Књижевне новине

__RA POLET

Beogradska pozorična sezona otpočela je premijerom komedije Dorćolska posla u, Narodnom pozorištu i gostovanjem M. Marsoa.

DORĆOLSKA POSLA. Poznato je da komedija Čiča-Ilije Stanojevića pripada onim neliterarnim tvorevinama nazvanim »narodni komadi sa pevanjem i igranjem«, koji se tako upomo provlače kroz našu dramsku literaturu. To je površna lakrdija u kojoj se uporedno razvijaju dve intrige: jedna, stereotipna i očigledno

ajmljena, o lakomom bogatašu koji se zaljubljuje u mladu devojku,

i, druga, koja sadrži zrno autentič-"

Vv nosti, i priča o lakomislenom sinu,

pretstave.

koji je trampio kuću za ringišpil, U početku te dve intrige teku bez preplitanja ali se u drugoj polovini komada stiču n jedinstven tok, koji za trenutak nagoveštava razbuktavanje prave komedije. No delu u celini nedostaje čvršća dramska struktura: niz verističkih isečaka nižu se u nedogled i gledalac ima utisak da se izmenom redosleda mnogih scena ne bi bitno poremetio razvoj komedije. Uz to, u mane dela obično se ubrajaju klišetirane ličnosti, jevtina duhovitost i veliko jezičko siromaštvo izraženo beskrajnim ponavljanjem nekoliko idiomskih izraza.

Nekadašnja popularnost komedije bila je uslovljena izvesnim skladom između prirode fabule, tempa razvoja događaja, piščevih opaski i karakteristika ličnosti, s jedne strane, i ribma i stila života koji sm carovali u vreme nastanka komada, s druge strane. No, sa društvenim promenama i uwrbanizovanjem naše sredine, definittvno je iščezla ta podudarnost a sa njom i iluzija da se u delu reflektuje deo pravog života dok je, istovremeno, na minimum smanjena mo gućnost da delo bude zabavno gledaocima. Dorćolska posla (i slični komadi) danas nagone na meTanholično razmišljanje nad njihovom sudbinom i iščezlom popularnošću, na razmišljanje natrunjeno tugom koju sugerira saznanje da nemamo drugih, vrednijih komada u kojima bi prohujali život Beograda bio uhvaćen sa Više invencije i stvaralačke snage.

Reditelj, koji u naše vreme pristupa takvim komadima, mora prvenstveno da odredi kritički ugao iz koga će tretirati zbivanje u komediji. To nikako ne može biti put sentimentalnog usvajanja. prevaziđenih pozorišnih formula, koji vodi pokušaju verne rekonstrukcije jedne nekadašnje Mleđutim, upravo takva težnja osetila se u rediteljskom postupku Raše Plaovića i Milana Đokovića. Doduše, režija je formalno pokušala da pomoću uvodnog teksta i providnog vela na kome su projicirani prizori starog Beograda (a donekle i scenografijom) uspostavi ne kakvu distancu između gledaoca i

zbivanja na sceni. No tokom pret-

stave gledalac je nesvesno zanemaTl-

vao tu [ormalnu uslovnost i usred-

sređivao se na ono što se odigravalo iza providne zavese: iza nje domini-

· rali su lokalni žargon, merakliski gest,

patrijarhalno usporen tempo života i stil glume očigledno inspirisan nekadašnjim glumačkim uzorima.

U ansamblu, kome nedostaje dovoljno karakternih komičara koji bi jedino bili u stanju da delu udahnu novu svežinu, izdvojilo se nekoliko

Čovek je sve činio kao posl Tako je pušio cigaretu, govo!

lazio da spava. Za takav život trebalo mu je mnoso snage,

liko koliko je nije imao i ! Zato je tražio način kako a ono da nekako sebi a. | sedu kosu interesovalo ga je š šta će se sve promaći,

»Zamisli. ja danas umrem. pronađena pilula kojom 5 za deset godina narednih godina živiš e

| Tako je čovek razmišljao ustvari o svom životu. | mislio govog opstanka čim žto bi uzeo u ruke zauve koju bi izgovorio smatra

Istina, umeo je on pa kao i svi,'da želi d Sedeo bi tako na klupi u blani duž ograde trepere kao zelena vatra, postati samo pepeo. vetar.

»Baš si lud« goditi Sutra ćeš imaš zdravo srce. veti. Čak će ti gledaš.« ;

Zatim bi se ponovo zaš zamišljao da se oni tope

parku,

pa se cin

šaputao je.

vo »A ko zna da li je to baš tako „bb 8 a OtaMN evara. „S(MNbyag lopre rekao« počinjao je da OP LJEa godinv dana. do reke, da skoči

su da će živeti

umrli mislili 38 ali se slučajno sap

Ti si zdrav no i više te nema

tomobil, zgazi te \ lako.je bio obazriv i

KNJIŽEVNE NOVINE

glumaca svojim kreacijama. U prvom

ednji put u životu. rio o ljubavi i od-

nije mogao da prikupi. da se spasi ili, olakša, toliko da ta će biti sa svetom. i dokle će sve | a sutra objave e čovečiji Jednostavno prosu a ne stariš.« J o životu uopšte, 4 je da je pitanje nje“ · zavisno samo od toga što. k oprašta, ı o posledniom.

i da mašta i d a ta radost što "posmatrao da ih stalno žinilo kao da će svakog tren jedan stub pepela koji

»Ne može se ništa doti sigurno opet. imaš jaku krv i iednom dosaditi

edao u jablane i ponor od zelenog: plamenčc

leteš, {line mora ni to.

onda mogu mirno ; ule,«

- č mogu da pronađu one Pp!

lako bje x i klonio se svega

redu Ljubinka Bobić, kao Marijota.

igurna u gestu i akcentovanju, vešta u održavanju ravnoteže između donošenja tipskih osobina i karikaturalnog senčenja, Ljubinka Bobić se najviše približila rekonstrukciji istoriskog ideala glume ka kome je režija usmerila glumce. J

Mirko Milisavljević, kao Nasko pronašao je i naglasio izvesnu sličnost između Čiča-Ilijinog junaka i Sterijinih ličnosti, no istovremeno je u svoje tumačenje uneo i jedan savremeniji 'ton ističući degenerisanu gotovo hermafroditsku komponentu Naskove prirode.

Severin Bijelić, a ulozi lakomislenog sina, zračio je prosto srdačnom na!vmošću. J

Iznenadila nas je velika moć transponovanja Miroslava Petrovića, koji se uspešno preobrazio u autentičnu ličnost iz starog Beograda.

„Najzad: pre tridesetak godina bilo bi neophodno žučno i nestrpljivo osporavati Dorćolska posla; danas, međutim, kada je kod nas konačno preovladalo jedno drukčije shvatanje pozorišne umetnosti, može se sa nadmoćnom mjrnoćom razumeti što će poneki stari Beograđanin, u kome još uvek traju senke minulog Života, gnevno osuditi ove redove.

GOSTOVANJE MARSOA. Gotovo je neizbežno da prvi susret sa umetnikom oko čije se ličnosti godinama plete nit legende donese izvesno razočaranje. Uloliko je potrebnije, kada je m pitanju tako jedinstven umetnik kao što je Marso, da hroničar posveti više pažnje analizi umetnikovih · preimućstava po primedbama kritičke prirode. Marso je mn Jugoslovenskom dramskom pozorištu prikazao petnaestak | pantomimskih drama iz svog bogatog i neobičnom repertoara, Na programu su bile dve vrste komada: s jedne strane, jednostavne koncizne vinjete, koje prikazuju čoveka u sukobu sa nekom elementarnom situacijom (Hod uz vetar i Stepenice, naprimer), i, s druge strane, komadi nu kojima se Marsoova nastojanja granaju i Umetnik teži da kreira nekw složeniju sadržinu. (Javni park i Bip igra Davida i Golijata, da navedemo samo dva primera). Gledaoca na prvi pogled očaravaju tri elementa Marsoove umetnost: prce svega, način na koji umetnik izbe-

VINJETE U OVOM BROJU OD EMIRHE; ĆRMALOVIĆ TI DANILA BOŠKOVIĆA

oDOako ne to, kad dalje nije bar dočeka

ljudi stići.

da je život produžava

taš pilulu i deset

Šš sa sVa- E VK O u JMI KEŠ tražjm i a se raduje,

duže traje. kako ja' oblizuje utka će razneti

»Šta tražiš

doći ·ovde. Da ti još dugo ćeš ZŽI da koračaš i da

ZgovoT. i

Čovek se

padneš. nezgod* Naleti neki au da te pokopaju.

to bi'

gnoje i da

moglo da ugrozi njegov život, čovek razmišljanja postajao još obazriviji

kog uzbuđenja pa čak i onog 'je ludovanje za nekom ženom. da se što bolje zaštiti,

"učini nešto čime bi se godilo se da se opredelio da se zarobi.

Dok je prelazio preko male poljane da bi stigao do kuće, izbila je pred mu je preprečila put.

»Hej, matora, sk ja sklanjao«, rekao je čovek. 7

_ »Neću da se sklonim. Čekala sam da neko naiđe da mi pomogne. | evo, naišao si ti. ja ću te nagraditi«.

Čovek je najpre pogledao ni ko bi ga preduhitrio je kornjača nudila. pa J

»Pomozi mi. | : i D0kloniti svoj oklop. On je veliki, možeš da se uvučes w njega. i bićeš dugo srećan. svim mirno i spokojno«.

»A šta ćeš ti gledao unaokolo plašeći

do reke ja ću se pola vodu. Uostalom ti ćeš a tebi ostaje oklop.

da gleda u žuljeve

ti bi to učinila sad. ovde, »Mogu, sigurno moguć,

|J SE!

gava opasnost od ilustrovanja, opasnost koja neprestano vreba pantomimičara prinuđenog da zbog razumljivosti upotrebljava gestove i pokrete iz života. Marso je tu opasnost izbegao time što iza svakog njegovog pokreta ili gesta postoji određen mentalni impuls, koji pretpostavlja neprekidno odabiranje, organizovanje, tumačenje i projiciranje 'prihvaćenog materijala iz života. Kao prezullat takvog postupka javlja se fina neuhvatljiva ravnoteža između' nataralističkih znakova i apstraktno uopštenih simbola, ravnoteža oličena u preciznoj stilizovanoj igri, koja je duboko usklađena sa ličnostima i temom pantomimske drame u pitanju. U Maroovoj umetnosti zapanjuje i umetnikova sposobnost da, suočen sa jedinstvenom „svešću o izolovanosti svog tela na sceni i bez pomoći reči, kreira ličnost, strukturu komada pa čak i samu dramatičnost.

Oba ta očaravajuća svojstva imaju svoj čudesan izvor u neverovatnim fizičkim „sposobnoslima Marsoovim. Njegovu glumu odlikuju izvanredna snaga, gipkost i elastičnost, zapanjujući osećaj ravnoteže, izuzetna sposobnost unutrašnje koncentracije .spolja manifestovane savršenom koordinacijom desetina neprimetnih pokreta. Ima wu Marsoovom programu mesto kada junak scene igra sa imaginarnim partnerom; prividno ga skriva telom a iluzija o postojanju drugog lica na sceni postaje gotovo vizuelna halucinacija zahvaljujući Mlarsoovoj sposobnosti da svoje ruke toliko osamostali da za trenutak poverujemo da su to. udovi tog nepostojećeg partnera.

Ali kad se uverimo u jedinstvenost Marsoove umetnosti neminovno uočavamo i neka njena ograničenja. Dre svega, Marso ne postiže ništa više do li da gledalac prepozna ličnost, situaciju i konture fabule, i najčešće pantomimski postupak nema neki širi smisao. Ovo tvrđenje najbolje će potkrepiti dva primera:. u sceni Vajar (koja počinje prilično konvencionalno) Marso demonstrira kako se stvaranje postepeno preobražava w stvaralački bes, No odmah zatim poražava nas naoko sitna istina iz koje zrači mehanholična tuga čoveka suočenog sa saznanjem da se sve naše muke, napori i nastojanja iščauravaju u neki beznačajan rezultat koji, ako je i dovoljan sam sebi, ne zadovoljava naše ambicije i planove. Ta prividno bezazlena priča krije ustvari neočekivanu dubinu i tragiku. Naprotiv, u F'roizvodča-

ču maski Marso dodiruje suštin- ·

sku i savremenu temu: odnos stvarnosti i privida. Ali protivno našim očekivanjima scena se završava tamo gde bi trebalo da počne: kad Bip uspe da skine masku; pritom umetnik propusti da nam pokaže šta se krije iza neprikosnovene, patetične potrebe koja nas svakodnevno nagoni da skidajući masku izrazimo kroz afekt ili svesnim postupkom nešto suštinsko što postoji u nama. Istovremeno, Uupravo ta scena otkriva najbitniji Marsoov nedostatak: da genijalno vladanje tehnikom ne služi nekom čudesnom otkrovenju, inspirisanom odrcđenom filosolijom ili ozbiljnom misaonošću, i da je i samo zrno neke ideje gotovo uvek podređeno tehničkom majstorstvu: (u ovom slučaju demonstriranju sposobnosti prerušavanja lica).

i klonio se svakoje podmlađuje, kakvo TI ma kako da je želeo došao je do jedne granice i kad mu je preostajalo da

mogao, taja još više izdvojio od ljudi. Do-

njega velika kornjača koja

loni mi se s puta da se ne bih

Učini mi to što

da nema kog u blizii pre njega uzeo ono što mu joj se zatim još više približio. od mene i šta mi nudiš«, pitao je.

da dođem do reke i ja ću ti po-

Živećeš koliko i ja sa-

bez oklopa?«, pitao je čovek, i se da neko ne čuje taj ra-

»Stara sam i hoću da umrem, Kad me doguraš olako izvući iz oklopa i skočiti u me gurnuti. Ja ću se utopit,

'

olašio | je da ona može,

njih nastane trovanje.

»Ne možeš ti da se izvučeš iz oklopa. Da možeš, a | ne bi odlazila do reke.« govorila je kornjača,

. posumnjamo

S tim u vezi je i priroda onih unutrašnjih napona koji određuju teme i karakter pantomimskog pokreta. Kod Marsoa to su: farsično pri-

laženje pojavama uočenim oko sebe

(u tim scenama Marso daje najviše), i jedan nedovoljno autentičan poetski tretman života (Ulični svirači i Bip i leptir su najeklatantniji primeri). Jasno se oseća da Marso nije uspeo da izbegne opasnost koja u našem stoleću presreće svakog pantomimičara: naime, umetnik nesvesno teži izvesnoj konvencionalnoj uprošćenosti sadržaja jer je to jedini način da bude razumljiv publici, koja je odavno zaboravila drevni jezik ćutanja, što neminovno odvodi tretiranju opštih mesta i uslovljava sentimentalan umetnikov odnos prema životu.

No svi ti nedostaci imaju samo relativno značenje: pred nama je ljudsko telo na genijalan način osamostaljeno i shvatamo, čak i ako i da mu nedostaje duša sposobna da pronikne u zamagljenu tajnu sveta, da smo bogato nagrađeni trenucima zanosa u kojima, kao nekad u detinjstvu, ponovo otkrivamo apsoluinu emocionalnu vrednost pojmova i stvari.

. Vlođimir STAMENKOVIĆ

Dela savremenih i klasičnih jutyog:0vensk

ra

|

pisaca u Madđanskoj

"Tokom poslednje dve godine u Ma-

đarskoj je — poređ klasičnih izđan u mađarskom prevođu i velik broj đela savremenih jugoslovenskih pisaca. Prošle gođine izdani su romani Iva Andrića NA DRINI CUPRIJA „(drugo izđanje, u prevođu Zoltana Čuke), Oskara Daviča BETON I SVICI i Dobrice Ćosića KORENI (oba u prevođu Kalmana Dudaša), zatim pripovetke Veljka Petrovića (pođ maslovom PROLEĆNI POGREB) i Branka Copića (POZNANIK. IZ KLANCA), obe knjige u izboru i prevodu Zolhtana Čuke. Izdđana je drama Miroslava Krleže GOSPODA GLEMBAJEVI, koja je prikazivana wu Budimpešti. · Tokom ove gođine đosada su objavljene dve Knjige Miroslava Krleže. Izđavačko pređuzeće »Evropa« izđalo: je roman POVRATAK PFILIPA LATIMOVICZA (u prevođu Šanđora Ileša), a izđavačka kuća »Mađar Melikon« izđala je u prevodu Zoltana Čuke BALADE PETRICE KEREMPUHA. „Ređakciju prevoda izvršio je sam autor, a obiman aparat uz Balade sastavio je Stojan D. Vujičić. Pogovor uz prevod dao je prevodilac. Knjiga se pojavila u veoma lepoj i ukusnoj opremi, sa uspelim i prikladđnim ilustracijama Karoja Reicha u dve boje, u tiražu od 2700 primeraka.

Ovoga meseca izlaze iz štampe u vrio popularnoj seriji »OLCSO KONYVTAHNR« (Jevtina biblioteka), u tiražu ođy 25000 primeraka dva Andrićeva Kraća romana PROKLETA AVIOMJA' i ANIKINA VREMENA, u prevodu Zoltana Čuke. Ovako visok tiraž od savremenih jugoslovenskih pisaca u Mađarskoj postiže kao prvi

»Toliko sam stara da sam sasvim smršala.

pogledaj.«

Andrić, koji važi kao najpopular= niji živi jugoslovenski pisac.

Još ove jeseni izaći će iz štampe obiman izbor savremene jugoslovenske proze (pripovetke i novele), koji je sačinio Stojan D. Vujičić, a prevođilii su poređ Zoltana Čuke, poznatog prevođioca jugoslovenskih Književnih đela na mađarski jezik i Kalman Duđaš, Šanđor Ileš i drugi. Ww izboru Su zastupljeni Veliko Petrović, Slavko Kolar, Juš Kozak, Ivo Andrić, Miroslav MKrleža, Miloš Crnjanski, Vlađan MDesnica, Vjekoslav Kaleb, Novak Simić, Miško MKranjec, Ivan Dončević, Petar Šegeđin, Ciril Kosmač, Ranko Marinković, Mihailo Lalić, Branko Copić, Slavko Janevski, Antonije Isaković, Branko V. Rađičević i Miođrag Pavlović. Izbor će biti objavljen u seriji »Dekamerona, u kojoj se đosađa pojavio izbor savremene engleske proze i MKlasičnih jugoslovenskih pripoveđača (proŠšle gođine), a uskoro u istoj seriji će se pojaviti i izbor savremene

francu ske proze.

U štampi je i hronika Ivana Potrča ZLOČIN.

Delatnost na polju izđavanjia novih i najnovijih dela „savremenih jugoslovenskih pisaca budimpeštanska izđavačka preduzeća prođužuju, tako naprimer Izdavačko pređuzeće »Evropa« namerava iđuće godine đa izđa roman Vladana Desnice PROLJEČA IVANA GALEBA, na čijem prevođu sađa rađi Zoltan Čuka,

Pesme i proza jugoslovenskih pisaca objavljuju se i po časopisima, tako u časopisu za svetsku Kknjiževnost VELIKI SVBT (Nagyvilag) objavljene su pesme Dragutina 'Tađijanovića, Riste Tošovića i drugih,

Evo,

te proza Miođraga Pavlovića, a isti časopis ređovito donosi „Kritike i prikaze izdđanih dela jugoslovenske književnosti u mađarskom prevodu. Poređ savremenih objavilijuju se i

đela Mlasičnih pisaca. Poslednjih gođina pojavilo se Nušičevo OE ŠTINSKO DETE, zatim izbor Klas sičnih „jugoslovenskih pripoveđaka, a ovoga proleća je »Mvropa« izđala

mađarski prevod originalnog teksta iz XWN veka „Držićeve komedije DUNDO MAROJE, koji je sačinio Zoltan Čuka, a filološku ređakciju je izvršio Stojan D. Vujičić. U planu istog izđavačkog preduzeća za iduću gođinu malazi se prevođ popularnog romana Stevama Sremca POP ĆIRA I POP SPIRA.

Sve do danas nije se m đovolinoj meri afirmisala jugoslovenska drama, Tokom poslednje dve godine na Đuđimpeštanskom rađiju prikazame su GLORIJA Ranka Marinkovića i rađio drama „Marijana. Matkovića KRIZANTEMB (koja će se pojaviti i u obliku Knjige). U prošloj i pretprošloj sezoni buđimpeštansko Narodno pozorište prikazivalo je s uspehom Mrležinu dramu GOSPODA GLEMBAJBVI (u režiji i inscenaciji Bojana Stupice). U narednoj sezoni Narodno pozorište u Pečuju namerava prikazati miraki Marinkovića GLORIJA (u prevodm Zolfana Cuke i Stojana MD. Vujičića), koji će se paraleno verovatno prikazati i u Buđimpešti, na Rkamernoji pozornici Narodnog pozorišta. Ove jeseni budimpeštanski rađio emitovaće dramu Pere Buđaka ZABORAVLJENI (prevođ Čuke i Vujičića).

. S-ć.

-— –_— _ _ | — ___ __ ____ _ ---- --- ——

»Žedan sam“, kazao je ženi koju je video kako

skrštenih ruku stoji ispred kapije.

je posle takvog

da kornjača ne smišlja neku kad je dogura zajedno sa oklopom, a on ostane na rukama koji mogu da se za-

Kornjača je polako počela da se izvlači iz oklopa i čovek se uplašio nienog smežuranog tela koje je bilo šupljikavo kao izbušeno mecima.

»Vidim da možeš. „Nemoj se izvlačiti. Ali, zašto baš hoćeš da to učiniš kraj reke?«.

»Neću da ostanem ovde pa da me psi pojedu. Utopiću se i odneće me voda kao što je odnela i sve moje sestre.«

Čovek je još jednom odmerio kornjaču, video da je ona tako velika da može da se uvuče u njen oklop, i pristao da je odgura do reke.

»Uhvati me za prednju levu nogu«, je kornjača.

»Guraću te odostrag kao što se kola guraju«, odgovorio je plašeći se da bi kornjača mogla da ga ujede za ruku.

Dok se držao rukama za kornjačin oklop čovek je išao tako brzo kao da trči za nekim. Čak ga ni ruke nism bolele. 1! tako su pre nego što se sasvim. smrklo stigli do reke.

»E sad zdravo i hvala ti«, rekla je kornjača, odjednom se izvukla iz oklopa i skočila u vodu.

Čovek je jedno vreme gledao oklop kroz koji je

duvao vetar i mislio da li da se još tu na obali za“kloni njime ili da ga odnese kući, pa da to učini sutradan. | kad je pokušao da ga podigne, video' je da je on toliko težak da sam ne bi mogao da ga nosi ni desetine koraka. A da nekoga potraži da mu pomogne — to nije želeo jer se plašio da mu ga ovaj ne uzme. \ uT"A

»Ništa, uvući ću se u oklop a onda se uspraviti i otići kući kao da se nije ništa dogodilo.«

Nije se mnogo mučio. Bilo mu je malo teško dok nije provukao ruke kroz dva otvora na prednjoj strani. | vrat ga je malo boleo dok se nije privikao. Posle se sasvim lepo razmestio u oklopu i osećao se kao čovek kome niko ništa ne može.

» A šta ako ne budem mogao da se uspravim«, uplašio se,

Nije morao da strahuje, Odbacio se rukama od zemlje, uspravio se i bio tako srećan kao da uz onaj život kojim je živeo ima još jedan, trajan kao zemlja. Pošao je putem do kuće.

predložila

»Ne pojim životinje«, odgovorila je ona i pobegla u kuću.

»Ali, ja. nisam Životinjale vikao je čovek uzaludno. Ispred druge kuće zatražio je hleba.

»Ne dajem Žživotinjama«, rekla je devojčica.

Kad je stigao do kuće u kojoj je stanovao sta mari mu nisu dozvolili da uđe u duyorišle.

»Ali ljudi ja sam čovek, ja sam se samo zaštitio oklopom«, vikao je. »Kad skinem oklop uverićete se da sam ovek. Evo pogledaite.«

Pokušao je da se izvuče iz oklopa ali nije mogao. Onda se ·dosetio da mu je jedini spas u tome da počne da hoda četvoronoške, Sagao se, odupro se rukama o zemlju, i uvideo da mu tako i oklop bolje

stoji. Bio je miran. Ljudi su mu onda dali i hleba i vode. Ali, on

je zato morao da se provlači oko njihovih nogu. I

Dragoslav GRBIĆ

da često ustima dodiruje prašinu.

TEVE PRACIJA SLAVOLJUBA BOGOJBVICA a BL.

7