Књижевне новине

NEGACIJA REALIZMA

I NEGACIJA NEGACIJE

„Lrart. me fera plus qu'um avec P existence“,

J.-M. Guuau

Unutar umetničkog „stvaranja, kod nas kao i u svetu, danas se nesumnjivo odigrava estetski preurat, kao pro»oj novih stvaralačkih faktora, često i vanumetničkih (naučnih naprimer), koji iz osnova menjaju „tradicionalnu · „strukturu umetnosti. Poput svih novina, ove samosvojne nove pojave aktiviraju misao koja se s njima susreće: tako niču i rascvetavaju se nova estetička shvatanja. Estetska rebvolucija, dakle, daje snažem impuls naročiti značaj „pregnućima na polju estetičke feorje. Naravno, nema pregnuća bez pregaoca. Otuda, poslednjoj deceniji — periodu prevrata u istoriji našeg umetničkog stvaranja — osobeni pečat daje ne samo afirmacija čitavog kola novih stvaralaca, već isto toliko, ako ne čak i više, pojava sve većeg broja mislilaca, teoretičara umetnosti (dr. Rudi Supek, dr. Bogden Šešeć, Dragan M. Jeremić, dr. Midhat. Begić i dr.)

Među ovim teoretičarima ističe se Ivan Foht, svojim izvanređnim i sistematskim naporom, posebno pak svojim đelom 7sfina i biče umjetmosti (izdanje „Svjetlost“, Sarajevo, 1959). Njegova obuhvatna i solidna eruđicija omogućila mu je da uvidi dva čvorna problema „aestetskog prevrata: pitanje o biću umet nosti, i pitanje umetničke istfime. Ustvari, oba pitanja nisu ništa drugo do dva ogranka, u koje se račva jedna ista, suštinska problematika. Ova se dš jednostavno formulisati kao pitanje međusobnog odnosa umetnosti i stvarnosti. Prema tradicionalnom shvatanju, mmetnost bi bila neka vrsta „privida“, jedna imaginarna, „otuđena“ pretstava „stvarnosti: takva pretstava sačinjavala bi specifično biće umetničkog fenomena; umetnička istima, pak, sastojala bi se u ade-

j pretstavi stvarnosti. Menjajući uzajamni odnos umetnosti sa stvarnošću, težeći da prvu slije sa ovom drugom, savremeni estetski prevrat ide za tim da dijalektički „ukine“ umetnost kao puki prikaz realnosti, pa prema tome i kao adekvatan prikaz. Svojom integracijom u realni, žiyot... čoveka, umetnost očito prevazilazi samu sebe kamo čista, samostaljenu pret stavu: problem njenog bića, đakle, rešava se danas njenim samoprevazilaženjem. Problem umetničke istine rešava se, istovremeno, modern:zacijom real'zma., Ustvari, oba rešenja padaju ujedno, kao što se i oba problema u suštini pjklapaju. Zahvaljujući svojoj erudiciji, koja mu je omogućila uvid u vanredno široki krug fakata, Foht je mogao da iz tih Jjakata „iščita“ ključna pitanja o istini i bjću umetnosti, Nažalost, njegova meditacija kao da nije dostigla nivo nje gove erudicije, iako je, inače, na mnogim „tačkama, nadvisila naš stanđard; zbog toga, izgleda, on ji nije mogao da jasno razabere one fendencije, kjje kroz tesnace, litice i močvare moderne umetnosti probijaju prolaz rešemju postavljenih pitanja.; Zbog toga, on i nije uspeo da izbije na liniju mođernizacije realizma.

Važnost samih pitanja opravdava diskusiju i o Fohtovim rešenjima. Osobito je potrebno pretresti Fohtov stav prema pitanju umetničke istine, jer taj stav iskreno hoće da bude objektivan i načelan; a ovo pitanje se ustvari izjednačava sa problemom realizma, koji je isuviše često bio predmet neobjektivnog i besprincipijelnog tretmana, „odnosno — žrtva „teoriskog“ maltretiranja. Savremeni problem umetničkog realizma javlja nam se, dakle, u vidu drevnog, biblijskog Pilatovog pitanja: Šta je istina — Odraz, slika, „imitacija” stvarnosti. „Mimezis“: u toj kategoriji antičke estetike može se sažeti odgovor klasičnog realizma na ovo otsudno pitanje. Kao št» smo nagovestili, ova– kva koncepcija umetničke istine danas se temeljito menja: prestajuaći da bude samo „imitacija“ ili slika stvarnosti, ta istina nužno teži da postane stvarnost sama. IZ života umetničke lepote (koji se prilagođava progresivnoj tenđenciji društvenog kretanja) rađa se lepota čovekovog društvenog životža., Estetska, lepa, umetnička slika stvarnosti preobraća se ne samo u sliku jedne lepe stvarnosti, već i u samu tu stvarnost, koja se pregnućima stvarnih, društvenih naprednih snaga stvara kao životna lepota, u prvom ređu kao dinamična harmonija među ljuđima. U tom novom realnom životu razrešiće se hiljađugođišnja, petrifikovana · suprotnost istine i lepote, — suprotnost sa kojxom ni Foht, uzgred buđi rečeno, nije sasvim „izišao na

KNJIŽEVNE NOVINE

kraj: jer, koliko god je istina, taj život će isto toliko biti i lepota.

Ovaj radikalni preobražaj umetničke istine nalazi adekvatan izraz u modernizaciji realizma, „budući da je determinisan fakt5rima · modernog bitisanja i đuha: kompenetracijom umetnosti i nauke, tenden cijom slivanja umetnosti sa stvarnošću, revolucionarnom · „nužnošću ukiđanja čovekove dezintegracije i alijenacije, Modđemizacija realizma je nužnost. Sudbina umetnosti. Ova nužmosti duboko se useca u svest širokog kruga stvaralaca.

Modernizacija realizma u našem veku ispoljava izvesnu analogiju sa dijalektizacijom materijalizma u XIX stoleću. U suštini, to je jedan isti proces: jer umetnički realizam, po svojoj iti, nije ništa drugo do Spontani materijalizam; kao i spon tani materijalizam nauke, on je jedna pritoka u slivu svesnog, filozofskog, dijalektičkog materijali zma.

„Mođernizam“ je negacija umetničke istine kao „mimeze“, kao duhovne reprodukcije stvarnosti. To je zapravo anti-realizam. U tzv. mođernističkoj teoriji i kreaciji, prevazilaženje klasičnog realizma nedijalektički je 'ređucirano na njegovo čisto ukidanje: umesto da se verna umetnička slika stvarnosti prevaziđe životnom stvarnošću koju stvara revolucinarna klasa, ta slika se ovđe prosto negira, briše, uništava. Nasuprot realističkoj „mimezi“, mođernizam stavlja jednu veštačku, osamostaljenu sim boliku. „Mođerni“ irealizam traži, dakle, svoj stil u nekom apstraktnom simb5lizmu. U naponu svoje modernizacije, stvaralački realizam mora, spontano, dijalektički, da neSira tu „mođernističku“ negaciju klasičnog realizma.

Foht je jasno postavio i ozbiljno tretirao suštinski problem realizma. On je imao intelektualne smelosti da zagrize to „neprijatno“ pitanje, kao i neka druga, Ali, i ovde, on ne ide do poslednje konsekvence u izvođenju „neprijatnog“, „izazivačkog“, ekstremnog odgovora, koji je Ustvari, implicite, sadržan u samom pitanju. Zapravo, on zastaje na pola puta između modernističke negacije klasičnog realizma i dijalektičke negacije te negacije. Pošto se zaustavio na ovoj sređokraći, Poht je sklon đa odrekne sva ki smisao borbi između realizma i „modernog“ irealizma. Degutiran srozavanjem ove borbe sa nivoa načelne polemike u baruštinu književne politike pojedinaca i grupa, on same pomenute termine žigoše kao „zla imena“. Modernizam ji realizam: „Ovi pojmovi su, — po njemu, — slučajno izabrani, nekritički prihvaćeni i krivo primijenjeni” (str.177). Pa šta? Žirondinci i jakobinci: ti „pojm»vi“ su takođe „slučajno izabrani“ i „nekritički prihvačeni“ (kao i mnogi drugi, slič ni pojmovi u istoriji); ali, zar ih mi zaista „krivo primijenjujemo“, kad njima, već više od stopeđeset godina, označujemo određene političke partije? Nije posao logike i semantike da ispravljaju stvarnu jstoriju, proteklu ili tekuću.

U istini, Foht oscilira između tih

„Slučajno izabranih pojmova“. Sled stveno, on oscilira izmeđaui shva-

tanja umetničke tvorevine kao „mimeze“ (slike, „znaka o...“,

kako

EPO IR.

BDVARD MUNH: ISKUŠENJE

Alen Ginzbers

ALEN GINZBERG (ALLEN GINSBERG), jedan od najzna- | čajnijih pesnika novije generacije američkih pisaca, razvija u svojoj poeziji onu uzbudljivu, svežu i životnu nit Kkoju su megovali Volt Vitman i Karl Sandberg; Ginzberg je obogaćuje jeđnim novim moralnim stavom Koji ga, u velikoj meri, povezuje s uverenjima i mastojanjima takovanih »bitnika« Aktuelan, neposređan, glasan i do krajnjih granica svoga bića angažovan u žŽživotu savremenog američkog čoveka, Ginzberg nastavlja realističnu fradđiciju američke poezije, izražavajući jeđan aktivan, sarkastičan, mađa i protivrečan, anarhičan, konfuzan slav, čiji je osnovni smer određen dubokom bumanističkom iđejom. Ginzberga danas mnogi američki Mritičari upoređuju s Džekom Keruakom, koji u prozi razvija slične Ideje i odnose od kojih je satkana Ginzbergova poezija: obojica pretstavljaju vrhove najnovije američke literature, „potvrđujući, „uprkos krajnostima u koje ponekad zapađaju ispoveđanjem svojih uverenja, visok stepem buđne svesti u vremenu i društvu koje ih oKkružuje i ođređuje, Ginzberg je rođen 1926 gođine u MNimerku. Njegovo najznačajnije đelo je po-

ema »Urlik« (»Howl«), objavljena, u Knjizi »Urlik i druge pesme — Ovom pesmom, kojom »Knjižševne novine« prvi put ozbiljnijim đelom pretstavijaju Ginzberga jugoslovenskom čitaocu, pesnik je bio zastupljen u antoloBiji savremene američke poezije koju je pre kratkog vremena = bjavio literarni dđođatak Ionđonskog »Tajmsa«,

* Smrt za Van Gogovo uvo

Pesnik je Sveštenik

Novac je izbrojao dušu Amerike

Kongres se probio do vrleti Večnosti

a Pretsednik je izgradio Ratnu mašinu koja će šizbljuvati i izjuriti Rusiju iz Kanzasa n

Ludi Senat koji više ne spava sa svojom ženom izdao je Američki vek

Franko jc ubio Lorku vilinskog Vitmanovog sina .

baš kao što se Majakovski ubio i tako izbegao Rusiju

baš kao što se otmeni platonac Hart Krejn ubio i tako nestao u jednoj krivoj Americi

baš kao što su milioni tona pšenice bili spaljeni u tajnim Bele Kuće .

dok je Indija gladovala i vrištala i jela besne pse pune kiše

i brda jaja su bila pretvorena u beo prah i spaljena u aulama Kongresa

i nijedan bogobojažljivi čovek neće više ići tamo zbog smrada pokvarenih jaja Amerike

i Čiapas Indijanci. i. dalje žvaću svoje bezvitaminske tortile

urođenici Australije možda brbljaju u divljini bez jaja

i ja retko kad imam jaje za doručak mada moj rad zahteva bezbroj jaja da bih se ispilio u VMečnosti

i jaja se moraju jesti ili vratiti njihovim majkama

i tako žalost bezbrojnih Pilića Amerike izbija kroz vrištanje njenih komičara na radiju. KK _ ; ay

Ovog trenutka Jetroit je napravio milion aubomobila od guma, dzvela i [antoma ; 3 ;

ali ja idem peške, i Orijent ide peške sa mnom, i cela Afrika pešači

i pre ili kasnije Severna Amerika će ići peške

jer kao što smo'mi oterali Kineskog Anđela od nažih vrata tako će on nas

\ oterati od Zlatnih Vrata budućnosti

Zakon o zabrani ušeljenja orijentalaca je donesen 1911

i mi nemamo pokroviteljskog saosećanja za Tanganjiku

i Ajnštajna su još za života ismejavali zbog njegove nebeske politike

i besmrtni Čaplin je bio najuren sa naših obala sa ružom u zubima

Bertrand Rasl oteran iz Njujorka zbog morala |

a tajna zavera Katoličke crkve u nužnicima Kongresa uskratila je kontraceplivna sredstva nesmanjujućim masama Indije

i niko ne objavljuje ni jednu jedinu reč koja ne bi bila kukavno robotsko buncanje zaparleženog uma

i gg d SO

jamama ispod

(str. 510, Kurziv moj, R. 1.) Dobro! Ali ni umetnost uožte ne slika opipljive (?) predmete, bar ne samo njih; stvarno, ona „podražava” ljudski život, uzimajući „„podražavanje“ u širokom smisli pojma „mimezis“; ona ga „podražava“ ne samo svojom sadržinom, već i svojom strukturom. Sađa, čak i pod pretpostavkom da sadržaj „muzičkog dela ne „imitira“ ljudski život (a ni ova pretpostavka ne d8 se održati), struktura i kompozicija to“ ga dela ipak, pod pretnjom umetničke smrti, mora „podražavati“ organizaciju živog bića — njegovu celovitost, funkcionalnost, uzajamnu prilagođenost đelova, itd. Prema tome, da li je „mimezis“ deplasirana u muzici? Zar muzika zaista izmiče koncepciji realizma? — Sam Foht uviđa da poseban plam i raspored rimetničkog dela (pa, razume se, i muzičke tvorevine) pretstavlja „nešto molik organizmu“ (str. 148: esej Šta je zapravo realizam u umjetnosti?). U toj sličnosti umetničke kompozicije sa živim organizmom — očigledno se manjfestuje neka vrsta „mimeze“. Otuda se može veoma lako, i sasvim korektno, izvesti zaključak da i muzika „podražava“, u produbljenom realističkom smislu, i na nužan način, strukturu i suštinu re alnog života.

Unatoč svim svojim kolebanjima Poht u načelu akceptira realizam, ali negira „mimezu“: „Podražavanje (čega? i kakvo? R.T.) nije realizam i iskrivljuje sliku svijeta” (str. 159). Međutim, negacija „mimeze“ je jedno „ne“, koje suštinski opovrgava ono „da“, sadržano u načelnom usvajanju realizma. Reali stička umetnost ili se stapa sa životnom sfvarnošču besklasnog društva, ili, dok još nije prevaziđena tom stvarnošći, „podražava“ obJektimu realnost. Tertium. mon da~

on kaže sa Benzeom) i njenog shva tanja kao simbola („znaka od... )d On često odbacuje metod i princip „podražavanja“. Naprimer, oslanjajući se na svoju tananu i znalačku analizu De»isijevih „Oblaka“, on iz te analize izvođi irealistički, prividno logičan i ubedljiv, ali u istini neodrživ, zaključak: „Tomovi me mogu slikati opipljive predmete“

LIRIKA U PREVODU

i dan objavljeanja istinite literatare Amerike biće dan Revolucije

revolucije erotičnog nevinašceia ;

jedine revolucije koja okreće leđa žitu 7

siromah Dženet će ipak osvetljavati žeteoce Ohaja

I Marihuana je milosrdan narkotik ali Dži Edgar Huver više voli svoj smrtonosni skoč ; Sa |

I herom Lao Cea i Šesti Patrijarh su smaknuti na električnoj stolici

dok sirote bolesne a nemaju gde da polože svoje glave

zlodusi u našoj vladi i kuru odvikavanja hladnom ćurkom tek

izumeli savršeni kao Odbranbeni rano opominjući radarski sistem ja sam sam OQdbranbeni rano opominjući radarski sistem

ne vidim ništa sem bombi

Sada je vreme za proročanstvo bez smrti kao. posledicom vasiona će potpuno nestati

Holivud će istruliti u vetrenjačama Večnosti

Holivad čiji su {ilmovi kost u grlu Boga

Da Holivud će dobiti ono što zaslužuje

Vreme i :

i Pentagon zahtevaju milionostruko bankrotsbvo da bi uzdigli mesožderšku dugu u Los Alamosu : : i

gradeći istovremeno kubasto zaštićeno od bombi spremište za duše

zar da se stvore bilioni nakaza u Aziji» r

Istorija će učiniti ovu pesmu proročanskom a njenu strašnu lhudost gmusnom duhovnom muzikom ja sam jadikovka golubova i imam pero ekstaze Ne može se dugo izdržati glad ljudožderske apstrakcije Rat je apstraktan svet će biti uništen ı ali ja ću umreti samo za poeziju koja će spasti svet spomenik Sakoa li WVWamceha još nije fimansinan da ukrasi Boston idiotski neljudi iz imgleske kinje urođenike Kenije Južna Afrika u stisku bele budale Veče] Lindsej Sekretar Unutarmjeg Po Sekretar Mažte i „Paund Sekretar Ekkonomije i Kra pripada Krau, i Pukti Puktiju plodonosno ukrštanje Bloka i Artoa Atomska Fuzija će zagrejati maltuzijansko srce Zapada Navodnjen Šudan i lepoteqgradovi u Sahari Van Gogovo Uvo na berzi nema više propagande za makaze i pesnici moraju ostati van PE ili postati nakaze t

Gde je bio Teodor Ruzvelt kada je on slao opomene iz svog dvorca u enu

Gde je bio Pretstavnički Dom kada je Krejn čitao na glas iz svojih proročanskih knjiga

Šta je Vol Strit planirao kada je Lindsej objavio propast Novca

propast okrvavljenih novčanih sadističkih usta zlata?

Jesm li oni slušali moju jarost u tesnim sobama Bikfordske berze rada?

Jesu li napeli svoje uši da čuju jadikovke moje duže kada sam se baktao sa tržišnom statistikom na Forumu u Rimu?

Ne oni su se borili u usijanim uredima, na tepisima od pustoši srca, vrišteći i cenjkajući se sa Sudbinom

boreći se sa Kosturom sabljama, musketama, golim zubima, slabim varenjem,

bama lopovluka, bludnjičenjem, raketama, pederastijom, borili se do kraja da izgrade svoje supruge i apartmane, travnjake, pređ-

građa, vile,

Portorikanci zgomilani za masakr u Modernog hladnjaka

(oko 1930 to je bio sb) slonovi

kaveza za ptice

milioni ideologijom nakljukanih fanatika u buvari radi vrištečeg soprana

industrije Pesmica za groš proizvođača sapuna

ziskim aparatima dezodoransi na hipnotičkim stolicama petrolejski trgovci u Teksasu — mlaznjak što šara među oblacima lažovi ispisivači neba pred licem Božamnstva svi Vlasnici, Vlasnici! Vlasnici! sa opsesijom vlasništva i nestajućeg

· Sebe! i njihovi dugi uvodnici izmileli sa naslovne strane

Mašinerija masovnog električnog snal Kurva iz Vavilona što rat donosi Paanu Kapitole i Akademije! ovaci Novac! vrišteći ludi božanski novac iluzije! Novac stvoren od ničeg, od gladi, od samoubistvyal Novaz od propasti! Novac od smrti! Novac. protiv Večnosti! i snažni mlinovi večnosti melju

Novaci

pusti papir Iluzije!

fur. Čovek može biti „za“ realigam ili „protiv“ njega; on može potvrđivati ili poricati „mimezu“ kao princip umetnosti; ali, ako misli jasno i dosledno, on ne može prihvatati realizam, a odbacivati „mimezu“, nego mora oboje ili aodbaciti ili usvojiti. Ako već nije stvarnost sama, umetnost je njena slika, inače nije realistička. Nije istinita.

Šta je ono što otsudno razlikuje svaki autentični realizam od svakog priviđnog, samo nominalnog, „realizma“? Na kraju krajeva mimezis. Ali, šta umetnost „podra~

žava", pretstavlja ili slika?

Realist može ići zajedno sa Pohtom, dok ovaj tvrdi da umetnik poput Kafke — „ne slika „pojavu, ali ne slika ni suština“, Ovđe Foht čini jedan dalji korak koji se neizbežno ukazuje kao raskorak sa realizmom: on tvrdi đa umetnik „samiu, čistu suštinu pretvara u pojavu“ (str. 162). Ne podražavajući samu pojavu, kao ni „čistu“ suštinu, umetnik ristvari slika čovekovu životnu stvarnost, koja je mnerazlučno jedimstuo pojave i suštine. Slikajući tu stvarnost, on ne pretvara „čistu“ suštinu u pojavu, već u svojoj imaginaciji i tvorevini stvara novo jeđinstvo suštine i pojave: u takvom slikanju iščezava, dakle, kao bespredmetna, skolastička antinomija između „podražavanja“ i stvaranja.

Usleđ svojih. oscilacija, Foht najzad dolazi u logičku protivrečnost sa samim sobom. S jedne strane, on nedvosmisleno izjavljuje: „Realisti smo, jer nam istina nije nepri jatna” (str. 255). S druge strane, on isto tako nedvosmisleno demantuje istu im izjavu: „Ja nisam ni za re-~

kojima brane vrisku crnca koga su napali mravi

114. ulici radi imitacije Kimeskog

milosrča pobijeni radi Elizabetnog

zubna pasta što majmuniše u televi-

obnovni kasapi šešira i cipela.

(Preveo Nikola PRERADOVIĆ)

ni za modernizam“ 191). Ustvari Foht se u nedsumici

alizam, (str, raspinje na jednoi sređokraći, ali ne izmfeđb» klasičnog realizma i mo dernizma (on je tu razvojnu raskrsnicu već ostavio za sobom), nego između modernizma i modđermog realizma, između megacije tradici.nalnog realizma i dijalektičke megacije te negacije.

U istoriji umetnosti, kao i u po-

· vesti uopšte, naše vreme je doba

odluke:«prema tome, na sredokraćči ne može se ni ostati ni opstati,

Teoretičar ima jednu šansu da iziđe iz procepa, u koji je uklješten crtanom „protivrečnošću. Naime, on treba do Kraja da ide strmim usponom modernizacije realizma. Na toj stazi, on mora proći kroz „tesna vrata“, označena dijalektičkim. poricanjem muodernističke negacije klasičnog reslizma, Foht 9kleva da prođe kroz ova vrata.

„Na kraju puta modernizacije realizma pojavljuje se ponovo reaž/žam, koi, međutim, ni u kom slučaju, mije prost povratak na stari, prevaziđeni, Klasični realizam. OQvaj put mjje kvag nego spirala,

Radojica TAUTOVIĆ