Књижевне новине
Zlatko TOMIČIĆ
·
Primjećeno je, kako neki naši
pisci misle, da Je moderna pjesma u prozi nastala zaslugom Gustavea Kahna; Gustave Kahn počeo je među prvima u novije vrijeme ako se ne zaboravi da je tu već prije bio Talijan Leopardi* — pisati u t. zv. slobodnom stihu. Ali Gustave Kahn nije tvorac pjesme u prozi. Ne treba zaboraviti da se Gustave Kahn, zajedno s Henri de Regnierom, Remy de Gourmontom javio poslije Mallarmea (1842 1898). Francuski simbolizam stvara pravi prodor onim briljantnim količinama pjesama u prozi, koje se u njegovom krilu razvijaju. Ali pjesma u prozi, međutim, nije otkriće simbolizma, nego je njen postanak još ranijeg datuma: ona je dijete romantizma.
Ima ih koji smatraju i Baudelairea začetnikom pjesme u prozi.
Nije to Baudđelaire, baš kao ni Kahn.
Evo, Baudelaire sam, u predgo- · voru svoje knjige pjesama u prozi, piše: {raib) | „Htio bih Vam nešto priznati. Kad sam već barem dvađesetak puta prelistavao „Gaspard de la Nuit“, slavno djelo Aloysiusa Bertranda (ta zar knji RM OMR wa i nekim našim prijateljima, ne mozemo s punim pravom nazvati slavnom!) dođoh na misao, da i ja pokušam stvoriti nešto slično i da kod prikaza suvremenog života ili bolje i rečeno jednog suvremenog i apstraktnijeg života primijenim postupak, kojim se on služio crtajući prizore već minulih, tako neobično slikovitih razdoblja”.
Evo, taj Aloysius Bertrand, koji se ustvari nije zvao Aloysius nego Louis Bertranđ (a ime Aloysius je” njemu valjda kao pjesniku bolje odgovaralo, jer je poetskije zvučalo), taj je pjesnik pravi začetnik pjesme u prozi.
Prevođeći Baudelairove pjesme u prozi 1952. qodine, Vladislav KuBan je napisao pogovor, u kojem spominje ovog Aloysiusa Bertranđa. (Ovo je drugi naš prijevod TBauđelaireovih pjesama ·u prozi; naslov mu je sada ispravan: „Spleen „Pariza“, jer je to i pravi Baudelaizgov naslov, a ne kao kod Ive Šrepela;1990: g. —' „Male .pjesme u prozi“: ovaj je Šrepelov naslov Kušanu bio samo podnaslov).
U svom pogovoru Vladislav KuŠan (i sam, u nas, pisac niza Uupjelih pjesama u prozi) piše:
„lako je i prije gođine 1854. bilo m francuskoj književnosti proze, U kojoj jezično i sadržajno na manove dominira izrazito lirski akceu —
* a prije Leoparđija još mnogi drugi, iz starijeg vremena!
5
na književna vrsta nije još postojala. Tadašnji. teoretici literature, a pogotovo teoretici osamnaestog stoljeća, tvrdili su, đa je pjesma neodjeljiva od „ustaljenih, točno propisanih oblika poetike...
U francuskoj književnosti toga razdoblja ima dakako (...) priličan broj primjera, koji dokazuju, da se između lirike i proze (...) ne mogu postaviti nepokretni međaši. Ali dostajat će, ako se ovdje naveđe Lamennais i Maurice de Guerin. Prvi je u svojim spisima izražavao težnju, đa kršćanske iđeje stopi sa socijalističkim tendencijama. U &Đđ„iknjiz. „Paroles - đ'un Croyaut" (objelodđanjenoj • gođine 1855.) stvorio. je. prozu, koja se svojim propovjedničkim, · emfatičnim tonom približuje nekoj razlivenoj lirici s prizvukom biblijske uzvišenosti. Drugi se u djelu „Le Centaure“ (navodno je nastalo već oko godine 1820., ali je objavljeno tek poslije autorove smrti 1840.) donekle povodi za Chauteaubriandom, no ugođaji su mu veđriji i sunčaniji. Pisca prožima mistični i paganski duh. U panteističkom zanosu evocira .s, velikom · jezičnom majstorijom idilske, „antikizirane prizore u prirodj.
No tek Bertrand pravi je i prvi tvorac pjesme u prozi. Bertrand je naime stvorio novi književni genre
* Objavila „Mlađost“, Zagreb. i pokazao, đa se finom, sažetom i
N Božidar KOVAČEVIĆ. ,
Rafail živobisac
Sancio Rafael ni začet ne beše
Kad starac Rafail, Rašanin, na skeli O kruhu ražanom „pisa” post vasceli Nebesne angele što se i sad smeše.
Smerno je slikao sve što ktitor želi, Al' kadđ ga u tame visoko uzneše Radosni zanosi i potezi smeli, Stvori što još ljudske oči ne videše.
Da, stotinu leta i više ranije
Nego umetnici na Arnu i Tibru Slikao je fresku „Spasa poruganie” Moj predak Rafail, sin sebra, na Ibru.
Ne krenuvši nikad iz rodnoga kraja Prozre tajne pakla i lepote raja.
Napomena, — Rafael Sancio iz Urbina, poznati slikar talijanske renesanse, živeo je od 1483 do 1520 godine. — Po mnogim znacima, a i izvorima, oko 1380 godine radio je u Raškoj njegov imenjak starac Rafail, »pisac« fresaka i »obraza«. Tragovi njegova rada iđu od Zapadne Morave do Šarplanine, ne samo po velikim manastirima, nego i po seoskim grobljanskim crkvicama. O njemu postoji veoma živo predđanje u selima oko 'Stuđenice; između ostaloga pripisuje mu se ziđanje i živopisanje crkvice u Gracu, obnovljene za vlađe poslednjih despota, kao i nekadašnje crkvice u Vrhu, na čijem je mestu podignuta oko 160 E sađašnja crkvica od mramora sa freskama jednoga seljaka iz susednoga sela. Zanimljivo je pređanje, uporno održavano da je taj seljak, slikar fresaka iz 1690, iz istog bratstva iz koga i Rafail iz 1380! — Rađovi ovoga raškog Bafaila, iako uglavnom uništeni u tami i mem]li našeg dugog ropstva, bili bi još jedno sveđočanstvo da »đuh diše gdje hoće«, i da su u Vizantiji i Raškoj slikari pre renesanse u Italiji nalazili velike izraze stvaranja i života. — »Poruganije Spasa« (ili »Poruganije Hrista« česta je freska u srednjem veku; prikazuje put na Golgotu i mučenje, te je puna izrazitih likova i gestova, na kojima su se slikari oslobađali ukočenosti srednjega veka, ono što osobito karakteriše naše freske.
· POČECI MODERNE PESME U PROZI
nat, pjesma u prozi kao samostal- 'uravnoteženom prozom može izra-
zibi prava poezija“. o
Bertranđ je svoju knjigu „Gaspard de la Nuit“ („Noćnik Gašpar“) kojoj u podnaslovu francuski piše „Fantasies a la maničre de Rembrandt et de Callot“ pisao više godina, a završio 1856. godine. Međutim, knjiga, jednako kao i Baudelaireova, nije izašla za života pisca, nego tek kasnije i to 1842. godine. i '
Dakle godinu 1842. moramo smatrati godinom kada se u moderncj literaturi pojavila pjesma u prozi.
Knjiga „Gasparđ de la Nuit“ njezin je početak.
Poslije Bertraada ona se razvija u Franćuskoj, a iz Francuske se taj novi rod širi po cijelome svijetu i sve pjesme u prozi koje se danas pišu na raznim kontinentima, unučađ su i praunučad knjige pjesama koju je napisao Bertrand, a iza njeg: ovaj rođ prihvatio i najbolje razvio Charles Baudelaire. Između Bertranda i Bauđelairea bilo je pisaca koji su pisali pjesme u prozi, ali nisu tako važni. Poslije Bertranđa prvi je Bauđelaire oživio tu vrstu i podigao je na najviše vrhove do kojih pisac može stići umjetničkom riječju. Iza Baudelairea velik broj francuskih pisaca piše pjesme u prozi, a ovdje
bi se moglo spomenuti samo Mallarmea, Verhaerena, Giđea, Cocteaua, Max Jacoba, a čak se
pjesmom u prozi uspjelo bavio i slikar Pablo Picasso. Ali najbogatiji ođ svih je Paul Fort. F Bauđelaire (rođen 1821.) svoje pjesme u prozi pisao je otprilike između 1855. i 1862. godđine. U
'knjizi izlaze tek 1869., đvije godi-
ne poslije pjesnikove smrti.
Paul Fort rođen je 1872., đakle pet godina nakon što je sa svijetla nestalo Bauđelairea. Taj je Paul
· Fort od 1897. godine napisao —
trideset osam „knjiga „pjesama u prozi! On se ničim drugim, osim pjesme u prozi, nije bavio i ove su mu knjige impozantno i neobično
Janko +;ONOVIĆ
ledan nedovoljno negovan besnički rod
PEĐA MILOSAVLJEVIĆ: DIMNJACI I RUŽE
životno djelo. Tri na pr. nešto istaknutije zovu se: „L'amour marin“ („Ljubav mornara), „La tristesse de 'homme“ („Tuga čovjeka“) i „Balladđdes Francaises“ („Francuske balade“)...
Tri genetički najznačajnija punkta razvitka francuske, a ujedno svjetske književnosti bili bi dakle: Louis Bertrand, Charles Baudelaire, Paul Fort, ali nikako se ne mogu izostaviti ni dva pjesnika druge struje a to su: Lautreamont i Arthur Rimbaud. Prvi sa svojom knjiqom „Chantes de Malđoror“, koja izlazi iste godine kađ i Baudđelaireova (1869.) i drugi sa svoje dvije knjige „Une saison en Enfer“ i „Les Iluminations“ koja izlazi četiri godine iza Lautreamontove Bauđelaireove (Rimbauđove pjesme u prozi „Sezona u paklu“ prevođio 1938. fraqmente, i u cjelini 1955.
Tin Ujević), izvršili su svojim mutnim. često sasvim neiasnim. hermetičkim stilom sa sarkastič~
nim, paklenskim intonacijama, ,go-. lem utjecaj na mođemnu literaturu, poslije I. svjetskog. rata.' Nadrealisti ih smatraju „svojim. „očevima. Njihov način izražavanja sasvim je drugačiji nego li Bertrandov i Baudelaireov. i nego FPortov, koji se nadovezuje na Bertranda' i Baudelairea. Dakle, o knjigama pjesama u prozi Lautreamonta i Rimbauđa ne može se govoriti u običnom smislu i izoliramo samo kao o pjesmama u prozi, nego kao i.djelima koja su izazvala stvaranje „cijele jedne nove književnosti u svijetu i u stihu i u prozi, pa i u pjesničkoj prozi.
Nema narođa u čijoj se književnosti poslije Baudelairea ne piše, uz sve ostale rođove, i pjesma u prozi. Evo samo da se „ ad hoc, spomenu: Nijemci (Nietzsche, Rilke), Poljaci (Przybyszewski, Tetmajer), Rusi (Tolstoj, Turgenjev, Gorki), Norvežani ·(Sigbjorne, Obstfelđer), Talijani (Cecchi), Amerikanci (Carl Sandburg, Archibald Mac Leish, Amy Lowel), Česi (Jiri Wolker, Vitezslav Nezval), Brazilijanci (Manuel Bandeira, Cassiano Ricarđo), Čileanci stral), Englezi (Wilde), Austrijanci (Altenberg), Spanjolci (Ruben Dario), Srbi (J. Dučić, D. Maksimović, M. Pavlović i t. d,, Holanđani (Eduarđ Douwes Dekker).
Za svoju malu knjigu pjesama u prozi o majčinstvu Gabrijela Mi-
„stral dobila je Nobelovu nagradu.
Pri tome je zanimljivo ispitivati
(Gabrijela Mi- '
Slavko VUKOSAVLJEVIĆ |
Vrata
Indije
Pogledaj ovaj hod i ovo rame odlazeće. Neđogođeni život ostavlja te. 1 eno, ogromna Indija počela je da se kreće, ali na pitanje nije odgovoreno.
Upamti mostove 'trepavi dva kuršuma u tvojoj lo
ca crne i nepoznate, banji probila kroz tvoje oči,
Nema ulaženja u ljude ni povrataka u sate.
Sedni na užarenu zemlju i sebe preskoči.
Ostavi tu praznu ruku neka i ovđe stoji kao nepodignuti najveći spomenik sveta.
U kojim vratima čeka neko kome bi dao
tu osunčanu glavu sa izmučenom žudnjom suncokreta?
Aco ŠOPOV
* * *
Molitva ·
Teloto moe te moli:
Pronajdi zbor što liči na obično drvo, i l što liči na dlanku, jaglenosani i prarođitelski goli, što e kako čednost vo sekoe molenje prvo.
Za takov zbor teloto moe te moli.
Teloto moe te moli:
Pronajdi zbor od koj — štom so krik ke se reče – nesvesno krvta počnuva da boli,
krvta što bara korito đa teče.
Za takov zbor teloto moe te moli.
Pronajđi takov vistinski zbor nalik na site mirni zarobenici na onoj vetar, onoj razvigor što gi budi srnite vo našite zenici. Pronajdi takov vistinski zbor.
Pronajđi zbor na raganje, na lelekanje,
pronajđi takov zbor. I ovoj hram ~- O ftha zatvoren vo svojata drevnost i golem sđ čekanje ke ti se otvori pokorno i sam.
Pronajđi zbor na raganje, na lelekanje.
* o *
Janez MENART lutarnja besem
Meglice pno se iz vođe.
Šumenje vpija đečkov glas. V trepetu reke čreda gre.
Kožuščki ovc bledo blešče.
Kako je bled bil njen obraz.
Ob prođu trza kos lesa,
” kot da se kamen ga drži. Zdaj sem zdaj tja zadrgeta ! i s sunkom toka ođhiti,
Tako·ljubezen se konča.
Kje si zbuđila se .sedaj?
„Deriianči
“AO
Glej, sonce je prelezlo hrib in vžgalo v vodi bled sijaj. V dnu kamen zgane se vsak hip.
Samo naprej, nikdar nazaj. SO LO E | U SO O ira ir ea ia "E
ukrštanja utjecaja, razna povratna, recipročna djelovanja između pojedinih naroda i pojeđinih pisaca.
· Sigurno je recimo da je Swinburne (zajedno sa Shelleyem i Tennysonom) utjecao na Mallarmea;
VINJETA SLAVOLJUBA BOGOJEVIĆA
ETeGIVCĆCEC IJ
Opet je io ona ista stara kuća kao da se ništa nije promijenilo. Majka, sestra, otac, svi su se obradovali. Ali radost nije bila zrnata, iz dubine, ona nekadašnja kada bi došao iz škole. Već nekoliko dana pozivaju čitava godišta u rezervu, i njega su pozvali, prekosjutra svi polaze. Niko ne zna kako će se sve ovo svršiti. U vazduhu kao da nešto lebdi što ljudi ne vide, ali osjećaju nešto izuzetno i strašno. Jesu li to avionske putanje i sunovratne vertikale bombi koje će kroz koji dan da gusto siju smrt? Ko će znati, unaprijed se ne može vidjeti. Juče je bio 27 mart, dan opšteg narodnog oduška. Zvona su zvonila na svima crkvama, žene plakale, ljudi zabrinuto ćutali i stezali usne. Narod je uskoleban, pun bola, pun neke neizmjerne osjetljivosti. Provalili su uzlovi iz dubina, mali narođ se ne da kleknuti na koljena, makar tražio pustu hrid da na njoj savije svoje gnijezdo i
svoju slobodu. Rekao je on to Turcima, Mlečićima, Francuzima, rekao je to i juče jasno i nedvosmisleno kao na dlanu. Svi su znali što znači suprotstaviti se Hitleru.
Još dva dana da proživi u ovom selu, poslije neka Se sruči i potop, svejedno. Dva dana života, dva dana običnoga pomicanja koje znači djetinjstvo i mladost, Predaha, pre daha, kao na nekom počivalu...
Pošao je u poljice, uvrh njega, kuda se silovito probija jedan, za jesenjih daždeva atletski potok. Sav zapjenjen, mišićav, zasukan iskače iz planinskih izvorišta. Iz tamnih klokotavih pećina. Na njemu je nekoliko vodenica. Tu dolazi ženskinje iz gornjih nahija i iz primorja. Uvijek ima privezanih konjčadi pri murvama i pletilja na kamenom sjedniku. Vodeničar Simon, bijel od brašna i oglunuo od meljave, izlazi i dočekuje novodošle:
— Dobra ti sreća, Vido, vidu moj
očinji, otkad te nema u moj mlin... — i požuruje se da joj pomogne rastovariti magare.
Ogovaraju toga Simona već godinama da mu je milo lijepu, meku riječ progovoriti sa ženama. Eto, osijedđio je u mlinu, a nikad se ne zna dokle su na njemu sijede a dokle prah od meljave. Nije se nikada ženio. Vječito bi medđeno dočekivao nevjeste i djevojke. Bio je zgodan čovjek, mek i nekako šećerast za razliku od «đnjihovih muževa i očeva, natmurenih i prijekih. Žene bi dugo s njim sjedjele „duže nego je trebalo zbog meljave, ispovijeđale mu se i često tražile njegove savjete. Mlinareve riječi su padale na rane kao melem, blažile su, tješile, a tamo gdje se može i gdje je bila prilika, znao je da pomiluje zarumenjeni obraz i da ruku zavuče ispod crne suknje.
Došao je i on kođ Simona, pozdravili su se kao stari znanci. Mlin ie bin nun mmrođa. Simon mu
PaMl Fort je direktno utjecao na Amy Lowel; ruska pjesma u prozi nije „nikla samostalno, nego ju je započeo pisati Turgenjev kad se vratio iz Francuske. Turgenjevlje= va zbirka ne izlazi, niti prije Bertranđove, niti prije Baudđelaireove, nego tek 1882. godine. Pod utjecajem Francuza može se tvrđiti da
.
su svoje pjesme u prozi počeli još,
pisati: Rainer Maria Rilke, Gabri= jela Mistra?, Vitezslav Nezval, Jos van Dučić i t. d. Ima li u Tagorea francuskih woticaja ili je njegova pjesnička proza nikla sasvim sa= mostalno, u to nisam siguran. Ta= gore je moderan pisac, pa, takav, piše i pjesmu u prozi, međutim, stara indiiska književnost đaje mu dovolino osnove đa qrađi ma njoj samoj pjesmu u prozi, bez obzira da li je tađa u Evropi bilo takve osnove ili ne.
a =—
je mangupski kresao okom, upiru-= ći pogled u jednu mlađu kao kap djevojku, varošanku, gospođicu, molim te, koja je odnekud zalutala u njegov mlin. Neka on to malo pripazi, nije ođavno bio na rijeci, školovano traži jedno drugo. I on se, zaista, upoznadđe s njom. Došla je bila kod tetke u goste, inače uči gimnaziju u građiću. Izašli su iz mlina, neprimjetno, više modđrooke jaže kojom je brazđala čista i hladna planinska voda. Pričali su o svemu, cvrkutali, u trenucima zbunjenosti bacali se kamenicama u vođu. Tek kađ je pomislio kuđa ide i što se sprema, odluči se i u za“ klonu jedne granate smokve pomilova svoju poznanicu.
— Imaš lijepe oči — rekao je. | — Zbilja? — prsnula je u smijeh. — To su mi i drugi rekli. Ah, svi ste vi muškarci isti, svi jednako počinjete.
Djevojka je bila okretna, živahna, kao da sa njom nije bilo lako izići na kraj.
„— Ja baš volim đa sam kao đrugl, šta da budem osobit? — branio se on.
Ona mu je vragolasto prijetila prstom. Pečatao je poljupcima kao da će je slati daleko, brao joj gru«• di. vrat, kose. Djevoika je ipak brzo nonla w niegovo nmaručie Vođa je
KNJIŽEVNE NOVINE