Књижевне новине

!

. (IVO ANDRIĆ: „LICA“, „MLADOST“, ZAGREB, 1960).

Najnovija knjiga pripoveđaka Iva Andrića neće zađovoljiti ni čitaoce ni. kritičare. Sve njene subjektivne vrednosti, kojima bi mmogi pisac možda s pravom mogao da se ponosi i koje bi mu, da paradoks bude veći, verovatno pribavile i izvesna priznanja, dobiće mnogo manju cenu samo zato što se od njenog pisca očekivalo nešto više, snažnije i stamenije. Njoj ništa neće biti oprošteno, zato što ju je napisao veliki i drag pisac; njena zla kob je upravo u tome što će ona uvek i svugđe biti merena merom njenoga autora, koga njegov talenat i njegov ugleđ obavezuju, ne dozvoljavajući mu ni da posustane ni da predahne, a kamo li da zadrema ili zaštrani. Jako bi se, merena opštim merilima prosečnosti' tekuće književne produkcije, ta knjiga morala da „postavi čak i nešto iznad uobičajenog proseka, neka blaga razdvojenost u njenom tkivu i neka magličasta neodređenost, neki nesklad rı njoj, stvaraju utisak promašenosti, nepotpunosti i ledoće, utisak koji nagoni čitaoce da se, baš zato što je reč o velikom piscu, pred njegovim neuspehom osećaju neprijatno, kao da su pokrađeni i, bez veće potrebe, neočekivano prevareni.

Tu neprijatnost čitaoci i poštovaoci Andrićevi ne doživljavaju prvi put. Laki, daleki nagoveštaji ćudnovate i bolne neujednačenosti u njeaovom delu mogli su đa se primete još u prvim Anđrićevim po. sleratnim pripovetkama, od kojih neke doista nisu bile na visini svega onoga što je taj pisac ranije davao kao nesumnjive, blistave i autentične dokaze svoga silovitog i briljantnog pripoveđačkog talenta i svoje. uzvišene, čiste umetničke inspiracije. Izvesna disharmoničnost i neobična neravnomernost primećuju se, otađa, s vremena na vreme, u književnom „delu Andrićevom, sve jasnije potvrđujući sumnju da se, p»vremeno, kođ njega javljaju periodi zastranjivanja i izvesnog samoizneveravanja, trenuci koji, kao pređasi,neposredno sledu ju i neposredno prethode'sigurn:m i značajnim ostvarenjima, koja, doc nije svojom ozbiljnošći, harmoničnom „mnogostrukošću i lepotom, svojom estetičkom i etičkom opravdanošću i svojim đubokim ljudskim

smislovima, nadmoćno i silovito, naprečac, „zasenjuju „privremene klecaje i promašaje, „bacajući ih,

lako i brzo, u tamu zaborava. Pojava Gospođice delovala je, jevremeno, pomalo neprijatno i iznenađujuće posle onakvih romana kakvi su Na Drmi ćuprija i Travmička hronika, mađa se, objektivno taj pokušaj društvenxq i psihološkog romana nije mogao okvalifikovati kao potpuno uzaludan i neuspeo. Plića i suvlja ođ drugih niegovih romana, znatno uprošćena i nedovoljno osmišljena, bez onih zahvata i poteza koji su svojstveni Andriću i koji njegovo delo

·čine jedinstvenim i izuzetnim, Go-

spođica je, u okvirima naše literature, ipak mirno mogla da stans u red sa ostalim delima istoga žanra, đa nije došla. posle · dvaju velikih | izvanređnih „Wsivarenja dobroga pisca, koji je, upravo tim delima, čitavoj našoj posleratnoj književnosti ođređio međaše i domete i dao vrednosti kojima se ona dostojno i ponosito može da podiči. Tu rani i laku sumnju, izazvanu Gospođicom, opovrgle su, donekle, Nove pripovetke koje, uprkos tome što su najvećim đelom potvrđi le i još više razvile „osveđočene pripoveđačke „potencije Anđrićeve, zbog nekoliko izuzetaka („Elektro bih“, „Zeko“, „Deđin dnevnik“ sl.), nisu mogle, do kraja i potpuno, đa razbiju sumnju o povremenim zastranjivanjima i nedoslednostima koje su bolne i neočekivan kod pisca Anđrićevog kvaliteta. Tek je Prokleta avlija nadmoćno, neđvosmisleno i sugestivno afirmisala najsjajnije odlike Andrićeve proze, pretstavljajući pisca kao U-

istinu velikog umetnika, koji je, u

stanju da ispuni i nadvisi čitavu jednu knjižeymi epohu. Da se, posle toga dela, nisu pojavila Lica,

KNJIŽEVNE NOVINE

SVO-.

koja. ponovo razgorevaju sumnje ! strepnje, niko se ne bi setio da uzgredne i povremene zablude, piščeve, nestašne igre njegovoga pera, tretira, kao tendenciju i fenomen koji, na jednu veliku književnu pojavu, na čitavo delo Andrićevo, baca makar i laku senku reuJednačenosti i neskladnosti. . Lica su, međutim, tu, u rukama čitalaca koji osećaju kako u njima, 1 protiv njihove volje, raste neki nemir, i, koji, stoga, postavljaju pitanja. Lica su, tu, u našim ·rukama, pred našim očima, kao, bolno potvrđena i surovo nametnuta. senka na ljubavi prema književnom delu Iva Andrića, kome, po nalogu srca i uma, pripada više od poštovanja i divljenja — prisna iskren5st i strasna rešenost da se.ono shvati. u svim „njegovim vidovima i protivrečnostima. Neujednačenost, koja se, u, novije vreme, sve češće javlja kođ Iva. Andrića, pretstavljajući najizrazitija protivrečnost u njegovom . književnom delu, otkriva različitost . njegovog. stvaralačkog postupka, dvojakost. njegovog .rrealizma u. obradi. različitih motiva i situacija.:; „Dok u. najvećem ·del:i svojih pripoveđaka, snagom velikog umetnika, majstorski ·transpomuje i na jeđan specifičan 'način oživotvorava sve one odnose i ideje, koje koristi u svojim delima kao vidove kompleksne ljudske ' stvarnosti; dotle u drugim, istina malobrojnijim, pripovetkama pribegava jednostavnijem i .znatno uprošćenijem postupku, koji đođuše, omogućava đa se plastičn» i reljefno postave i ostvare izrazito realističke slike iz života, ali koji piscu 'ne daje dovoljno mogućnosti da tim slikama obezbedi unutrašnju idejnu i misaonu dimenziju, onaj Živ, objeđinjavajući smisao, koji Andđr:ćevom delu đaje određenu draž i težinu. Bleđunjavost, koja se oseća i u Gospođici i u' Licima, ne proističe zato iz neke trenutne nemoć! piščeve, iz bezalasne pukotine. tišine i praznine, m ·“cojoj može da zađrema ! i majblistaviji um, već, prevashodno, iz jedne subjektivne „osobine „Andrićeve a znatno slabijim intenzitetom ostvaruje one odnose, situacije i karaktere čija mu se realna životna snaga, čini tako sugestivna i

moćna da ostaju van zahvata nje-

gove stvaralačke imaginacije, „neprikladni za umetničko transpono-

'vanje, za onaj specifični andrićev~'

ski postupak. koji je njegovim pripovetkama dao posebnu, svojevrsn' lepotu đubokoq i filozofski mirnog životnog iskustva, patinu legenđe i smisao mita o večnoj i neutoljivDj samoči čovekovoi u strasnom, iskonskom i nezadrživom traganju za srećom, istinom i slobodm. U susretu sa tim realnim. životom, pokrenut željom đa njegove: sokove neposređno prenese i zadrži rı svome delu, da naznači i skicira sve one pojave-i prilike koje mu izgledaju dovoljn» velike i značajne da

ih vređi pribeležit! i sačuvati, on

preslikava sa života jednim uprošćenim i shematičnim postupkom, prenebregavajući okolnost da njegovoj mrirođi i njegovim preokupacijama takav neposredni faktografski metod ne odgovara i ne priliči, Dela koja nastaju u tome grču, kao svojevrsna, pomalo nespretno ostvarena obaveza piščeva prema aktivnom i budnom prisustvu u re alnom svetu svakidašnjice, ne razlikužu se mnogo od feljtona i hroničarske beleške, koja može da'afirmiše jedino stilske osobine autorove, njegovu izbrušemu, glatku, prijatnu i čitljivu rečenicu i, u najboljem slučaju, njegovu zainterešovanost za čoveka, uhvaćenog i stešnjenog uslovnostima jednog određenog doba i jedne određene realnosti. Kad god se našao oči u oči sa tim dinamičnim životom svakidašnjice, koja previre i pulsira pred njim svojom beskrajnom „raznovrsnošćui, Andrić je uvek- pribegava iednom za njega neuobičajenom pripoveđačkom postupku, bitno raz ličitom od onog koji. se ogleda ıt njegovim najboljim pričama, koje su samo spolja odenute ruhom re» alističke ,jasnosti i eksplicitnosti, skrivajući, ustvari, ispod te odeće, svoju unutrašnju dimenziju i svoj duboki smisao, svoja pravu orirodu, uobličenu negde između prigušene simbolike i daleke alegorije. U svoje vreme kritika je oštro zamerila Andriću da je njegov realizam, u pripJyvetkama iz „tUrskoga vakta“, lažan i priviđan i 'ta primedba 'se, kasnije, potvrdila kao tačna ioštroumna. Prividnost Ahdđrićevog realizma javlja se, međutim, toj” kritici uprkos, kao posebna vrednost i najdragocenija vtlina njegove proze, koja vrele životne sokove ne prenosi mehanički nego sublimira i kristalizuje u blistavu, jedinstvenu legenđu, 'ı kojoj se čovek uvek javlja u nekom praiskonskom, neuništivom i neprebolnom nemiru, i to čovek gotovo univerzalan i večit, u velikoj me:ii

.

'koja se manifestirala i

1

oslobođen mnogih. prolaznih uslovnosti, čovek određen „jednom jedinom osobinom svojom ljudskom „mnogostrukošću, Uusam

ljenošćui i gorčinom koja uvek obuzima i pleni silne i jake kada se nađu „među ~ nedo-

stojnim,, strance | ,samotnike u društvu i životu, koji im je dat i na koji su osuđeni. Napuštajuči taj postupak, koji je njegovo delo oplemenio. dubokim ljudskim smislovima, Andrić. je gotovo uvek razviodnjavao svoju prozu, zamenjujući vlastiti realizam prevaziđenim klzsično-realističkim metodom, čija je priroda tuđa njegovom temperamentu, njegovoj filozofiji i njegvim . stvaralačkim preokupacijama, tuđa njegovome stilu, kome ne dozvoljava da ostvari vertikalnu dimenziju nego ga nagoni da ostane na površini. U gotovo svim slučajevima kada je'neposredno i eksplicitno. . vulgarno-realistički <ibrađivao motive iz života koji se razvija i koji traje oko njega, u svim slučajevima kada se više i očiglednije potvrđivala prođerna piščeva 'opservacija nego: što se alirmisala određena poetski sublimirana i umetnički transponovana ijeja, Andrićeve: pripovetke' su osetno gubile svoju specifičnu težinu, njihova temperatura je opadala i one SU se svodile na ugodnu lepo ispričanu anegdotu, ispod čije eksplicitnosti nema nikakve stvarne sadržine,; sve što imaju, one su nos:le na sebi, na svojoj površini, pa stoga i delovale površno, tako da traganje „za njihovim smislovima otkriva da one, ispod relativno pr:= jatne fasade, često nemaju ničega sem praznine koja zjapi i. muklo odjekuje. U izvesnom smislu, taj postupak je Gospođicu ostavio daleko ispod Na Drimi čuprijeiTrao ničke hronike; još očiglednije, to kobno udaljavanje od moćnog i snmo njemu svojstvenog andrićevskog realizma, negativno se. odrazilo na nekolikim novijim, posleratnim pripovetkama ovoga pisca, Č:ja najnovija knjiga zabeležaka, siica i feljtona nedvosmisleno potvrđuje dvojakost njegovog realizma, služeći kao izrazit i đefinitivan d kaz nesklada rı njegovom Knj:ževnom delu, nesklada koji je uslovljen isključivo ·piščevom. nedoslednošću i, neodlučnošću da. istraje u onome što je njegovu literaturu pođiglo na pijeđestal autentične umetnosti i, za naše prilike, natprošečne književne vrednosti. Određujući se u nižim sferama Andrićevog stvaralaštva, „njegova najnovija knjiga pripoveđaka ne potvrđuje samo tu izrazitu i bolmu protivrečnost njegovog dela, već svojim vlastitim .nesklađom, „svojom · „neujednačemošću, može da posluži i kao rečit primer različitosti i dvojakosti njegovog stvaralačkog „postupka. U svim onim pripovetkama, koje svo= jim unutrašnjim smisiom i svojom imanentnom · sađržinom nadvisuju blede i vodnjikave feljtonske za-

IVO ANDRIĆ ~

pise, suvereno. dominira pravi ,ar.drićevski realizam, pun gusliui i zbijenih smislova i značenja, realizam čija jasnost i prividna registratorska smirenost prikrivaju moćne podzemne tokove silovitih i Pprodornih vođa koje streme ka šio potpunijem i što integralnijem 'zražavanju kompleksnih „ljudskih stanja u kojima se potvrđuje i otkriva čovek kao muzvišena i oshovna realnost umetnosti. Tamo, moeđutim, gde je akcenat dat isključivo na spoljašnja značenja, eksplicitnost Andrićeve reči ne organizuje i ne nadvladđava nikakve prigušene podtekste, već ostaje u graiicama klasičnog realističkog siikanja života: razblaženim bojama. u kojima nema ni strasti ni krvi, ni prodornosti ni topline („Lica“, „Kosa“, „Štrajk u tkaonici ćiljma“,

„Reči“, „Đorđe Đorđević“ itd.). Kođ nekog drugog i drugačijeg pisca te trađicionalno-realističke

osobine mogle bi, možđa, pod uslovom da su izražene na tako odmeren i otmen način, đa deluju čak i prijatno, ali taj pisac ne bi mogao da, u istoj Kkmjizi, višim, sveobuhvatnijim postupkom ostvari onakve vrednosti, kakve je ostvario Andrić u „Letovanja na jugu“, toj divnoj priči koja najviše i najsigurnije određuje merilo kojim. tceba: meriti čitavu knjigu, pošto Je u toj pripoveci data ne samo puna mera izuzetnog Anđrićevog taienta nego i potvrđa nadmoći speciičnog: andrićevskog realizma nad njemu meprikladnim i nesvojstvenim shematičnim preslikavar.jem slika iz života.

· 'Nezađovoljstvo novom knjigom Iva Andrića uslovljeno je, dakle, pre svega okolnošću da je tu knjigu napisao pisac: od koga je publika: navikla da očekuje više. Ko'bna obaveza velikih sastoji se u tome što njima nije dozvoljeno hi da zastanu ni da pokleknu; njima je nedostupna utešna privilegija malih đa im se pađ i poraz mogu oprostiti. Ma koliko taj gest bio možđa i surov u svojoj praveđnosti, čitalac najnoviju Knjigu Andrićevih pripoveđaka ispušta iz ruku nezađovoljen i pomalo prevaren, verujući da će mu se pisac uskoro vratiti onakav kakvog voli,

poštuje i prihvata kao svoju vrednost. Predrag PALAVESTRA

|| je ironija,

BREHTOV POJAM

OTUĐENOSTI ·

(„Prosjački roman“, „Mlado pokolenje“,

· Beograd, 1960)

|

Kaoiu drugim Brehtovim delima i ovde se susrećemo sa jednom literarnom pojavom (koja je daleko od toga da se u sebi iscrpe: bo ironičan, aspekt stvari).

aspekt ovde je tako

Taj iromični

|) sistematski i dosledno „sproveden

da se odmah „postavlja pitanje njegovog dubljeg smisla. To nije samoiodnos prema stvarima, stajališna tačka posmatranja koju uzima pisac. To je sredstvo da se pokaže otuđenost stvari, raskol iz-

|) među privida i suštine, koji ovde

pokazuje svoje višestruko lice.

Pojam otuđenosti masovno je i principski uvela u literaturu nemačka romantika: Novalisova „igra“ 'pojmovima, zasnovana u Suštini na njihovoj otuđemosti, na latentnoj protivurečnosti između definicija pojma i njegove sadržine, na fluidnom opticaju sadržine, i Hofmanova fantastika dva su suprotna pola, 'intelektualni i literarni, između kojih se pružio romantičarski „pejsaž otuđenosti. Nastavljajući tu «„romantišarsku tradiciju, dva savremena nemačka pisca, Kafka i Breht, dali su moderne varijacije na temu otuđenosti, i to prviu jednom globa!nom ·filosofskom i psihološkom preseku puštajući da čitavo literarno tkivo. izraste iz osnovnog stava otuđenja, koji se na prvi pogled i ne vidi, već treba da se otkrije; drugi građeći u svakom detalju minucio»zne realističke ilustracije, iznoseći đetaljne činjenice otuđenosti, i to sređatvima ironije. Dođaše, i jedan i drugi oslznjaju se na humor i ironiju, ali dok je kod prvog humor u filosofskom ili osnovnom stavu, kod drugog je u detalju realističke opservacije. Baš na tu ironiju đetalja oslanja se Brehtov proces otuđenja kao na svoju najprirodniju analitičku tehniku stapajući se sa niom u prirodno tkivo. Ironija i otuđivanje kod njega su funkcionalno povezani. Ironija tako otkriva svoju primamu i prastaru suštinu. Brehtova je zasluga u tome što je tu njihovu funkcionalnu vezanost, spajajući je sa detaljem realističke opservacije uzdigao đo kreativnog samoznanja i tako sistematski primenjivao kao jedđinstven literarni postupak.

Ipak, i pored wve · impozantne doslednosti, Breht građi svoj pojam otuđenosti i van tehnike ironije, van neposrednog ironičnxg a-– sekta. Tako, naprimer, kad iznosi tezu o verovatnoći i neverovatnoći (str. 210 i 217) kojima se razotkriva jedan spreg otuijđenosti, raskol između priviđa i suštine pojave. Ustvari, i ovom slučaju implicirana je irmnija, samo ona nije govorna, u izrazu, u načinu kako je stvar kazana, nije verbalno eksplicirana kao figura, već je implicite data kao unutarnja forma stvari, kao njena protivurečna: suština. ! i S

U čemu se sastoji proces otuđenja u oba slučaja?

Stvari nisu onakve kako izgleđaju i kako ih beleži naša nomi-

PRIPOVETKE META JOVANOVSKOG

(„Meni na mojata mesečina“, „Kočo Racin“, Skoplje, 1959)

' Meto Jovamnovski je sktotnmo ušao u makedonsku književnost. Njegovo prvo celovitije pretstavljanje čitalačkoj publici knjigom pripove daka „Jadreš“, „objavljenom 1956 gođine, bilo je plod njegove nekolikogodišnje kmjiževne aktivnosti, , redovnom saradnjom u književnim časopisima, Otađa do danas Jovamovski je objavio još tri knjige: humoristički roman „Hajka na peperutki“, dečju, povest „Lumam aramijata” i zbirku pripovedaka „Meni na mojata mesečima”, |

Tematski poslednja knjiga Meta Jovanovskog u osnovi znači produžavanje onog o čemu je bilo reči u njegovoj prvoj knjizi. Zbog toga treba odmah odgovoriti na pitanje koje se ovde nameće: đa li je u „Meni na mojata mesečina” nečim osveženma i. /ljena tematika i koliko je vidljiv ličmi izraz u načinu obrade, . Od opservacija, koje je Jovanovski poneo iz detinjstva, u·mnogome je zavisilo kakve će.novine Uneti u pripovetke iz prvog ciklusa, jer nas ne samo prvo lice' pri pripovedanju uverava u to da sve što je umetnički orgamizirano u ovom delu ima autobiografsku podlogu, da je napisano u sećanju na autorovo đetinjstvo, provedeno negde kraj Prespanskog jezera. Možda baš zbog toga pripovetke'iz ovog ciklusa odišu nekom intimnošću, nostal gijom, pa deluju poetski. Ipak, r.aj vrednije u tim pripovetkama, koje

se nadovezuju jedna na drugu, je

„konkretizirana atmosfera, poseban

kolorit i punokrvnost dečjih likova koji ni psihološki nisu ostali neobjašnjemi. Pripovetke „Nema mesta. za an-'

geli” i „Vojsko, zbor” mogu se navesti kao primeri potpune završenosti.. Prva, zbog vernog i u velikoj meri produbljenog osvetljavanja jednog ugla dečje psihe, kađa dete, glavni junak pripovetke, sanjari o podvigu koji bi ga uzdigao iznad njegovog superiornijeg druga, a druga zbog uspešno naslikanog nemira. u danima pre rata, i to na poseban način, predosećanjem da će se nešto iz korena promeniti.

Oni isti seljaci koji, u pripoveci „Vojsko, zbor”, nemaju smelosti da se odluče protiv — u konfliktu sa pretstavnikom stare vlasti, šumarem Jošetom — ostaju po strani od- događajaiza vreme okupacije. U pripoveci „Majku potamo od predata” Jovko se plaši gneva kmeta Džela, ali se koleba da ode partizanima. Inače, u celini, može se reći da Meto Jovanovski sa sigurnošću i poznavanjem prikazuje mentalitet, seljaka iz kraja gde se ođigravaju događaji, a to je puls sugestivnosti kod propovedanja. Čak i u trećem ciklusu, gde se radnja odvija u gradskoj sredini, Jovanovski je naj sigurniji tamo gde opisuje ljude sličnog mentaliteta. Takva je pripovetka „Vo senkata na novogradbata”, U njoj je reljefno ocrtan

svet ljadi koji su, iako žive. u, velikom gradu, zatvoreni u svoja pred građa starim običajima i navikama, pa se retko suprotstavljaju onima iz novogradnje — svetu 'Šarenoliki= jem koji se tek formira, ali je u svakom slučaju više „gradski”, · Pripovetke sa temom: iz gradskog života, kao „Rađosta od vitrinata“ ili „Velosiped”, možđa zato što govore o događajima čiji smo švedoci bili juče, ne deluju na nas o-

nako ubedljivo kao pripovetke sa'

sela, Najinteresaninija pripovetka ovog dela svakako je „Čovekot vo sinata obleka” i, donekle, „Dvoboj”, U poslednjoj je Jovamovski uspeo da opiše jednu interesaninu situaciju, dok „Čovekot vo sinata obleka” ima pomalo bizarnu temu, ispričanu staložemim ritmom ona ostavlja u čitaocu nemir koji .ga goni na razmišljanje.

. Raspon od prve-·pripovetke uo voj knjizi „ Matnite vođi na proleta" do poslednje „Čovekot vo sinata obleka“ i po tematskoj razno likosti i vremenski je stvarno. veliki. Opšti utisak koji se dobija posle čitanja ove knjige jeste da su na dvesta, trideset stranica rasture ni bezbrojni životni podaci, ponekad umetnički uobličeni, ponekad nedovoljno obrađeni. Ova knjiga zaslužuje da bude preporučena čitaocu, jer znači nesumnjiv rast autora od „Jadreša” naovemo. en

Aleksandar HRISTOVSKI

\

nacija. One imaju jeđan izgled, a drukčiju suštinu, između izgleđa stvari odnosno njene nominalne oznake i same suštine uvek nužno postoji raskorak, antinomija stari dijalektički princip od Heraklita 'pa nayvamo. Međutim, Brehtove ilustracije ivarijacije na temu otuđenosti kreću se isključivo u društvenom krugu značenja. Njega ne zanima univerzalni apstraktni modus pojma otuđenosti, niti ga on istražuje niti ga arnalizira. On ne poseže, kao Kafka, za metafizičkom suštinom i prinuđom otuđenosti, on joj voljno daje društveni karakter, čini je funkcijom društvenih odnosa i antagonizama. Kod njega se sve stvari mođeliraju društvenim mehanizmima.. Sam pojam društva objašnjava svoje dejstvo antinomičnog raslojavanja stvari i pojava na privid i suštinu: društvo je protivurečan mehanizam u kome se sukobljavaju · različiti interesi klasa i pojedinaca. Ta klasna antinomija koja daje svoj pečat buržoaskom društvu istovre-

meno je stalan izvor i nepresuŠno vrelo raslojavanja na privid tako da

+ antinomičnu suštinu

BERT BREHT (portret iz 1928 godine) :

tom. procesu p:đježa sve pojave i licnosti koje u društvu egzistiraju. Svaka ličnost postaje na tajnačin dvojstvo, antitetičko jedinstvo svojstava koja su u odnosu direktne neđacije. Da li su ličnosti stvarno protivurečne ili samo fiktivno, to je sasvim drug) pitanje, Pre svega, u čemu se ogleda ta dvojnost ličnosti? Radi odgovora na ovo pitanje biće najbolje dy ih pustimo da pred nama same progovore. Tada ćemo zapaziti 'jednu interesantnu „osobenost: sve su one' sklone da ublažavaju“ značenje reči koje izgovaraju „pred drugima, naročito ako je taj „drugi“. javnost, anonimna ili poslovnz, od koje one na neki način zavise. To „ublažavanje“ sastoji se u prerušavanju pravih namera i postupaka, ali ne u bim smislu da bi se neko nadmudrio i izigrao, me dakle u smislu, sitnog hohštapleraja. Pozadina je dublja i svi ti elementi. prerušavanja ubrzo se pokazujju kao jedan sistem izv'toperavanja.. Sve ličnosti govore jedno, a rade sasvim suprotno od'o= noga što govore. Čak i kad su same sa sobom u četiri oka, skoro nikad neće upotrebiti pravu reč:za ono što čine. Primeri za ovo mogu da buđu bezbrojni i svaki je od njih dovoljno uwvi zajedno pokazuju jednu neverovatmu građaciju u samom «Đpostupku. *&

To prikrivanie počinje sa najbla žim formama. Jedan od glavnih junaka romana, famozni Mekhit; tvorac ideje o takozvanim j, (evtinim) prođavnicama objavljuje u novinama članak u kome ističe pozitivnu i dragocenu ulogu j.opr:» davnica u sprečavanju rasula porodice. Jedna bezdušna pljačkaška akcija prikazuje se kao pozitivan društveni, moralni i ekonomski faktor u održavanju porođice! Dok taj sistem trgovine na malo ima ustvari da donese materijalnu i moralnu propast sitnim sopstvenicima i njihovim po-

rođicama, kao što se to i vidi" . Meri Svejer,.

tragičnom 'slučaju „trgovkinje na malo“. ; Tom procesu prerušavanja i Ublažavanja podvrqnuto je sve Što spada m unutarnji, ne samo spoljni domen ličnosti. Kadgođ se povuku u sebe i „meditiraju“, ove ličnosti neođoljivo izvode zamenu pojmova i termina. Tako Pičam „međitira“ o odnosu đuše i tela i konstatuje koliko su „đuševni” uticaji jači ođ čisto „telesnih“ ljuđ sk) telo je u punoj vlasti đuše i osećanja. A ustvari, o čemu setu rađi? Šta su to „duševni“ uticaji

Nastavak. na 4 strani gy

ilustrovan, a uzeti