Књижевне новине

KRITIK

POM

JEDNO SATIRIČĆČNO —

PUTOVANJE OKO NAS

Stevan Bulajić „Putovanje bez dnevnog reda“ „Svijetlost“ 1959

Konačno je — nakon Koševog „Velikog Maka” — započelo jedno odavno priželjkivano i očekivano

satirično putovanje našeg savremenog pisca u savremene teme i probleme života svuda uokolo nas, u naše netransponovame naravi, u naše primitivne mentalitete, u nefrizirane prilike i nelakirane okolnosti, u one zaturene, možda banalne, manje važne i naoko, prividdno sitničave, usitnjene i beznačajne oblasti i predjele svakodnevnog trivijalnog življenja, u one donje realnosti našeg pratilačkog iskustva. To putovanje uspješno dalje nastavlja Stevan Bulajić svojim kaleidoskopskim romanom „Putovanje bez dnćvnog reda” u kome je dodirnut čitav niz pojava umama i oko nas. Ovaj nesumnjivo daroviti i oštro opažljivi pisac, svjesno krivudajući i vrludajući, prezirući uhodani, ustaljeni, rashodovani čaršisko-literarni „dnevni red” i konvencionalne staze romansiranja, (što mnogog nepažljivog čitaoca može da zavede pa da krivo protumači njegov romansijerski pohod kao panoramu jednog putovanja), smjelo pokušava da zagrebe ispod umivene pokožice našeg svakodnevnog trajanja. Svojom namjerom Bulajić se okrenuo našoj aktuelnoj savremenosti, ne pribojavajući se njene efemernosti i pokušavajući da u njenom brzom snimanju nađe građu za svoje satiričko putešestvije, Ako literarno djelo posmatramo kao ispit jednog pisca, onda ga je Bulajić položio s nejednakim i neujednačenim uspjehom. Materijala je našao u preobilju. Izvrsnog materijala. Od dobre vrste. Našao ga je u našim zaokolišnim mudrovanjima, u predrasudama kojih se na riječima pdričemo a u praksi ih svesrdno apražnjavamo;, u svakodnevnoj snobovštini, frajerštini i takzv. revomcionarnoj frazerštini, u birokratsko-administrativnom načinu mišljenja i duhovnog života, u kaneleonštini našeg novopečenog „SO:ijalističkog” „metipičnog” malograđanina koji poltroniše, pjeva pjesmu novom životu a živi po starom, čija je kičma kao lastiš mekana i rastegljiva i koji svesrdno aplaudira svemu što dolazi s gornje žjestvice; Bulajić se izdašno ·nasmijao i narugao našim intri-gantskim' sklonostima. i rekla-kazaia ogovaračkim seansama uz meze i rakijicu, našim tragičnim laktaško-karijerističkim strastima, podmetanjima, egocentričkim majmunisanjima na orti težnje za isticanjem i materijalnom · dobiti itd. Pisac se lako snalazio u vrzinom _ kolu svih onih mperiferijskih otpadaka života, u kome se memljivo traje i nasitno vegetira, trudeći se da razluči i razgraniči staro u novom i novo u starom, pojavu jučerašnjeg u sutrašnjem i obratno, recidiv banalne prošlosti i pomodni, ishitreni ukus današnjice, da prstom smijeha ukaže na sve što je kao pojava sjena i tamna strana jednog inače zahuktalog, preobražavajućeg i vitalnog kretanja t humaniju sutrašnjicu, koja se već postepeno ostvaruje. Satira uvijek šiba poroke da bi požurila kreta"nje ka boljem. To čini i Bulajić. Zadržavajući se usput na nekim isturenijim punktovima svoga putovanja van dnevnog reda Bulajić svoju pozitivno usmjerenu kritiku upravlja protiv svega što koči društveno kretanje ka svom cilju; pritom se pisac naročito dugo i naročito uspješno pozabavio umjetnošću i prilikama oko nje; tu je, čini nam se, našao i otkrio ne Ssamo čitav rudnik „građe za svoj satirički masakr nego i najviše i najčešće — sebe kao satiričara. Tih oko stotinjak stranica koje se Vrte oko umjetnosti danas i ovdje, i umjetnika — kao nosilaca umjet-

KNJIGA O TA

Često se danas u Italiji sreće izraz »gallismo italiano«. Možda se tim pojmom i izrazom pomalo i koketuje, skoro. svaka literarna diskusija ima za lemu erotsku »obuzetlost« mediteranskog čoveka. Sever prebacuje Jugu erotiziranje Života, koje je pod lašizmom dovelo do pravdg kulta »muškosti«. A. Jug se brani činjenicama da ni na Severu nije nišla bolje, da je »papagalizam« osobina isto tako Severa kao i Juga. Dva poznata pisca italijanskoga Juga, Korado Alvaro i Vitaliano Brankati, pozabavili su se u nekim od svojih dela tim problemom, Brankati više nego Alvaro koji je u svom intimnom dnevniku »Skoro jedan život« (nažalost još,ne'prevedenom 'kod nas), dao celokupnu sliku italijanskog društva pod fašizmom. Ali čak i Alvaro na jednom mestu ponosno kaže: »jest da mi gubimo ratove, da nas preziru, ali kada

ničkih običaja, knjige i njen značajni umjetnički domet, rang i nivo. Na tim stra-

nicama lako ćete uočiti duhovitost, .

dosjetljivost i duhovnost ovog pisca, njegov istinski smisao za šalu, za komiku, njegovu stvaralačku razigramost. Pisac se smije i nasmije ali ne pretjera, ne prekardaši; on se naruga ali me uvrijedi; zaočljivo ubode i posprdno potsmjehne ali ne pređe u Ššarširanje, u karikaturu. U tim vodama pisac je u svom pravom elementu. Tu·je nesputan, slobodan, razmahan. Sve mu ide od ruke. Malo kad oplića i omane dosjetkom. Uvije pogađa. Dobro nišani. I zaista je teško reći — da ne bi bili nepravedni koja je scena pitoresknija, življa, upečatljivija, da li Bal publicista, ili scene pred Bal, ili portret druga Marginovića — nesuđenog romansijera koji se bavi recenzira-

STEVAN BULAJIĆ

. i

njem, da li — nakon Saganove psihoza romanomanije itd., ali je sasvim izvjesno i evidentno da praštave, duhovite, kipuće dosjetke izviru spontano, iz sticaja! okolnosti, iz piščeve ustrojenosti da okolnosti namjesti baš tako kako će što komičnije i apsurdnije odjeknuti. Tih sto stranica, nešto manje ili više, čine najbolje. kvalitete o-

vog romana, njegovu visoku mje-

ru. Čime to pisac postiže? 'Kontrastirajući i · kontrapunktirajući, sudarajući i sukobljavajući, dvije antipodne stvarnosti, izmišljenu umišljenu i pravu, želju i javu, ono što čovjek jeste i ono što on misli da je, čvoruge i ogrebotine i ogledalo pred njima, načine i puteve prošlosti i sadašnjosti, jedno u drugome, pored drugoga, nasuprot drugome — i eto vam satiričkog objavljenja.

Međutim, da bi došao do svoje kulminativne teme, do vode po kojoj on tako dobro pliva, Bulajić prelazi jedan manje uspješan put. On pravi roman akcije, brzog pretapanja scena i preobražavanja situacija, pušta da dvojica glavmih junaka čine čuda od smjelosti i da nakon svega ostanu čisti, pošteđeni i mirni. Jedan je slikar Ladislay Pinzl, njegov saputnik je Amanije Rampa, neangažovani Dpozorišni glumac. Oni su u potrazi za ovozemaljskom srećom. Ladislav traži zlato, Ananije ljubav." Jedan iđeal je materijalan, drugi apstraktan. A ispod toga pitanje: postoji li ljudska sreća? Gdje je, u čemu je? Ili je put do sreće ustvari sreća. Uzaludno tražeći odgovor na svoje odvajkada postavljano i nikad odgonetnuto pitanje, pisac nas pušta da pratimo vratolomni pohod njegovih junaka. Usput ćemo sresti različite ljude, personalke koje čeznu za mužem, . načelnike koji

čini jezgru ove prosuđuju savremenu satiru itd.

mnogobrojne protuve, čudne fizionomije, zalutale turiste, i nećemo se skrasiti dok se čitava tajna ne razjasni, dok se ne ispostavi da je kuća sa zlatom u ratu stradala i da zlata nema i dok Ananije ne pronađe svoju ljubav i bez pomoći zlata. Međutim, ovaj akcioni dio romana, pisan pomalo na parodičnoj osnovi, ima za cilj da nas dublje suoči sa pojavama koje stoje ispod njih, iza njih. Pa ipak, ovom dijelu knjige mi pretpostavljamo onaj o kome smo maločas govorili. Dok je satirički nerv u dejstvu, dotle je literarni nivo visok. Čim se pisac prepusti komociji i nonšalanciji običnog pričanja, čim nije pod temperaturom satiričkog nadahnuća, njemu kao da ponestane daha, on se zamori. Otuđa neujednačenosti. neusklađenosti. Otuda nejednaka mjera ovog inače zanimljivog i značajnog romana. Još jedna najbitnija zamjerka:

negdje u dalekoj pozadini, kao eventualni prototip, stoji sjećanje na jedno djelo sličnog karaktera: „Zlatno tele” Iljfa i Petrova. Nije u pitanju samo čudna koincidencija: zlato i potraga za njim, nego

i neke dodirne tačke u liku i ka-

rakteru Ladislava Pinzla i genijalnog Velikog. Kombinatora Ostapa Benđera. L. Pinz! je u odnosu prema Benđeru sitna ribica; njegov format je skroman; duhovni radijus prizeman i ograničem. Pinzl ne zna za fantastičnu kombinatoriku svog velikog i upravo neponovljivog prethodnika. Njegove ideje

ne idu tako ambiciozno daleko. On,

vara na sitno; njegova uobrazilja je malograđanska. On “ne rizikuje mnogo. On ne igra na život i smrt. On ne zna za velike, rizične, opasne Benderove strasti i zanose. Ben-

der je igrao na kartu koja uvijek"

mora da dobije, na kartu ljudske gluposti; Pinzl međutim i na sreću. Dakle, različitosti su ogromne, ali ni sličnosti nisu beznačajne. 1 jedan i drugi hlepe za zlatom. 1 jedan i drugi uživaju u pustolovinama. I jeđan i drugi služe svojim autorima da kažu nešto o društvu u kojem njihovi junaci pronose svoje tempirane, lude ideje.

Bolje bi bilo da je tih sličnosti i podudarnosti manje. Pa i pored svega,. Bulajićevo „Putovanje bez

dnevnog reda” znači osvježenje na-

še satiričke literature, znači njen daroviti glas i njeno ozbiljno potvrđivanje. Risto TRAJKOVIĆ

JEDNA NESAVREMENA ISTORIJA KNJIZEVNOSTI

šDragutin A. Stefanović i Vukašin Stanisavljević: »Pregled jugoslovenske književnosti«, knj. I. Izd. Zavoda za izdavanje udžbenika NR Srbije, 1959:

Danas se kod nas oseća velika potreba za jednom solidnom i savremenom istorijom književnosti. I premda sam mišljenja da dobrom nastavniku (pa čak i učeniku) nije neophodan udžbenik (koji obično doprinosi uniformisanosti pogleda i učenju a ne izučavanju, formalnom znanju a ne stvarnom poznavanju literature), ipak se ne može sporiti korisnost jednog dobrog priručnika iz istorije književnosti. Da bi unekoliko zadovoljili ovu preku potrebu i da bi nekako pomogli našim učenicima u izučavanju istorije književnosti, dva mlada kragujevačka profesora prihvatili su se teškog i odgovornog zadatka da u četiri knjige napišu priručnik iz istorije književnosti u kome će biti obuhvaćeni »svi važniji periodi i pisci naže · književno-kulturne istorije«.

Sudeći po prvoj njihovoj knjizi, koja se nedavno pojavila, može se slobodno reći da autori »Pregleda jugoslovenske književnosti« nisu bili na visini svoga zadatka. Njihov »Preglede u osnovi je samo jedna vešta kompilacija sa malo ličnog i novog, kao pesme naših prvih petrarkista. Njihova knjiga je pisana standardno i stereotipno bez ikakvih novina u sadržaju i formi, u podeli i metodu. No, njena najveća slabost je naročito u lome što u njoj istoriski i sociološki momenat dominira nad estetskim i što nisu date dovoljno književno-teoretske analize iako je to obećano u predgovoru. Dragutin Stefanović i Vukašin Stanisavljević pisali su svoj priručnik sa nesavremenim i (kod nas) već prevaziđenim pogledima na književnost. Sledujući Timofejeva, oni su u uvodu stavili na prvo mesto saznajni značaj književnosti, zatim vaspilni i tek na poslednje mesto kao »tesno vezan s prethodnim« — estetski. Zbog toga se ne ireba nimalo čuditi što su pisci (i kada su govorili o narodnom stvaralaštvu, i kada su obrađivali srednjevekovnu književnost ili dubrovačkodalmatinske pisce insistirali na dru-

žštveno-istoriskom i saznajnom feno-'

menu. Tako, naprimer, svakom ciklusu prethodi opširna istorija o događajima i ličnostima, a veličina Držićevog dela je u tome što daje »verna sliku dubrovačke stvarnosti«. Cak

je i Šekspir sveden pod ovakav zajednički imenitelj te se i njemu divimo što je »svojim pesničkim delom najpotpunije izrazio Život, stremljenja li raznovrsna pitanja svoga vremena«.

Piscima bi se moglo zameriti i na obradi pojedinih partija, mada su se oni uglavnom u iom pogledu držali programa, proširujući ga samo u lrećem delu. Dragutin Stefanović i Vukašin Stanisavljević su malo poklonili pažnje lirskoj narodnoj poeziji. (Izučavanje epskih narodnih pesama u prvom razredu srednjih škola često se nepotrebno duplira, jer najznačajnije epske pesme, po ciklusima čak. učenici već obrađuju i izučavaju U osmogodišnjoj, odnosno osnovnoj školi). Autori su čak zapostavili i zaboravili neke grupe lirskih narodnih pesama. Tako su »stradale« pesme koje opevaju ljubav između članova porodice (među kojima ima pesama ne samo izvanredno lepih već i za nastavu i vaspitanje veoma pogodnih) i pesme sa čisto hrišćanskim motivima. Pregled naše stare, tzv. feudalne, književnosti nije povezivan sa celokupnom srednjevekovnom | umel-

nošću, naročilo sa fresko-slikarstvom, .

što je bilo neophodno kada se zna koliko srednja škola malo daje u likovnom obrazovanju naših učenika.

Osim toga, nije dovoljno istaknut i

ulicaj naše slare književnosti na narodnu književnost, iako se to moglo iskoristiti za povezivanje usmene i pisane naše literature.

Uopšte, priručnik Dragutina Stefanovića i Vukašina Stanisavljevića je pisan u crno-belom tonu i nesavremenim metodom. Sve je ovde rađeno po ugledu nad ruge pisce (naročito na prolesore Vojislava Đurića, Petra Kolendića i Dragoljuba Pavlovića). Analize koje su oni dali, ukoliko su ih uopšte i davali, svedene su samo na prepričavanje sižea. U njihovoj knjizi više je plićine nego dubine, a oaza skoro i nema. lako su se autori »Pregleda jugoslovenske književnosti« ipak trudili da raznorodnu, ponekad i nezanimljivu. materiju učine dostupmom učenicima, objavljivanje njihovog priručnika nije bilo neophodno i pored preke potrebč za jednom ovakvom knjigom.

Dragoljub VLATKOVIĆ

ae M O COO U O 0 JO

su u pitanju žene mi smo uvek pobednici«. Čitajući Alvarov dnevnik i Brankatijev roman »Lepi Antonio« zapaža se često izvesna sličnost u opisivanju italijanskog života pod fažšizmom, ne sličnost literarna, već nešto što je proizišlo iz zajedničkog shvatanja {arse koja je pod nazivom fašizam dvadeset godina igrana na krvavoj pozornici Italije i sveta. Strahoviti opis orgijanja u javnoj kući i gađenje gospodarice koja u isto vreme sanja da spava sa »vođom«, kao da su uzete iz dnevnika Alvarovog i iz njegovih opisa orgijanja visokih državnih funkcionera fašizma i snova žena rimske aristokracije i visoke buržoazije. To je ono užasno doba italijanske istorije koje je mladog Moraviju nateralo da napiše roman »Ravnodužni ljudi« koji i danas ostavlja utisak jezivog očajanja.

Brankati je u romanu »Lepi Anto-

LIJANSKOM |UGU

nio« izabrao pomalo bizarmu temu: impotenciju jednog mladog prelepog Sicilijanca. Bilo za naše i bilo koje druge cvropske čitaoce, malo manje opterećene seksom, taj incident neće moći da uzme razmere tragedije, bar ne družtvene, jer kako kaže Lentini, prijatelj nesrećnog Antonija »u svakoj drugoj zemlji to bi bio običan medicinski slučaj, dok je kod nas prežao u tragediju« i to ne samo u tlragediju jednoga čoveka, već u tragediju čitave porodice, prijatelja, pa čak i političkih partija prema kojima je Antonio izražavao naklonost. "Ta tragedija ima za pozadinu fašizam sa njegovim izopačavanjem svega što je ljudsko, sa karikiranjem uniforme. muškosti, oružja, što katkada treba da služi za oslobađanje od kompleksa niže vrerinosli. nametnulog od suseda i saveznika na Severu - Hitlerove Nemačke. Mala, 'literarna ilustracija

| „DERBĐ“ LURAC „TOMAS MAN“

(Kultura 1958)

ĐDERĐ LUKAC J

Grandiozno delo Tomasa Mana još uvek deluje pomalo zagonetno. lako to zvuči paradoksalno, ima u' tome stvaralaštvu nečeg izazivačkog, nečeg što ostavlja čitaoca u nedoumici naleruje ga da se odmah suprotstavi hladnoj i »objektivistićčkoj« ironiji. Ovo je osetio i Đerđ Lukač, ali niie hteo ili nije mogao da tq otvoreno prizna. Zaokupljen svojom društvenom aktivnošću i svojim esteličkim i estetskim koncepcijama, koje je po: nekad namerno: ograničavao. Lukač je četiri decenije oćenjivao i lumačio Manovo delo iz jednog skoro prakticističkog aspekta. | u tome smislu ostao je veran Tomasu Moanu i njegovom delu, tako da ova knjiga pretstavlja izraz »duboke odanosti«.

kako bi rekla Isidora Sekulić.

Ocenjujući Tomasa Mana kao najvećeg pisca našeg stoleća, Liukač je od njega, kao čoveka i javnog radnika, zahtevao sve veću društvenu angažovanost. Nije mu opraštao mi najmanje skretanje sa onog umetničkog i misaonog puta. kojeg je protumačio u smislu naoredne društvene evolucije Tomasa Mana.

Ima nečeg dirljivo naivnog u tim zahtevima i prekorima koje ie Lukač neprekidno upućivao “Tomasu Manu-čoveku i misliocu. Umesto da se do kraja detaljno pozabavi kompleksnom umetničkom tvorevinom ovoga majstora, Lukač se često bavio problemima koji nikako suštinski ne zadiru u specilični svet | Manovih stvaralačkih snova

To Lukač tvrdi onda kada govorni uopšteno o vrednosti velikog pisca. Međutim, u toku svojih analiza dolazi. do veoma zanimljivih i originalnih konstatacija. Interesantna ić njegova teza o Manovom »traganiu za građaninom«. Tomas Man je želeo, po Lukačevom mišljenju, da u svome deli ostvari neku vrstu idealnog građanina. Šlo mu tlo nije pos

šlo za rukom, kaže Lukačv treba zabvaliti ogromnoj snazi realističkog talenta velikog romansijera.

Ako bismo i prihvatili ovo tvrdenje kao tačno, tada ipak ostaje ne" objašnjen problem ironije u delu Tomasa Mana. A to je ono što Vero vatno čini suštinu Manove originalnosti. Govoreći o Manovom tvoraživu, Lukač ne daje specifičnu odredbu termina »realiste. Taj termin primenjuje, sa istim važenjem, i na Balzaka, 'Tolstoja i Gorkog. Pravi jedino banalnu razliku između izV. »kritičkog realizma« i tzv. »socija* lističkog realizma«.

"Tačno je, kako kaže Lukač, da le Man živeo u speciličnim društvenim uslovima, koji su diktirali sadržaj ijoblik njegovih romana. No to se može reći za svakog umetnika, i ne zvuči ni malo ubedljivo Lukačeva konstatacija da je Tomas Man u

· svome delu sažeo čitavu problemati-

ku građanskog društva, suprotno o starijih realista koji su opisivali samo pojavne manifestacije života. Trebalo je ispitati baš tu problematiku u originalnoj interpretaciji Tomasa Mana. I onda bi se ponovo vratili njegovoj ironiji i njegovom humoru. kojim je pokušao da sagleda čoveka u jednom opšteljudskom značenju.

Neospomo je da je Tomas Man bio građanski pisac opsednut kulturnom prošlošću svoga naroda, ali ie isto tako neosporno da se on gorko potsmehnuo tome »građanstvu«. Zar to ne pokazuju romani »Doktor Faustus« i »Cdrobni breg«e» Lukač ie uočio ovaj problem, ali nije otian do kraja, želeći da Mana prilaže kao »slikara« svoga vremena i svoga društva, što samo po sebi ništa ne znači.

Autor se, takođe, približio ovom problemu i u eseju o »JIspovestima hohštaplera Feliksa Krula«. Ovde piše o ličnim osećanjima pojedinaca u kapitalističkom društvu: zadržava se na osećanju »samouživanja« i ivrdi da to osećanje mogu imati samo ljudi kao što je hohštapler Krul. Ovaj avanturistički hohštapler poigrava se društvom u kome živi, rušeći svoiom pojavom mnoge konvencionalne laži i licemerna društvena pravila.

Inače, u ovoj knjizi, u kojoj je skupljeno sve što je Lukač napisao o 'Tomasu Manu, ima još interesantnih, oštroumnih i originalnih zapažanja. Sve to govori o plemenitom naporu Đerđa Lukača da što vernije protumači umetnost, misli i težnie Tomasa Mana. I sam Tomas Man odao ie najveće priznanje esejističkom i kritičkom radu Đerđa Lukača, ističući da je pratio njegovo književno delo »s velikom koristi po sebe«. ~

Knjigu su prevele Irma. Lisičar i Vera Stojić, a pogovor je napisao

dr Miloš Đorđević. Predrag S. PEROVIĆ

ONORE Bh BALZAK: „PISMA TUĐINKI“ III DEO,

Nolit, 1959 godine

Postoji misao da su pisci velika deca. Balzakova treća knjiqa pisama tuđinki, upravo nas vraća u dane velikih iluzija, dane saznanja da je detinjstvo prošlo, u kojima se mi uprkos činjenica, svojim pravim ljubavnim ostvarenjima preko pisama slučajno zaboravljenih u školskoj klupi, trudimo da obezvredimo prolaznost verovanjem da smo još uvek deca, iako velika, i da nam se, stoga, može štošta oproSUJUI MJSATEN

Takve je prirode ljubav gospodina De Balzaka, dečački naivna i zanosna ljubav „četrđesetogodišnjaka prema poljskoj grofici Hanskoj, njegovom Luluu, Lineti, Lini, Linic:,

a

V. Brankati: „Lepi Antonio“. Narodna knjiga, Beograd, 1958

tog kompleksa je Lentinijev napad Lentiniju koji ga u tom trenutku ne

na Hitlera i neodlučno držanje f{ašističkih funkcionera na taj ispad.

Tragedija »Lepog Antonija« je ne samo tragedija čoveka koji živi u političkom sistemu koji propoveda »muškost« (una maschia gioventu -— mladost puna muškosti'), već i u jednom kraju gde je muškost osobina koja ne sme da nedostaje. Antonijev otac gine za vreme bombardovanja Katanije u ozloglašenoj kući u koju je otišao da dokaže, sa sedamdeset godina, da je još uvek muškarac i da tako spere ljagu koju je sin naneo čitavoj porodici. A sin u bombardovanoj i porušenoj Kataniji oseća kako mu se vraća izgubljena snaga i sav srećan poverava se svom najboljem prijatelju

~ Iz jedne [ašislićke himne.

shvata. Ne može da razume. da jc oslobođenje od mane, oslobođenje čitave ličnosti, jer ono što nas odvaja od običnog naročito u negativnom smislu stvara osećanje niže vrednosli i kroz njega razne psihičke traume,

Prevodom ovog Brankatijevog romana naš čitalac je dobio jednu zaista vrednu knjigu koja će mu pomoći da upozna i italijansko društvo pod {fašizmom i erotsku obuzetost čoveka italijanskog Juga kojom se danas bave svi italijanski književnici i. sociolozi. Da bi se još bolje upoznalo to društvo naš čitalac trebalo bi da dobije i dnevnik Korada Alvara »Skorv jedan život« koji je danas prestao da bude samo literatura već je postao istoriski dokumenat o iednom vremenu koje je nepovratn SIVA

Srdan MUSIC

mačkici (kako je sve nije zvag

uzavreli pisac).

Ona čini osnovnu nit fabule ovo knjige, kažem fabule, iako su ljubavna pisma u pitanju, jer Balzak, literarno nije mogao da dogzistira bez fabule ni u ljubavi, intimno, za sebe. •

Ali Balzak ne bi bio Balzak da je ostao samo na toj fabuli, zato u nju utkiva još dva elementa:

1. Njegov stvaralački rad i zanos, muke i nevolje u trasiranju puta ka slavi i Veličini jednog Balzaka. Njegove nevolje sa izđavačima, Uvek finansiske prirođe, bile su za. ista stoički preovlađavane. A patnje pretrpljene u dane pisanja Seljaka, kađa mije ni sa gđom Hans skom imao redovnu korešpondencije, nose u sebi nešto od antičkih tragedija.

2. Posebno pitanje u pripoved= nom toku ovog romana (jer, to je pre svega roman toka svesti u modernom, smislu reči), pretstavlja deo Balzakove, čisto spekulativne filozofije, uvek sudbinski pređodređene na krah. Setimo se samo nje= govih kum»rođajnih akcija, novča= no vezanih za gubitak, koji je mo ralo da nađoknađuje njegovo pero.

Ba':akova opsesija fđejom za posedovanjem iedne kuće, u kojoj će moći đa radi pored svoje drage Line, eviđentira prisutnost roman= tičnih elemenata u svim njegovim romanima, kađa je reč o ljubavi, S druge strane, stilizovane analis tičke sposobnosti i afiniteti prema, naizgled naibeznačajnij:m pojedino= stima u prečniku čovekovih intere= soavnja, čine ovu knjiqu osnovnom nadgradnjom prustovske stvaralač= ke koncepcije i sveprisutnom ak ONO DB galeriji čovekovih ses ćanja i Fetrospekcija.

Zoran MII |

5