Књижевне новине

__ zanimljivih, podataka

| „Govoreći o „Žitiju” Petra Veli- drugom vospjevali i kotorih (sti- Da pomenemo, najzad, da izve-

kog (Venecija, 1772) od Zaharija Orfelina, grafički najlepše opremljenoj našoj knjizi u XVIII vcku, Jovan Skerlić je ne bez razloga isticao,da je to „najbolji istorijski rad u srpskoj književnosti” toga vremena, neosporno važan i stoga Što je pisac u njemu „dao i originalnih podataka o vezi Petra Velikog sa Srbima”, Na značaj tih, nikako ne nevažnih ali ne i neı skrenuo je pažnju, pored drugih ispitivača i mimo njih, još Ilarion Ruvarac: pojedini Orfelinovi navođi, po nje= mu, i danas imaju vrednost istoriskih svedočanstava, Tako, naprimer, o borbi Crnogoraca sa Ahmedpašom u Ostroškom klancu 1712, osim vesti koje se nalaze u službenim depešama glavnog dalmatinskog providura Karla Pizanija, govorj jedino Orfelin u ovoni svom „delu; s tom samo razlikom — kako je to lepo uočio Jovan Tomić što pisac tu borbu, „u kojoj suđeluju i Mandušić i Rogan, pretstavlja kao pobedu crnogorsku nad serašćerom”, ; e: Pažnji naših, nikako ne samo literarnih, istoričara nije takođe promaklo ni to da je Orfelin u drugoj knjizi „Žitija”, na str. 81—84, uz spomen carske gramate od 5. TI, 1711 — koju je, nagovoren od Save Vladislavića (Vladisavljevića) „Raguzinskog", Petar Veliki preko Ivana Lukačeva iz Podgorice uputio Crnogorcima, pozivajući ih da ustanu na oružje protiv Turaka —

hove) ja zdjes — izričito naglašava Orfelin u svojoj knjizi — priložiti dolžnosti mojeja bit nahožu”,

U literaturi je, međutim, nastala čitava zbrka povodom ove pesme. Dajući računa o Orfelinovim stihovima koji su ušli u narod, u rukopisne pesmarice srpskog građanskog pesništva XVIII veka, Vladimir Ćorović je kao Orfelinovu spomenuo i ovu pesmu. Na tu pogrešnu interpretaciju izvora ukazao je odmah Nićifor Vukadinović: „Ovu pesmu nije pripisao Zahariji Orfelinu ni prof. O(stojić), koji je u svome „Orfelinu” nigđe i ne pominje, a mislim da je ne bi pripisao Orfelinu ni prof. Č(orović). Ali mi je začudo što se, dalje, primećuje kao „zanimljivo da je ta stihovana pesma doprla i u Crnu Goru”. Naprotiv, ja mislim da se ona baš u Crnoj Gori i rodila, pa da se odatle raširila u druge naše krajeve. A to je najprirodnije i misliti (...) Svakako, povod je ovoj pesmi ona carska gramata Petra Velikoga. Kako je, pak, ona gramata poslana bila u Crnu Goru i tu se majpre za nju saznalo u „našemu narodu, a kako ovakove prigodne pesme postaju ne zadugo iza prvoga, jačeg utiska dotičnog povoda što ih izaziva, prirodno je zaključiti da je ova pesma postala u Crnoj Gori”. ,

Poseban stav o poreklu ove pesme imao je Nikola Radojčić: „Po obaveštenjima koja je lako mogao dobiti, opisao je Orfelin živo i op-

štampao i jednu pesmu posvećenu širno ođašiljanje carskog manife-

ruskom caru, „sonet” kako ju je pogrešno nazvao, od 90 rimovanih, ne baš uvek i korektnih, osmeračkih stihova. Za tu pesmu sam Orfelin priča da je postala u narodu i đa je kao narodnu i donosi na stranicama svoga dela — bar se tako može razumeti ono mesto u knjizi gde pisac o tome govori. Jer, čim su Crnogorci dobili i pročitali tu tako željno i toliko dugo očekivanu carsku poruku, njihova radost ne samo đa je bila „,ne skazana”, već su svoju usrdnu zahvalnost oni odmah i u stihove stavili koje su, iskreno ođuševljeni razvojem događaja i prožeti nadom na skoro oslobođenje hrišćana iz turskog ropstva, „drug so

sta u Crnu Goru i njegov znameniti utisak (...) I sav narod je bio za Rusiju, pa Orselin s puno oduševljenja opisuje crnogorsku radost zbog carskog pisma. Ona je opevana i u stihovima (...) Pesma je u slikovanom osmercu (...) Orfelin je zove sonetom, misli da ju je srpski saopštio i zato daje obaveštenja kako je žreba čitati,s tumačenjima nekih preči i izraza, Ali pesma nije saopštena čistim srpskim jezikom, a nije ni narodna. Orfelin je, valjđa, dobio neku narodnu pesmu o tomfe, ali ju je sam preudđesio a jamačno i ponečim dopunio. Sigurno je njegova dopuna spominjanje proročanstva o osvojenju Carigrađa od Turaka”.

stan broj literarnih istoričara smatra, iz dovoljno objektivnih razloga, đa Orfelin uopšte nije dirao u tekst ove pesme te da ju je, prema tome, u svom izdanju i sačuvao.u izvornom obliku. Navođeći da pri proučavanju Orfelina kao pesnika neće biti dovoljno uzimati u obzir samo pesme za koje imamo nepobitne dokaze da su pouzdano njegove tvorevine, „nego i one koje on usput, u svojim drugim delima, prevodi ili samo navodi”, Mladen Leskovac beleži da je pesma o Petru Velikom upravo narodna pesma, đok za njeno poreklo upućuje na već poznato nam izlaganje N. Vukadinovića. U vezi s tim korisno je upoznati se i sa komentarom Stefana Josifovića: „Kad su Crnogorci saslušali sađržaj tog (carskog) pisma, oni su taj događaj odmah upesmili i tu narodnu pesmu od 90 stihova saopštava Orfelin. u celini, pri čemu je preveo sve čisto srpske narodne reči u toj pesmi na ruski, delom na svoj uobičajeni način u zagradama iza dotične reči, a delom u primedbi ispod teksta”,

Poreklo pesme o Petru Velikom, kako viđimo, nije još precizno utvrđeno. Neslaganje pojedinih is= pitivača u toj su meri karakteristična da je veliko pitanje, zaista, da li će se ikađa doći do činjenicama proverenog odgovora. Svaki nov podatak, međutim, koji ražzrešava ma i najsitniji detalj iz istorije nastanka ove pesme i njene kompleksnosti znači korak bliŽe krajnjem cilju u ispitivanju tog, doskora uopšte neprimećenog i tek" nedavno uočenog, problema iz našeg bogatog književnog nasleđa, Da se začas vratimo &omentaru N. Rađojčića. Orfelin je, po njemu, izvršio izvesne izmene u tekstu narodne pesme o Petru Velikom, ali se sigurno može tvrđiti samo to da je „njegova dopuna spominjanje proročanstva o osvojenju Carigrađa od Turaka”, O kakvom se proročanstvu to rađi? U svom delu Orfelin priča (II, 22) kako su hrišćani u ličnosti ruskog cara videli svoga spasitelja koji će ih izbaviti iz turskog ropstva. I dalje (što, nažalost, moramo citirati, u piščevu originalnom jeziku): „Pro-

PREDUZEĆE ZA PROJEKTOVANJE, IZGRADNJUI PROIZVDNJU OPREME, INDUSTRISKIH ELEKTROPRIVREDNIH I SAOBRAČAJNIH OBJEKATA

IZGRAĐUJE:

PROIZVODI:

ĐALEKOVODE I RAZVODNE MREŽE: VODNA POSTROJENJA I TRANSFORMATORSKE STANICE SVIH NAPONA I SNAGA: SVE VRSTE ELEKTRIČNIH INSTALACIJA ZA INDUSTRIJU I DOMAĆINSTVA .

ae

{roscbyja

PROJEKTUJE:

DALBKOVODE SVIH NAPOMA I VRSTA STUBOVA, RAZVODNE MREŽE NISKOG NAPONA I KONTAKTNE MREŽE ZA ELEKTRIČNU VUČU: ELEK TROPOSTROJENJA. ZA HIDRO I THERMOELEKTRANE, VODNE STANICE SVIH NAPONA I SNAGA: ELEKTRIČNE UREĐAJE INDUSTRIJU ZA ELERKTRIFIKACIJU NASELJA

TRANSFORMATORSKE I RAZ-

I INSTALACIJE ZA TI SVA ELER:TROPOSTROJENJA

INDUSTRISKA 1I RAZ-

VISOKONAPONSKU ELEHM:PRIČNU OPREMU ·I TO: '

RASTAVLJAČE PREKIDAČE OSIGURAČE

FABRIKOVANE TRAPFOSTANICE NA REŠETKASTOM

GVOZDENOM STUBU

KATODNE ODVODNIKE PRENAPONA KONDENZATORE ZA. POPRAVAK FAKTORA SNAGE ELEKTRIČNU OPREMU ZA ELEKTROVUĆNA VOZILA FABRIKOVANE RAZVODNE ĆELIJE, ZA SPOLJNU I

UNUTRAŠNJU MONTAŽU

DIREKCIJA:

BEOGRAD, BRANKOVA. 30 ·

TELEFON 20-07

RIPANJ TELEFON «49-22

FABRIKA ELEKTROOPREME,

KOMANDNE RAZVODNE TABLE as ČELIČNE 1 BETONSKE KONSTRUERCIJE SUVE TI ULJNE I NEZAPALJIVE TRANSFORMATORE

POGON ĆUPRIJA TELEFON 43 POGON ZA PROIZVODNJU TRANSFORMATORA »POBEDA« ' MLADENOVAC TELEHMON 21

io.

Pp

IAA,

ročestvo, vo grobje grečeskagoiimperatora Konstantina najdenoje udostovjeravalo ih, čto Turki imjejut vsekonečno izgmani bit iz Carigrađda narođom ž8yižim ili rusim (tojest červlenikastim), kojim Rosijanov biti razumjejut”, U pesmi se o ovom proročansivu govori u sleđećim stihovima:

„Dok je nama božje volje, Hristijanom će biti bolje. Hristjanom se prave sveće, Te S pred nima čini veće. A mnoga se duša stara

I pogleda Petra cara. Proiti hoće po kraina,

Da protera poganina.

U Carigrad slavno, mjesto Hoće doći on doisto:

Jer ne možet Proročestvo, Iskati će otečestvo”.

Uporedna veza između naveđenih stihova i Orfelinovih preči,.vidimo, veoma je slaba i sastoji se, uglavnom, u spominjanju samog čina proročanstva. Da li se — pitanje postavljamo sasvim otvoreno — na osnovu istaknutog paraleližma može izvući bilo kakav zaključak da je Orfelin zaista dopunio narodnu pesmu o Petru Velikom svojim stihovima o spomenutom proročanstvu? Pitanje namerno ostavljamo bez odgovora, jer, ukoliko bi se u ispitivanju navedenog problema pošlo tom linijom zaključaka, mogli bismo, takođe, pretpostaviti da je Orfelin i čitavu pesmu ako ne ispevao ono, bar, u celini izmenio. Na osnovu čega to govorimo? Osnovni motiv pesme sastoji se od molbe Crnogoraca za njihovo spasavanje, i spasavanje svih hrišća'na, iz turskog ropstva. Znajuči da ih u tom momentu može spesti samo rusko oružje, oni mole boga da im što pre pošalje ruskog cara koji će s vojskom nemilosrdno „Turke pogaziti”, O svemu tome, međutim, Orfelin i inače govorima nekoliko mesta u svojoj knjizi. U jednoj rečenici iz već citiranog navođa on, između ostalog, piše da su i Crnogorci, uostalom , kao i svi hrišćani porobljene Evrope, „svoje molitve uputili „k bogu o uspjehe oružja blagočastivago Gosudarstva nađ zločestivimi i čelovjekopoklonikami, radi osvoboždenija svojege...” Postoji, dakako, i druga mogućnost, u objašnjavanju navedenih paralelnih mesta. Ako sebi dozvoli·mo slobodu domišljanja, mogli bi-

. Smo poći:od pretpostavke da je

Orfelin — pošto je svakako i odranije, pre nego što je počeo da piše svdje opsežno delo, imao narodnu pesmu o Petru Velikom tu pesmu i iskoristio u svojoj knjizi, uzimajući iz nje i druge pojedinosti a ne samo Spomen o takozvanom „proročanstvu”. No i pored ove mogućnosti, duh narodne pesme o Petru Velikom, u beleženju Orfelinovu, faktura stihova i, najpre još, obavezni slikovi u njima — opominju da je u definitivnom poetskom uobličavanju njenom bilo, možđa, i svakakvih drugih uticaja, nama danas nedovoljno jasnih, složenih, čak i oprečnih. I pored toga što je ova pesma nesumnjivo narodnog porekla, učešće Orfelinovo u njenom štampanom izdanju ipak ne bi trebalo sasvim isključiti.

Zanimljivo je, osim toga, istaći da je ova čudna „pesma, uprkos njenom skrivenom i danas tako zagonetnom poreklu, bila vrlo popularna u našem narođu krajem XVIII i u prvoj polovini XIX veka. Pominjući je po Orfelinovu izdanju, V. Čorović je uzgredno pobeležio i nekoliko njenih štampanih i rukopisnih varijanata, od kojih su nam tekstuelno nepristupačne, bar zasad, ostale samo one ispisane u trima građanskim; pesmaricama iz XVIII veka, i to u anonimnoj „karlovačkoj” (pod signaturom „V”), Pavla D. Lukića („G”) i nekog kaplara Stanka Jankovića („Ž”). Na ovom „mestu skrenućemo pažnju još na jeđan njen, dosad neuočeni, rukopisni prepis, koji se nalazi u Arhivu Srpske akademije nauka u Beogradu pod br, 8552/26455. Iako nam nije poznato ko je izvršio taj prepis, on je od značaja za dalja izučavanja istorije popularnosti ove pesme u XVIII veku, iz kojeg vremena svakako sam i potiče.

Ođ 90 stihova, koliko pesma ima u Orfelinovu izdanju, ovaj njen

anonimni prepis (pođ naslovom „Pjesn Velikago Petra”) sadrži svega 61 stih. Od toga, s druge

strane, samo 55 stiha možemo pronaći u tekstu Orfelinova izdanja, pet su samo ponovljeni stihovi s početka pesme (br. 50—54), dok su tri stiha nova, naknadno dopisana (br. 27, 56 i 48). Ukupno, dakle, Orfelinovo izdanje ove pesme ima 57 stihova više od ovog njenog prepisa. Trebalo bi, međutim, naglasiti da su čak i oni stihovi, kojima smo pronašli' paralele u pesmi Orfelinova izdanja, u ovom prepisu dati tu izmenjenom Đbliku, poređ konstantne zamene ruskih reči i čitavih fraza oblicima

našeg narodnog govora, Tako, na~

primer, dok stihovi 11. i 12 kod Orfelina glase:

„Pošlji bože silna vetra

Da dovjejet cara Petra”,

u ovom novom prepisu oni su fiksirani u čistijem obliku:

„.„Pusti bože silna vetra Te pošalji cara Petra”. k] Iz mnogih uzroka trebalo bi, nema sumnje, naučnoj javnosti pružiti mogućnosti da upozna i ovaj anonimni prepis pesme o Petru Velikom, ali nas ograničen novinski prostor u tome sprečava. IsKkoristićemo, ipak, priliku za napomenu da zanimljiv oblik popularnosti ove pesme nalazimo i na drugim stranama, u fragmentarnim prepisima u kojima su pobeleženi samo izveshi stihovi istrgnuti, bez ikakvog ređa, iz celine pesme. U

·jednom svom članku o starim ma-

nastirima Mojo Međić piše, ne znajući za izdanje „ve pesme u Orfelinovu „Žitiju” Petra, Vel'kog, da je u bosanskoj bomgomolii Rmani bilo nekađa mnogo kaluđera:; „ali kad dođoše ljute Osmanlıje, te narođu jade udariše i muke mu svakojake dojađiše”, onda „bogu mjesto očemaša ojađeni narod molitvu šiljaše: ·

Pomozi nam mili Bože!,

Bez tebe se to ne može! Popušti nam tija vjetra, Pošalji nam cara Petra, Kostađina (?) k ravnu polju. Nek slobodi Svetu Goru,

I po Gori namastire,

I po polju sve pastire”,

Kađ smo naišli na ove stihove, nije nam teško bilo utvrditi da oni, uprkos datoj stilizaciji, potiču upravo iz pesme o Petru Velikom Orfelinova izđanja. Stihovi su bez ikakva ređa prepisani iz prvobitnog izvora u obliku nove pesme, i iz XVIII prebačeni u XV vek. Sličan slučaj fragmentarnog prepisa izvesnog broja stihova iz ove pesme nalazima još jednom. U rukopisnom „Zborniku” predratne Narodne biblioteke u „Beograđu, pođ br. 501/547), pisanom krajem NVIII veka, negđe oko 1795 godine, kako to sveđoči jedan zapis na

njegovim koricama poznat nam po

H. Verkman: DIMNJACI .

objavi Ljubomira Stojanovića, pored drugih stihovanih tekstova, na str. 2a—5b, bila je ispisana i osmeračka „Pesma na krsno ime”, Od čitave ove pesme ostali su, posle uništenja Narodne biblioteke u Drugom svetskom ratu, samo početni njeni stihovi u redakciji Ljub, Stojanovića otštampani u njegovu opisu rukopisa Narodne biblioteke, Oni glase: ||

„Pomozi nam mili bože,

Bez tebe se to ne može.

I tebe se slava poje, Hristijani se boga boje,

I oni se slavno mole:

' I nama će bog pomoći,

I po dnevi i po noći,

I našemu. đomaćinu — O. Koji krsno ime slavi”. .

Od naveđenih stihova samo sedam imaju paralelu u pesmi Orfelinova izdanja. Možemo, međutim, slobodno tvrditi da između ove dve pesme ne postoji bliža motivska veza, jer nam je Milan Đ. Milićević u svojoj „Kneževini Srbiji”, na str. 1291—124, u celini saopštio istu ovu „Pesmu na krsno ime” (kod njega bez naslova): dok je pesma “u Orfelinovu izdaniu posvećena Petru Velikom i govori o molbama Crnogoraca za opšte spasenje hri-· šćana iz turskog ropstva. dotle ova druga, „Pesma na Kkrsno ime”, opeva Hristov dolazak na zemlju i njegovo stradanje na krstu, Iako još nismo sigurni kako bi itrebalo objasniti ovo mešanje u suštini raznolikih tematskih pesama, kada su samo neki stihovi iz pesme o Petru Velikom prešli u narođ bilo u stilizaciji molitve umesto „očenaša” za spasenje od Turaka, bilo kao okvirni motiv inače sasvim religioznoj pesmi o Hristovu raspeću, nesumnjivo je đda su ti prepisi, i drugi možda, zasad još neuočeni, moocli biti učinjeni samo na osnovu Orfelinova izdanja. To je, najzad, još jedan podatak više za upoznavanje mitskih puteva kojim su pojeđine narodne umotvorine, pošto su postale sastavni deo naše pisane, umetničke književnosti, ponovo silazile u narod i opet postajale, uprkos čak i krupnijim izmenama, pneraskiđivi deo tvoračke i upravo stoga uvek žive aktivnosti usmenog folklora naših naroda.

Borivoje MARINKOVIČ

Dostojevski i robija

(Nastavak sa 3 strane)

među naroda i plemstva postoji vrlo dubok jaz. U tome je, možda, koren

“već pomenute kasnije političke i pu-

blicističke šeme Dostojevskog — »car i narod« — kao i osnovni Wotiv protivplemićke usmerenosti njegova opusa. I u Jednom pismu koje' je Dostojevski početkom 1854 godine uputio iz Sibira svome bratu, Mihailu i koje sadrži neku vrstu veoma zbijenog koncepta za delo o »mrtvom domu«, nalazimo karakterističnu rečenicu: »Vi plemići, gvozdeni klju-

novi, zaklaste nase, (Tako. je Fjodor

Mihajlovič osetio odnos robijaša pre* ma pripadnicima, plemićke klase.

%

Beogradska »Narodna knjiga« objavila je »Zapise iz mrtvog doma« kao ednu od knjiga švoje edicije »Vr* hovi«, wu savesno rađenom i tačnom prevodu dr Milosava Babovića. Tako je čitaocima pružena mogućnost da ovo delo Dostojevskog, jedno od najvažnijih, upoznaju nm novoj i do“ broj reprodukciji, propraćenoj obim“ nim prevodiočevim predgovorom.

Lay ZAHAROV, ENIJIIŽEVNE NOVINE