teku

nevino i krotko.

Na tom ostrvu

zasijedajie, besjeđite,

Mit će onda trajan biti,

riječi će postati ubojni batalj a O, odahnuće,

odahnuće milioni.

Diplomate svih pet čast

hitno zasijedajte.

Vaši avioni meka ne uzmu kurs prema “jednom poznatom gradu zemaljske kugle.

i huk 1]

Huk motora kih srca

neka buđe upravljen prema ostrvu mira!

Š Janko ĐONOVIČ

pegGupinnagagneg Gee yasioNirmeep vsrenuirsiy gar uniuna On ereino eins eee re nare——

ri smisao i besmisao univerzalnog kosmičkog bitisanja.

Ovom zbirkom stwuji jedna eleqična intonacija, jedna tuga bez naricanja, jedna seta bez oplakivanja, jedno razočaranje bez prebaci= vanja, jedno saznanje prolaznosti, nezadovoljstva, iščeznuća, kratkotrajnosti, besmislenosti na kraju svih pregnuća, jedno kosmičko saznanje o sveopštem, neuzdmanom i konačnom toku i udesu svih stva ri i pojava, Ovo je neka vrsta kosmičkon nihilizma i svemirske rezignacije skupljene nađ mrvicom, nad organskom kapi svemira koja se u ovozemaljskoj projekciji. zove čovek. Prvi dodir, prvo iskustvo sa Prirođom za njega je potpuno saznanje pravog smisla sveukupnog bitisanja: pesnik počinje sa Krikom, plodnim i lelujavim Kkrikom, krikom zbog ravnodušnosti koja vlada u prirodi i koja je ovđe soJarno osenčena, jer to blagotvorno ı užareno sunce, izvor žŽivota i plodnosti, samo je nepristupačno središte ledene ravnođušnosti koja okružuje čoveka u njegovom udeBU... Dalje putovanje kroz saznanje život nije ništa drugo do adđaptiranje, pokušaj da se stvori neki mođus vivendi sa opštim besmislom koji na nas na kraju čeka, Najpre je to ljubav, ono čulno „ra“ svetljenje“ što nezaustavljivo u svemu kuca i u čijoj zanesenosti i ustreptalosti treba da se uguši i potone jeka „razbijenog razumskog zvona“, Razni su oblici tih ljubavnih avantura, ali posle svega Ostaje nadđ nama i dalje zatravljeno nebo bez smera i smisla. izlaz

Gde je onda iz ponora

mraka i bespuća očajanja? Ni u jadikovki, ni u zavaravanju, već

u potpunom i jasnom saznanju do kraja. Nikakyi zastori ne pomažu, ostaje na kraju britki ubođ svesti koji moraš da izdržiš: svet je beskrajan, a mi u njemu izgubljeni, izgubljeni u prostoru, u Kkratkotrajnosti Života, u velikom ništa koje sigurno jednom ima da dođe za sve nas i koje će da poravnja sve naše odnose, merila, vređnosti. Ako hoćeš da živiš, upravo da bi mogao da živiš, moraš svakog trenutka biti svestan tođ

napore,

velikog kosmičkog Ništa koje nam na kraju pretstoji, to je kao neka roba za život; ako je izdržiš, žj. vot će ti jedino moći da dobije smisao, smisao koji je u svesti a

„sveopštem besmislu, — jedino sa„

znanje koje može da te učvrsti i veže za život. Samo se tako preva, zilazi kosmički besmisao i indivi, dualno-organska ograničenost žj, vota, smrt: bez bola, bez roptanja, stoički mirno i kontemplativny ravnodušno treba zagnjuriti, uro. niti u to saznanje, treba ga shvati, ti kao prirodni proces, kao sastavni deo samog života, Života u prolaz nosti, smrti i konačnoj besmisleno„ sti; jedino kad se ispuniš tim sa„ znanjem, život ti više neće biti stalna protnja smrću niti će dži. novski polip vasionske besmisljes isisati iz tebe tražilački nagon ya „tvrđim obrisom takozvane Ist, ne“, Saznanje je tako postalo bez, bolno kataraktičko sredstvo protiv životne apatije i nihilističkog uboda kosmičkog Ništa. ·

| Pošto je saznanjem uspeo da o-

buzda, bar za sebe intimno, razarački hod Prirode, pesnik, koji je stalno u ambivalentnom ~ odnosu prema prirođi — jer joj je suprot« stavljen kao čovek, dok istovrememo kao čovek utapanjem u predeo iraži odgovarajuću intonaciju koja jeđino može da stiša sve njegove besove i očaje, bolove i neuslišane krikove — pesnik se nosle svakon beznađnog saznanja vine u zvezdas ne ljudske visine: zvono vremena je opomena i potsećanje na divna

'razorenja i pepeo rastućeg i bol~

nog iščeznuća, ali onde gđe bi se za drugog sve završilo rezignacijom, pođiže se himnička apoteoza Čove« ku u svoj njegovoj majušnosti i o+ lujnoj kavgi sa Vremenom, toj če„ stici „najpostojanije prolaznosti“, T zato, sav zasićen bolom, gorčis nom i dumnjom, sav ispunjen đo« življajem varljivosti i uzaludnosti, pesnik se nijednog trenutka ne gu= bi u lamentacijama, već sigurno ide svom stojicističkom ishodištu? „sam i uspravan đo tame, do ozvezdanog granja“, — to je njegovi ođgovor na sve zlokobne i neizbaw žne propasti koje nas očekuju, Nis šta efikasnije, ništa prkosnije i nis šta nepatetičnije čovek zaista gs može suprotstaviti svom udesu.

{ zato, kad posle svega dolazi. „ćutanje“ sa stvarima, jedno mekg i lagano zamiranje i sebe i okd sebe, zar to nije samGc neophodni pređah posle koga će opet deći strasno razbuktala želja i pohod ud nove podvige o kojima pesnik gd4 vori? |

Zoran GLUŠČEVIĆ

STENIDALOVOG BIOGRAFA

Skoro na sam syoj rođendan (25 april 1882 —

21 april 1958) umro je u pariskoj bolnici „SaintAntoine" Anri Martino, pesnik, esejist, književni istoričar ı najveći autoritet u pitanjima stenđalizma, „stendalistički papa“, kako ga je nazvao stari akademik Emil Anrio, ili „Stenđalov prvosveštenik“, kako je pisao u skorašnjem nekrologu novoprimljeni akademik Rober Kemp,

Rođen u omanjoj varoši, a Kulonžu na mečici

tizi, u okrugu koji natapaju dve Sevre i niz njihovih pritoka i gde je prirođa blago romantična, Martino se ođaje poeziji, piše pesme mi parnasovske, ni simbolističke, ni verlibrističke, ili, bolje rećj, pesme koje su sve to ali koje teže da prevaziđu sve đotađanje pravce. Jedva je ušao u dvadeset i đrugu gođinu kađ su mu rasinoyski neoklasičar Žan Moreas, simbolist Anri đe Renjie i socijalno raspoloženi Emil Verhaeren dođelii kao najboljem pesniku prve desetine XX veka nagrađu tada najpoznatijeg, za ona vreme muodernističkog časopisa La Plume,

Međutim, to me odvaja mladoj Marimoa od njegovih stuđija. 1907 godine om postaje doktor medicine i u svom rodnom meslu Dr mnogobrojne pacijente syoga oc8.

Biografi Anria Martinoa — 8 on zashižuje da ih ima — svakako će se baviti opširnije tragovima njegovih međicinskih studija i naučničkih razmišljanja u njegovim delima. Ti uticaji —— da ovđe pomenemo samo slučaj-dva -— očevidni su u njegovim kosmičkim stihovima,

A i kad je pisao svoju studiju o Zoli, koja je i danas posle pedeset godina vredna pažnje, Martino je razmatrao njegov „naučni roman“ i njegove Rugon-Makare sa stanovišta medicine, Meni se čini đa i primordialne motive njegovih simpatija za Stenđala treba tražiti u tome što je stendalovska misao potekla najvećim delom iz filozofije čuvenog lekara Kabanisa. A svakako je u Martinou još živeo medicinski stručnjak kada je pristupio kritičkoj analizi glaynog junaka u Armansi.

U početku, mlad lekar i talentovan pesnik, bio je rastrgnut između medicine i Književnosti. Ta borba završila se onako kako je to čest slučaj u Prancuskoj. 1 Anri Martino je postao odbeglica lekharskog staleža, kao Rable, kao' tvorac francuskog novinarstya Teolrast Renođo, kao romansijer Žorž Diamel, kao čuveni hirurg Anri Mondor koji je sad književni kritičar i najbolji malarmeist, ili kao Rene Dimenil, doktor medicine koji je danas jedan od najčuvenijih muzičkih kritičara i jedan od najvećih stručnjaka u muzičkim pitanjima,

Dve godine posle promocije za doktora medi-

cinskih nauka, kad je' već bio stekao glas odličnog

lekara i ugled plemenitog čoveka i kad mu je lekarska zarada bila sasvim dobra, Martino se pre-

pušta književnosti | u svom poštuskom gradiću

osniya Le Divan, jedan od onih malih časopisa koji su mtelektualno uporište celog jednog kraja i ig kojih izlaze značajni pesnici, blistavi esejisti ili veliki književni istoypičari. Do krajnosti istra~

jan, Martino je za jedanaest godina od svog provincijskog časopisa napravio takmaca mnogih pre= stoničkih poduhvata te vrste, a 1922 godine ga je preneo u Pariz i izdavao do same smrti.

. Martino se te godđine čvrsto ukotvljuje u haotičnoj posleratnoj prestonici. Oko njega se oku plja „lćcole fantaisiste“, jedna od najneobičnijih . „škola“, škola bez programa i bez dogmi, Slobodna ivoračka mašta bila je jedino njemo, „prećutno, pravilo. Odatle su izrasli pesnik „sentimentalnih ironija“ Tristam Derem, Kornejev biograf Pjer Levr, istoričar umetnosti i slavopevac Koređa i Vatoa Žan-Luj Vodoaje, branilac Vijona i svih čergara i beskućnika sa Monmartra Fransis Karko (umro ove godine), Emil Anrio koji nekih četrđeset godina, od 1910, piše hroniku francuske Kknjiževnosti (u Ke Temps i Le Monde), „prvakinja Francuske „Komedije i njen istoriograf Beatriks Dusan, i, najzađ, pesnik i slikar Leon Lekler kome je bilo milije da se prozove "Tristan Klingzor i koji je. jednim impresivnim uljem ostavio precizan i uzbudljiv dokument o celoj toj grupi, kad je oda> vala poštu Polu=Žanu Tuleu, „pesniku juga, ostrva, opijuma i špamske čokolade“, „metričkom akro“ batu“ čiji je jezik spajao ronsarski stil- banvilsku razigranost i argo, :

Na toj slici najmanje se vidi Anri Martino, skoro neprimetan, mađa je on još tađa bio vatreB pristalica Pola-Žana Tulea, kome će posvetiti niz studija, i mađa je bio bodrilac cele te grupe,

Martino je u to vreme imao već lepu desetogodišnju književnu prošlost. Posle nekoliko zbirki pesama; Fumćes, Les Vignes Mortes, Mćmoires, Acceptation, on je od poezije prešao na eseje, na eseje u kojima je bilo „i erudicije i duha" i koje ne može obići niko ko danas hoće da izbliže proučaya francusku književnost, naročito pesništvo, u pryim desetinama XX veka (Fransoa Eon, Pjer FPons, Edmon Žalu, Gij Lavo, Ežen Monfor, Fransoa Porše, Pjer Benoa, Luj Toma -td.), 7 |. U vremš tog prvog Martinoovog stvaranja padš i početak njegovog interesovanja za Stendala. Svoju nameru da kao tezu za medicinski doktorat da studiju „Stenđalova fiziologija" napustio je, ali je svojim ogledđom Les itineraires. de Stendha znatno doprineo tadašnjem obnavljanju slave nckad zanemarivanog i nepriznavanog romansijera. . Sa prelaskom u Pariz, pesnik i esejist, kojimš je bio ustupio mesto lekar, ustupaju ga sad izdavaču, knjižaru i naročito stendaloveu.

Kađ se posetilac Pariza sa Sene, sa čuvenog Me Malake, uputi ka trgu Sen-Žermen,de~pre, proći će kroz ulicu Bonaparte, usku, sa starim zgrađama, sa antikvarnicama potamnelim od vremena, 5a dotrajalim izlozima: ako se zaustavi kod broja 97, „ssagleđaće. neke plave i žute poslovne prostorije. To je knjižara „Le Divan", književno središie koje je Anri Martino stvorio u Parizu i podigao gs na stepen neke vrste svetilišta, Odatle su potekje mnoge studije c raznim piscima, delima i Kmnjiževnim pokretima. Tu je, naročito, ličnost Anmrif

KNJIŽEVNE NOM.