Књижевне новине

MUZŽIKA

O artikulisanom

i ezućikuilisasıpnm

Prepevaj mi mesečinu oči miris

U početku ie sve bilo neartikul;sano, Ono dalje, otimanje je za suprotno. Neartikulisano je obično i potcenjivano. Neartikulisani zvuk degradiran je na svega par poglavito ritmičkih instrumenata i tu duboko srozan hvali svoju steću ako kadkad izroni nošen neodolji-

· vom strujom ritmičke misli. U gorem je položaju. Očito ispod.-Ne= artikulisan, nepotšišan, nepotkre„san, nesređen, nepravilan, može samo da dreči, ječi, viče, udara, lupa,

. Višti, stenje i grokće i fijuče. Možda i manje od svega toga. Ponižen je: ne ume da peva. Hrapav je, Sa neodređenom tonskom visinom.

Uzdah je neartikulisani zvuk, što ga ispušta lice koje je u tegobnoj situaciji. Prethod: izvesnom stanju dužem ili kraćem pre opšteg raspleta, što ne znači da ovo zadnje mora obavezno i da usledi. Postoje uzđasi i usled drugih razloga kada se uopšte ne biva žalostan. I iz trbuha se tizđiše, i životinje uzdišu. Ne znam za ostalo. Ali — kao zvuk — on je iztkan od neverovatno fine tonske materije, treperave i nežne, za nas, neodgonetljive, nesvirljive, neizvodljive, fine i krajnje suptilne orkestracije, sa instrumentima neizmišljenim i neizmišljivim. Mi smo nemoćni pred njim. Kao violina, kod koje se tom ne izaziva gudalom nego vazdušnim drhtajem. Ili, kao treperenje žica ielefonskih stubova izazvano lakim povetarcem. Harfa na promaji.

Pa i plakanje, iz tegobe ili ne, kao muzika u glisanđu i melođiji sa većim ili manjim ambitusom, ono je već izvestan stepen stilizacije. Plače se često sa tačnim ritmičkim. osećanjem, sa odličnim „ponavljanjem osnovnog motiva, osećanjem fotme znači, sa izvrsnom interpretacijom i tako dalje. I one je neartikulisano. Kao prosipanje oduvanih pasaža, iznetih na vrh, sa (možda) sordiniranom trubom po negđe, tematski, i akcentima. Još gudača, kao podloga. Solistički ili skupno ozvučeno, ono se vrlo lako meže da oponaša sredstvima artikulisanoy} zvuka. Puna je muzička literatura toga — naravno transponirano, ukolotečeno i konstruisano. Stucanje je vanredna suprotnost prethodnog. Dok je plakanje sve u legatu i glisandu, slepljeno među~

sobno, kao sirena ponekad, smola-

sto, s· teškim akcentima, štucanje je maivna igra. Stakato. StaMatisimo, Skerco, Balet u pari alkohola, veselnički. Balet iz ko zna kojih pobuđa, ali uvek groteskan, smešan. Lepo je spojiti tri Štucanja, poliritmički i asimetrično. Vrlo često štuca i artikulisana muzika. Smeh je od svega toga najmuzikalniji. U naglim, vrlo raznolikim melodičnim · obručavanjima ili još češće uspinjanjima, bukolički ili sardomski, satenski ili satirski, sarkastičan ili satelitski, scenski, scenariski, od zasmejanih do „zamu>klih. Kao bacakanje peska po dobošu, kao saksofon, kao fagoti, kao potres lima, kao gong ponekad, cijukav, kikotav, ukočen, stegnut, raspušten, bludan, histeričan Ksilofon. Dobroćudan, zarazan i Utesan. Ima čudno svojstvo da muzič-' ki često liči na plač. Ne zna se yaranica. Kao da sam sebe izneveava. Tu se muzika nešto izbrbljala. Ustvari bez karaktera je. Laže saišržaje. Kao marš kojim napreduje i jedna i druga strana. Ista melojija, suprotni pokliči. Muzika je kao konj koji ne irpi ular i okvire,

snažno šumila ispođ mlinova koji su Kklepetali kao u sami dam postanja. — Nemoj, budi dobar. Sve se bojim da ko ne naiđe... — govorila je zađihano.

— Zašto? Ta prekosjutra odlazimo... Mora se brzo živjeti, Kad i bi bilo rata, ti bi bila moja lju-

v.

Sjutrađan, kod kuće, ostali su sami on i majka. U kući je vladala pot.puma išima, kao da se na svi jetu ništa paročito ne dešava. Čini se da će ta tišina vječito trajati, zasvođiti, sklopiti svijet. Majka je spremala ručak, i to ono što on veli — domaće varivo sa kašttadinom. Delikates koga se često sje ćao u gradovima. Nijesu ništa govorili, prosto kao da nijesu imali šta jedno drugome da kažu. Sjutrašnji dan ispriječio se pred njima kao ziđ. Zna se da sjutra odlaze i bog zna kad će se opet vratiti. .

Postoji samo život čitak, jasam i gorak i čovjekovo .golo srce, Prelosjećanje rijetko ga je kad va:alo, Tijesmo je u mjemu, osjeća da ie nalaze na pragu ozbiljnih dogalaja. Eto, prekjuče, ma putu za

. 9bližnju varošicu, vidie je eroznmu iliku na kraju ceste u pržinama.

KNJIŽEVNE NOVINE

Kao da je apolitična: tucite se istom melodijom, baš me briga. Interesantan je slučaj sa ljud skim govorom. Neobičan, raznolik, poluartikulisan ili poluneartikulisan, na ivici artikulisanog ponekad, kod raznih narođa različit, kođ raznih ljuđi raznolik, u svakom raspoloženju drukčiji, kođ raznih temperamenata neobičniji. Bogat u svojim oblicima, „mucav, .tepljiv, meketav, cikav, brz, spor, sa neopisivim ritmičkim kombinacijama on jeste početak svakog ritma i motivskog zbivanja. Ritmičke stope zajedničke su i za muziku i poeziju. Iz njih i proizilazi motiv, rečenica i forma. Melodije vokala, melodije uzlaznih i silaznih akcenata, slogova, reči, rečenica beskrajne su. To je čista muzika, čist ritam, dinamika boja.. · Prisustvovati govoru to znači prisustvovati koncertu sa nešto slabije udešenog radđioaparata: nije u stanici. A muzičke mogućnosti izgovorene reči su takve đa bi samo golo zapisivanje govorenih tonova dalo melođiju, melodiju koja bi se stalno menjala i u ritmu i u intervalima i formi, znači davala stalno svoje varijante, Možda lanac varijanti, a skok bi nastao promenom raspoloženja i emocije. Ista reč pod raznim emotivnim situacijama sasvim je druge muzike. Nije li moždđa muzika reči važnija od njenog smisla? Nije li ona sigurniji pokazatelj situacije? Nije li ona istinitija od njenog spoljašnjeg lika i crteža? Ž Poznato je da se u prepevavanju poezije polazi od teksta. Janaček je zapisivao govor i tu je našao građu za izrazito svoju muelodiku. Zar i naš muzički jezik, tražeći svoju specifičnost, ne bi mogao da pođe od naše govorne reči i rečenice, a ne od naše melodike koja

Nečije magare ležalo je slomljeno, krvarilo. Po kazivanju, udario ga je kamion i teško polomio. Vlasnik ga je ostavio da izdiše ma istom mjestu. Kasnije su ga čobani povukli U stranu, da ne smeta, Seljak ga je ostavio na sred džade na milost i nemilost opštinskog, diuuma. A toliko je godina koristio to magare, zatvarao ga u pojštu, davao mu travu i vodu. Sada kada je memočćno, sasvim ga je nm8pugstio,

Kada je ujutro prošđae cestom, magare je izdisalo, Na glavu mu je bila sletjela vrama iz obližnjeg grma, osjetivši ga da je, begsmalo,

·'lješina. Jedva je pomicalo glavu, u

težnji da se odbrani od vrane ko ja mu je kljuvala oči. Vrgao se kamenicom, otjerao vranU, a ona je opet došla i nastavljala svoj posao, Već mu je, živome, iskljuvala obadva oka, mjesto njih otvarale su se dvije rupe. Magare je davalo posljednji napor da se odbrani. Glava mu se još nekako njihala, klanjala. Pobjegao je da ne gleda taj prizor. Pitao se je u sebi kakav je to nagovještaj, predosjećanje? Je li to ljudska slika i prilika? Pričao je svima o tome, sem miajci, i svi su bili skloni da u tome vide prikazu strašnih događaja koji su se primicali.

{

JOVAN BIJELIĆ: PORTRET SLIKARA

vodi na citat, folklor, Konkretna muzika koristi govor u svom ZVUČnom obliku, a ne toliko u smislu (obrtanje reči, ubrzavanje, usporavanje, i tome slično).

Pev ptice koji je već manje ili više artikulisani zvuk, bio je povod mnogih zapisivanja, opisivanja, pre rađivahja i imitiranja. Slušalac zna to već iz iskustva. Savremeni francuski kompozitor Mesjen gradi

elemente svog stila na pevu ptica,

Mogu đa se pišu teorije i teorijice o tome, i uvek je prijatnije slušati kanarinca od medveđe bukć i kozje dreke.

Sva ostala groktanja, vriskanja, mumlanja, brunđanja, urlikanja, lajanja i ćurlikanja —, sve što živi i polumrtvi svet, uključujući tu i životinje, ptice i sve ostalo proizvodi, slično se mogu da ocene, izanaliziraju i oponašaju ili upotrebe. Za vetar se kaže da ćarlija, šumi i tome slično. Ali, kakva je to muzika! Kakvo tanano zvučanje vanredno iznenađene muzike izvedene na tajnim, nežnim instrumentima, slučajno stvorenim pod sasvim slučajnim uslovima, „pukim sticajem okolnosti. Jer, ako vetar duva kroz krošnje drveća: lišće postaje instrument. Ako more udara o obalu, to talasi sviraju. Nije li naš instrumentarij skučen? Nije li grmljavina nešto kao neki elektronski instrument? I motori su instrumenti. Svaki veći ili manji grad je sa svojim zvučnim zbirom jedan veliki orkestar artikulisanih · i, neartikulisanih zvukova. Postoje uvek dve filharmonije: ona artikulisana i ona neartikulisana, Fabrika sa svojim mašinama izvor je beskrajnih zvučnih i ritmičkih mogućnosti. Lupanje voza takođe. Zuja+ nje pčela, uzvik ćuka, zrikanje zrikavaca, bat koraka, ·lahor odeće,

U podne majka postavi rucak na sto. Ali samo postavi jedan tanjir, za njoga,

— Moraš i ti sa mnom ručati vekao je i donio joj tanjir.

— Ja sam jela malo prije... nc treba. Jedi ti samo... — odgovorila je jedva ćujno. No, sin nije popuštao, Prinio joj je stolicu i htio da je silom sjedme na nju. Ona je, najzad, | sama „pristala.

Za vrijeme dok se motala po kući, reče mu stegnute, i nekako mu klo, da mu sjutra bude srećan put, da bude dobar vojnik, da sramotu na dom ne donese. To po primjeru starih brđanki koje su takvim riječima ispracale sinove u rat. Aii se osjećalo da opa to me bi mogla reći da se nije kretala i da je bila s njim suočena oči u oči. Sjela jo za sto, Poćutala je, uzela kašiku u ruku, dok se on pravio boezbrižnim. Počeo je đa jede, đa hvali jelo, ali nije smio da pogleds u maj: ku. Oči su bile pune istine, izdale bi ga, one ne moju ništa zabašuriti. Ona još uvjjek njje Tırinos'la

šum jedva čujnog Rolsrojsa, i tako dalje. \

Svaka artikulisana kombinatorika je sadržana u neartikulisanom kao mogućnost i njen izvor, Iz svakog neartikulisanog se izvlačenjem dolazi do arttikulisanog. Artikulisano je stilizovani oblik neartikulisanog, u njemu sadržan. On je njegov izražaj i uvrštavan u raznc sisteme već prema trenutku i potrebi. Neartikulisano se ne da da sistematizuje. Ono je suviše kom= plikovano da bi bilo element, ali je ono početak, pramaglina, plodono=sna sluz, bremenito belančevina= sto tlo, iz čega se na raznim stupnjevima istorije vađe određeni ma+ terijali na svetlost dana, svrstavaju u red i izlivaju u muelodije. Čitava istorija

iz neartikulisanog u artikulisano. 1 razvoj instrumentarija pokazuje to, i ljudski glas je išao tim putem. Nije li možda linija razvoja ova: od bespomoćno neartikulisanog ka artikulisanom, pa zatim ka sve sno neartikulisanom? Nije li kon=kretna muzika Kretanje u nearti= kulisano? Nije li takozvana atonal=na, politonalna ili dodekafonska di-

sonantna muzika, muzika koja skri+ -

va jasnoću harmoniskih i melodi= skih odnosa ustvar: put ka nearti~

kulisanom, ka zvuku kao takvom?

Neartikulisani zvuk je veličanstvena pojava, Vanredan, nedokučiy, neodgonetljiv,. otima se Ssvakom dešifriranju. Kompletan i kom pleksan on je daleko od toga da je ton. On je orkestar, Dva orkestra, mnogo orkestara. Masa tonova, nejednakih osobina i kvaliteta tvore jednu zapanjujući tečnu i divlju zvučnu masu. Stravičan iH piskavo komičan, vulkanski eruptivan ili lenji tok reke, lirski ffi epski, iz ovog ili onog zvučnog izvora ili zvučnih izvora, on nas uvek zadivljuje ne snagom svoje količine, nego finočom svog kvaliteta. On nas uzbuđuje ne samo prirodom svoje pojave, nego i kakvočom svoje muzike. Ne samo naturalizam izvora i situacije, nego iskrenost melodije i harmonije u njemu..

Ali, mi smo bespomoćni pred tom melodijom i harmonijom. U zapisu, jedva da se zapisati može, komplikovana u oponašanju, jedva da se oponašati može — dovoljan je pogled u partikuru takve muzike mi je jednostavno negiramq. Neartikulisana je, kažemo, i to nije mu zika. Ali je zato ipak nezasito oponašamo, željno opisujemo, pa stilizujemo, transponujemo, transformiramo itd. Uvek se prepevava, prevođi, prelazi na igru, 5istematizuje, Sva muzička literatura je prevod hneartikulisanog ili prerada ili bar povod, posredno. .

Uostalom, šta nam i ostaje. Ritam je u nama, đat sa udovima :; čulima. Melodija nam prolazi kroz uši, izviruje iz nmosa, i tupoglavo zaneto klaeckamo uz bubnjeve i kla-

vir. Violine nas ttonu, Bah umiruje, ·

Hend] dovodi u trans, Betoven potrese, Šuman uljuljka, Brams uozbilji, Šopen razgali, neko nas uzvppolji, Stravinski i Bartok oduše= ve, Semberg zapanji, neko i ugnjavi, ali grmljavina budi u nama stravično poštovanje ne samo snagom svoga zvuka, nego i njegovim kva» litetom. Žubor potoka nas oduševljava ne samo svojom idiličnošću, nego i lepotom svoje muzike. Tihi povetarac je lep ne samo zbog prijatnog dodira i atmosfere koju stvara, nego i zbog svoje fino i nc žno orkestrirane muzike. Rominja= nje kiše je melanholično ne samo zbog određene situacije, nego i zbog ritma i muzike u kojoj zvomi tlo. Ljudski govor nije samo nizanje misli i pojmova, nego i određena vrlo suptilna igra ritma, melođije i boje.

Stojimo tako pred tim prirodnim veličanstvom, sa pobožnom željom da ga doživimo, oponašamo, prepevamo, i da ga u svojim zvučnim ostvarenjima katkad dosegnemo taj početak, taj pra-prazvuk, taj embrion, i taj vrh, · beskonačnost. Hvala neartikulisanom.

Slobodan HABIĆ

kašiku ustima, sjedjela je kao oka» moenjena. Sin je u jednom momentu pogleda i segnu rukama put nje: — Ama jedi, što ne .jedeš? sa mnom nećeš... Eh, ti, til Majka se požuri da zahvati ka» šikom i taman da stavi u usta, ste„te se s njegovim pogledom, Ne moga više izdržati, briznu u teškj plač. Brzo se oslobodi kašike, kao nečega Što je tu bilo najmanje potrebno, zari glavu u ruke i poče ridati. To je već bilo previše, ni om nije mogao izdržati. Ustao je na glo i nekako Joj rek8o, zamičući u sobu, da to što ona radi nema smisla. Tamo se bacio na Krevet, zario glavu u jastuk i plakao. Plakao da se uguši, kao da je žalio sebe, majku, kuću, kao da se opraštao od života. Tek kadđ mu je bilo lakše, ušao je pomovo u kuhimju. Majke tamo nije bilo. Izišla je bila u dvorište da nešto svršava. Ustvari, bježala je od sebe, od njega, od sutrašnje jave.

Zar

Ručak se, na stolu, - postepent hladio. Va Janko ĐONOVIĆ fOdloemak)

muzike je razvoj, , emancipacija od zvuka ka tonu — ·

ŽAN KOKTO:

Gijom APOLINER

DOVO

Ptico tiha naopakog leta

Ptico

Ti gradiš gnezdo u vazduhu

Na granici dokle blista naše tić

Zatvori svoje oči jer zemlja te zasenjuje Čim podigneš glavu

I ja zamalo takođe sumovan sam i mračan aa Magla meka obavila je svetiljke . | Ko ruka neka da se nadnela ispved očiju

Svod neki između vas i svih svetlosti

A ja se uđaljujem obasjan usred senki

I niza zenica predragih nam zvezda

Ptico tiha naopakog leta

Ftico

Ti koja građiš gnezdo u vazduhu

Na granici odakle tek blista moje sećanje Zatvori svoje oči

Ne zbog sunca ni zbog zemlje

Već zbog tog duguljastog ognja

Čija se snaga povećava Stalno. ' Da će jednoga dana postati jedino svetlo

Jednoga dana

Jednoga dana očekivao sam samota sebe I rekoh sebi Gijome vreme je da dođeš Da bih saznao već jednom ko sam ja Ja koji poznajem sve druge

Poznajem ih sa svih svojih pet čula i još sa mekima Dovoljno mi je da im vidim noge pa da ih mogu stvobiti

na -hiljafis Da viđim njihove prestravljene hoge ili same jednu njihovu yl3S

TI} njihov jezik kad mi se sviđa da se pravim lekar

II njihovu decu kađ mi je ćef da izigravam proroka

Brodove amatera pero mojih kolega

Novac slepaca ruku nemih '

Ili još bolje zbog iztaza a ne zbog rukopisa

Jedno pismo pisano od onih koji nemaju više od dvadeset godina

Dovoljno mi je da osetim miris njihovih bogomolja Miris reka u njihovim gradovima

Parfim cveća u javnim parkovima

Miris malo8a psa o Kornelije Agripa dovoljan mi.je Da tačno opišem građane Kelna \ Njihove' kraljeve-muđrace i povortku kaluđerica

Koja ti je stvorila zablude o svemu što se tiče Zema ·Dovoljno mi je da osetim da bih voleo ili ismevae

i da dodirmem sreću

Pa da ne sumnjam da li je čovek zimogrožljiv ili ne Za ljude koje poznajem

Dovoljno mi je đa oslušnem šum njihovih koraka i Pa da im mogu pokazati od njih zauvek uzeti pravac Dovoljno mi je da verujem da za sve njih imam ptavo Da vaskrsavam druge

Jednoga đana čekao sam sebe

I rekoh sebi Gijome vreme je da dođeš.

1 oduševljenim korakom da približiš once koje voliš

A' među kojima ja nisam ;

Divovi pokriveni algama prolazili su svojim podmorskimi

| i gtadovime A ovo more 5a svetlošću svojih dubins i Istakalo je krv iz mojih vena i izazivalo da kuea življe L_ys | RIM moje see Zatim ma zemlju dođoše hiljadu belih naroda vd Ciji svaki pripadnik držaše ružu U vuci Dok narečje koje su stvarali pufem ) Naučio sam iz njihovih usta i qovorim ga još

Povorka je prolazila i ja sam tpažijo svoje telo

A svi oni koji 6u pridolazili ı nisu bili ja

Doneli su jednu po jednu česticu od mene same

1 izgrađivahu me malo po malo kao što se zida Mula

Narodi se gomilahu i ja se pojavih među njima rs | Sačinjen od sviju tela i sviju stvari ljudskih e

Vreme je prošlo Preminu]o Bogove koji me sačiniše 1 5: Videh da prođeše kao i vi što ste prošli a ) | skrenuvši svoje eči od te buđućnosti

vazne U sebi samom videh svu prošlost kako i

raste | ) «ŽŠ

niije ništa mrtvo šlo već ne postoji ea ya Pored blistave prošlosti sutvašnjica je bezbejha a Bozoblično je sve blisko što savršeno pvetstavlja Žajednicu svaku napora i čina ge

(Pžkubb Nikola TRAJKOVIĆ) 5