Књижевне новине

Ako je prošlih gođina ovaj komentar počinjao tvrđenjem da je „domaća drama zapostavljena na beogradskim scenama, ovoga puta mora otpočeti konstattacijom da je dramskim tekstovima naših savremenih pisaca široko otvoren put u prestoničke teatre. U istinitost te opaske najbolje ćemo se uveriti analizom premijera stavljenih na re-: pertoar beogradskih pozorišta tokom prošle godine.

Kao i u sezoni 1957 — 1958 godine održana je ravnoteža izmelu prikazivanja domaćih i stranih drama: od trideset novih dela, koja su izveđena u beogradskim teatrima (tu ubrajamo i obnovljenu pretstavu MolijerovihD, wčenih žena) četmaest su bila domaće drame a Šesnaest komađi „strane produkcije ( u prethodnoj „gođini odnos je bio dvanaest prema petnaest u korist stranih pisaca). Međutim, sezone 1957 — 1958 gođine izvedeno je šest savremenih domaćih komađa i šest dela „klasičnog nacionalnog repertoara, dok su U protekloj sezoni pozorišta prikazala devet „savremenih „domaćih drama, dva scemska prikaza poezije naših dana i samo tri dela klasične dramske literature. Kao što se vidi, više od trećine premijera: bilo je posvećeno delima savremenih domać:h autora, Što bi se smatralo uspehom i u daleko razvijenijim pozorišnim sredinama. Ako uz to dođamo đa je strani repertoar poticao iz pisaca pera našeg stoleća, kao i činjenicu đa prošle sezone nije izvedena premijera nijednog · „RKklasičnog stranog dela, neminovno ćemo zaključiti da su u minuloj sezoni beograđska pozorišta bila isključivo orijentisana ka savremenim · delima naših ili stranih — autora.

Prepustimo, dakle, neobaveštenim ljudima zabrinutost o sudbini savremenih domaćih drama i upitajmo we šta je stvarno karakterisalo onu drugu, negativnu stranu pozorišne međalje, Nepristrasan i pažljiv posmatrač prvenstveno će uočiti da se otsudno ispoljila kriza kriterija prilikom ođabiranja dramskih tekstova: u našim pozorištimai igrana su po pravilu drugorazredna dela stranih pisaca, koje je tre= balo pretstaviti našoj publici (izvedena je, naprimer, Frajeva komejija Peniks se često rađa, koja..se»ne. može svrstati u najbolja dela tog izvrsnog. engleskog dram skog pesnika; naveđimo i primer Ju goslovenskog dramskog pozorišta ko je je pokušalo da beogradskoj publici otkrije veliko i neobično O'Nilovo, delo pomoću njegove konven= cionalne drame Dugo putova-– nje u noć, jako je poznato da je njena osnovna. vrednost što je poslužila slavnom „dramatičaru za psihološko rasterećenje)., S druge strane, često su izvođena nedovoljno dobra dela naših pisaca (Pre= kinuto putovanje, Vejka na vetru i Šta grickaš druže ?), dela koja su, ostajući izvan prave umetnosti, ostajala i izvan onih bitnih, đubokih tokova, života, koje tako rađo identifiku= jemo sa savremenošću. Istovremeno, čitav niz savremenih domaćih tekstova ozbiljne vrednosti prepuŠšten je amaterima, provinciskim pozorištima ili rađiju (Lebovićeve Groteske, Konstant:inovićeva: Saobračajna nesreća i Gluščevićeva drama Zeleni se livada pođ zemljom, da riaveđemo samo neke primere. Uz to, neshatvljivo je što nijedno beogradsko pozorište još uvek nije ozbiljno prišlo Nebeskom odre.1u, iako su prošle dve pune godine Dtkako je ta drama dobila najviše jugoslovensko „pozorišno pr:;znahje). !

Upoređo sa krizom kriterija definitivno se ispoljio i nedostatak izražen u zastarelom scenskom izrazu (pođ kojim podrazumevamo! redđiteljevu koncepciju, stil glume ı scenografsko rešenje); već krajem prošle sezone postalo je očigledno da je hitna prepreka, koja spreča-

va da do gledaoca dopre aktuelnosti — nesumnjivo sadržana u tolikimi savremenim delima — upravo taj zastareli stil kreiranja, „opterećen, elementima romantičarske patetike i naturalističke doslovnosti, st: xoji vuče korena iz jednog prevaziđenog shvatanja pozorišne umetnosti. i

To su dva glavna uzroka što je u minuloj sezoni bilo malo žzanimljivih i pažnje dostojnih pozor:šnih događaja, i što se samo jedna pretstava izdvojila svojom vrednošću (Teatar Joakima Vujića, o kome će docnije biti reči). Da nije bilo te pretstave našli bismo se u koliko smešnoj toliko i tužnoj situaciji: ne bismo mogli istaći nijednu pretstavu i sećali bismo se sa nelagodnošću minulih godina, kađa je bilo neobično teško izvršiti praveđan izbor između više odličnih pretstava.

Još nešto se mora reći povođomi protekle sezone. Naime, u poslerat-

nom razvitku našeg pozorišta ja-

sno se uočavaju tri glavne faze: (pemiod od 1945 do 1949 godine,u ko me se pozorište afirmisalo kao važam kulturni i đruštveni činilac; pe riođd od 1949 do 1956 'godine, posvećen ~ uklanjanju različitih dogmatskih barijera i, najzad, periođ od 1956 do 1958 godine, u kome je došlo do odlučnog prodora domaće savrememe drame. U svakoj od tih faza „postojao je neposređan cilj ka kome se stremilo i velika većina pozorišnih stvaralaca „priznavala ie opravdanost takve usmeremosti. Danas, međutim, osećamo da se nalazimo u jednom haotičnom kretanju, u kome se ispoljava neđostatak određene artističke svrhe ka kojoj bi bila usmerena akt:vnost pojedđinih pozorišta i pozorišne kulture u celini. Utoliko se neminovnije nameće zaključak da je došao trenutak za formulisanje nekih novih ciljeva, koji bi; dali snažan potstrek našoj pozorišnoj kulturi. Naravno, nije svrha ovog članka da utvrđuje smerove u kojima će se razvijati naše pozorište; članak je pisan samo sa pretenzijom da ukaže na probleme koje je nametnula minula sezona. No neophodno je Jukazati na jednu novu opasnost, koja preti pozorištu i koja, istovremeno, nagoni da se potraže izvesna rešenja. U poslednje vreme čuje se sa mnogih strana tvrđemje da je pozorište preživeo oblik umetničkog „uticaja na mase i da glavnu pažnju treba posvetiti filmu i rađiju. Ne upuštajući se u dokazivanje estetske proizvoljnosti ta_kvon misiienja, ukažimo da nema mesta mehaničkim upoređiyanjima naših prilika i stanja u nekim razvijenijim sredinama: još mnogo godina u našim kulturnim centrima! preovlađivače novodošavši stanovnici građova, čiji je ritam života u punoj saglasnosti sa estetskim doživljajem koji pruža pozorište, što će za niz decenija odlož:ti komačam (da li konačan?) obračun između filma, televizije i teatra. Naravno, karakter te nove, potencijalne publike, koja upravo sazreva za pozorište i koja će svakodnevno priticati u njega, zahteva drukčiji repertoar, stil interpretacije pa možđda i organizaciju pozorišnog Života (o čemu se neminovno mora misliti sledećih godina, a što ne znači da se istovremeno smeju zamemariti potrebe onog, u kulturnom smislu razvijenog, đela publike). Ali to. prevazilazi „namenu ovog članka. Vratimo se njegoyoi OsnoOvnoj temi. . . . JUGOSLOVENSKO DRAMSKO PO ZORIŠTE imaloje u minuloj sezoni najzanimljiviji repertoar i prikazalo onu vrstu đela, koja bi, u o voj fazi razvoja teatra, trebalo da sačinjavaju okosnicu njegovog repertoara. No upravo Jugoslovemsico dramsko pozorište otkrilo nam ja krizu izazvanu zastarelošću scemskog izraza: kako se inače drukčije može objasniti „što Jugoslovenskoi dramsko pozorište nije ostvarilo nijednu značajnu pretstavu, jako je

b SLAVA. BOGOJMVIĆ: MRTVA PRIRODA SA LIMUNOM

JU

uglavnom igralo mođerna đela izuzetne · vrednost: — dakle komađe koji trenutno „najviše odgovaraju srednjoj glumačkoj generaciji pozorišta, kojoj bi trebalo da budu strane preživele „trađicije „njenih prethodnika, Jugoslovensko dramsko pozorište igralo je, naprimer, Direnmatovu oporu scensku famtaziju Posetu stare đdđame. Taj komad, „koji se kao nijeđno drugo delo za poslednjih dvađesetak godina približio amtičkoj formuli tragedije, prvenstveno karakteriše piščeva smelost da dramu zasnuje na konfliktu, koji je položen u same osnove evropske dđuhovne situacije: na sukobu između potrebe, trađicijom ukorenjene, za moralnim merilima i neumoljivih ekonomskih zakona, koji namećuj drukčiji sistem vrednosti. Ali ređitelj Bojan Stupica, čija umetnost izvirešiz jednog, u osnovi tarinskog, shvatanja pozorišta (oličenog u težnji za postizanjem izvesne vizuelne teatralizovane nadgradnje) bitno je zanemario piščevu ideju i zamislio Posetu stare đamae kao spektakularmu ali psihološki i etički beznačajnu individualnu tragediju. Bila je to koncepcija beskrajno udaljena od piščevih intencija, pretstava koja je još jednom posvedočila koliko malo naši reditelji tranaju za piščevom po= rukom. Slučaj Žirođuove drame Za Lukreciju otkriva đrugi aspekt tog složenog problema, Homađ je režirao Mata Miloševid kome se ne može osporiti upućenost u tajne konverzacionog stila interpretacije, no glumci, odgajeni u naturalističkom mamiru, degradđiralii su delo na psihološko — naturalističku dramu i lišavajući Žiroduov tekst lepršave prozra.

ugušili onaj fini osobeni sukob fikcija, koji postoji ispod površine zbivanja. Uz ta dela (i spomenutu O' Nilovu dramu ) Jugoslovemsko dramsko pozorište igralo je i scenski prikaz Pesma bola i ju= našžva, skroman prilog traganju za prevazilaženjem komvencio= nalnog u pozorišnoj umetnosti.

NARODNO POZORIŠTE izvelo ja tri savremene domaće dramei dva strana komada. U orijentaciji Narodnog pozorišta osetio se napor za vraćanjem na pozicije od pre nekoliko gođima, kađa je pozorište

\

KZONE.

uglavnom izvođilo lake nepretenciozne komade, čija je jedina svrha da zabave gledaoce. Dođuše, u, to vreme na repertoaru Narodnog. pozorišta nalazil: su se isključivo, strani komađi, dok su protekle se-: zone prvenstveno bile zastuplione domaće drame, po tematici blisce našim shvatanjima (otud utisak prividne dubine), ali često manje artificijelne od dela stranih autora, Početkom sezone pozorište je izvelo Grbićevu dramu Korak u prašinu. Docnije je prikazama/ proširena verzija Krležine đrame U agoniji; u dobroj režiji Bojana Stupice otkrili su se novi aspekti u Krležinom delu, a pretstava je izazvala i mmogobrojne

nažalost samo usmene, ,disku:sije. Dve druge drame koje su se našle na repertoaru Narodnog pozorišta (Lisica i groždje, Giljerma PFigejreda i Prekinuto pu tovanje Braslava Borozama) ne mogu se uvrstiti u dobra dela, dok je pretstava Vilijamsove „Tetovirane ruže bila tipična za jedan izraz, koji se već godinama uzima kao sinonim pojma zastarele scemske interpretacije. ·

BEOGRADSKO DRAMSKO POZORIŠTE, nije imalo uspeha u mimuloj sezoni. Na samom početku izvelo je tri domaće savremene drame (Miodrag Đurđević: Pogleđ unatrag; Kole Čašule: Vejka na vetru, Ivan Tokar: Na „ivicama rastu male jelke) u čije pripremanje nije uložen naročit napor, pa nisu postignuti ni vidniji rezultati. Stekli smo utisak da su drame izveđene samo pod pritiskom javnosti, koja je zahtevala prikazivanje naših savremenih drama, a da je pozorište svu pažnju pokloniloj docnije izvedenim komadima: Silasku Orfeja Tenesi Vili jamsa, Gazdi Punti}i 'i njegovom sluzi Matiju Berta Brehta i Porođici arlekina Klođa Santelija. Za Po~

rodicu arlekina može se reći da je opravdano „došla na scenu „Beogradskog dram-

skog pozorišta: „time se ne izriče sud o vrednosti Samtelijevog komađa već samo pruža podrška nastojanjima da se obogati naš scenski izraz. Orfejev sšla,

RIJEČKI BIENALE

Po svom postanku, karakteru svoSe koncepcije i po svojim temdencijama Riječki biemalni salon jugoslovenske savremene umeilnosti pret stavlja jednu sasvim izuzetnu mani“ [estaciju i razlikuje se od svih velikih izložbi koje se kod nas održavaju. Oivaranju Salona prethodile su diskusije i analize karakteristika i kvaliteta naše najnovije umelnostli, želja da se konstatuje »stanje na terenu«, da se zabeleže pojedine etape razvoja naše savremene umetnosti, da isključivo istoričari umetnosti, a ne sami Uumelnici (kako je uobičajeno) pokušaju da daju jedan prikaz našeg aktuelnog likovnog stvaranja. Do organizovanja Salona pre šest godina došlo je sasvim spontano, samoinicijativom pet mladih istoričara umeinosti, a do izložbe prvog Riječkog salona 1954, „uglavnom zahvaljujući činjenici što je jedan od organizatora bio i direktor galerije, pa Je samim iim Salon dobio i svoju kuću.

Tema i koncepcija svih izložbi Salona su iste: aktuelna problematika naše likovne mmelnosti i registrovanje kvaliteta u stilski napredmim pojavama. Međutim svaka je iz ložba donosila i izvesne novine, »Salon 54« se borio za egzistenciju i publicitet pojedinih aktuelnih pojava izlažući na pr. po prvi put na jednoj saveznoj jzložbi dela koja pripadaju tzv apstraktnoj umetnosti a »Salon 56« prvi je wu zemlji primio na izlaganje u svom sklopu i dvas deset osam stranih umetnika i prvi delio nagrade za dela koja najbolje dokumentuju koncebciju Salona. Sadašnji, treći Salon, otvoren od juna do oktobra, uključuje i izlaganje tapiserija, pruža mogućnost izlaganja Svim umetnicima _ Jugoslavije čija dela odgovaraju koncepciji Salona (za žaljenje je što nekoliko pozva= nih umelnika iz objektivnih razloga ne izlažu ovoga puta!), a po zatvaranju biće prenet na izlaganje u Pariz. Šest nagrada za slikarstvo (Bernik, Maništa, Gliha, Ivančić, Murtić, Z. Petrović) i dve za skulptumu (Džamonja, Tršar) koje je Sa lon ove godine bio u mogućnosti da dodeli umetnicima, najbolji su dokaz razumevanja i podrške koju su mu pružili republički i gradski Sekre'arijati za kulturu. Najzad odziv velikog broja izlagača, šezdeset jedan umetnik, raznih godina starosti, različitih likovnih koncepcija i stilskih pripadnosti koji sa sto pet dela učea

stvuju na ovoj izložbi, potvrđuju da je Salon sebi obezbedio mesto u našem likovnom životu.

Preko eksponata Riječkog salona prikazana Je savremena umelnost u svojim aktuelnim | manifestacijama, kompleksno i dinamično. U“ pogledu stilskih karakteristika izložena dela mogu se podeliti na dve ne naročito izdiferencirane grupacije: figurativce i apstraktne umetnike. Među umetnicima prve grupe osetna je tenden| cija da se realna percepcija stvarno“ sti što jače transponuje i polčini individualnim predispozicijama umelni ka, da objekat mada poštovan posluži uglavnom kao medijum za speciličan izraz obojen na pr. varijan“ tama nadrealizma (Stančić), naivnog (Vujaklija, Stanić) ili kolorističkog ekspresionizma (Konjović, Đulitika, Lj. Ivančić), magičnog realizma (Ce'tin, Šuštarić) i dr. Ima vrlo finih kvaliteta na putu ka apstraktnom (Gliha, Br. Omčikus). Među apstraktnim slikarima ima tašista (Perić) i liričara (Bernik) i onih s prizvukom nadrealizma u koncepciji kompozicije (Vaništa, Z. Petrović) i bioloških analitika materije (Petlev ski), ima i geometriske apstrakcije (Lipovac, Picelj, Srnec) i ekspresi-

GWORG GROS: NEMAČKA. BURŽOAZIJA

zafR. IL Gazda Pontila 17 njegov sluga Mati pretstavljaju dela svojih au-–

tora (doduše, neophodno je ođati priznanje reditelju Jovanu Putniku za inventivnu režiju Brehtovog komada). Gledalac se sa setom sećao onih srećnih vremena kada ia Beogradsko dramsko pozorište čilo put novim shvatanjima pozoOrišne umetnosti, i s tugom opažao da danas nema gotovo nikakve Žar zlike između njegovih pretstava interpretacija koje gleđamo, : naprimer, u Narodnom pozorištu! ATELJE 212 nije stavio nia ertoar nijednu sfranu avangardiStičku dramu a takođe nije otkrio ni nekog nepoznatog domaćeg dramskog pisca. No ipak, kamerna scena je najviše učinila da se TaZbije monotonija protekle sezone: U prvom ređu pomoću Večeri otvore mih vrata i Crnog Orfeja. Uz to, najbolja pretstava sezone (Teatar Joakima Vujića) postavljena je u Ateljeu 212. Reditelj Vladimir Petrić oživeo Je jedan naš stari, paučinom vremi prekriven dramski tekst i stekao zasluženo priznanje. Petrićeva izvrsna režija dočarala nam je svet ljupke mašte i čarobne ,jednostavnosti, i uspostavljala tajanstvene spone između nas i jednog vremena davno zaboravljenog no ipak trajno prisutnog u nama. ., Svim ostalim pretstavama Ateljea 212 mogu se staviti ozbiljni prigovori: jzvođenju „Foknerovog Rekvijema za kaluđericu (adaptacija .i režija „Janeza Šenka) primeđba da su isuviše naglašeni trilerski elementi a zanema rena Foknerova filosofija; povođom izvođenja Frajeve komedije Feniks se često rađa pitali smo se zašto je prikazano nereprezentativno delo engleskog dramatičara, a kad se govori o prikazivanju Priče o vojniku (Šarl Ramiz — Igor Stravinsk:) neophodno je naglasiti -da je šteta što je delo izveđeno sa zakašnjenjem od/četrđeset gođina. | BEOGRADSKA KOMEDIJA prikazala je komađe Kula Vavilonska (Roksanđić),, Tuđe dete (Škvarkin,, Ulični svi rači (Šurek — Sasmam), Mande (Držić)i Šta grickaš, druže? (Pavlović — Đorđević). Zapažena je jedino pretstava U-

ličnih svirača u prijatnoj nepretencioznoj režiji „Velimira, Živojinovića. Bio je to u osnovi

siv repertoar u kome nije bilo ni jedne jedine prave savremene Kkomedije. Vilodimir STAMENKOVIĆ

onističkog kolorizma (Murić) a i pokušaja tzv. »antipeinture« (Kristi) itd... Sve to govori da apstrakcija ni kod nas nema više preimućstvo novine i da treba pooštriti krfferij kojim je ocenjujemo!

_I skulptori, mada w znatnoj manjini (svega jedanaest!) pokazuju veliku stilsku raznolikost: biološku vitalnost i jedrinu forme duguju iedni primarno erotskom doživljaju (Olga jJančić, Angeli Radovani), ekspresionizam drugih. formu svodi na duhovite čovekolike znake (Kinert, Tršar), a treći na konstruktivističku koncepciju planova (Anastasijević). Biološkoj apstrakciji pri padaju oble mase lirski „markirane (Bakić, Bešlić) kao i plastične kompozicije u kojima vrednosti odnosa raznorodnih materijala čine konglo-. merate sasvim novog karaktera (Džamonja). Organizatori tretiraju Salon ne kao revijalnu izložbu, nego kao istorisko umetničku studiju · eksperimentalnog karaktera. Želja im je da skiciraju stanje razvoja savremene umetnosti kod nasu intervalu od dve godine. U tom okviru poklanjaju | pažnju »delima onih tendencija, koje su poslednjih godina doprinele ubrzanom

GBORG GROS

GEORG GROS

U nizu odličnih grafičara Grosovq se ime jako ističe. Njegovoj markan nosli ne doprinosi samo karakter | »boja« njegovih karikatura nego pre svega i izuzetna popularnost koju uvek uživao u naprednim krugovima mnogih zemalja.

Georg Gros (Georges Gros) h rođen 1893 n Berlinu, nwmetnički akademiju je studirao u Drezdemu | Berlimi. Od 1918 bio je član berlim ske grupe Dadaista čiji je politički karakter bio jako mnaglašen. Ok 1925 jedan je od pokretača grupi »Neue WSachlichkeite u kojoj wmek nici energično reaguju · protiv tada učestalih tendencija udaljavanja m metnosti Gl stvarnosti. Na poziv jed. ne umetničke, škole iz Nju Jorka od. lazi 1932 u SAD gde ostaje kao pra fesor crtanja i slikarstva sve do ne davnog povratka wu Nemačku.

Dok su u Nemačkoj nacisti javna spalili njegove slike i crteže, po mna gim kulturnim centrima Evrope Amerike čuvaju se Grosove mape grafike: »Ajkula«, »Ecce homo«, »Lice vladajuće klase«, »Zabeleže« ni«, »Ljjudi — šlapovi« kao i mnos ge ilustracije i karikature po listos vima i časopisima.

Mada se Gros još od 1914 baw.

vio slikarstvom po kome se može svrstati u ekspresioniste, crtež je ipak ostao osnovna tehnika njegovog rada, aktuelnost neiscrpna tema nje,

gove inspiracije, a rod koji je naj,

više negovao: karikatura! U tom do menu i jeste najbolji. Bio je maj“ stor grafičke satire, „nemilosrdne ž britke, svojim oštrim potezom drus štvenog satiričara beležio je sa duhovitošću i mržnjom osrednjost i zlobu svojih savremenika, isticao nakazne posledice rata, žigosao negativne pojave u vladajućoj klasi kao Što sm koruocija, špekulacija i na ročito diktatura i nasilje svake vr• ste. Ostao je najstroži portretista Nemačke u vremenu između dva ra» ta, a njegova karikatura imala je svojstvo oružja u borbi za jedno novo, bolje društvo.

. Posle dugogodišnjeg dobrovoljnog izgnanstva, pred dva i po meseca u svojoj šezdeset šestoj godini vratio se u Berlin. Viđan je kako u dugim šelnjama traži razne lokale, pozori šta, stare kafanice i umetnička sastajališta, mesta na kojima su većinom ruševine zamenile obiekte za koje Su vezana sećanja velikog karikaturiste. Svoj poslednji komentar o no

vom Berlinu nije stigao da zabeleži. Umro je 6. jula.

D-r K. A.

ritmu razvoja naše umelnosti a još uvek su sveže i vitalne, tendencijama koje su trenuino kod nas nove, a koje otvaraju dalje perspektive«.

_ Sagledan m celini Salon je zanimljiv i živ prikaz aktuelnih pojava u rastu naše najnovije umetnosti. Što se kvaliteta eksponata tiče, videli smo da ima među umetnicima Salona i onih koji sa strašću i upornošću »delju« svoju sliku kao da dragulj bruse, postižući da ona otkrije nove umetnički dragocene vidove odnosa i osećanja (Stupica). ali ima i pone ke zbunjene neorijentisanosti, ima nesigurnosti, praznina a i epigonstva. Prve treba pozdravili kao dragocen prilog, a drugi se ubuduće mogu izbeći strožim kriterijumom ~odabira-

nja. Uostalom, kao i svaki eksperi menat sa živom materijom, Salon nosi vredne podatke koje neminovno

do-

prati i po neka omaška. ečČutim osnovnu vrednost ovakve

manifestacije čini baš to ukazivanje na gućnosti, naša umetnost kreće, dokaz vitalnosti već afirmiranih, po“ znatih talenata otkriva i stvaralački prilog: novih individualnosti. Na taj način Salon čuva karakter jedne aktuelne tribine koja tretira najnoviju istoniju naše savremene umetnosti | stičući njene avangardne aspekte. Iz toga. naravno, proizlazi i činjenica da Salon dobija polemički karakter. Donoseći osobine naše melnosli on olvara razgovore o nje“ noj fizionomiji i karakteru.

raznovrsnost naših likovnih mo“ na nove puleve kojim sćč jer Salon už

današnje M

Dr Katarina AMBROZIČ

KNJIŽEVNE NOVINB