Књижевне новине

| |

)

' stvaraocu nije svojstveno;

· tenzitetu doživljaja.

_ Pjesnički svijet se sastoji od proumljenih, stvarni svijet od neosmižšljenih stvari. Svojstvo stvari o sebi jest otpor, cilj umjetnine svladavanje tog otpora. Približavati se svijetu stvari

9 if kakao to Ivanišević kaže: »zagristi

Ve : 1 : vw. ) „LN.jabuku do, sjemena«, znači svladaIan stvari u svijetu. A. sve Što u svi-

jetu jest, oduvijek je po tome, što suprotstavljanjem od bilo koga ili bilo čega čuva prvotni oblik i položaj. Budući da je opiranje čuvar prvotnosti, između stvari, pojava, potom između čovjekova odnosa prema čovjeku (dakle glavnih činilaca stvarnog svijeta) i stvaraoca, stvoren je prirodan napon kao među suproimim polovima u električnom polju. Taj apon s visinom označenom u riječima, koji ovisi o temperamentu i talentu pjesnika kao i o otpornosti građe, jest ono, što nazivamo dramskim unutar pjesme. Snaga doživljaja zato je redovito adekvatna visini napona, koji srazmjerno raste: što se dakle raspon između pjesnika i realnog svijeta smanjuje, to se napon sve više povećava: dramatika raste. Zato je razdaljina onaj put, koji stvaralac ima prevaliti da bi, živeći u svijetu, živio svijet. Živjeti u svijetu u umije nosti ima dvostruko značenje: realno gledanje stvarnog, i uobličavanje pjcsničkog svijeta. Zaobilaženje stvar" nog svijeta, prema tome, istinskom ono je kao i nabrajanje ili opisivanje potisnut5 duboko u pozadinu: prisutna je jedino smionost, ali usmjerena prema

- stvarima u svijetu.

Kao iza zatišja nagla oluja, između pjesnika i građe za pjesnički svijet, zato započinje sukob. Pružajući otpor, stvarni svijet se ne da lako upokoriti niti preobraziti. Stvari iz svijeta svojom stamennšću suprotstavljaju se stvaraocu, koji ih u umjetnim osmišljava. Pošto je odlaganie stva: ranja isključeno, stvari su pobjednici ili su pobiječđene. Ako je po srijedi prvi primjer, pjesma nije ostvarena. već postvarena: umjesto cjelovito maginacije puka deskripcija. U drugom primjeru ishod je suprotan; kao svjetlosna energija kroz žice, za stva ralačkog procesa smisao poput brzice rijeke teče kroz stvari. U strukturi pjesme osmišljene, stvari su presta:e biti ono što su bile. Izgovorene, onč su postalč riječi. Zato kad kažemo zemlja, kuća, voda. kamen itd.. imamo opčenitu predodžbu: imena predmeta ili stvari. Njihovo pobliže obja· Šnjavanje drugim riječima dijelom odgovara stvaranju umjelnine. Društvo riječi, koje su se misaono, zvukovno i slikovno dohvatile, mećđusobhim pro žimanjem, stvarale su imaginativnu cjelinu, Imaginativna cjelina ili besprijekorno uobličen doživljaj, to jest riječima. materijalizirana apstrakcija. Best ona umjetnina, koju hrani realni svijet ri kog i stvarnog sViZato umjetninu 9 isključivo po I!DnUjmmjetnina sadrži ičnost: um!jece

Elementi pjesnič Teta su istovjetni. Mumijeća razlikujemo

u svojoj rfitrini dramat

KOHIŽBV-NE NOVINE

POL RMRMNE GOGEN:

statičnost. Umijeće je, pa imalo ono vanjski oblik drame, romana ili pjesme, n svojoj nutrini mračno, neosvijetljeno, dok je umjetnina duhovno svijetlo n svijetu. A io će reći: iz tame, Što ga.je obavijala, duh je šiknuo kroz-riječi, koje su ga čvrstoćom svojih slika zadržale. Otuda izlazi, da dubu nije svojstveno mirovanje, nego neprestano kretanje. Njegov je cili sloboda, rasplinjenje, dakle ništenje samog sebe. Nadvladavši se riječima, kojih se duh neprestano nastoji osloboditi, pjesma dobiva dramske slike i tonove. Zato je vrijednost pjesme isključivo u njenoj dramaličnosti: doživljenom nadvladavanju stvari svijetu.

Pjesnici opisivači

U umjetnosti, odnos prema građi za umjetfninu i talenat gotovo su ravnopravni. Tek onda postoji mogućnost djela, kada sw sjedinjeni. Đjesnici kod kojih je to nesrazmjerje osobito naglašeno, prije ili kasnije su od samih stvari pobijeđeni. Oni žato ne stvaraju, već nabrajaju: umjesto da pjesničku materiju zatvaraju, oni se njome razbacuju: nabrajaju od če-. ga se sastoji, unoseći tako n pjesmu nevažne i suvišne detalje. Za umjetnost je, međutim, presudna umjervnost, to jest kritičnost pjesnika. cjeldvitoj pjesmi nili što pritiče niti što nedostaje. Siromaštvo pjesničke građe oduvijek je i biti će douyijek jednako preobilju, koje stvara nered. Tako ne znati iskoristiti nije isto što i neimanje, ali mu je ono u svemu nalik. Dok odsutnost neophodnih pieaničkih činilaca ne osvjetljava, dotle prenatrpanost zagrađuje misao pJjesme. Radovi pjesnika, kojima je glavna značajka nekritičnost, zato su procesija umrtvljenih riječi, kojima se onako sentimentalni ili retorični vraćaju u stvarni svijet, protiv kojeg su se por bwnili. No, oni se doduše oglašavaju i poslije povratka u svijet, ali drugim uzvicima. Nekadašnji pobunjenici protiv ustajalosti, sada su postali zagovarači nerazumljivosli, površnosti ı

banalnosti. Otuda u našu književnost:

dolaze »muzikalne« pjesme, tečne pripovijesti i napeli romani, kojima su vrijedna djela u očima naše publike, a ne manje i kritike takvi autori upravo zasjenili: alirmirali prosječnost. Pjesnici romanticisti

Pjesnici romanticisti su drugačiji od prethodnih, takozvanih opisivača ili glorifikatora ·stvarnosti onakve kakva ie u času dok pišu. Oni su isprvice svijet smatrali onakvim kakav. je trebalo po njihovom mišljenju biti. Pričini su u njihovim očima dobivali danomice prividne oblike zbilje, pa im se tako neosjetno, iz dana u dan, sužavala »zemlja pod nogama“, kao šagrinska koža. Što je brže to tlo sna Destajalo, oni su sve više u njega VJE" rovali, grčevito ga se aržali. Zato se konačno nisu sukobili sa realnim sviietom, nego 54 vlastitim iluzijama o tom svijetu. Iskustva do kojih su od-

'jedamiput došli vratila su njihove misli i čula prema unutrašnjosti: zbivanja su pretvorila zanos u njegovu \suštu suprotnost: u rezignaciju. Riječi: zanos i rezisnmacija, iako smislom različite, slične su po tome, što izražavaju nm biti dva romanticistička duševna stanja. Budući da su, kada ih izdvo-

jimo iz teksta, suprotne, zajednička

značajka ovih riječi sastoji se u podjednakoj povišenosti. Stanje, koje pre dočava prva riječ, gledano s matemaličkog motrišta' je pozitivno, dok je stanje koje predočava druga riječ negativno: zanos — oplimizam; rezignacija — pesimizam. Svijet međutim nije mw potpunosti ni crn ni bijel; on je, poput slike rađene tušem, crnobijel, što se u potpunosti odnosi i na čovjeka kao jedinku. Zato je nagli prijelaz iz zanosa u rezignaciju prvi znak pjesničke mevidovitosti, Zbog neunednosti oblika pjesnička nedovidost poklapa se sa trećorazrednom romantičnošću. Nadalje: romantični ,pjesnici kao što su ovi iz svijeta gledaju u svoju unirašnjost, ali, za. razlika od vrsnih romantika, oni iz nje Izvlače slike i zvukove, od kojih jedni svijet pokazuju u crnim, drugi u ružičastim bojama. Zato su u isto Vrijeme suprotni zbiljskom romaniizmu i realizmu, bliski parodiji romantizma: romanticizmu.

Zbiljski pjesnici

Između prve i druge nalazi se tre-

ća skupina ili vrsta pjesnika. Sudeći po sadržaju, zatim po mirnoći vanjskih i dramatičnosti unutarnjih oblika, to su zaista zbiljski pjesnici, koji se kroz svoje stihove danomice sve više približavaju stvarnom svijetu. Njiihova značajka je u isto vrijeme kritičnost i angažiranost.. Kako neprestance Žive u svijetu, oni se prema tome svijetu, iz koga. crpu teme, kritički odnose, Odnositi se prema stvarnom svijetu, znači odnositi se prema doačlajima u njemu. Pošto su ta dopadanja, ako ih, pjesnik usvaja kao motiv, dramatična, njihov ritam jodnak je nutarnjem ritmu umjetnine. Stih ili prozna rečenica je najmanja jedinica za trajanje fiksiranog i zaustavljenog stvarnog Vremena i vremena mmjetnine. Prema tome, stih je bilo vremena; on uvijek i Wu svakom 'krenutku otkucava njegove traume i grčeve. Bilo tuče jače kad je organizam bolestan. Kako vrijeme oboljeva od raznih bolesti i pošasti, poput orga nizma, zbiljska pjesma odražava dramatska stanja tog Vremena: agonijh, ludilo itd., koje često liječi otrovom satire. Pjesnicima, čija je poezija takva: dramatična ili satirična, zato nije svojstveno mirovanje niti zdvajanje. Kako su svoju aktivnost već usmjerili, njihova je glavna značajka \rezvenost, OV borbenost i nepopustljivosbx Kada to u potpunosti postignu, odnoseći se kritički prema svijetu, takvi pjesnici, među kojima je velik broj satiričara, istovremeno oblikuju i svijet i sebe.

Mirko ROGOŠIĆ

V

Filozofija se ne može odvojiti od istorije filozofije. U tom pogledu filozofija se bimo razlikuje od drugih nauka. Astronomija, naprimer, relativno je nezavisna od svoje istorije, 4li se, obratno, istorija astronomije ne može ni zamisliti bez poznavanja najnovijeg astronomskog sistema. JIstorija astronomije ima rclatino prost zadatak da u okviru svog područja istraživanja prali sa znajne doprinose ~ pojedinih epoha odnosno naučnika astronoma. Kasnija astronomska saznanja | nužno se nadovezuju na ranija, tako da se ovde radi o stalnom kontinuiranom progresu naučnih saznanja. Onaj koji bi hteo da ovlada astronomskom 'naukom morao bi da nauči astronomski sistem koji je danas u važnosli, a to bi mogao postići i bez poznavanja istorije stvaranja tog sistema.

Ali u filozofiji „to nije slučaj. Filozofiju može shvaliti samo onaj koji Joj prilazi kroz njenu istoriju, kao što, i obratno, istoriju filozofije može razumeti samo onaj koji poznaje filozofiju. Ovde ne samo što \jstorija filozofije pretpostavlja sistem filozofije (kao što i islorija astronomije pretpostavlja astronom“ski sistem), nego i sistem filozol[ije pretpostavlja istoriju filozofije (dok poznavanje astronomije ne prelpostavlja poznavanje istorije astronomije). Dok je w drugim naukama pravilo da naučnici specijalisti « svojoj oblasti redovno dograđuju na onome Što su njihovi prethodnici gradili, u filozofiji veliki stvaraoci po pravilu počinju takoreći ispočelka, kao da drugi filozofi pre njih nisu stvarali. Stoga stvarno poznavanje savremene sistematske filozofije nije moguće bez razumevanja celokupne prethodne filozofske tradicije, kao što i pravo razumevanje istorije filozofije

nije moguće bez punog stvarnog zna

nja savremene sistematske filozofije. Utoliko je istorija filozofije bitni i osnovni deo same sistematske filozofije. Ukoliko je naša dadačaja [ilozolija dublja i obuhvatnija utoliko će bolje moći da nas nauči u čemu je značenje filozofskih učenja prošlosti; a ukoliko nam nerazumljivija ostaje dstorija filozofije utoliko više prava imamo da sumnjamo u istinitost naših današnjih filozofskih poj-

'mova, Filozofija i istorija filozofije

nalaze se dakle u nerazlučivom jedinstvu. Zato nema drugog puta za ulaženje u filozofiju od istorije filozofije. Filozofija. postaje naukom tek kroz svoju istoriju. e

' Predmet i zadaci filozofskog istraživanja različito su odrečlivani u razna vremema. Jednom je f{wozo{ija bila napor za uopštenim obuhvatanjem rezultata posebnih nauka, drugi put ona je izgrađivala pogled na žovekovo životno i društveao delanje, treći put ona je težila za samo“ saznanjem · umske delatnosti. .No,

pri svem tom, svaka je filozofija na

MANUEL ALTOLAGIRE

ovaj ili onaj način pokušavala da sa određenog užeg ili šireg područja dođedo pojmovnog {om mulisanja onoga što je u svetu, Životu i čoveku neposredno dato. Iz obilja tih filozofskih | „uopštavanja tokom istorije čovečanstva stvorila se osnova opštevažećih pojmova o svetu i Životu, tako da možemo reći da je istorija filozofije. proces kojim je čovečanstvo u obliku naučnih pojmova izrazilo svoje shvatanje sveta i procenjivanje života. Prema tome, predmet istorije filozofije čine sve one filozofske tvorevine koje su se trajno održale kao oblici shvalanja sveta i procenjivanja Života.

Ali napredak u istoriji [ilozofije nije nikad samo čisto »filozofski«. U postavljanju filozofskih pitanja i u traženju njihovih rešenja [iiozoli se ne oslanjaju samo na filozo{[sku tradiciju, nego im nova dostignuća i ieorije posebnih nauka, promenjena moralna i religiozna shvatanja, nova umetnička dela i izmenjeni pogledi ma umetnost kao i preokreti u državnom i društvenom životi uvek na određen nov način postavljaju stara pilanja i orijentišu ih da u odrede nom pravcu traže odgovore na njih. Tako se uz onaj problemski (>čisto [ilozofski«) činilac kao ne manje značajan pojavljuje i ovai kulturnoistoriski činilac, koji u svakoj epohi drukčije, ali uvek na karakteristićam način, — modifikuje problemsku nit kretanja filozofskih koncepcija. Promene n filozofskim shvatanjima iz jedne epohe u drugu su dakle posledica i ovog, tako bogato, diferenciranog, dejstva raznih kulturno-istoriskih okolnosti.

'Međutim, na oblikovanje pojedinih filozofskih učenja znatno, utiče i ličnost njihovih tvoraca. Svaki filozof nalazi elemente svog pogleda na svet i Život u večnim problemima bića, saznanja i čoveka, kao što ih crpe i iz shvatanja svoga vremena i svoga naroda, ali se ona bogata raznolikost načina pristupanja i reša“ vanja filozofskih pitanja kod raznin filozofa do kraja može objasniti okolnostima ~ rođenja i vaspitanja, životnom sudbinom, karakterom i iskustvom pojedinih velikih stvara laca. Tako se uz prva dva javlja i ovaj treći, individualni činilac, koji sa svoje strane još više modifikuje problemsku nit istorisko-filozofskog razvitka.

Na osnovu. izloženog lako je shvatljivo da se u istoriji filozofi je, prema tri činioča istorisko-filo-

zo{[skog razvitka — problemskom, kulturno-istoriskom i individualnom primenjuju tri metode —d problem-

sko-istoriska, kulturno-istoriska i biografsko-psihološka. Problemsko-istoriska metoda prati kontinuitet rešavanja filozofskih problema; ona ispituje uticaje jednih filozofskih učenja na druga, a do-

pisanjem i do kraja života živeo ·

Značajni španski liričar Manuel Altolagire rođio se 29 juna 1908 godine u Malagi. Srednju školu završio je u rodnom mestu a pravni fakultet na Madridskom univerzitetu gđe je i doktorirao. Poređ toga mnaučio je ftipogralski zanat i sve svoje knjige štampao je u svojoj maloj tipografskoj rađijonici. i

Proputovao je, poređ Španije, Prancusku, Belgiju ·i Italiju. Još od rane mladosti počeo se baviti

se za Republiku perom, a kada je ova bila ugrožena branio ju je i oružjem u toku celog građanskog rata. Posle poraza Republike emigrirao je i grant u Južnoj Americi, a najviše u Meksiku gde je dugo \vremena, zajedno sa pesnikom Hose Morenom Vilja uređivao majbolji, književni časopis španske emigracije »Las Espanjase«. -

poseti svoju otadžbinu kako bi mogao da narodnom filmskom Testivalu' u San Sebastijanu gde je prikažan i njegov film snimljen u Meksiku po njegovom scenariju. Tu ga je zađesila tragična smrt. sa svojom suprugom poginuo je u automobilskoj nesreći.

je isključivo od svojih književnih radova. Do 1936 godđine publikovao je nekoliko zbirki pesama od kojih su mnajgnačajnije: druge poeme«, dan«, moće«. 1992 gođine » Amibo8Be, »Litoral« — zajedno sa pesnikom pmilijom Pradđos.

»Ostrva i !»Primer«, »Jeđan »Ljubav«, »Ujeđinjene saPored toga osnovao je književni časopis a 1927 do 1929. gođine

Kao pisac naprednih ideja borio

Živeo je kao emi-

Neđavno je dobio dozvolu da

prisustvuje | među~

Zajedno

.-

OZOFIJA I NJENA 1. ISTORIJA

prinose pojedinih mislilaca ranguje prema njihovoj saznajnoj vrednosti.

Problemsko-istoriska. metoda ograničava se samo na sadržaj filozofskih doktrina; a pošto ove nisu odvojene od ostalog duhovnog života, koji se izražava u naukama, religiji, umetnosti, moralnom i društvenom životu, to se problemsko-istoriska metoda mora kombinovati sa kulturno-istoriskom. Jedan filozofski pojam, problem ili rešenje tog ptoblema mogu biti shvaćeni tek 'onda kada se sagledaju ne samo u celini filozofskih shvatanja određenog filozofa, nego i u punom kontekstu sa celokupnom duhovnom kulturom i društvenim okolnostima u kojima je taj filozof živeo. Filozofske leorije donose rešenja filozofskih problema, ali istovremeno na svoj, filozofski, način izražavaju (opravdavaju ili kritiknju) sve duhovne ili društvene vrednosti svoga vremena. Problemi kojima se filozofi bave mnism samo filozofski nego i živobni. Kulturno-istoriska metoda, kojom se filozofski razvitak povezuje sa svim duhovnim disciplmama i sa -“društveno-političkim okolnostima života, omogućuje nam da filozofske probleme vidimo i kao životne, društvene i opšte-kulturne.

Uticaj razmih nefilozofskih čimilaca na filozofsku refleksiju bio je, razume se, uvek različito diferenciran: postavljanje i rešavanje filozofskih problema stajalo je u bližoj ili dalioj vezi čas sa pozitivnim nawkama i moralom, čas sa religijom i politikom, čas sa umetnošću ı vaspitanjem. To se vidi i iz činjenice što su mmogi veliki filozofi bili u isto vreme i veliki naučnici, teoretičari prava i države, tvorci novih pogleda na umetnost i vaspitanje, političari i moralisti, socijalni reformatori i književnici; nije redak slučaj da je njihov doprinos w tim drugim oblastima isto toliko značajan kao i u filozofiji. Sve te raznorodne uticaje, od matematike do literature, možemo pratiti pomoću kulturno istoriske metode. Feotrebno je posebno naglasiti i to da se kulturnoistoriskom metodom zahvata i tiicaj koji na filozofske doktrine vrše različiti družtveno-istoriski zahtevi i stremljenja određenog vremena, naroda i društvenog sloja. Biogra{sko-psihološka metoda objaŠnjava filozofske doktrine sa stanovišta ličnosti filozofa. Tom, metodom isoituje se Životni put i sudbina, naučna i društvena karijera određenog mislioca, i njegov psihološki profil, ukoliko su uticali na oblikovanje njegove filozofske teorije.

' Potrebno je, na kraju, istaći da se filozofske tvorevine mogu uspešno objasniti tek primenom sve ove tri metode, Samo jedna ili samo dve od ovih metoda uvek dovode do manje ili više jednostranih tumačenja filozofskih teorija. Miođraty CEKIĆ

\

ZA TEBE NEMA MESTA 4

U mome snu nema mesta

u kome bi ti mogla živeti.

Nema mesta. Svuda je san. Utonula bi. Idi i živi na drugom mestu,

ti koja si živa. Da su kao gvožđe ili čelik moje misli, zadržae bih te. Ali su oganj i oblaci

kao što je bio svet kad je stvoren, kad niko nije živeo u njemu.

Ne možeš ostati. Nema mesta. Moji bi te snovi izgoreli.

NOĆ

Prošle su senke

svih bića koja su me volela.

Bila je to jedna jedina senka ponovljena· hiljadu puta,

jedan anđeo mračan, sam

kao ljubav bez strele,

bez sidra, bez ognja.

Živeo je u svim telima iščezlim onih koji su me nekada voleli,

u telma koja su se rasplinula

i umesto skeleta ostavila na zemlji senku, senke koje mute moje sećanje u večitoj žalosti; gomilu senki koje čine | crnom A moju noć,

moju tugu,

moj život. i

NOĆU U JEDANAEST SAT, Ovo su kolena noći.

Još ne znamo kakve su joj oči. Čelo, zora, sa zlatnom kosom doći će kasnije |

i njeno telo kojim polako id životi bez sna.

U gaju pomorandži, u suton, zaglibljuju se njene neodlučne noge a ruke će osvamuti rano, na vetru. U grudima mesec.

U svesti sunce. Gorda. Crna. Sama. Žena ili noć? Visoka.

·

Ta tama je rulja crnih anđela ~

bez putira; e , udružene samoće, . ' ujedinjena ćutanja.

Vreli užas.

To su duše udovice

nevemih tela. \

·'Njine kose

raspletene tamnim ognjem pakla pretvore u ugalj sve što dodirnu.

Ne postoji zora koja može

da ublaži to teško mučenje.

tu gustu tamu, : “

tu smrt duboku. TS

(Preveo Miodrag GARDIĆ)

5

/