Књижевне новине

, } .

KRITIČAR I KNJIŽEVNA. SITUACIJA

Onakav otpor prema dnevnoj kritici, kakav. u svojoj knjizi »Mit i poezija«, izražava Slavko Leovac, bio bi veoma čudnovat u jednoj književnoj situaciji koja bi se bitno razlikovala od naše savremene. Vrlo izrazita sličnost između nekih Leovčevih stavova o prirodi kritike i poznalih mišljenja Isidore Sekulić o karakte„ru i funkcijama dnevne kritičke alktivnosti, ne može u potpunosti da objasni taj kompleks, koji je, po svemu sudeći, izrastao iz određenog stanja u našoj knitici, iz čitavog sprega unutrašnjih i spoljnih faktora, raspoloženja, odnosa, deformacija i nesporazuma, koji karakterišu naše književne prilike.

Osetivši da u savremenoj kritici postoji nešto nezdravo i isprazno, da se ona već duže vremena bezglavo i besmisleno obrće u jednom istom krugu, nadoknađujući svoju estetičku ~ jalovost i stvaralačku | „nefunkcionalnost relativno urednim i relativno elokventnim · funkcionisanjem, Leovac je, oslanjajući se na neka ranija iskustva, pokušao da naznači svoj vlastiti odnos prema tim aktuelnim problemima kriiičke situacije, protivstavljajući dve vrste kritike i opredeljujući se, odlučmo, za jednu njih. On nije pronalazio i objašnjavao prave uzroke današnje ikrize u kritici, niti je ispitivao 'da-li je ta kriza uslovljena hroničnim nedostatkom ideja ili iživelošću kod nas još uvek dominantnog jimpresionističkog pristupa književnom delu; on je samo konstatovao jedno odredeno stanje i, polazeći od toga, izgradio svoj vlastiti kritički stav, suprotstavljajući ga onoj aktivnosti u kojoj se najsnažnije i najočiglednije potvrđuju sve prolivrečnosti i nemogućnosti današnje kritike. Dnevnu kritiko »brzih protivudara«, navodno strasnu, neposrednu, koju kritičari koriste »da bi se okružili prolaznim sjajem slave, štitonošima laskavcima, svitom simpatija, pred koje oni izlaze s puno pompe«, Leovac je negirao jasnom afirmacijom jedne druge i drugačije kritike, u kojoj kritičar »napušta standardne poteze perom koji nisu niti su mogli da se uzdignu iznad linija i komentara nekog grafikona u kojem se može pročitlati kratka analiza bolesti i napora da se ona premosli, kao i zaključak, ocena i vrednost izražena u brojevima koliko se uspelo ili nije uspelo«; u kojoj »kritičar postaje sve samostalniji od slabe novinske, olako rečene i tako smišljene kritike i daje jednu prozi koja traži još uvek svoju formu, ali je uspelo traži i tako izražava«. OQpredeljujući se za uzdržanu, naglaženo čak i nasilno intelektualnu kritiku, čija je »plemenita dužnost da interpretira jedno umetničko delo«, ı koja »mora biti {ilosofska i psihološka, jer misaonim radnjama precizira niz problema koje sugeriše umetničko delo, za kritiku koja je »ne samo spona između opšte shvaćene filosofije i umetnosti« već i jedna samostalna du-

hovna aktivnost »čiji je smisao slvaralački: da pronikne u suštine ljudskih svetova unutar umetničkih dela, da ih objasni i da nam otkrije odakle njihova snaga i vrednost«, —- Leovac jc imao mogućnosti da otkrije prave uzroke savremene krize u kritici, ali je propustio da te mogućnosti iskoristi, Bilo je potrebno da učini samo jedan korak pa da dođe do saznanja da je sva slabost one kritike, koju on naziva dnevnom, odnosno »brzih protivudara«, upravo u tome što je ona, po svome karakteru, impresionistička; jedan korak delio ga je i od toga, da, određujući neposrednije pojam »kritičke interpretacije«, postavi zahtev za analitičkom kritikom, koja jedina može da se suprotstavi impresionističkom načinu prilaženja umetničkom delu. Taj korak Slavko Leovac nije učinio. Uvodeći druge, nove, vlastite i ne uvek osobito srećno nađene nazive za stare, dobro poznate pojmove, Lieovac je, zbog prirode svoga kritičarskog interesovanja, došao tek u oblast oko centra savremenih kritičkih problema i time nedvosmisleno dao dokaza o stepenu svoje budne kritičarske svesti, ali, takođe, i o nedostacima svoga kritičkog metoda, Njegov uspeh bi, u'svakom slučaju, bio potpuniji da je svojim kritičkim ispitivanjima osvetlio sam “centar, žarište kritičkih kriza i deformacija; uzdržanost, za koju se Leovac zalagao, protivstavljajući je proizvoljnom, spontanom i tobož strasnom impulsu dnevne kritike, zasmetala mu je da precizno utvrdi određenec aspekte kritičke situacije. Za uzvrat, ona mu je u „velikoj meri olakšala afirmaciju onog kritičkog mišljenja koje njegova shvatanja dovodi u vezu sa kritičkim stavoyima Isidore Sekulić; mišljenja koje on, na jednom mestu, formuliše kao svoje ubeđenje: da je »kritičar otkrivač problema i teškoća u nekom umetničkom delu“, h, na drugom, ističe kao vrlinu kritičkih koncepcija Isidore Sekulić koja, oo njegovim rečima, traži da kritičar »svom dušom zaroni u bezdan nepoznatog sveta koji želi da objasni i interpretira, da ga ne samo nanovo kreira nego i da ga do dna shvati, odnosno koja, kako je sama govorila, određuje kritici dužnosti: »ispitati ı iznositi teškoće umetnika i pesnika«.

"Tako se, svojom negacijom dnevne kritike, više nego mnogi naš kritičar, Leovac približio rešavanju nekih ključnih problema savremene kritičke situacije; njegova alirmacija jednog određenog shvatanja kritičke aktivno. sti, iako u izvesnoj meri eklektička; pretstavlja plemenit napor da se knjiŽevna kritika obnovi i spase prakticističke deformacije u kojoj se sada nalazi i koja može da dovede do potpune dekadencije. lako reklamna beleška na omotu njegove knjige obaveštava da autor u njoj »želi.prven+ stveno da izloži svoje shvatanje odnosa mita i poezije«, Leovčeva sklonost ka ispitivanju. prirode kritične delainosti upućuje da, u krugu njegovih interesovanja, kritika zauzima potpuno ravnopravno mesto sa osnovnom preokupacijom -— raščlanjavanjem odnosa mita i poezije.

Izvrstan poznavalac klasične heilenske kulture i književnosli, Leovac je s pravom pristupio,rasvetljavanju zanimljive i veoma izrazite sklonosti današnjih pisaca, naročito pesnika, prema klasičnim mitovima, odgonetajući i objašnjavajući jedan fenomen koji se sve očiglednije javlja i u našoj poeziji. Sva sila Orfeja, Euridika, Narcisa, Prometeja, Dionisa,, Fauna, satira 1 kentaura stekla je, m dana-

· (Slavko Leovac: »Mit i poezija« »Svjetlost«, Sarajevo 1960)

Slavka Leovca u knjizi »Mit i poeziija« bio je određen nekim vidovima današnjeg našeg pesništva i današnje naše kritike. Aktuelnost, koja je time postignuta, javlja se, stoga, kao izrazit kvalitet ovog kritičara, kvalitet koji je u mogućnosti da nadoknadi izvesne mane Leovčevog stila i kritičkog metoda. Disac teške i glomazne, često nedoterane fraze, koja nije uvek u stanju da iznese ieret prenaglašene intelektualnosti, Leovac se trudio da svojim tekstovima što očiglednije demonstrira objektiviziramu i uzdržanu intelektualnu kritiku, koja, po njegovom mišljenju, može i treba da zameni proizvoljnost i efemernost dnevne književne hronike i spontanog kriitičkog komentara. Taj tmd, međutim, iz više objektivnih i zbiljnih razloga, nije mogao da prenaste okvire jednog pozitivnog nastojanja, tako da Leovčevu knjigu treba cemiti više kao prilog inteligentnog „ i pronjicljivog · kritićara oosvetljavanju alktwelnih književnih problema nego kao konačnu i razrađenu afirmaciju „određenog kritičkog metoda. Savremen i aktuelan, čitavim svojim bićem okrenut nekim problemima moderne literature i pojedinim vidovima naše današnje književne situacije, Leovac je. na jedan osoben

šnjoj našoj poeziji, više gračanskih_ način pretresao mnoga važna i ključna

prava nego. u vreme Lukijana Mlušickog. Ma koliko da je tom invazijom mitoloških bića i simbola, u izvesnoj meri, uspostavljen sklad između naše literature i nekih vidova savremene evropske književnosti, naglašena sklonost pesnika prema mito-

SLAVKO LEOVAGC

vima i njihovom alktuelizovanju ne može da se objasni isključivo pomodarskom mitomanijom, pošto je to rešenje u Isti mah i uprošćeno i neadekvatno. Udaljujući se od neposrednog i eksplicitnog izražavanja i pretpostavljajući metaforičnost izraza olužnoj i otrcanoj poetskoj deskripciji, moderna poezija je nužno morala da se obrati klasičnim mitovima, · „pronalazeći u njihovom bogatstvu ne samo nove simbole nego i nove sadržine; humani smisao moderne poezije, njena usmerenost ka otkrivanju i izražavanju večitih ljudskih motiva, vanredno su mogli da se poioe u aktwuelizovanom, stvaralački iskorišćenom milu, pošto je taj primenjeni mit otvarao značajne i Višestruke mogućnosti. Pre svega, omogućavao je da se pesnici sigurnije odrede prema vremenu i prolaznosti, pružajući im smažne vanvremenske i svevrememske motive, u kojima su bile sublimirane suštinske, uvek ponovljive ljudske situacije; 5 druge strane, taj mit je mogčžo da se koristi kao alegorija određene živokne stvarnosti, čime je pesnik, trelirajući u svom delu mnoge egzistencijalne probleme. svoga vremena i čovekovog položaja u njemu, pod maskom mita, ezopovski, uspostavljao sklad izmedu moralnog imperativa u sebi i konkretnog stanja slobode u onoj situaciji koja je odredila njegov Žžavot i njegovu poeziju. Objašnjavajući samo problem Narcisa, Leovac je nizom oštroumnih zapažanja prikazao mnoge bitne osobine tog alktuelizovanog mita, naznačujući da je »problem Narcisa problem samog pesnikovog Pića«, pošto je »pesnik večito Zagledan u sebe« i pokrenut željom da se »suoži sa saznanjem i suštmom stvari&, Tim svojim analizama Leovac je tačno nagovestio da pesnici često osnovnu lemu nekog mita zamenjuju svojim doživljajem više ili manje sličnog problema: on je, idući dalje, osvetlio pravi, unutrašnji karakter mita'i pružio ključ za razumevanje jednog neo: bičnog femomena moderne poezije. Njegovi eseji o odnosu mita i poezije pretstavljaju, zato, jedno retko i dragoceno ostvarenje autentične kritike, ostvarenje čija je najveća vrednost u tome što omogućava razumevanje nekih značajnih oblika savremene književne situacije.

Tako je u wostalim tekstovima obuhvatao i druga aktuelna pitanja književnosti, dajući subjektivne sintetičke prikaze stvaralaštva pojedinih naših pisaca, osnovni kritički inleres

KNJIŽEVNE NOVINE

pilanja savremene književnosti, pitanja koja doista zaslužuju, da budu predmet kritičkog istraživanja i lime potvrdio visok stepen svoje kritičarske svesti, koja je sama dcvoljna da mu pribavi jednodušna i iskrena pti-

znanja. Predrag PALAVESTRA

Božiđar Timotijević je pesnik koji je već svojim prvim pesmama stao u prvi red maše mlade lirike, odlikujući se sposobnošću da, polazeći od jednog zvuka, od jedme reči ili jedne slike, isplete čitavu jednu poemu zgusnute poetske reči, melodičan stih pum metafora i snažnih „minijaturnih slika. Ako bih rekao da je on mnemisaon pesnik, me bi li to zvučalo kao contradictio in adiecto? Šta je drugo pesma nego misao, ali misao data u njenoj preegzistenciji, pre nego što je, dobijajući u jasnosti i precizno-

· sti, izgubila u mnogoznačnoj simbolici, Timotijević je rođeni pesnik, ·

on je malo uradio ma svom obrazo vanju, on peva kao što ptica peva, ali u toj njegovoj naivnoj pesmi ima

prave poetske mudrosti koja se me -

da naučiti.

Stoga se Timotijevićeva poezija ne može nađovezati na intelektualističke eliotovsko-mijapavlovićevske suve.grane refleksije, nego na snažno stablo iskonmske lirike, pume stravične ekumenske simbolike i slatkog meda ljudskog zadovoljstva, Već u svojoj prvoj poemi „Slovo ljubve” od petnaest pesama, objavljenoj u maju 1959 u časopisu „Književnost”, našao se Timotijević blizak poeziji pre teološke ere kao teze i 'racionalističke analize kao antiteze, došao je na sinkretički početak lirike, koja je onda bila lirskija nego, možda ,ikađa docnije. AH u toj poemi on je bio eks plicitniji, jasniji, a njegova ljubav je bila ličnija : dohvatljivija. A onda je došla ova druga, zgusnutija, neodređenija, „simboličnija poema „Slovo ljubve” od sedam pesama, u kojoj se kao u perspektivnom skra

Jedno izuzeino (plp

(Božidar Timotijević: »Slovo ljubve«, Beograd 1960)

BOŽIDAR TIMOTIJEVIĆ , , ) ćenju vidi ne samo jedna obična ljudska ljubav nego i slika sveta čovekove egzistencije uopšte.

Ovaj naivni pesnik u Šilerovom smislu reči (kao suprotnost semtimentalnom pesniku kao što je, naprimer, Slobođan Marković), doneo je, dočarao, dosanjao jednu ontološku dimenziju u ovoj svojoj, poemi, koju će opaziti svako ko ima oči za poetski potekst. Čini mi se da je retka poema koja ima tako bogat i tako dubok potekst. Suprotstavljanjem smrti, ljubav je dobila metafizičku dimenziju. „Slovo ljubve” je poema· o Ljubavi i Smrti. To je poema o Ljubavi i . Smrti kao jednom jedinstvu, kao jednoj istoj

POEZIJA GRIGORA VITEZA

(»Kao lišće i trava«, »Matica hrvatska«, Zagreb 1960)

Štampanje izabranih pesama naših savremenika svakako je jedan od dokaza, uočljivih na prvi pogled, da je pesnikov poetski svet iscrpen i da je sam pesnik uvideo da mu preti opasnost od ponavljanja. Izbor, s druge strane, ima i svoju nesumnjivo dobru osobinu (pod uslovom da su m njega Uuvrštene najuspelije pesme), jer daje mogućnost celovitog sagledavanja određenog pesn;ka, njegovih pravih vrednosti i njegove stvarne pri sutnosti u svome vremenu. Sada, kada u Knjizi „Kao lišće i trava” imamo ovaj izbor poezije Grigora Viteza, on kao pesnik može do kra ja da bude sagledan sa svim svojim svetom, lutanjima za izrazom, slikom, metaforom i drugim „pesničkim elementima.

Odmah se mora naglasiti da je Vitezova lirika bleda, nejaka, tanka, prozima i prozaična. Svet njegovih pesama je uzan i jednostran, madđa u svojoj ispovesti „Nad biografijom“ on peva:

\

„Suve što doživjeh u životu ovom, Ko jesen rđom protkano je tugom. Sad prvi puta đa suve kažem slovom, Kao da srce otvaram pred drugom.“

Kao nijedan naš pesnik, Vitez je u svojim prvim iako neveštim pesmama bio iskren, topao i neposredan („Sam“, „Nema sunca na mome prozoru“ i „Izlazim iz zatvora na prvi dan proljeća“), mada se i u tim pesmama krije neka poza, patos i deklarativnost, samo u manjoj meri no što je to uočljivo u docnijim pesmama. Upravo zato, bez obzira na nenađeni i nesiguran izraz, ciklus „Nema sunca na mome prozoru“ najbolji je i najuverljiviji, prožet ljudskom tragikom i udesom življenja, nesigurnošću čo) vekova postojanja i straha od života među ljudima, i odvaja se od ostalih ciklusa ove Knjige, ı JOpšte Vitezove lirike.

Nameštenost i pjza docnije sve više prevladđavaju; očiti su u gotovo svakoj pesmi. Vitez ponekad potencira, dosta neuverljivo i sa otsustvom svake iskrenosti, osećaj samoće, boli, ezrađosti. Ti motivi su večiti, susrećemo ih kod velikog broja pesnika, i u njima pesnik najbolje može da pokaže inten zitet svoga unutrašnjeg prožiVljavanja i podnošenja spoljašnjeg sveta, ili pak da dokaže svoju nemoć i nemogućnost iskazivanja sa-

mog sebe, a kroz sebe da sagleda cpšteljudske nemire i probleme. Kada pesnik kaže:

„Rađosnih dana ja sam malo znao.“

ili:

„Djetihjstuo moje prodali su drugom."

ili:

„Mnogo mi vedrih ukradoše dana,

mnogo put znađoh gorko zapla-

m kati.“

mi se, nažalost, trađimo da te stihove primimo i da osetimo smisab» njihove vriske, uprkos tome što oni ne deluju neposredno. Ovi su

GRIGOR VITEZ

stihovi odmah uočlji:vi, bodu oči (ne srce), jer se nalaze među velikim brojem loših i suvih, protkanih nekim nevidljivim suzama, nekim neuhvatljivim bolom i nekom nedoživljenom tragikom („Nad biografijom”). I uvek je tako: on hladno, deskriptivno iznosi svoje doživljaje. U njegovoj poeziji nema vatre, žara, nema onoga zanosnog plamena koji otkriva pesnikov tem peramenat. Vitez ne dozvoljava da njegove strasti buknu, šiknu, da ga ponesu, da im se prepusti. Otuda valjda ; ona prevelika i preterana suzdržanost m njegovim stihovima. A pesma je stvar tremutka, ona treba da kaže, da otkrije, kratko i metaforično, sve on» što je pesnik u jednom određenom, nesavlađiyom trenutku doživeo, proživeo, osetio. U tome i leži snaga i neposrednost jednog poetskog ostvarenja. Vitez Uu svoje pesme unosi više razuma nego srca i više naučenog, pročitanog nego doživljenog, više imperativa vremena (izgradnja, 'bnova) nego sebe u tom vremenu. Zato se možda i dobija utisak o njegovoj nemoći da se iskaže potpuno, iskre Tio, toplo, nep2)sredno.

Prozaičnost je jedan od osnovnih problema poezije Grigora Viteza.

. Ustvari, mahom sve njegove pesme su najčešće proza, nekad ukaluplje

na vezanim stihom i nekad (više) kazane sasvim slo»odno. Cak i njegove pesme u prozi nemaju najosnovnijih poetskih elemenata, lišene su toplote, svetlosti, sunca, nežnosti i tananih niti ljubavi i srca. Sve to posledica je preterane deskripcije; i bx)l i ljubav, i radost isreću, sva razočaranja i oduševije nja pesnik prikazuje opisno, ne dozvoljava im da sami govore o sebi. A stara je već istina, koju je izgleda nužno ponavljati kada god se za to ukaže prilika, đa je deskripcija najveća opasnost za liriku., Njom pesnik izneverava samoga sebe. Topao, ljudsk: i neposredan izraz proživljenog sveta najbolji je pesnikov put do nas. Mi želimo da u pesmama nađemo sebe, bar delić svojih osećanja i da pesnikovo primimo kao svoje. Jer pesme, iskrene i životom nađahnute, moraju da budu potvrda naših osećanja i trajanja, makar i uzaludnih, potvrda da nismo sami u svome bolu i radosti, da je sve što osećamo ujedno i svakoga čoveka, ljudsko. Pesma mora da ima svoj smisao: da bude potsticaj da se u životu jstraje do kraja! A svega toga u pesmama Grigora Viteza nema. Nema! :

Jedno, na kraju, treba ipak priznati — jer je upadljivo u svakom poetskom tekstu — a to je: da je Grigor Vitez uložio maksimum tru da i poetskog đara u svoje stihove. Međutim, valja imati na umu da su trud i dobra volja najmanje va-– žni za poeziju, jer ona traži i nešto, više od toga... U našoj literaturi, nažalost, karakteristična je činjenica đa imamo dobrih pesama, a vrlo, vrlo malo dobrih i celovitih pesnika.

Tode ČOLAK

stvari koja ima dva pola i istovremeno je divna i stravična: ne možeš da volišadane ljubiš i smrt. Ljubav je strašna sudbina od koje se ne beži; ko traži ljubav nalazi smrt koja sve pobeđuje, zaljubljene razdvaja i tamom gasi najlepša svetla ljudske duše. „Ljubav kao zla tajna kruži svetom i našim telom”, Ljubav i Smrt su kosmičke sile, ukleti udes našeg htenja, naših želja, našeg življenja.

U Timotijevićevoj poemi „Slovo ljubve” ima istovremeno jedma „Pesma nad pesmama” i jedna

„Knjiga propovednikova”: to je po ema o ljubavi i skeptična poema e ništavnosti i jalovosti ljudskog htenja. ~.

Kao ljubavna pesma „Slovo ljubve” ima divnih lirskih mesta u ko-., jima je najčistija inajnevinija ljubav našla svoj neprolazni izraz. „A ja bih tela i stca svoga čista na kraju prsta tvoga malog da sad legnem”, Večito živa, uprkos, smrti koja kao tama pokriva prošlost sa neostvarenim željama, odnoseći ih na stranu koja nije naša, u dno bez odjeka, ljubav je sila koja nas dovodi do najdubljih pitanja egzisten cije. Kao poezija starozavetnih liričara ili kao poezija modernih egzistencijalnih pesnika “Hilkea ili Trakla, Timotijevićeva poema o lju bavi dopire do dna jednog ambisa, do pitanja koja ostaju bez odgovora: „Šta je iza brda na kome se nismo još nikada deli?”,

Tako naivni i nesvesni pesnik, naizgled zabavljen ispraznom igrom zvučnosi, Iımou.ijević napipava jednu realnost u č.joj perspektivi ljubav naiazi svoj najstrašniji odjek, stravičnu senku i najdublji sm.sao. Većiti poraz ijubavi od smrti, poraz od tame koja svoj stra šni poziv neumitno vrš! i ubija Čoveka, tu „ništu strunu”, našao je ovde tragične akcoente. Ali ta tragika nema jednu humanu, sentimen talnu, nego jednu objektivnu, ontološku dubinu. Združujući stravično i dražesno, lepo i ružno, dobro i zlo, Timotijević nam je prikazao večnu metamorfozu stvari u kojoj ljubav pobeđuje smrt i pada kao njena žrtva, prema času, prema momentu, i u kojoj su smrt ı ljubav kao sestre koje, izmenjujućć se, stražare nad sudbinom ljudskom. Potsećajući pokatkad „po svom tonu na svečanmo-patouični stil srednjovekovne poezije, naprimer na „Slovo ljubve” despota Stefana

Lazarevića, „Timotijević je stvarno daleko od religioznog, „pritvornog optimizma ove poezije. Ne uvek

ujednačena, Timotijevićeva poema je moderna po svojoj ontološkoj dimenziji koja traži jednog svog tumača, jednog svog Hajdegera, Marsela ili bar Bolnova. U toj dimenziji izgleda da ljubav ne pobeđuje time Sto ćemo, kako kaže despot Stefan, „ljubovno da se sjedinimo u tom samom Hristu", nego nailazi na zid jedan neprelazni, na sumnju jednu nepobedivu, na uverenje da, na kraju krajeva, „vlat ljubimo jednu što rodila nije”, Nabijen smislom kao kondenzator električnom strujom, ova poema traži jednu analizu ređa-po-red, u kojoj bi se detaljnije pokazala mudrost jednog netraženog misaonog izraza.

Takav jedan zreo i pun soka plod iskonske poezije, koji ima i stihove koji se u mermer mogu klesati, zasluživao je jedno specijalno izdanje. To je dobio: tekst ove poeme je otštampan u jednom #bibliofilskom raritetu, za koji je ilustracije dao originalni i retko daroviti u-– metnik Radomir Stević Ras, a otštampali su ga Radovan Tasić i Momčilo Nikolić sibdruk štampom, Time je otvoren jedan nov, pionirski put u istoriji naše knjige. Značajni stihovi i visokovredna umetnička oprema stvorili su jedno izuzetno delo koje će značiti dat i u našoj poeziji i u našem bibl;ofilstvu. '

Dragan M. JEREMIČ

——Vuk KRNJEVIĆ—

Tamo gile preslaie opiranje

Odmotava i gleda se, još sam ljepota još neubrana, lelujanje svijetla, daleka žema što da pristigne treba, što prizivanje je da gnjila sjen je u tom hodu, u liptavom tijelu

što još se njiše, koje diše mukli predio bježanja,

svoju sopstvenu tajnu da mpmmljanje je

slatkasto lunjanje zvuka, blaga i šuštanje kvarnog vazduha,

otava topline

zdrobljenog sunca što prah je, i prah, i prah je

umornog već bola: da nestajanje igra

je materinstva,

udobni pakao sna i dah prisjećanja:

još samo miris ljeta, toplo zamiranje, disanje rasutih riječi ječi

eči.