Књижевне новине

| _ Džibet MAREJ .

· Književnost i otkrovenje

| Zamislite život kao prostranmu galeriju slika ili uzej, ili možda još bolje kao tehničku radionicu. ivot je između ostalih stvari i sve to. Zalim, zamislite nekoga kako prolazi kroz sve to, Vi znate kako prosečan čovek prolazi kroz muzej ili tehničku radionicu, kad o svemu tome ne zna ništa naročito. S mukom pokušavate da budete inteligenmi; i neuspevši | u tome, pokušavale da sakrijete svoj nedostatak inteligencije. Vi biste voleli da budete zainteresovani, ali ne znate šta je interesanino a Šta nije. Neke stvari vam padaju w oči po lepoti; neke od mašina vam izgledaju vrlo smažne; vas zasenjuje i zabavlja sjaj vatre, u sebi ste zainteresovani za ljude i voleli biste da možete da razgovarate s njima. Ali, uglavnom, izlazite umormi i potišteni, izvukavši neverovatno malo iz svega toga. To je način na koji glup i neobrazovan čovek, kome mema ko da pomogne, prolazi kroz život,

Zatim, zamislite da prolazite kroz isti muzej ili radionicu w pratnji stručnog vodiča. U muzeju om za svaki primerak zna šta je, šta je retko a šta obično, i zašto je koja stvar interesanina; on vas navodi na to da gledate stvari; čini da razumete sivari; nagoni vas da vidite stotine detalja, od kojih je svaki zmačajan i koje vi sami mikad ne biste zapazili. U radionici, om zna kako koja mašina radi, govori vam o tome kako su one promađene i kakve su razlike nastale njihovim pronmalaženjem; on'vas vodi da vidite nekog veštog radnika i navodi vas da shvatite gde se koristi njegova veština; om vas upućuje da osetite sposobnost i lepotu mašinerije, To je isto kao prolaženje kroz život uz pomoć i vodstvo pravog prosečnog vaspitača, koji se običmo naziva kulturnom osobom.

E treće, pretpostavite da na dan vaše posete ne možete da dobijete običnog vodiča. Umesto toga vodi vas čovek koji w toj ustanovi nije vodič po profesiji već radi, kako vam to kažu, wu nekom njenom odeljenju. I vi ćete vrlo verovatno primetiti, idući s njim, da postoje velike oblasti koje om me pozmaje, ili bar o kojima on nema šta da kaže, ali kad dođete do njegove specijalnosti, om vam govori ne samo o stvarima koje običan vodič ne smatra vrednim spomena, već i stvari koje, kako su vam sada objašnje· ne, izgledaju istražujuće, duboke i nove; i vi poslepeno shvatate da razgovarate sa čovekom koji je učinio,

. • • vw... „U .” · | ili je na putu da učini veliko otkriće. U muzeju om

uzima pojedine primerke koji maizgled nemaju ničeg zajedničkog i pokazuje kako, kad ih stavite, zajedno iz njih izbija iznenadni mlaz pretpostavki, bujica još nepostavljenih pitanja, ali kad se jedmom postave onda će se sigurno naći odgovor na njih, Vi odlazite, me toliko ispunjeni znanjem, ali oživljeni interesovanjem i osećanjem pokreta; osećajući da su vam noge krenule putem ka budućnosti. Videli ste jednu jedinu stvar ili niz stvari sa intemzivmošću koja je otkrila nešto što ranije miste mi slutili, i koja je osvetlila jedan deo života. To je, mislim, kao kad idete kroz život pod vođstvom jedne vrste literature koja daje inspiraciju. .

Velika razlika, intelektualno govoreći, među po jedinim ljudima je samo u tome koliko stvari svaki od njih vidi wu kubnom melru sveta, Da li se sećate, Hakslijevog predavanja o »Parčetu krede« koje je održao radnicima Morviča 1868, o tome kako mu parče krede priča tajme davne prošlosti, tajne bez mernih morskih dubina? Ista se stvar događa sa knjigom. „Sećam se kako sam jedmom uzeo primerak »Makbeta« koji je pripadao velikom šžšekspirologu Andreu Bredliju, i kako sam letimično pročitao mjegove olovkom ispisane opaske na ivicama. Scenu koju sam čilao znao sam napamet i mislio da je razumem; ali njegove beleške su mi pokazale da sam propustio bar pola tuceta misli na svakoj strani. Izgleda mi da su pisci, koji imaju snagu othrovenja, baš oni koji su, u nekom naročitom delu života, videli ili ose tili znamo više nego prosečna infeligemma ljudska bića. Ta specifična snaga, da se vidi ili oseti više stvari u kubnom melru nekog dela sveta, jeste ona koja čini piščevo delo stvarno punim inspiracije,

Osetiti ili videti više no ostali ljudi u nekoj specijalnoj oblasti života — ne daje li nam to neku vrslu garancije da su sudovi koje ljudi donose verovalno istiniti? Niukom slučaju. Zamislimo čoveka koji je video i doživeo bitku na Somi iz nekog specijalnog ugla i može o tome da vam priča uzbudljivo i sa puno sitrahola; to nije naročiti razlog: da oče“ kujete da su njegovi pogledi na taj rat kao na celinu tačni, U celini je vrlo verovatno da će on videti stva ri u pogrešnoj proporciji. Jedina činjenica koja mu ide u prilog je da on stvarmo zna nešto. I bez obzira kakvi su njegovi opšti pogledi, on vam može pomoći

da doznate nešto, Priznaćn svoje verova-

nje, koje ne želim da ma ko deli sa mnom, a to je

da od svih knjiga i poznatih izreka koje sa došle kao otkrovenje ljudskom rodu, nijedna nije potpuno isti“ nita niti ima ma izgleda da to bude, Niti pak, ako me prisiljavate da to kažem, stvarno mislim da im je to posao da budu potpuno istinite. One nisu mi zamišljeme da budu potvrda činjenica, - One su

- „zviel bola, pozivi ohrabrenja, signali koji bljesnu

u tami; ome izgleda da su tvrdmje u pokaznom mnačinu, ali su ome stvamo wu zapovednom načimu ili optativu — načinima zapovesti ili molbe ili priželj“ kiyanja; ome često stvaraju utisak me onim šta kažu već tonom kojim to kažu, ili čak stvarima, koje osta ve neizrečenim, e ?

Sećate li se Garibaldijevog govora koji je održao svojim ljudima kad se njegova odbrana Rima pokazala beskorisnom, i kad se postavljalo pitanje da li se sporazumeti sa Austrijancima ili poći za njim? »Neka oni koji žele da mastave rat sa strancima prate mene. Ja ne nudim ni platu, ni, smeštaj, mi opskrbu. Nudim glad, žeđ, forsirane marševe, borbe i smrt,« Snaga tog poziva bila je u omome što on nije rekao, On im je očigledno nudio i,nešto drugo; nešto tako veličanstveno da je ustvari većina pošla za njim; ali on to nije spomenuo.

Ponekad je reč otkrovenje metafora; govornik zna da me može da dostigne pravu istinu, on može samo da nas uputi u njenom pravcu. Kod jednog malo čitanog saksonskog istoričara, prečasnog Bida, koji je pisao na latinskom, postoji divna priča o pre“ vođenju Saksonaca u hrišćanstvo, Hralj je rasprav-“ ljao da li da prihvati movu religiju ili me, i u tome tražio mišljenje svojih savetnika. Jedan stari paganski ratnik je rekao: »Da li se sećate kako je sre Giaaia prošle zime kralj Edvim održavao svečanost u velikoj dvorani, gde su glavnje gorele na dve ve“ like vatre u ognjišlima, dok je mapolju besnmela bura i bila potpuna pomrčina? Sećate li se kako je, pošto su prozori na krovu bili otvoreni, iznenada uletela plica iz spoljnjeg mraka unutra u toplotu i svetlost, a zatim opet izletela u tamu. Čovečji život je sličan loj ptici.« i

Ili šta ćemo opet reći o sledećem? O poruci koju je poslala pre mnogo godina čuvena ruska ·revolucio" narka, Katarina Breškovska — 3staramajka Revolucije, kako je mazivaju, o poruci prokrijumčarenoj iz zatvora i upućenoj njenim prijateljima i sledbenicima, u kojoj im poručuje da ne očajavaju i ne misle da mišia nije učinjeno. »MMi radimo dan i noć; umesto hrane, pića i sna imamo snove o Slobodi, o mla»

dost goziva mladost kroz zidove tamnica i preko"

celog sveta.,« Ovo izgleda kao niz tvrdnji, tvrdnji koje je teško opisati bilo kao istinite ili neistinite,

| pada Jerusalima,

Ipak ja sumnjam da'su to stvarno tvrdnje; lo više liči na pozivu noći. i

Ili, uzmimo izreku jednog drevnog rabina posle kad su nevernici zauzeli sveta mesta i kad je'pobožnom Jevrejinu izgledalo da je | sam život iščupan iz korena, »Sion nam je oduzet; ništa nam nije ostalo osim Svevišnjeg i Nje ovog zakona«. Ništa nije ostalo osim Svevišnjeg i Njegovog zakona. Ne izgleda li. to kao da kaže dve stvari istovremeno:. Da ništa nije ostalo, i da je sve što stvarno vredi jedino i ostalo? Sve je izgubljeno, i

ništa što nešto vredi nije izgubljeno. Ova poruka ima.

baš vrednost poricanja same sebe, što pokazuje da ona ne kaže sve što i hoće da kaže, da samo uka. zuje ma nešto šlo je dublje iza nje, pozivajući slušao. žnju me na činjenice već na misteriju,

Ili, uzmimo jednu od najvećih i najjednostavni. jih od svih plamenih reči, reč grčkog filozofa kasnog perioda opadanja, koji je ipak „mnogo uzdrmao svet: »Mada govorim jezicima ljudi i andela | nemam mi“losrđa, ja sam samo mesing koji odjekuje ili cimbalo koje zvecka. Mada dajem svoje” telo da bude spaljeno i nemam milosrđa, to mi ništa ne koristi,. Ko

može ovo da analizira wu potvrdu ove činjenice?

Mislim da smo dosada do te tačke gde možemo da formulišemo dalji zaključak o rečima: imspiracija i otkrovenje. One se nikad ne bave direktnim naučnim činjenicama, nili čak onim delom iskustva koje je moguće izraziti tačnim tvrdnjama. One se ne bave onim delom našeg puta koji je već označem na kar tama Admiraliteta. One se odnose na delove koji još" misu uneti ma karte; na delove koji su u magli, u koje niko nije putovao, ili bar odakle niko nije doneo jasne podatke. One su sve po prirodi „pretpostavke koje idu ispred naučnog znanja; uzbudljiv savet nekoga ko oseća jako ali ne može, zbog prirode stvari, da dokaže svoj slučaj. Ova činjenica objašnjava tri stvari o. njima: mjihovu emotivnu vrednost, njihovu važnost i njihovu slabost. Njihova slabost je u tome što nikad mnism potpuno islinite, zato šlo nikad nisu bazirane na stvarnom poznavanju. Njihova važnost je u tome šio se bave onim delom puta koji je ispred nas, skrivenim terenom koji se malazi iza sledeće gra«= nice koja,nam sada znači više no ceo ostatak puta, Njihova emotivna vrednost je ogromma baš zato što one govore o stvari koju mi najviše želimo da zna« mo, i gde ivica emocije nije otupljena tačnim kalkwus lacijama, Dobar Musliman veruje strasnije u Muha meda nego ma ko od nas u tablicu množenja. To je baš zato što, u slučaju tablice množemja, mi znamo i s tim je stvar svršena; u slučaju Muhameda mi ne zmamo i nadoknađujćmo nedostatak znanja strasnim

verovanjem, | (Prevela Vera DROBNJAKOVIČ)

čevu

«|

' /

4

h&

Momčilo MILANKOV

· Svakodnevne ODOmene

Brzo se i efikasno menjao naš na

čin života poslednjih godina. Svedoci smo jednog stvaralačkog razdoblja, svestrane bujnosti i širine kojom smo zakoračili u našem nastojanju da više ne zaostajemo za drugima. Svedoci smo i, daleko više, tvorci tih bez“brbjhih" pfomena, Sa mnogim ostvarenjima već možemo biti pomalo i zadovoljni. Razdaljina od onih koje smo nekada tako čežnjivo gledali ispred nas nije više toliko velika, ona se iz dana u dan, čak i za nas same, začuđujućom brzinom smanjuje.

Međutim, taj pređeni put, taj novi život, u uslovima jedne razvijenije privrede, višeg standarda i većih zahteva, otkriva nam i neke pojave o kojima ranije nismo vodili računa, a koje nas pobuđuju da se zapitamo koliko smo se prilagodili toj brzini, i da li smo baš u svakom pogledu dorasli ritmu modernog vremena. Jedma od takvih pojava, a o njoj će ovde biti reči, opominje. Ustvari, ona se dešava i ranije, ali nije bila toliko uočljiva kao u poslednje vreme, kada je učestalost ponavljanja ukazala na njenu punu i alarmnu nakaznost. Drvi put sam o tome Žželeo da pišem pre otprilike mesec da-

' na. Jedan moj poznanik ispričao mi je tada nešto što me je duboko revoltiralo. Evo šta mu se dogodilo: putovao je sa ženom na odmor, Bilo je sunčano letnje jutro, a njihov se mali automobil sa naporom peo uskim aslaltnim drumom koji je vodio do jednog od poznatih planinskih jezera Slovenije. Tamo su, u kući nekog njihovog prijatelja, nameravali da provedu godišnji odmor. Putovali su pre toga čitav jedan ·dan, a te su noći spavali svega nekoliko sati. Hteli su da to putovanje obave što brže, kako bi im ostalo više vremena za boravak u onom divnom planinskom predelu. I već su bili na domaku jezera, kada se iznenada, iza jedne okuke, pojavio ogroman natovareni kamion. Vozio je veoma brzo, a krivinu je prelazio u velikom luku, tako da se skoro svom svojom zapreminom našao na levoj strani druma. Par u malom automobilu užasnuto je spazio zahuktalu grdosiju kako im strelovito leti u susret. Čovek je pokušao da izbegne sudar, skrenuo je još više udesno, hvatajući onaj mali prostor druma koji je još preostao ali koji je još bio sasvim nedovoljan da se auto provuče. Odgurnut, skliznuo je njihov mali automobil i počeo da se prevrće po kosoj padini koja 'se spuštala ispod desne strane druma. Srećom, udarili su o „jednu oveću stenu koja se nalazila u. blizini i tu se njihovo prevrtanje zavVršilo. Ranjen i izmrcvaren, šovek 'se posle nekoliko minuta izvukao iz razlupanih kola. Zena je ležala u ne» svestici. Ona je bila mnogo teže povređena i bila joj je potrebna hitna lekarska pomoć. Čcvek je pogledao gore prema drumu, tražeći onaj kamion koji ih je oborio. Njega tamo. nije bilo. Šo{er tog kamiona, videvši šta je učinio, pobegao je punom br-

pojava opominje. Ali, u

zinom i ostavio nesrećne ljude njihovoj sudbini. Tek desetak minuta kasnije naišao je jedan autobus koji je ranjenike preneo u bolnicu. A onaj šofer kamiona ostao je i do danas nepoznat.

Možda je ovo prilično znana tema, uostalom, gledali smo prošle godine i jedan veoma uspeo film koji nam je ispričao sličnu istoriju inspirisani jednim istinitim događajem na autoputu, ali ono što je mene navelo da se vratim na nju, jeste upravo učestalost takvih slučajeva n poslednje vreme. Eto, naprimer, samo u toku mi-

nule dve sedmice, čitaoci novina mo-

gli su naći tri nove, bezdušne istorije takvih gaženja, tri nove i nepojmljive sramote u našem vremenu, Prvi slučaj dogodio se na kragujevačkom drumu. Bila je noć. Automobil ije paničnom brzinom jurio prema Beogradu. Unutra: njih dvojica — pijani. Nedaleko na drumu pred njima klatio se fenjer na nekim seljačk'm kolima. Možda ga nisu primetili, ili su ga valjda spazili isuviše kasno... I tako, dogodilo se da su ta seljačka kola ostala prevrnuta u jarku kraj puta, a pijani su automobilisti pobegli najvećom brzinom dalje. Dok je bespomoćni seljak izdisao kraj svoje prevrnute zaprege, oni su se domogli Beograda, sakrili automobil, a zatm su se jednim taksijem vratili natrag. Usput su se, tobože slučajno, zaustavili na mestu nesreće i, pošto su sve videli, bez ikakve griže savesti produžili su dalje. Istina, nisu mnogo daleko stigli, pošto im je saobraćajna milicija ubrzo ušla u trag. A drugi je slučaj još ciničniji. Pijani šofer je pregazio milicionera. 1 kad je milicioner, teško ranjen, zamolio šol{era da ga odveze u bolnicu, ovaj ga je besno opsovao i pobegao. Zatim je i on pokušao da sakrije kota. Treći se slučaj odigrao prošle subote mn jednoj od najpromeinijih beogradskih ulica. Mladić na motocikm oborio je prolaznicu i pobegao. Žena je mbrzo izdabnula u bolnici. Neki su od prisutnih zapamtili broj motora i to je umnogome olakšalo rad istražnim organima. Kada su pronašli vlasnika, ispostavilo se da on te vačeri nije vozio svoj motor, već ga Je pozajmio jednom prijatelju. A. što je najčudnije, i ovde se ponovila ista stara i tužna priča. Vlasnik motora, jedan beogradski student, pokušao je da prikrije ime čoveka koji je izazvao nesreću. Lagao je kako mu je neko ukrao motocikl tog dana. Tek kasnije je ispričao istinu.

U svim ovim slučajevima, a oni su se, ponavljam, dogodili za pposled-

njih 14 dana, i to samo na području

Beograda, karakteristično je u dlaku isto nehumano ponašanje ljudi koji su izazvali nesreću. Učestalost takvih izvesnom smislu, ona „i zbunjuje. Jer, zbilja, kako ćemo odgovoriti na pitanje: za“ što su se ti ljudi tako ponašali? Zašto je u njima izneverio ovaj čovekgrađanin, čovek savest ', konačno, čovek ovih naših dana koji bi po-

najmanje smeo da bude to što su oni bili u tim dramatičnim irenucima. Zaista, tu nije lako odgovoriti. Složenost takvog odgovora zadire u neke suštine našeg Života. Ulstvari, mnogi od tih ljudi što su pobegli posle ne» sreće na drumu ostavljajući svoje žrtve, bili su pre tog udesa nečiji prijatelji, susedi, muževi ili ljubavnici. Dobar deo njih nije se razlikovao od onih koje srećemo svakodnevno, sa kojima provodimo dane i godine. Pa ipak, u kritičnom trenutku oni su izneverili. I možda je

baš razmišljanje o svakom pojedinačnom slučaju zgodan povod za nas da se dublje i nemilosrdnije zagledamo u sebe, da sagledamo svoje sla bosti i ona·tamna mesta naših naravi o kojima tako česlo ne znamo ništa. Ponekad se upitamo: da li je možda velika glad našeg. čoveka, glad kao posledica svih onih “»neizživljenosti

koje su nam generacije predaka ostavile u nasleđe, pomalo kriva za takve i slične egoističke postupke? ili je možda svakidašnji konformizam mnogih od nas, u takvim izuzetnim okol-

POL RENE GOGEN: SMOKVA,

nostima izrastao m jednu od svojih najbednijih varijanti? Ili je, pak, kriva nedovoljna svest o svome mestu u zajednici, o odgovornostima koje takvo mesto nameće? Najzad, ko zna, možda bi još mnogo više trebalo govoriti ljudima o humanosti. Možda bi neka mudra anketa: pokazala da

'je, uz SVe' ono što smo učili, uz sve

ie biologije, istorije, matematike i crtanja, onaj pridodati i obavezni moralni podtekst ipak nedovoljan. Zaista je teško naći jednostavan odgovor i objasniti m tamu, taj delić

prastare divljine koji je šiknuo iz čoveka u jednom otsudnom času kada je njegovo opredeljenje značilo istovremeno i njegovu ljudsku suštinu, Možda je istraživanje tih uzroka više posao društvenih i javnih radnika, sos ciologa, psihijatara i raznih drugih prošlesija, a isto tako ne smemo za boraviti da je čitav taj problem i jedna od naših sveopštih briga. Razume se, pojava o kojoj je ovde bilo ·reči mnogo je složenija i svestranija. U ovom tekstu dotaknut je samo jedan njen aspckat, koji je, nažalost, ostao samo u domenu pitanja. Želeo bih samo da dodam kako slučajevi sa automobilistima imaju mnogobrojne sličnosti sa ražznim drugim slučajevima u životu u kojima je moralna konsekvenca ista, ATI, da bi se i ovi navedeni slučajevi mogli komentarisati u' punijoj svetlosti mislim da je potrebno ukazati na neke zanimljive statističke podatke. Oni govore da smo, uprkos naglom razvoju automobizma kod nas, još uvek negde pri dnu evrop“ ske statističke tabele po broju kola u odnosu na broj stanovnika, ali isto tako govore i to da se po procentu automobilskih nesreća i smrinosti u tim nesrećama, nalazimo na samom vrhu evropske tabele. A era automobilizma kod nas tek je započela, Kako će stvari izgledati kasnije, kada se kroz koju godinu približimo evropskom proseku, to je pitanje koje ne možemo postaviti sebi bez strepnje.

(Hy spppags ani arup ana ee

VELIKI BROJ POBTSKIH ČASOPISA U JAPANU

Dok se u celom svetu Književni časopisi bore za opstanak, u Japanu je situacija u ovom pogledu sasvim drukčija. Ovo naročito važi za časoPise koji štampajov i bave se isključivo poezijom. U Japanu izlazi nekoliko ovakvih časopisa sa tiražom od 100 hiljađa primeraka mneđeljno. Isto fako se dobro prodaju zbirke pesama, koje se štampaju wu više hiljada primeraka. Razlog ovome trebalo bi iražiti u velikoj popularnosti koju uživa poezila u dapanu,. Od poetskih formi naročito je, popularan stih »haiku« i, većina pesama je u ovoj "vrsti stihova. Pored čisto književnih časopisa, pesme objavijuju svi listovi

koji izlaze u Japanu, pa čak i be"

zanski i tehnički časopisi. Zbog toga je poezija u Japanu u punom pro" cvatu a broj pesnika, kako profesionalaca tako i amatera, sve veći. „Najboljim đelima i njihovim autori“ ma, svake se gođine dodeljuju mno" gobrojne magrađe.

UZ REPRODUKCIJE POLA RENBA GOGBNA

Pol Rene Gogen (Paul Renć Gamguin), slikar čije reprodukcije donosimo u ovom broju, rođen je 191 godine 'u Kopenhagenu. Njegov olac, slikar i istoričar umetnosti, bio je peto dete poznatog francuskog slikara Pola Gogena i Dankinje' Mete Gad. Pol Rene Gogen je učestvovao u Španskom građanskom ratu, kada je počeo da se bavi slikarstvom, rndeći drvoreze. Putovao je mnogo po raznim evropskim zemljama i odjeci tih putovanja mogu se naći u njego“ vom slikarstvn,

· KNJIŽEVNE NOVINE

a a iji U TO Cu ala ee alt Zoe aac aaa CO.

ae Ca ama

——

ao i araı au

nje ya O a a NU A_C OI